DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 19 <-- 19 --> PDF |
und 7. IV. abgefallen und alle waren erst am 7. IV, 53 aufgestrichen. Die Länge der Versuchstämme betrug 4 m. Die Förstereien Lipovljani und Koprivnica liegen in Slawonien und Försterei Zalesina in Gorski Kotar. Die Versuchstämme wurden bis Herbst im Walde an Ort und Stelle, wo sie agbefallen waren, gelassen. Dann waren sie auf Bretter zerschnitten und nach einer ähnlichen Methodik wie von Pechmann angewandt war, waren die Bretter bzw. Stämme abgewertet. Die Tabellen 6 und 7 geben die Ergebnisse an. In der Tabelle 6 sind die Ergebnisse nach der Förtereien und in der Tab. 7 summarisch angegeben. Wie es aus den Ergebnissen in der Tabelle 7 ersichtlich ist, haben wir auch guten und befriedigenden Schutz der Buchenstämme bekommen und zwar: kein von der behandelten Stämmen war verstockt, 5 bekamen Abwertung 3, 21 Abwertung 2 und 12 Abwertung 1 (Skala ist ähnlich wie bei Pechmarm). Im Gegenteil, bei nicht behandelten (Kontrolle) Stämmen 2 waren vollkommen verstockt (Abw. 5), 8 Stämme bekamen Abw. 4, 8 Stämme waren mit 3 abgewertet und 2 mit 2. Auf Grund dieser Ergebnisse, wurde unserer Praxis empfohlen, den Wert dieser Mittel in einem grössren praktischen Versuch noch einmal nachzuprüfen. Die Bilder zeigen uns einzelne behandelte und nicht behandelte Stämme. Die Mittel wurden uns von der Fa. Bayer-Werke, Leverkusen, überlassen und wir möchten dieser Firma unseren verbindlichsten Dank auch an dieser Stelle ansprechen. PROIZVODNE SNAGE I REALIZACIJA CILJA ŠUMSKOG GOSPODARSTVA Ing. Bićanić Branko, Hvar: P P roizvodnja u jednom društvu (državi), kako po svome ocsegu, asortimanu i kvantiteti, tako i kvaliteti, rezultat je proizvodnih snaga toga društva (države). Proizvodne mase, međutim, temelj su ne samo ekonomske moći države, nego i njenog kulturnog uzdizanja, te njene političke snage i međunarodnog položaja. Namjera nam je da proučimo one ekonomske zakone, kojima podliježu proizvodne snage prilikom svoga razvoja i djelovanja na ostvarenje općeg cilja narodnog gospodarstva u socijalizmu (prelaznom razdoblju), kao i na. ostvarenje cilja šumskog gospodarstva, koje sačinjava posebnu privrednu oblast. Opći je cilj narodnog gospodarstva, da svoje proizvodne snage stalno i što više razvija i raspoređuje po privrednim granama tako, da uz što ekonomičnije (optimalno) i što racionalnije njihovo iskorišćavanje, a naročito uz što bolje iskorišćavanje svojih prirodnih bogatstava bude proizvedeno što više i što vrednijih materijalnih dobara, s kojima će prvenstveno direktno, a po potrebi i mogućnosti i indirektno putem međunarodne razmjene, što bolje, ali uravnoteženo, biti podmirene sve društvene (državne) potrebe, prema njihovoj važnosti za društvo (državu) i prema standardu života članova toga društva. Ostvarenje ovog cilja u jednom društvu (državi) ovisno je od: a) produktivnosti proizvodnih snaga toga društva (države), a s tim ü vezi i od efikasnosti rada; b) ekonomičnosti proizvodnih snaga; c) raspodjele proizvodnih snaga društva (države) u cjelini po privrednim granama u prostoru i vremenu, i d) od međunarodne trgovine. 85 |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 20 <-- 20 --> PDF |
Produktivnos t (proizvodnost) jest stvaralačka (proizvodna) sposobnost ljudske radne snage u zajednici sa raspoloživim proizvodnimsredstvima, koja se očituje u korisnom učinku određene kvalitete pri optimalnom ili maksimalnom naprezanju njihovih snaga u jedinici radnog vremena uz određene radne uvjete. Za prosuđivanje produktivnosti neke radne jedinice (čovjeka, radionice, poduzeća i t. d.) služi koeficijent optimalne (maksimalne) proizvodnosti, t. j . odnos između optimalnog (maksimalnog) korisnog učinka u naturalnim pokazateljima (na pr. m3 drvnih sortimenata, tona nafte, kim i t. d.) i optimalno (maksimalno) utrošene energije u jedinici vremena uz određene radne uvjete. Kod optimalne proizvodnosti ljudska radna snaga i sredstva rada opterećuju se u granicama racionalnog iskorišćavanja, a utrošak energije po jedinici mjere korisnog učinka je srazmjerno najmanji, dočim se kod maksimalne proizvodnosti od radnih ljudi i sredstava rada traži maksimalni učinak, ne vodeći računa o racijonalnom iskorišćavanju kako ljudske radne snage, tako i sredstava rada. Granice maksimuma, a naročito optimuma proizvodnosti teško se mogu ustanoviti, ali napredno gospodarstvo mora stalno poduzimati mjere, da ustanovi i da prati granice njihovih zona, koje se promjenom proizvodnosti stalno mijenjaju. Većinom se zona optimalnosti kod industrijskih poduzeća nalazi pri iskorišćavanju kapaciteta (maksimalne proizvodnosti) od 80—90% (11). Ako je odnos između ostvarenog korisnog učinka neke radne jedinice i količine stvarno utrošene energije (koeficijent racionalnosti) manji od njenog koeficijenta optimalne proizvodnosti, tada su proizvodne snage te radne jedinice neracionalno (nepotpuno ili previše) iskorištene. U danim prilikama najmanji mogući koeficijent racionalnosti neke radne jedinice istovremeno je i njezin koeficijent optimalne proizvodnosti. Efikasnos t (djelotvornost) ljudskog rada neke radne jedinice, uz određenu kvalitetu upotrebijenog materijala za reprodukciju, ovisna je od produktivnosti proizvodnih snaga te radne jedinice i od intenzivnosti rada. Ostvareni korisni učinak po jednom radniku (radniku-danu) jest koeficijent efikasnosti rada. Koeficijent je efikasnosti rada neke radne jedinice u konkretnim uslovima, uz određenu produktivnost proizvodnih snaga te radne jedinice i određenu kvalitetu upotrebljenog materijala za reprodukciju, to veći, što je intenzivnost rada veća, t. j . najveći je kod maksimalnog naprezanja proizvodnih snaga (maksimalne proizvodnosti). Ako su proizvodne snage neke radne jedinice nepotpuno iskorištene, tada se koeficijent racionalnosti, a i koeficijent efikasnosti rada kod te radne jedinice, može povećati intenziviranjem rada (4). Intenziviranjem podiže se korisni učinak rada napornijim radom uz povećanje utrošene energije. Intenziviranje može se provesti ili u granicama racionalnosti odnosno optimalne proizvodnosti, ili do maksimuma, ne vodeći računa o racionalnom iskorišćavanju ljudske radne snage, tehničke opreme i materijala. Na intenziviranje ljudskog rada, bilo dužim ili bržim radom, povoljno utječe stimuliranje rada putem pravilnih plaća i nagrada. Općenito se smatra, da princip optimuma mora biti primijenjen u svakoj društvenoj djelatnosti, a naročito u sektoru proizvodnje, pa prema tome i u šumskom gospodarstvu. Stoga, cilj šumskog gospodarstva ne može biti isključivo u što boljem podmirenju društvenih potreba socijalističke privrede sa potrebnim proizvodima, što se može postići primjenom principa |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 21 <-- 21 --> PDF |
maksimuma ako šumsko gospodarstvo samo djelomično može podmiriti društvene (državne) potrebe sa šumskim proizvodima, nego se pritom svakako mora voditi računa i o najekonomičnijoj (optimalnoj) upotrebi proizvodnih snaga, odnosno mora se voditi računa o visini troškova, ekonomičnosti. — S tih razloga je na pr. i Taylorov sistem, koji nije vodio dovoljno računa o psihofiziologiji čovjeka, svojevremeno odbačen kao neracionalan i nenaučan (4). Jedan od glavnih ciljeva narodnog gospodarstva jest da svoje proizvodne snage stalno jača i razvija, t. j . da im povećava proizvodnost. Povećanje proizvodnosti neke radne jedinice znači povećati njenu sposobnost da može proizvoditi više materijalnih dobara iste vrste i kvalitete uz isti utrošak energije (radnika-sati, stroja-sati), — ili da može proizvesti jednaku količinu proizvoda iste vrste i kvalitete uz smanjeni utrošak energije. Porast proizvodnosti znači sniženje troškova proizvodnje, a prema tome i sniženje cijene (vrijednosti) robe. Porast proizvodnosti cijelog narodnog gospodarstva nije jednak u svima zemljama, niti je u svakoj pojedinoj zemlji jednak u svima vremenskim razdobljima. U većini zemalja zabilježen je poslije rata veliki porast proizvodnosti, što je uglavnom posljedica zamjene starih strojeva sa novim većeg kapaciteta, odnosno bolje kvalitete. Kod nas je, prema službenim podacima (18), proizvodnost u industrijskoj proizvodnji u 1953. godini porasla za 4% spram 1952. godine. — Proizvodnost se očituje u ostvarenom nacionalnom dohotku odnosno dohotku po jednom stanovniku. Tako je dohodak po jednom stanovniku u Hrvatskoj u 1938. godini iznosio 142 SADdolara, a 1948. godine 173 SAD-dolara (dakle ukupni porast za to vrijeme iznosi 22%, dočim je u 1948. godini u SAD-dolarima iznosio: u SAD 1453, u švicarskoj 847, u švedskoj 780, u Vel. Britaniji 773, u Francuskoj 482, u čehoslovačkoj 371 SAD-dolara (8). Očigledno je, da je proizvodnost kod nas još jako niska prema ostalim naprednim zemljama, iako se je od 1948. godine do danas na tom području već dosta učinilo. Proizvodnost se može povećati uvođenjem novih, boljih i poboljšanjem starih, ekonomski zastarjelih sredstava rada, te poboljšanjem kvalitete ljudi u proizvodnji (produktiviranje). To se naročito postiže: mehanizacijom, automatizacijom i racionalizacijom, odnosno tehničkim usavršavanjem, te poboljšavanjem kvalitete ljudske radne snage. Mehanizacija i automatizacija su najvažniji način povećavanja proizvodnosti. Moderna proizvodnja sve više teži uvođenju masovne proizvodnje putem mehanizacije i automatizacije, a rezultat je sve uža specijalizacija (podjela rada), koja opet zahtijeva sve veću kvalifikaciju ljudske radne snage, te sve bolju koordinaciju unutar samog poduzeća i sve tjesniju kooperaciju međusobno povezanih poduzeća. Taj je način proizvodnje vrlo racionalan i ekonomičan, ali uz izvjesne uvjete (gornja i donja granica korisnosti, optimalna zona i dr.). Sprovođenje mehanizacije i automatizacije u širem opsegu vezano je za elektrifikaciju, te je prema tome elektrifikacija zemlje jedan od glavnih uvjeta snažnog povećanja produktivnosti narodnog gospodarstva (30). Racionalizacija, prema službenoj definiciji, predstavlja podizanje proizvodnosti usavršavanjem ili poboljšavanjem proizvodnog procesa racionalnijim iskorišćavanjem postojećeg tehničkog uređaja, materijala ili radne snage (energije), üi poboljašavanje organizacije rađa i neposrednog uprav |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 22 <-- 22 --> PDF |
Ijanja privredom, i to sve uz optimalno iskorišćavanje svih faktora i elemenata poduzeća, a da se pritom ne unosi bitne novosti u tehničke konstrukcije ili tehnološki proces proizvodnje, a tehničko usavršavanje je nova stvaralačka primjena poznatih metoda i pronalazaka na postojeći tehnološki proces, koji predstavlja racionalnije rješenje određenog tehničkog problema (29). Poboljašavanje kvalitete ljudske radne snage treba vršiti izborom najpodesnije ljudske radne snage po njenim prirodnim naklonostima, a i osobinama po mogućnosti psihotehničkim ispitivanjem, te školovanjem i praksom, a naročito specijalizacijom, odnosno podizanjem njenih pozitivnih intelektualnih, moralnih i fizičkih osobina u svrhu izvršavanja određenih zadataka, koje donosi sadašnja sve uža podjela rada, imajući u vidu, da je čovjek glavni faktor u proizvodnji. Na izložbi racionalizacije u Düsseldorf u, koja je održana 1953. godine pod geslom »Svi treba da bolje žive«, i gdje je prikazan velik broj dobrih primjera racionalizacije bilo tipiziranjem, poboljšavanjem uslova rada, skraćivanjem transportnih puteva, štednjom energije ili kojim drugim načinom, iznesena je osnovna misao, da u cjelokupnom gospodarstvu treba provoditi racionalizaciju, te na taj način smanjiti cijenu robe i poboljšati njenu kvalitetu, odnosno stvoriti bolje uslove za život ljudi (21). Kao jedan naročit primjer povećanja proizvodnosti putem naučni hmetoda rada jest upotreba heterozisa u Americi (5), na koji je način prinos kukuruza u zadnjih 20 godina povećan za 50—60%, a osim toga mu je poboljšana kvaliteta. U zadnje vrijeme počela je i kod nas upotreba heterozisa kod proizvodnje kukuruza. Primjena heterozisa ima veliku budućnost i u šumarstvu. Istu svrhu imaju u šumarstvu i metode upotrebe biljnih liormona, heteroauksina, te dodavanje zemljištu raznih mikroelemenata. Podizanje proizvodnosti često često može provesti istovremenom primjenom dvaju ili više naprijed navedenih načina. U tu svrhu korisno je spomenuti, da u SAD u 1953. godini prema 1935. godini iznosi povećanje poljoprivredne proizvodnje oko 44%. Povećanje pak proizvodnje po jednom radniku od 1913. do 1953. godine iznosi 233%, a u odnosu na 1952. godinu 3%. Razlozi tome povećanju proizvodnosti poljoprivrednog gospodarstva jest upotreba većeg broja traktora, bolje vrste biljaka i hibridnog sjemena, boljih agrotehničkih mjera i uvođenje naučnih metoda (1). Povećanje produktivnosti veoma je važan, ali i veoma težak zadatak, naročito za ekonomski nerazvijene i ratom nastradale zemlje, te je u svrhu pomaganja njegovog podizanja u okviru Organizacije za evropsku ekonomsku suradnju (OEEC) osnovan Evropski ured za produktivnost, a kod nas je u tu svrhu osnovan Centar za naučnu i tehničku dokumentaciju i produktivnost u Zagrebu. Ekonomičnos t proizvodnih snaga, za razliku od proizvodnosti, uspoređuje ostvareni korisni učinak sa utrošenim sredstvima (troškovima) kod dviju ili više radnih jedinica (čovjeka, stroja, radionica, poduzeća i t. d.), ili kod dva ili više različitih procesa proizvodnje, s tim da je ekonomičnija ona radna jedinica, odnosno onaj proces proizvodnje, kod kojega se s manjim utroškom postigne veći korisni učinak (2). Dvije su glavne mjere za podizanje ekonomičnosti i to: smanjenje utroška i povećanje dohotka. |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 23 <-- 23 --> PDF |
Dizati ekonomičnost uz smanjenje utroška znači proizvoditi istu količinu proizvoda iste kvalitete ili manju količinu proizvoda srazmjerno bolje kvalitete, a smanjivati troškove proizvodnje, dočim dizati ekonomičnost sa povećanjem dohotka znači proizvoditi veću količinu proizvoda iste kvalitete ili istu količinu proizvoda srazmjerno bolje kvalitete uz iste troškove proizvodnje. Naravno, da kod dizanja ekonomičnosti dolazi u obzir još niz drugih kombinacija, kod kojih se ova dva glavna načina međusobno isprepliću, kao na pr. smanjenje utroška uz istovremeno povećavanje dohotka ili povećanje utroška uz srazmjerno još veće povećanje dohotka, odnosno (što je rjeđi slučaj) smanjenje dohatka uz istovremeno još veće smanjenje utroška (2). Smanjenje utroška, kao i povećanje dohotka obuhvaća niz mjera, od kojih su neke izravno vezane za jačanje proizvodnih snaga društva (države), dočim druge ovise o što ekonomičnijem iskorišćavanju postojećih proizvodnih snaga. Među prve spada na pr.: zamjena manje ekonomičnih sredstava za rad sa ekonomičnijima, a s tim u vezi, što veće i što racionalnije iskorišćavanje prirodnih sila i prirodnih izvora zemlje, zatim supstitucija (24), modernizacija prodajnih prostorija (14), reklama (27) i t. d., dočim među druge spada na pr.: racionalizacija, uštede razne vrste, intenziviranje rada do optimuma, povećanje proizvodnje onih poduzeća, koja rade ekonomično i rentabilno, kulturno posluživanje (15) i t. d. Od velike je važnosti putem kontrole pratiti stepen ekonomičnosti poslovanja svakog poduzeća, a naročito upoznati uzroke neekonomičnosti, da bi ih potom navrijeme mogli otkloniti. Raspodjela proizvodnih snaga društva (države) po privrednim granama. Radi naglog razvoja nauke i tehnike, a kod nas pak i radi privredne zaostalosti zemlje, stalno dolazi do osnivanja novih važnih grana privrede ili pak do snažnog proširivanja nekih postojećih privrednih grana uz sve bolje iskorišćavanje prirodnih bogatstava Zemlje. Svakako su u tom pogledu interesantni podaci o općem razvoju industrije i rudarstva u svijetu (9). Prema tim podacima za prvih 30 godina ovog stoljeća produkcija većine metala i mnogih nemetala mnogostruko je premašila ukupnu njihovu proizvodnju u toku cijele dotadašnje povijesti čovječanstva. Taj porast nastavljen je i dalje često u ogromnim razmjerima, a svakako se nastavlja i danas. Tako je na pr. u 1939. godini izrađeno uglja 132 puta više nego 1800. godine, a nafte za 30 puta više nego 1889. godine. Godine 1937. svjetska proizvodnja gvožđa je za 128 puta veća nego 1800. godine, a 1943. godine dobiveno je magnezija oko 8000 puta više nego 1921. godine. Ovo ogromno povećanje proizvodnje mineralnih sirovina skopčano je sa džinovskim razvojem industrije. Osim toga, savremena industrija iskorišćava ili počinje da iskorišćava i nove mineralne sirovine, koje ranije nisu bile skorišćavane, što se vidi iz slijedećih podataka: u 12. i 13. stoljeću čovječanstvo je iskorišćavalo 10 kemijskih elemenata, u 17. stoljeću 25, u 18. stoljeću 29, a u 19. stoljeću 47, 1915. god. 54, 1930. godine 67, a 1944. godine 71 kemijski elemenat. Ovi podaci pokazuju, da privreda, osim općeg povećanja svoga opsega daje sve više novih proizvoda, koji sve bolje podmiruju potrebe društva (države). Posljedica je svega rečenog s jedne strane stalno povećavanje proizvodnih snaga u svojoj cjelini, a s druge strane stalno prelaženje (prebacivanje) dijela proizvodnih snaga društva (države) iz jedne privredne grane |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 24 <-- 24 --> PDF |
u drugu. Proizvodne snage društva (države), naime, u svakom vremenskom razdoblju (mjesecu, godini i t. d.) treba raspoređivati po privrednim granama tako, da uz njihovo što racionalnije i što ekonomičnije (optimalno) iskorišćavanje, a naročito uz što bolje iskorišćavanje materijalnih uslova (u prostoru) bude proizvedeno što više i što vrednijih materijalnih dobara. s kojima će prvenstveno biti što bolje podmirene potrebe društva (države). Samo uz pravilan raspored, uz ostale potrebne uvjete, proizvodne snage postižu svoju najveću vrijednost, odnosno one tada proizvode materijalna dobra, koja za društvo imaju najveću vrijednost. Pri tome društvo nastoji svoje potrebe podmiriti uravnoteženo (a ne jednako) prema važnosti svakog pojedinog proizvoda za održavanje života ljudi i prema dohotku (životnom standardu) pojedinaca (3), kao i prema važnosti proizvoda za izvršenje općedruštvenih neproduktivnih obaveza države prema zajednici (drž. uprava, vanjska i unutarnja sigurnost države, sudstvo, školstvo i t. d.), a naročito za kapitalnu izgradnju u državi (dizanje proizvodnosti). Tako je na pr. prema službenim podacima (18) od 1931. do 1953. godine nepoljoprivredno stanovništvo u Jugoslaviji poraslo za 97% na račun poljoprivrednog stanovništva, koje je za to vrijeme palo za 2°/o, iako je ukupno stanovništvo za to vrijeme poraslo za 21%. Dakle, za to vrijeme se je u Jugoslaviji dio proizvodnih snaga iz poljoprivrede prebacio u druge privredne grane (13), koje su se počele naglo razvijati da bi društvo na taj način bilo prosječno što bolje podmireno sa svima poljoprivrednim, šumskim, industrijskim i ostalim proizvodima prema sadašnjim potrebama društva (države) i životnom standardu stanovništva. Ni u kojem slučaju, dakle, ne može biti opći cilj šumskog gospodarstva, da se na temelju danih (postojećih) proizvodnih snaga u šumskom gospodarstvu vodi tako, kako bi potrebe društva ili socijalističke privrede bile trajno što bolje podmirene drvni m sortimentim a (12, 13). Takva stalnost proizvodnih snaga u šumskom gospodarstvu, kao i u svakoj drugoj privrednoj grani, onemogućavala bi pravilan razvoj narodne privrede u cjelini, a posebno pak bio bi onemogućen razvoj novih, kao i dosada slabo razvijenih privrednih grana, koje imaju tendencu jačeg razvoja. Rezultat toga bila bi također neuravnotežena struktura ukupne proizvodnje sa strukturom potrošnje. Osim toga, u takvoj formulaciji cilja šumskog gospodarstva nije dovoljno izražena neophodnost međunarodne razmjene dobara. Međunarodna trgovina rezultat je općeg kulturnog i privrednog razvitka čovječanstva, kao i stanja privrede u pojedinim državama, a posebno pak različitih materijalnih uslova u raznim državama, koje opet uzrokuju preveliku ili premalenu (odnosno nikakvu) proizvodnju pojedinih vrsta roba u dotičnim državama. Bez međunarodne trgovine čovječanstvo se više ne može ni zamisliti. Radi zategnutih međunarodnih odnosa, međutim, sada sve države nastoje da smanje svoju ekonomsku ovisnost od inozemstva što boljim iskorišćavanjem svojih prirodnih bogatstava, odnosno proizvodnjom što većeg broja proizvoda potrebnih za njeno društvo, razvijajući po mogućnosti i proizvodnju sintetičkih proizvoda, a osim toga provode razna ograničenja uvoza-izvoza, što nanosi veliku štetu međunarodnoj trgovini. Povodom toga, nakon Drugog svjetskog rata, koji je znatnim dijelom uništio kulturna i privredna dobra Evrope, sve se više javlja ideja o |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 25 <-- 25 --> PDF |
evropskoj integraciji, ideja, kojoj je svrha da putem saradnje Evrope uspostavi jedno veliko privredno i tržišno područje, na kome bi (kako je to formulirala Međunarodna trgov. komora) »ljudi, dobra i novčana sredstva slobodno cirkulirala«, (28). Bez liberalizirane međunarodne razmjene dobara, u granicama koje osiguravaju ekonomski razvitak nerazvijenih zemalja, nema mogućnost da proizvodne snage, a naročito prirodna bogatstva Zemlje, budu iskorišćavani u punom opsegu i ekonomično, i da potrebe društva (svake pojedine države) budu uravnoteženo podmirene prema njihovoj važnosti za društvo (državu) i prema standardu života. Opći cilj šumskog gospodarstva u socijalizmu (prelaznom razdoblju>, uzimajući u obzir sve direktne koristi, koje imamo od šume (glavne i sporedne proizvode), mogao bi se formulirati ovako: n a sve ukupno raspoloživim šumskim površinama, optimalnim iskorišćavanjem danih proizvodnih snaga, trajno proizvoditi što veće vrijednosti tako, da s njima prvenstveno što bolje budu podmirene društvene potrebe. Da bismo ovaj opći cilj šumskog gospodarstva mogli ostvariti, nameću nam se slijedeći zadaci: a) da po mogućnosti što više uskladimo šumsku proizvodnju sa sveukupnim potrebama društva (države), a u skladu sa općim razvojem proizvodnih snaga društva (države) i standardom života, i na taj način na sveukupnim šumskim površinama proizveli »što veće vrijednosti«. Pri tome moramo uzeti u obzir veoma dugi ciklus proizvodnje u šumskom gospodarstvu i uvjete koji iz toga proističu (23), b) da ukupnu šumsku proizvodnju na svima šumskim površinama s kojima raspolažemo što više povećamo kvalitativno i kvantitativno, t. j . da što više povećamo proizvodnost našeg šumskog gospodarstva, a po mogućnosti da premašimo prosječnu proizvodnost šum. gospodarstva u svijetu, odnosno u bloku država koji je vezan međunarodnom trgovinom, ili da ga barem dcstignemo, c) da prosječne troškove naše šumske proizvodnje po jedinici mjere smanjimo što više, po mogućnosti ispod odgovarajućih svjetskih (međunarodnih) troškova proizvodnje, t. j . da što više povećamo ekonomičnost našeg šumskog gospodarstva. Da bismo ovo postigli, i na taj način cijenu drveta, kao jednom vrlo važnom artiklu za široku potrošnju u državi, što više snizili, a izvoz drveta učinili što ekonomičnijim i rentabilnijim, moramo naše proizvodne snage snažno razvijati i optimalno iskorišćavati. Pošto se mehanizacija u šumskom gospodarstvu u većem opsegu ne može provoditi, a automatizacija nikako, moramo nastojati da tražimo i primjenjujemo sve savršenije, korisnije i ekonomičnije šumsko-uzgojne, šumsko-zaštitne, agro-tehničke i naučno-biološke metode, uz što bolju organizaciju rada i uz primjenu ophodnje najvrednijeg prihoda (2). — Pri tome značajnu ulogu ima izgradnja stalne i što gušće mreže šumskih komunikacija, sa kojima se šume drže pristupačne i otvorene, a koje su zapravo preduvjet za racijonamo gospodarenje sa šumama, a posebno za provođenje najvažnijih i intenzivnih šumsko-uzgojnih radova, te za intenzivnu i racionalnu eksploataciju šuma. |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 26 <-- 26 --> PDF |
LITERATURA: 1. »Napredak poljoprivredne proizvodnje u SAD« — Agronomski glasnik 1954. 2. Bićanić Br.: 0 cilju šum. gospodarstva i njegovoj realizaciji, Š. L. 1953. 3. Bićanić R.: Kako trošimo naš dohodak, Robni promet 1953. 4. Dominko D.: Organizacija i racionalizacija, Ek. pregled 1951. 5. Korić M.: Heterozis, najvažnija tekovina savremene biologije, Priroda 1953. 6. Kraljić Br.: Ekonomski elementi proizvodnje soc. šumarstva, 1952. 7. Lučić D.: Dizel-motori na vozilima, 1947. 8. Mesarić M.: Savremeni uslovi i mogućnosti perspekt. razvitka privrede NRH Ek. pregled 1953. god. 9. Milovanović i Ilić: Geologija za rudare, 1948. 10. Obraz R.: Rentabilnost i ekonomičnost poslovanja u vanjskoj trgovini,. Robni promet 1953. 11. Perović D.: Osnovi teorije troškova i industr. kalkulacija, 1946. 12. Plavšić M.: O cilju šum. gospodarstva u soc. i njegovoj realiz., š. L. 1952. 13. Plavšić M.: »ing. Bićanić B., O cilju šum. gospod. i njegovoj realizaciji, Šum. list 1953. 14. Raše V.: Utjecaj modernizacije prodajnih prostorija na obim prometa, Robni promet 1953. 15. Rihtman Z.: O pitanju kooperacije u našoj mašinogradnji, Ek. pregled 1953. 16. Sagrak M.: O psihologiji prodaje, Robni promet 1952. 17. Sagrak M.: Reklama u našoj trgovini, Robni promet 1953. 18. Savezni društveni plan za 1954. god. (SI. list 13, 1954.) 19. Serdar: promjene strukture stanovništva FNRJ poslije drugog svjetskog rata, Ek. pregled 1951. 20. Sirotković J.: Prirodna bogatstva i industrijska proizvodnja NRH, Ek. pr. 53. 21. — sko: Izložba racionalizacije u Dusseldorfu, Robni, promet 1953. 22. Šafar J.: Racionalizacija šumskog rada, Šum. priručnik II. 23. Šurić S.: Šumska privreda, Ek. pregled 1953. 24. Turković J.: Analiza troškova i njihovo sniženje u ind. poduzećima, 1951. 25. Vajner Z.: Proizvodnost, Robni promet 1953. 26. Vajner Z.: Ekonomičnost poslovanja trg. poduzeća, Robni promet 1953. 27. V. T.: Reklama i njeno značenje u robnom prometu, Robni promet 1953 28. V. T.: Ekonomske ideje Međunarodne trg. komore, Robni promet 1953. 29. Zakon o tehničkim pronalascima i usavršenjima, 1948. 30^ Žanić: Izgledi za perspektivni razvoj elektroprivrede u NRH, Ek. pr. 1953. Summary The general aim of national economy is to develop continually and as much as possible its production forces and to allocate them to the economic branches in the manner that, by their most economical (optimal) and rational utilization and especially by the best exploitation of its own resources the greatest quantity of most valuable goods should be produced. Thus, primarily in a direct way and according to the needs and possibilities and, also indirectly by way of international trade, all the social (state) needs will be satisfiel in the best manner in accordance to their importance for the society (state) and the living standard of its members. The realization of this aim in a society (state) depends: a) on the productivity of the production forces of this society (state) and in this connection with the efficiency of human work. b) on the economy of the production forces. c) on the distribution of the whole production forces of the society (state) among the economic branches in space and time, and. d) on international trade. The productivity is the creative efficienoy of the human working forces in conjunction with the available working means, which is displayed in the useful effect of the determinate quality under optimum or maximum efforts of their forces per unit of time, and under fixed working conditions. For the estimate of the productivity of a given working unit (man, workshop, enterprise itc). we use the coefficient of optimum (maximum) productivity, i. e. the relation between the optimum (maximum) useful effect in the natural indices and |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1955 str. 27 <-- 27 --> PDF |
the optimum (maximum) consumption of energy per unit of time under fixed working conditions. If the relation between the realized useful effect of a working unit and the quantity of the actually used energy (coefficient of rationalization) is smaller than the coefficient of the optimum productivity, then the production forces of this working unit are unrationally (not wholly or too much) utilized. In a given condition the least possible coefficient of rationalization of a working unit is simultaneously its coefficient of optimum productivity. The work efficiency of a working unit under a given productivity of its production forces and a given quality of a used reproduction material, depends on the intensity of work. The realized useful effect per worker (worker/day) is the coefficient of work efficiency. The work efficiency coefficient is greatest at the maximum: effort of the production forces. Of the production forces of a working unit are not wholly utilized, the coefficient of rationalization, could be increased by the intensification of work. In principle, the intensification is allowed to be performed within the limite of rationalization:, or optimum productivity. The increase of productivity is achieved especially: by mechanization, automatization and rationalization or technical development and by improvement of labour quality. Economy, in contrast to productivity, compares the realized useful effect with´ the means spent with two or more working units, or with two or more various processes of production in a way that the most economical working unit or production process is that by which a higher useful effect is achieved through smaller consumption. There are two measures for the increase of economy, i. e.: reduction of consumption and increase of income. This is posible to achieve in different manners, some of which are directly bound to the strengthening of the production forces of the society (state) whfe others aim at a more economical utilization of the existing production forces. The production forces of the society (state) are to be distributed in each period of time among the economic branches, so that under their more rational and economical (optimal) utilization more and more valuable goods will be produced by means of which primarily the society´s needs will be satisfied. Only under a right distribution — in addition to other necessary conditions — the production forces of the society (state) achieve their greatest value, that is they produce material goods wich are most valuable for the society. Without a liberalized international trade — within the limits securing the economic development of undeveloped states — the production forces of the Earth cannot be utilized to a full extent and economically, nor can the needs of the society (state} be adequately satisfied as to their importance for the society and its living standard. By applying all these principles to forest economy in our efforts to balance- forest production with the total needs of the society (state) as well as with the general development of the production forces of the society and economy in forestry,, our aim is to produce permanently on all available forest areas and by the optimum utilization of available production forces the highest walues primarily in order to» meet the society´s needs to the highest extent possible. 93: t |