DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 76     <-- 76 -->        PDF

PROBLEM PROŠIRIVANJA AREALA JELE NA BRDSKOM PODRUČJU


IZMEĐU SAVE I DRAVE U NRH


Šafar J. i Hajdin Ž.


P
P
otreba i potražnja drveta četinjača neprestano raste, iako razvitak
tehnike industriji sve više omogućuje, da se umjesto jelovine i smrekovine
može za preradu u iste vrste proizvoda uspješno iskorišćavati i drvo
listača. Razlog je tome, taj, što drvo četinjača ima za mnoge vrste proizvoda
vrlo povoljna mehanička i kemijska svojstva. Potražnja drveta četinjača
naročito je velika u onim ekonomskim područjima, u kojima ekološke
okolnosti uvjetuju, da se prirodne šumske zajednice sastoje od listača. Zato
šumarstvo Evrope već više od jednog stoljeća intenzivno nastoji, da se
omjer četinjača prosječno poveća. Taj pokret doveo je i do stvaranja trajnih
monokultura četinjača na staništima drugih vrsta drveća te je većinom
izazvao takvu promjenu biocenoze, da se razvila degradacija sastojina i tla.
Sve to uzrokovalo je, da i nauka i praksa vrlo oprezno tretiraju problem
proširivanja domaćih i stranih četinjača na alohtona staništa.


I u Jugoslaviji je potreba za četinjačama sve veća, napose nakon


I. svjetskog rata i pogotovo nakon II. rata u vezi sa većim razvitkom industrije
i potrebama izvoza, što će se naša industrija više razviti, potražnja
za takvim vrstama drveća bit će veća. Stoga je zadatak ovoga našeg rada,
da radi orijentacije u širem okviru raspravi ova ekonomska i ekološkouzgojna
pitanja:
1. omjer četinjača i listača u FNRJ u odnosu na proizvodnju i potražnju
drveta;
2. sadašnja rasprostranjenost jele na područjima između Save i Drave
u NRH;
3. mogućnost rasprostranjenja jele na tim područjima.
Omjer četinjača i listača u FNRJ i NRH


U svjetskoj potrošnji građevnog i industrijskog drveta drvo četinjača
učestvuje sa oko 80%. Najviše se troši rezana građa (potrošnja lagano
pada) i drvo za celulozu (potrošnja naglo raste). Zbog toga su na svjetskom
tržištu proizvodi iz drveta četinjača, dobiveni mehaničkom preradom
i neposredno eksploatacijom šuma, mnogo tražena roba.


Sličnu poziciju ima drvo četinjača i u našoj zemlji. Od ukupne potrošnje
rezane građe (bez rezanih želj. pragova) u razdoblju god. 1947—1950
na drvo četinjača otpada 83%. Dalje, sve veća potrošnja papira zahtijeva
povećanje proizvodnje drveta četinj celulozu zbog namirivanja domaće
potrebe i još više za izvoz. Raznovrsne rudnike u zemlji već sada teško
snabdjevamo jamskim drvetom četinjača, koje u rudarstvu stalno ima prioritet.
Potražnja ostalih sortimenata četinjača iz proizvodnje eksploatacije
šuma također je velika (E i TT stupovi, piloti i dr.).


Prema novijim podacima naše statistike iz god. 1952. omje r četi njača
i listača u Jugoslaviji iznosi 29:71 po drvnoj masi
i 20:80 po površini.* Ovo nepovoljno stanje u omjeru četinjača i listača


* U odnosu na četinjače ispod ovoga prosjeka su Hrvatska, Srbija i Makedonija,
a iznad prosjeka Slovenija, Crna Gora te Bosna i Hercegovina.


ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 77     <-- 77 -->        PDF

u našoj zemlji otežava i činjenica, što su u Crnoj Gori, Makedoniji te u
Bosni i Hercegovini velike površine četinjarskih šuma nedovoljno otvorene
ili neotvorene. I to je bio jedan od razloga, da su četinjarske šume Slovenije
i Hrvatske, zbog velikih potreba na drvetu nakon rata, preiskorištene.


Stanje našeg šumskog fonda i nepovoljan omjer četinjača prema listačama
nije našoj stručnoj javnosti nepoznata stvar, jer su to iznijele sve
dosadašnje statistike, naravno sa izvjesnim razlikama u brojčanim vrijednostima.
Isto tako i problem nerazmjera između potreba na drvetu četinjača
i raspoloživog šumskog fonda tih vrsta u našoj literaturi već je mnogo
tretiran (šurić 1948, Stamenković 1951, šafar 1952, Potoči
ć 1952 i dr.).


Po statističkim podacima omjer četinjača i listača u
Hrvatsko j iznosi 18:82 po drvnoj masi i 12:88 po površini. Među četinjačama
najviše je zastupana jela (preko 91%). Ostale vrste četinjača
(smreka i bor) nalaze se rastresene u malim sastojinama no najvećim dijelom
u smjesi.


Najveći i ujedno najvredniji dio jelovih šuma Hrvatske (i četinjača
uopće) nalazi se na planinskom području, i to u Gorskom Kotaru, Lici i planinskom
dijelu Hrv. Primorja. U ovim krajevima jela je autohtona. Ona
se nalazi najčešće u mješovitim sastojinama, pretežno sa bukvom (Fagetum
abietetosum Horv.), a manje s ponešto smreke i bukve (Abieto-
Blechnetum Horv, i Abieto-Piceetum Calamagrostidis Horv.) i dr.


Ova područja bila su nakon Osloboeđnja jedini izvor tehničkog drveta
četinjača iz Hrvatske za eksport i glavni izvor za unutrašnju potrošnju
Hrvatske. Međutim, zbog velike potražnje građevnog drveta četinjača u
periodu obnove i početka izgradnje, jelovina iz ovih krajeva kretala se u
unutrašnjem prometu zemlje i u Srbiju (Vojvodinu), a katkad ča*k i u
Makedoniju.


Ekscentričan položaj šuma ovih područja u odnosu na ostali dio Hrvatske
uvjetuje velike troškove za prijevoz toga drveta u centralni i istočni
dio Hrvatske. U vezi s tim još je znatnije opterećenje transportnim troškovima
za potrošače u sjevernom dijelu Srbije. Stoga i manja nalazišta jele
u centralnom i istočnom dijelu Hrvatske znače veliku vrijednost.


Nalazišta jele na brdskom području Hrvatske


Na području između Save i Drave u Hrvatskoj jela pokriva vrlo male
površine. Te se šume nalaze na području ovih masiva: Papuk, Zagrebačka
Gora, Maceljska Gora, Ivančica i Ravna Gora (v. kartu).


Na ovim nalazištima jela je autohtona. Na Zagrebačkoj Gori ona se
spušta pojedinačno na sjevernoj ekspoziciji do 200 m a na južnoj do 390 m
(St r i nek a 1929), u sastojinama na Maceljskoj Gori do 230 m, na Papuku
do 250 m. Uzgred spominjemo da je jela sađena na Psunju u Brezovom
Polju (Bošnja k 1925). Jela zajedno s bukvom sačinjava mješovite
sastojine, tu i tamo s manjom primjesom drugih vrsta (grab, breza, hrast,
umjetno unesena smreka i dr.). U tab. 1 izneseni su noviji podaci taksacije


o učešću na tim masivima.


ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 78     <-- 78 -->        PDF

Učešće autohtone jele u gorskim masivima između Save i Drave na području Hrvatske
Tab. 1.


Brdski masiv Šumarija
Jela na
nereduciranoj
površini
ha
Od toga jela učestvuju u
smjesi
do 20%
ha °/o
20—60°/o
ha
preko 60°/o
ha /o
Petrografska
podloga
Voćin, SI.
Drenovac 3.820 2.480 65 1.322 35 18 —
Papuk Kamenska,
Sirač 4.284 2.127 50 1.953 45 204 5 škriljavei, vapnenci,
vapneni lapori
Ukupno 8.104 4.607 57 3.275 40 222 3
„Sljeme"
Zagreb 1.254 515 41 523 42 216 17
Zagrebačka
Gora
Donja
Stubica 4.180 3.311 79 867 21 2 —
kremeni pješčenjaci,
škriljavei, vapnenci
Ukupno 5.434 3.826 70 1.390 26 218 4
Marceljska
Gora
Krapina 1.518 326 21 892 59 300 20 pješčenjaci
Ravna Gora
i Ivančica
Ivanec 333 — — 333 100 — — dolomiti
SVEGA 15.389 8.759 57 5.890 38 740 5


Prirodna nalazišta jele na ovim područjima Hrvatske imaju veliki privredni
značaj, koji se sastoji uglavnom u ovome:


1. U prošlosti s ovih nalazišta podmirivao se velik dio potrebe okolice
na jelovom drvetu. Međutim, u periodu iza minulog rata, kad je obnova
zemlje izazvala jaku potražnju jelove građe i vršila prevelik zahtjev na
glavna nalazišta četinjača u planinskom području Hrvatske, veliki dio potreba
na građevnom drvetu nekih kotara između Save i Drave, smještenih
oko brdskih masiva, podmirivan je jelovinom sa tih izoliranih nalazišta.
2. Nalazišta jele na području između Save i Drave ublažavaju nepovoljan
geografski smještaj četinjača u Hrvatskoj obzirom na ekscentričan
položaj glavnog dijela četinjača. To se odrazuje na konačnu, nabavnu cijenu
drveta, jer su prevozni troškovi za dobavu jelovine iz tih izoliranih nalazišta
znatno niži.
Usporedimo li željezničke troškove prevoza jelovog tehničkog drveta na relacijama
na pr. Delnice (Gorski Kotar) do raznih mjesta između Save i Drave sa troškovima
na relacijama (na pr. Sirač ili Voćin ili Pakrac oko Papuka) do istih mjesta
između Save i Drave, izlazi da su prevozni troškovi dobave jelovine s podnožja Papuka




ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 79     <-- 79 -->        PDF

489




ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 80     <-- 80 -->        PDF

u odnosu na Delnice mnogo jeftiniji : iz Sirača do Bjelovara 42°/o, Virovitice
66%, P. Slatine 55°/o, Osijeka 40%, iz Voćina do D. Miholjca 67%, Osijeka 50%, iz
Pakraca do N. Gradiške 53%, SI. Požege 42% i t. d.


Na temelju ovoga kratkog prikaza može se zaključiti ovo: povećavanje
areala i učešće jele na području između Save. i Drave može dati veliku
ekonomsku korist zbog povećanja mogućnosti snabdjevanja okolice jelovinom
(k tome uz jeftinije nabavne cijene toga drveta za ta područja).
Osim toga povećanje areala jele na tom području imalo bi i pozitivan odraz
na korekciju nepovoljnog omjera četinjača i listača kao i na apsolutno povećanje
šumskog fonda, i to ne samo četinjača nego i šumskog fonda uopće,
jer je proizvodnja drvne mase jele znatno veća od proizvodnje drvne mase
bukve i drugih listača (v. graf.).


%


f4oo


1200


yr S* ... bukva


800


600—


400


200


20 30 40 50 60 70 80 90 100 1/0 120 god.


Drvne mase jednodobnih sastojina jele po Eichornu, smreke po Schwappachu i bukve
s jakom proredom po Gehrhardtu na bonitetima II.


Povećanje učešća jele na brdskom području


U našoj zemlji jela je jedna od najboljih vrsta drveća među četinjačama.
Ima dobar prirast. Mehaničke ozljede mnogo bolje podnosi nego
smreka; ima mali broj neprijatelja među kukcima i gljivama (bar do sada).
Otporna je protiv vjetra, leda i snijega. Sortimenti jelovine za masovnu
upotrebu danas se većinom ne odvajaju od smrekovine. Ako je uzgojni postupak
pravilan (češće sječe malog intenziteta i tamniji sklop), jela daje
velike prihode; u protivnom slučaju vrlo često ona se nedovoljno podmlađuje
a odrasla stabla napadaju razni biotski štetnici. Pretpostavljamo, da
bi pojedine sastojine jele na Papuku mogle kod intenzivne njege davati prirast
do 15 ma po ha i godini.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 81     <-- 81 -->        PDF

Obzirom na predvidivu veću potrebu za jelovinom u našoj zemlji, treba
proširivanju areala i povećanju omjera jele pokloniti veću pažnju nego do
sada. Stoga ćemo nastojati, da orijentaciono ukažemo na načine, kako bi
se omjer jele u naprijed spomenutim brdskim masivima mogao povećati.


Njega mladog naraštaja. Da bi se uopće moglo sistematski
započeti proširivanje areala jele na njenim graničnim područjima, potrebno
je prije svega ovo: oslobađati postojeći jelov pomladak i mladik od fiziološkog
i mehaničkog potiskivanja, koja vrše okolna viša stabla listača. Mora
se voditi borba za spašavanje gotovo svake pojedinačno uzrasle jele. Pogotovo
u predjelima, gdje jela učestvuje u smjesi sa 1—10%, svaka spašena
jela znači veliki dobitak, jer ta stabla mogu postati dobri sjemenjaci
i ona će kasnije posredstvom dobrih uzgojnih zahvata u sastojini (čišćenje
i jake prorede) postepeno naplođiti svoju okolinu. Zato pri izradi perspektivnog
šumsko-uzgojnog plana proširivanja jele treba prvenstveno uzeti u
obzir takve sastojine, u kojima je ta vrsta bila zapostavljena ili se zbog
utjecaja neposredne okoline ne može u svojoj biogrupi izdići u više sastojinske
prostore. Zatim uzeti u plan pojedine sastojine breze sa kodominantnim
i podstojnim jelama, kao i površine gdje je pojedinačan pomladak
jele potisnut korovom i grmljem.


Najviše pažnje treba pokloniti jelovom pomlatku i mladiku, uzraslom
u grupama , jer se u takovom sastavu jela najbolje može razviti i odupirati
konkurenciji listača. Što je sklop u grupama gušći, grane na donjem
dijelu krošnje (krošnja sjenovita) su tanje, brže uvenu i raspadaju se, pa
prema tome je kvalitet donjeg dijela debla bolji.


Sklop krošanja treba biti gušći i zato, jer jela na tim staništima treba
manje svjetlosti. Kasnije se iz takvih guštika proredom mogu dobiti dobri
sortimenti za rudnike. Na pojedinačnim jelama, ako je sklop krošanja naglo
i jako otvoren, zbog povećanja transpiracije povećava se krošnja, a to
se redovno događa tako, da se na deblu razvijaju živici , koji se potom
pretvaraju u grane i time umanjuju kvalitete deblovine. Zato je općenito
grupimična struktura bolja nego pojedinačna.


Zahvati u sastojinama jele-bukve. Pri razmatranju problema
o uzgoju postojećih sastojina jele-bukve postavlja se u prvi plan
pitanje: treba li sastojine na brdskom području između Save i Drave uzgajati
oplodnom ili prebornom sječom.


U savremenoj stručnoj literaturi, na temelju loših iskustava, sve više
prodiru pozivi, da jelu treba uzgajati u nejednodobnim mješovitim sastojinama,
i to polaganim i umjerenim sječama. Naša istraživanja u Gorskom
Kotaru (šaf ar, 1951) pokazala su, da se jela najbolje podmlađuje i održava
u konkurenciji s bukvom tamo, gdje je tamniji sklop i prevladava
preborna struktura vertikalnog sklopa ili u grupimičnoj strukturi. Prema
tome bi za tu vrstu drveća na navedenim brdskim masivima odgovarala
oplodna sječa s dugim razdobljem podmlađivanja i prethodnom intenzivnom
njegom sastojina, kao i preborna sječa. Ako se preborna ili opjodna sječa
loše obavljaju i pogotovo ako su uzgojni principi podređeni zahtjevima
eksploatacije, tada je svaka od tih vrsta sječa za uzgoj jele vrlo često
nepovoljna.


Pri otvaranju pitanja: da li uvesti dugoročnu oplodnu sječu ili prebornu,
treba se podsjetiti na rezultate novijih istraživanja u prebornim šumama.
Na temelju tih rezultata može se zaključiti ovo: kad se uspoređuje




ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 82     <-- 82 -->        PDF

količina aktivnog asimilacionog aparata i prirasta izlazi, da sastojine prebornog
karaktera u odnosu na jednodobne sastojine znatno ne mijenjaju
osnove proizvodnje drveta (Burger , 1942); idealno izgrađena preborna
šuma ne može predstavljati ideal u odnosu na proizvodnju kvalitete (L e i-
b u n d g u t, 1945); obzirom na proizvodnju kvalitete deblovine grupimična
smjesa jelovog mladika je u prebornim šumama općenito uzevši bolja nego
pojedinačna smjesa (Š a f a r, 1953); preborna struktura na silikatnim tlima
povećava produkciju drvne mase, osigurava trajnu regeneraciju, održava
otpornije sastojine i osigurava bolji kontinuitet prihoda, prebornogrupimična
sječa omogućuje bolji kvalitet debla (K 1 e p a c 1954).


Zauzeti principijelan stav na oplodnu i prebornu sječu za brdske masive
u području između Save i Drave na temelju istraživanja izvršenih u
drugim područjima, bez rezultata dugoročnih pokusa na tim masivima, bilo
bi posve nepravilno. Ali možemo dovoljno sigurno pretpostaviti, da pre ma
sadašnjem stanju tih sastojina pro sječno ´najbolje
odgovara prelaz između oplodne sječe sa dugim
pomladnim razdobljem i česte grupimičn o-p r e b o r H e
sječe . Na taj način može se postići ovo:


1. bolje podmlađivanje jele i to pretežno u grupama i trupovima* te
uspješnija borba te vrste protiv konkurencije bukve;
2. stvaraju se povoljnije okolnosti za proizvodnju bolje kvalitete deblovine
;
3. preborom vrši se selekcija odraslih stabala.
Budući da je sadašnji sastav sastojina u navedenim brdskim masivima
pod utjecajem eksploatacionih sječa vrlo različit, treba sa svakom
sastojinom individualno postupati. Predloženi način uzgoja omogućuje, da
se individualna metoda njege i podmlađivanja može na te šume dobro primijeniti.
Budućnost će pokazati, da li bi gospodarenje bilo bolje, da se težište
uzgoja prenese na g r u p i m i č no-prebornu sječu ili na oplodnu
sječu sa dugim razdobljem podmlađivanja. Uostalom oštra granica između
tih dviju načina uzgoja uopće se ne može povući; bitna im je razlika u
tome, što se kod oplodne sječe stabla vade jednoliko po čitavoj površini,
dok kod grupimičnopreborne nejednoliko. Prema našim dosadašnjim iskustvima
i iskustvima mnogih drugih domaćih i inozemnih autora može se
zaključiti, da jeli ipak bolje odgovara nejednolika sječa. S obzirom na
sadašnje stanje i razvitak sastojina jele na brdskom području možemo
ustvrditi, da individualan postupak treba da ima najvažniju ulogu u uzgoju
tih šuma. Osnovno je, da se sklop ne smije naglo i odviše otvarati.


Možda će se primijetiti, da takvom postavkom nije potpuno riješen
problem uzgoja tih šuma. Ali savremeno uzgajanje šuma ne pozna šablone,
ne uvažava recepte, ne priznaje diktate; »zakon mjesta« ima odlučnu
ulogu. Na temelju dobrog poznavanja mjesnih ekoloških faktora te prošlog
razvitka, sadašnjeg stanja i predvidivog budućeg razvoja sastojina u okviru
prihvaćenih smjernica svaka sastojina i pojedini njen dio, kao i svako
stablo moraju se posebno tretirati. Prema tome individualna uzgojna metoda
rada u sastojim temeljno je pravilno u rješavanju naslovnog problema.


Da bi se takav uzgojni postupak mogao sistematski provoditi, potrebni
su ovi preduvjeti: male površine šumarija i lugarija, dobro projek


*Pod grupom smatramo skup naraštaja u površini do Va ara, pod trupom skup
naraštaja od V» do 1 ara.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 83     <-- 83 -->        PDF

tirana, izgrađena i uzdržavana mreža puteva i vlaka, savjesno stručno osoblje
i dobri šumski radnici, kao i smanjivanje uredskog poslovanja upravitelja
šumarije.


Zahvati na tlu. Da bi se povećali areal i učešće jele, nisu dovoljni
samo indirektni zahvati, nego je potrebno i direktno pomoći prirodu.
Prirodno podmlađivanje i proširivanje jele treba dakle pomagati i umjetno:
sjetvom i sadnjom (dobri rezultati već su postignuti nastojanjem insp.
Be l ova) . Umjetno podmađivanje najbolje je obavljati u grupama. Pogotovo
u sastojinama, gdje postoji mogućnost jače konkurencije listača ili
korova, grupimična sjetva i sadnja dat će najbolji uspjeh. Proizvodnja sadnica
može se vršiti u malim šumskim rasadnicima, podiguntim uz šume.
Najlakši način za dobivanje jelovih biljaka je osnivanje malih rasadišta
u šumskim progalama, i to sjetvom ili presadnjom biljaka iz gušćeg prirodnog
pomlatka. Bolje razvijene izolirane biljke, izvađene iz prirodnog
pomlatka mogu se odmah saditi. Sjetvu i sadnju najbolje je obavljati između
korijenovih ogranaka panjeva, jer tu je u borbi za vlagu najmanja
konkurencija korijenja drugog drveća i korova. Sjeme treba nabavljati iz
brdskih nalazišta jele, samo izuzetno iz planinskih krajeva, jer nije posve
isključeno da postoje fiziološke rase.


Introdukciju smreke u načelu ne preporučamo. Ta vrsta nije u našim
brdskim šumama domaća. Na nižim položajima mnogo će stradati od biotskih
i abiotskih šteta, kako to pokazuju pojedina stabla i pojedine postojeće
smrekove kulture. Pretpostavljamo, da bi za introdukciju bolji bio
ariš, i to Larix europea Mill, s nižih položaja (sudetski ili s pojedinih nižih
prirodnih nalazišta u Sloveniji) ili japanski Larix leptolepis Gord. Te vrste
mogle bi se unositi na više položaje i sjeverne ekspozicije, gdje ne vladaju
jaki mrazevi ni utjecaji jakih suša i suhih vjetrova. Ariš se može unositi
samo u veće otvore sklopa (vrlo je heliofilan, napose evropski), i to u grupama
na ograđene površine: japanski u svježa staništa, evropski na svježa
tla sa stalnim strujanjem zraka. Može se pokušati i unošenje odgovarajuće
rase duglazije u malim grupama. Unošenje tih vrsta drveća treba da ima
zasad posve eksperimentalan karakter.


Proširivanje areala jele. Jela se u našim krajevima nalazi
u području bukve i ponegdje dopire do područja hrasta kitnjaka. Time su
u širokom prosjeku određene granice povećavanja sadašnjeg areala jele.
U Evropi, prema Rubner u (1934), donja granica jele nalazi se na
Apeninima kod 325 m, u švicarskoj Juri kod 400 m, u Schwarzwaldu kod
300 m, kultivirana u Normandiji kod 200 n. v; klimatski faktori, koji ograničavaju
donju granicu areala jele, jesu: male oborine, mrazevi i ljetne
vrućine.


Na donjoj granici područje jele može se proširivati samo u lokalna staništa,
koja odgovaraju biološkim svojstvima te vrste. Kod utvrđivanja
takvih staništa treba vrlo oprezno postupati, jer je jela na graničnim područjima
svoga prirodnog rasprostranjeni a vrlo osjetljiva (napose je mnogo
napada Dreyfusia Niisslini). Ona je higrofilnija nego bukva, naročito
joj je potreban vlažniji zrak. Takva staništa mogu biti uglavnom uvale
i zatvorene doline (bez jačih kasnih mrazeva), gdje reljef omogućuje održavanje
veće količine zračne vlage i više zasjene u toku ljeta. Općenito
bolje joj odgovaraju sjeverne ekspozicije nego južne. Kod inače istih okolnosti
jela se može proširiti niže na sjevernim stranama nego na južnima;




ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 84     <-- 84 -->        PDF

relativna visinska razlika spuštanja jele na tim ekološki oprečnim ekspozicijama
može iznositi 150—300 m. U tom okviru iznesen je sastav pril.
tabele 2.


Orijentacioni podaci za povećanje učešća jele na Papuku Tabela 2


nadmorska visina prosječna smjesa
m jela: listače


do 600 6-8 : 2—4


600 do 400 3-6 : 4-7


400 do 250 1-4 : 6 | 9


Detaljniji podaci mogu se dobiti samo na temelju komparativnih fitocenoloških
i mikroklimatskih istraživanja i kartiranja.


Vrlo je nejasno, zašto na masivu Psunja (n. v. 984 m) nema sastojina
jele, kad je ima na susjednom Papuku (n. v. 953 m) gotovo do 250 m n. v.;
ako je jela nekad od prirode pokrivala obronke Psunja, zašto je posve
nestala, dok se na Papuku dobro održala. Historiografske podatke za odgovor
na to pitanje nismo mogli pronaći. No bez obzira na to, trebalo bi na
svježa staništa Psunja i drugih masiva unositi jelu i to prvenstveno na
više, svježije položaje.


Zaključak


Na temelju podataka iz izoliranih prirodnih nalazišta jele na brdskom
području između rijeke Save i Drave u Hrvatskoj (v. kartu) i ekonomskih
potreba dajemo za naslovni problem ovaj zaključak:


1. Najdonja granica prirodnog rasprostranjenja jele je 200 m, a njenih
sastojina 250 m n. v. Općenito prirodna nalazišta jele na sjevernim
ekspozicijama većinom su niža nego na južnima, u zatvorenim uvalama
niža nego na otvorenim položajima.
2. Zbog relativno malog omjera četinjača u Jugoslaviji (30%) i napose
u NR Hrvatskoj (20°/o), zbog velike potražnje jelovine, kao i zbog
smanjenja transportnih troškova u unutrašnjoj trgovini, treba sadašnji
areal jele na većim brdskim masivima između Save i Drave proširivati, a
sadašnje učešće jele u postojećim sastojinama povećavati. Prvenstveno to
treba obavljati u svježijim staništima, t. j . u zatvorenijim položajima i na
sjevernim ekspozicijama. Na nižim položajima omjer smjese jele treba da
je prosječno manji, a na višima veći.
3. Da se učešće jele može proširiti i ujedno kvalitet njenih stabala
povećati, potrebno je uvesti intenzivniju njegu. Budući da postojeće sastojine
jele-bukve imaju vrlo različite oblike, treba svaku sastojinu individualno
tretirati i to prelaznim načinima oplodne sječe s dugim pomladnim
razdobljem i g r u p i m i č n o-preborne sječe. Areal jele proširivati oslobađanjem
pojedinačnih jela i umjetnim pošumljavanjem u grupama.
4. Izvoditi pokuse unošenja odgovarajuće rase ariša na više otvorenije
položaje.
494




ŠUMARSKI LIST 9-10/1954 str. 85     <-- 85 -->        PDF

Literatura


Badoux : E.: L´allure de l´accroissement dans la foret jardinee, Annale de
l´Institut federal de recherches forestieres 1949.


Bošnja k K.: Psunj. Prilozi flori jugozapadne Slavonije. Acta Botanica 1925.


Burge r H.: Holz, Blattmenge und Zuwachs. Ein Plenterwald mittlerer
Standortsgüte. Der bernische Staatswald Toppwald im Emmental. Mitt. d. Scweiz.
Anstalt f. d. forstl. Versuchswesen 1942.
Eubne r K.: Die pflanzengeographischen Grundlagen des Waldbaus. Neudamm
1934.


Hö r va t I.: šumske zajednice Jugoslavije. Institut za šum. istr. NRH 1950.


K 1 e p a c D.: Komparativna istraživanja debljinskog, visinskog i volumnog prirasta
u fitocenozi jele i rebrače, »Šumarski list« 1954.
Leibundgu t H.: Waldbauliche Untersuchungen über Aufbau von Plenterwäldern.
Mitt. Schweiz. Anstalt f. d. forstl. Versuchswesen 1945.


Potoči ć Z.: Orijentacija šumske privrede u svijetu i kod nas. Šum. list 1952.


Stani enković B.: O potrošnji i izvozu rezane građe četinara. »Šumarski
list« 1951.
Strinek a M.: Uspijevanje jele na Zagrebačkoj gori i njega staništa. »Šumarski
list« 1929.
Sur b er E.: Untersuchungen an Mittelwaldfichten im nordostschweizerischen
Laubmischwald. Mitt. d. Schweiz. Anstalt f. d. forstl. Versuchswesen 1950.


Š a f a r J.: Problem izmjene vrsta u šumama. »Šumarski list« 1952.


Š a f a r J.: Proces podmlađivanja jele i bukve u hrvatskim prašumama. »Šumarski
list« 1953.
Šafa r J.: Die Plenterwälder in Kroatien. Schweiz. Z. f. Forstwesen 1953.
Šaf ar J: Nadiranje bukve u arealu jele. Manuskript, ü štampi Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti 1952.


Š u r i ć S.: Perspektivni plan šumske privrede. Šumarstvo 1948.


Tschermak L.: Waldbau, Wien 1950.


DAS PROBLEM DER VERBREITUNG DER TANNE IM KROATISCHEN
MITTELLAND ZWISCHEN SAWE UND DRAWE


Auf Grund der Angaben in den abgetrennten Teilarealen der Tanne in VR Kroatien
(s. beigl. Karte) wie auch des Holzbedarfes last sich zusammenfassend folgendes
feststellen:


Die unterste natürliche Verbreitumgsgrenze der Tanne befindet sich an 200 m
und der Tannenbestände an 250 m ü. M. Im allgemeinen ist das Vorkommen der
Tanne auf den nördlichen Lagen und Engtälern niedriger. Wegen des relativ niedriegen
Anteils der Nadelbäume in Jugoslawien (30%) und Kroatien (20%), besonders
im östlichen Gebiet, soll man die gegenwärtigen Teilarealen der Tanne im bergigen
Mittelland je mehr verbreiten, und zwar hauptsächlich auf den feuchteren Lagen. Mit
Rücksicht auf die gegenwärtigen Bestände von Tanne-Buche ist es erforderlich, die
Uebergangsarten von Schirmschlag mit langem Verjüngungszeitraum bis Gruppe n
plenterhiebe einzuführen, an Grenzgebieten und anderen Bergmassiven die künstliche
Verjüngung gruppenartig ausüben. Der Kronenschirm dürfte mehr dunkel sein. Die
Versuche mit entsprechenden Lärchenrassen sind wünschenswert.