DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1954 str. 38 <-- 38 --> PDF |
izumiru i nezavisno od čovjeka iz drugih često još nedovoljno ispitanih uzroka. Ovdje se konkretno radi o životinjama, koje su nestale u povjesno doba, koje nestaju danas ili postaju prirodne rijetkosti trajno ugrožene. Tokom Srednjeg vijeka mnogi su krupni sisavci u Evropi nestali, kao na pr., tur. Vrlo interesantan slučaj je slučaj evropskog bizona. Od Prvog svjetskog rata zadržavao se evropski bizon u Bialowieskoj prašumi (Poljska) u velikoj množini. Za vrijeme gladi u slobodnoj su prirodi bizoni potpuno istrebljeni; sačuvalo se samo u zoološkim vrtovima oko dva tuceta. Godine 1922. bilo je osnovano »Internacionalno društvo za održavanje bizona« sa zadaćom, koja mu je već u naslovu bila sadržana. Sačuvani ostatak od 1920. god. vrlo se snažno namnožio sve do početka Drugog svjetskog rata, tako da su neki dijelovi istočne Njemačke i Poljske bili napučeni bizonima. Međutim po novinskim vijestima od prosinca 1945. godine stanje je jednako kao ono u godini 1920., jer je u svemu ostalo tek 12 živih primjeraka, što mužjaka i ženki, tako da ipak postoji nada, da će se moći spasiti evropski bizon od posvemašnjeg nestanka. Posljednji je medvjed u švicarskoj ubijen 1904. godine, a još ga je sredinom 19. stoljeća bilo u velikom broju, to vidimo po slijedećim podacima : U godini 1878.—1887. bijaše 25 komada ubijeno „ 1888.—1897. „ 9 „ 1898.—1907. „ 3 „ 1908. „ — Po izvještajima švicarske, medvjed je danas još samo čest na Uralu i Bosni, gdje je u 10 godina od 1880—1890. bilo ubijeno 861 komad. Ris je bio nekoć raširen preko cijele srednje i sjeverne Evrope, u Njemačkoj je potpuno nestao, a u kantonu Wallis (švicarska) pao je posljednji primjerak 1862. godine. Divlja mačka pripada danas u najveće rijetkosti, a isto tako i vukovi u švicarskoj. Kod nas je na pr. dabar izumro u naše doba, jer ga je bilo u Srijemu još 1857. godine uz Dunav po tamošnjim ostrvima, kao i u susjednoj Bosni uz potok Ukrinu, a da je nekad bio obična životinja naše faune dokazuju fosilni ostaci na ležištu krapinskog čovjeka u polupećini Hušnjakovo, gdje je iskopano 158 komada kostiju. Sličnu sudbinu doživjet će kujia, jer se nalazi u fatalnom numeričkom opadanju, kako to dokazuje lovna statistika. Dok se još u 90-tim godinama prošlog stoljeća moglo na teritoriju Hrvatske pobiti i uhvatiti oko 1.000—1.500 kom. kuna u jednoj godini, dotle je na pr. godine 1915. ulovljeno samo 280 primjeraka, a 1938. godine päo je taj broj na takav minimum, da se kune danas broje među najveće raritete naše faune. Naročito je kuna zlatica gotovo nestala, jer je osim lovaca tamani još i pučanstvo zbog krzna, a istodobno su kune sadašnjim lovnim naredbama potpuno nezaštićene i mogu se loviti preko cijele godine. Interesantni su nam podaci, koje nam daje J. Kempf u svojoj knjizi Požega (1910. god. Požega): » glasoviti putnici 19. vijeka Piller i Mitterpacher zabilježili su 1782. godine, da je u gorama (misli se požeškim) bila sva sila vukova i lisica, a u cerničkom vlastelinstvu da su ubili dva risa. Opisivalac Slavonije Taube oko 1777. godine kaže, da je u gorama od Pakraca do Požege bilo i medvjeda, a najviše oko Pakraca. Svako |