DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1954 str. 37 <-- 37 --> PDF |
LITERATURA 1. Friederichs : K. Die Grundfragen und Gesetzmässigkeiten der Land- und Forstwirtschaftlichen Zoologie, Bd I. u. II. Berlin 1930. 2. Gr a ča n in: Pedologija IL, Zagreb 1947. 3. H o r v a t I.: Biologija drveća, Šumarski priručnik, Zagreb 1946. 4. H or va t I.: Nauka o biljnim zajednicama, Zagreb 1949. 5. Tešić : Osnovi poljoprivredne i šumske mikrobiologije, Beograd 1947. 6. Viljams : Nauka o zemljištu, Beograd 1949. RE SUME The author gives a short survey of biotic factors acting in the edaphic layer of forest biocenosis, in presinting the names of most important species of plants and animals and describing their functions. He, finally, concludes that the quality of forest soils highly depends not only on their favourable physical and chemical structure but also on the possibility of development of plant and animal organisms. For the success in raising healthy and resistant stands and thereby the production of timber volume depends on the establishment and maintenance of the ecological conditions necessary for the existence and activities of these organisms. ZA ZAŠTITU FAUNE Prof. Ljubica Štromar M M eđu prirodnim bogatstvima naše zemlje posebno mjesto zauzima životinjski svijet. Naša je fauna vrlo heterogena i po svome podrijetlu i zoogeografskim odnosima. Pored mnogih vrsta, koje žive i u ostalim krajevima svijeta, dolazi kod nas također veliki broj sasvim osebujnih životinjskih vrsta. To su urođeni, endemni oblici naše faune, koji su poznati zoolozima cijeloga svijeta. Endemi su vezani na određene životne prilike, prema tome i dolaze u određenim biotopima. Kao naročita životna područja kod nas, ističu se pećine, podzemne šupljine s vječnim mrakom i skoro konstantnom temperaturom planine, planinska jezera ledenjačkog podrijetla, kao i neki mali otoci Jadrana, a konačno i samo Jadransko more. Nije onda čudo, ako tvrdimo da je naša fauna privlačila, a privlači i danas, strane, naučenjake te su mnogi od njih obrađivali pojedine naše vrste. Prirodne sredine u kojima živi životinjski svijet se mijenjaju nešto utjecajem elementarnih faktora, ali najvidniju ulogu kod mijenjanja i preoblikovanja životnih prilika vrši čovjek. Brojno ljudsko stanovništvo, stvarajući sebi uslove za život, za svoj opstanak, mijenja i prirodu oko sebe. Tako su u kratkim vremenskim razmacima nastajale šume, da se pretvore, rukom čovjeka u plodna polja, isušivane su močvare, nicala su naselja i gradovi, a pojačanom elektrifikacijom smanjivale su se vodene površine. životinjski svijet se nejednoliko odnosio prema novo nastalim životnim prilikama, neke su se vrste uspjele postepeno prilagoditi, dok su druge vrste u znatnoj mjeri bile potiskivane. Direktan utjecaj čovjeka odnosi se na pojedine vrste, koje lovi radi koristi ili užitka. Izvjesne vrste 243 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1954 str. 38 <-- 38 --> PDF |
izumiru i nezavisno od čovjeka iz drugih često još nedovoljno ispitanih uzroka. Ovdje se konkretno radi o životinjama, koje su nestale u povjesno doba, koje nestaju danas ili postaju prirodne rijetkosti trajno ugrožene. Tokom Srednjeg vijeka mnogi su krupni sisavci u Evropi nestali, kao na pr., tur. Vrlo interesantan slučaj je slučaj evropskog bizona. Od Prvog svjetskog rata zadržavao se evropski bizon u Bialowieskoj prašumi (Poljska) u velikoj množini. Za vrijeme gladi u slobodnoj su prirodi bizoni potpuno istrebljeni; sačuvalo se samo u zoološkim vrtovima oko dva tuceta. Godine 1922. bilo je osnovano »Internacionalno društvo za održavanje bizona« sa zadaćom, koja mu je već u naslovu bila sadržana. Sačuvani ostatak od 1920. god. vrlo se snažno namnožio sve do početka Drugog svjetskog rata, tako da su neki dijelovi istočne Njemačke i Poljske bili napučeni bizonima. Međutim po novinskim vijestima od prosinca 1945. godine stanje je jednako kao ono u godini 1920., jer je u svemu ostalo tek 12 živih primjeraka, što mužjaka i ženki, tako da ipak postoji nada, da će se moći spasiti evropski bizon od posvemašnjeg nestanka. Posljednji je medvjed u švicarskoj ubijen 1904. godine, a još ga je sredinom 19. stoljeća bilo u velikom broju, to vidimo po slijedećim podacima : U godini 1878.—1887. bijaše 25 komada ubijeno „ 1888.—1897. „ 9 „ 1898.—1907. „ 3 „ 1908. „ — Po izvještajima švicarske, medvjed je danas još samo čest na Uralu i Bosni, gdje je u 10 godina od 1880—1890. bilo ubijeno 861 komad. Ris je bio nekoć raširen preko cijele srednje i sjeverne Evrope, u Njemačkoj je potpuno nestao, a u kantonu Wallis (švicarska) pao je posljednji primjerak 1862. godine. Divlja mačka pripada danas u najveće rijetkosti, a isto tako i vukovi u švicarskoj. Kod nas je na pr. dabar izumro u naše doba, jer ga je bilo u Srijemu još 1857. godine uz Dunav po tamošnjim ostrvima, kao i u susjednoj Bosni uz potok Ukrinu, a da je nekad bio obična životinja naše faune dokazuju fosilni ostaci na ležištu krapinskog čovjeka u polupećini Hušnjakovo, gdje je iskopano 158 komada kostiju. Sličnu sudbinu doživjet će kujia, jer se nalazi u fatalnom numeričkom opadanju, kako to dokazuje lovna statistika. Dok se još u 90-tim godinama prošlog stoljeća moglo na teritoriju Hrvatske pobiti i uhvatiti oko 1.000—1.500 kom. kuna u jednoj godini, dotle je na pr. godine 1915. ulovljeno samo 280 primjeraka, a 1938. godine päo je taj broj na takav minimum, da se kune danas broje među najveće raritete naše faune. Naročito je kuna zlatica gotovo nestala, jer je osim lovaca tamani još i pučanstvo zbog krzna, a istodobno su kune sadašnjim lovnim naredbama potpuno nezaštićene i mogu se loviti preko cijele godine. Interesantni su nam podaci, koje nam daje J. Kempf u svojoj knjizi Požega (1910. god. Požega): » glasoviti putnici 19. vijeka Piller i Mitterpacher zabilježili su 1782. godine, da je u gorama (misli se požeškim) bila sva sila vukova i lisica, a u cerničkom vlastelinstvu da su ubili dva risa. Opisivalac Slavonije Taube oko 1777. godine kaže, da je u gorama od Pakraca do Požege bilo i medvjeda, a najviše oko Pakraca. Svako |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1954 str. 39 <-- 39 --> PDF |
bi vlasteostvo u požeškom kraju ubilo tokom zime preko 100 komada lisica i po 2 tuceta kuna«. Dragutin Hire piše u knjizi »Prirodni zemljopis Hrvatske«, Zagreb 1905., da se »... god. 1883. doklatio u goru kod Stubice ris, kojega je ubio lugar...«. Iz ovih podataka proizlazi, da je i kod nas raširenje nekih životinja bilo mnogo veće, nego što je to danas. Takav je slučaj sa medvjedom i risom. Medvjed dolazi u NR Hrvatskoj, na Velebitu, Velikoj i Maloj Kapeli, Ličkoj Plješivici s Mazinskom planinom, te na ostalim planinama Gorskog´ Kotara i to oko 87 primjeraka, a i taj broj nije potpuno realan. Ris, koji je u najvećem dijelu Evrope, već nestao u Jugoslaviji se sačuvao, ali je postao rijetkost u planinama NR Makedonije i na jugozapadnoj granici NR Srbije. U blizini Zagreba je gušter zelembać gotovo potpuno potisnut uslijed kulture tla, a mnogli bi još nabrojiti mnogo slučajeva, gdje su vrste potisnute iz pojedinih krajeva kod nas. Naš životinjski svijet je ugrožen od svih gore navedenih uzroka, a k tome se pridružuje činjenica, da se naš faunistički materijal skuplja od domaćih i stranih sakupljača ne samo za naučne svrhe, nego za privatne zbirke. Postojali su stalni kolektori, koji su skupljali endemne gušterice, ptice, kukce i predstavnike pećinske faune. Fauna spilja je toliko specifična, da su razlike u fauni dviju prostorno vrlo blizih spilja različite, prema tome predstavljaju neprocjenjivo naučno blago. Nažalost pećinska fauna nije još dovoljno naučno proučena, te predstavlja najinteresatnije neistražene biotope, a s druge strane imade čitav niz prerazličitih nestručnjaka, koji tjerani idejom skupljanja, skupljaju taj vrijedan faunistički materijal, koji obično i propada i rijetko dolazi na pravo mjesto. Ovakve su »usluge« nauci vrlo štetne. Često puta se životinjske vrste izvoze i na taj se način osiromašuje fauna, na pr. unatrag godine dana izvezeno je ništa manje nego 20.583 komada obične naše kornjače, grčke čančare. Usprkos toga što je ona dosta česta, izvoz u tolikom broju teško da bi jedna vrsta mogla podnijeti. Kako vidimo, naša je fauna ozbiljno ugrožena, te je njena zaštita vrlo aktuelna. Taj vrlo složeni, osebujni problem ne tretiramo samo mi nego i svi kulturni narodi svijeta. Problematika zaštite životinjskih vrsta ni u kojem pogledu nije laka. Cilj zoološke zaštite je taj, da se održi naravan životinjski svijet i njihova životna područja, a najhitnija dužnost zoološke zaštite je, da se spasu od izumiranja pojedine vrste. Usprkos toga, što je zaštita životinjskih vrsta vrlo specifična, specifičnost ne smije i ne može izdvojiti problematiku zaštite životinjskih vrsta iz problematike zaštite opće prirode. Nakon velikih promjena u prirodnim sredinama, nakon posvemašnjeg nestanka nekih životinjskih vrsta u početku plaho, a zatim sve jace javlja se težnja čovječanstva za uspostavljanjem normalnijih odnosa u prirodi, gdje bi na okupu bili svi uvjeti za životne manifestacije članova prirode. Kao jedan od glavnih momenata, koji zadobiva u zadnje vrijeme sve više svoju vrijednost, jest ideja, ostaviti budućim pokoljenjima djelomične dijelove iskonske prirode, a misao neracionalne eksploatacije sve manje je aktuelna. Dobro kaže Eroegović u knjizi »život u moru«: »U praktičnom pogledu iskorišćivanje živih bića može se vršiti racionalno, t. j . bez naročite rizika i gubitka, samo ako se uzmu u obzir kompleksni zakoni cjeline«. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1954 str. 40 <-- 40 --> PDF |
Gotovo u svim zemljama kao i kod nas nastoje se naći putevi i mo gućnosti očuvanja prirode. Evropa prednjači u zaštiti prirode, te se prve misli i zakoni stvaraju u Evropi, tako da danas nema evropske države, koja ne bi učestvovala u akciji na zaštiti prirode. U tome imade velikog uspjeha švicarska, Poljska, švedska, Francuska i dr. Misao zaštite javlja se i izvan evropskog kontinenta, tako USA, Kanada i Japan razvijaju veliki pokret oko zaštićivanja prirode. SAD u 19. stoljeću stvara potpuni rezervat, nacionalni park Yellowstone, te je u njemu obuhvatila ostatak od par desetaka bizona, čiji se broj povećao do danas na par tisuća ko mada. Time je dan novi oblik prostorne zaštite i približno značenje tog termina, a ta forma zaštite prelazi brzo u Evropu. U prvom redu formiraju se u zemljama društvene organzacije, od nosno naučne ustanove, koje se specijalno bave pitanjem zaštite prirode. Zatim postoje u tim državama i posebni zakoni, propisi o čuvanju pri rode, a gdje to nije posebnim zakonima uređeno modificirani su u tu svrhu poljski i šumski zakoni ili se to pitanje uređuje policajnim mje rama. Na primjer najstarije odredbe zaštite u švicarskoj još iz 1.200. god. ali najjasnija, najstarija isprava o zaštiti potječe iz kantona Zürich iz 1339. godine. U kantonu Glarus bijaše u god. 1548. osnovan najstariji švicarski, još danas postojeći »Wildasyl«. U lovnim zakonima švicarske u 17. stoljeću govori se o lovostaji kao zaštitnom sredstvu. U svakom kantonu švicarske počinje zaštita u drugo vrijeme, da bude potpuno obuhvaćena zakonima 19. i 20. stoljeća. Takav je na pr. Lovni zakon od 1925. godine još danas na snazi, zatim Zakon o ribarstvu od 1888. godine također na snazi. Ima problema, koji se ne mogu riješiti unutar jedne države, nego zahtjevaju međunarodnu suradnju, kao što je na pr. zaštita ptica selica, riba selica (lososi, sleđevi) i kitova. Neobično je koristan i ozbiljan rad Međunarodnog savjeta za lov (Conseil International de la Chasse), koji je osnovan 1930. godine i održao je nekoliko sastanaka. Godine 1928. osnovan je Međunarodni ured za zaštitu prirode sa sjedištem u Bruxellesu, a godine 1948. dolazi do osnivanja Međunarodne Unije za zaštitu prirode (Union Internationale pour la Protection de la Nature) sa sjedištem u Bruxellesu. Da se stvore što bolji uvjeti i mogućnosti zaštite ide se za unificiranjem nomenklature, jer se u praksi pokazalo pa i kod nas, koliko je potrebna čistoća pojmova forme zaštite. U svrhu rješavanja tih problema organiziraju se internacionalni kongresi, a svaki takav skup daje nove impulse u radu na zaštiti. U vezi provedbe zakona zaštićuju se pojedinačne vrste ili se životinje prostorno zaštićuju, stvaranjem rezervata i nacionalnih parkova. Poljska je na pr. osnovala 59 rezervata za zaštitu životinja, švicarska zaštita životinja postavlja u okvir evropske zaštite prirode, pomoću mreže rezervata, švicarska također naseljava neka svoja područja ponovno sa nestalom divljači; tako naseljuju kozoroga. U Njemačkoj u području Elbe, u Francuskoj u području delte Rhone; isto tako u Norveškoj, Švedskoj i u Rusiji kod Voroneža postoje zaštitna područja za dabrove. U Africi osnovan je Albertov park u svrhu zaštite slonova i gorila, dok je Garamba, također u Africi, osnovan uglavnom u svrhu zaštite bijelog nosoroga. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1954 str. 41 <-- 41 --> PDF |
U takvim rezervatima odnosno nacionalnim parkovima za vrijeme nepovoljnih klimatskih faktora, jake suše odnosno zime, zaraze i slično, posvećuje se velika pažnja životinjama i pristupa se njezi one vrste, koja je pogođena nastalim promjenama. Tamo gdje je zaštita provedena unatrag više godina, rezultati su očigledni i ispoljuju se u povećanju broja individua zaštićene vrste, što je za privredu od velikog značenja. Tako je na pr. u SAD i Kanadi uslijed nerazumnog uništavanja 1889. godine ostalo u svemu 135 grla američkih bizona, zaštitom i pravilnim mjerama uspjelo je, da se broj poveća na 18.000. Kako se provodila i kako se provodi zaštita životinja kod nas? U Hrvatskoj je 1885. godine osnovano »Zagrebačko društvo za zaštitu životinja«. Po prvoj temi, koja se tretirala na prvom sastanku »Zaštita životinja od mučenja«, može se odmah konstatirati, da je zaštita bila s užom problematikom i odnosila se na domaće životinje i korisne ptice. Kod spro vođenja programa zaštite apelira se kod pučanstva samo na emocionalnu stranu. God. 1889. pokušava se stvoriti Zemaljsko družtvo za zaštitu ptica, kao što postoji i u drugim zemljama. Izdaje se list »živobran«, osjeća se općenito vrlo živ rad na zaštiti ptica i domaćih životinja. šire ideje o zaštiti prirode i čuvanju prirodnih spomenika na teritoriju Hrvatske dolaze do izražaja već u našem najstarijem zakonu o lovu od 12. IV. 1893. godine, u Zakonu o zaštiti spilja od 30. VII, 1900. godine, u raznim naredbama o ribolovu. Vrijedna je naredba bivše Kr. zem. vlade, odjela za unutarnje poslove od 21. III. 1910., koja se tiče čuvanja remek-djela prirode. Godine 1937. formira se Povjerenstvo za zaštitu prirode. Na sjednicama se raspravljalo o izradi nacrta zakona o zaštiti prirode, pomišlja se također i na izdavanje časopisa »Zaštita prirode«. Povjerenstvo podržava veze s Internacionalnom Unijom. Na propagiranju zaštite prirode u Hrvatskoj naročitih zasluga imade Hrvatsko prirodoslovno društvo, koje je stalno vodilo brigu o čuvanju prirode i o svim ugroženim prirodnim objektima još od 1922. godine. Od godine 1950. radi unutar Prirodoslovnog društva, sekcija za zaštitu i proučavanje prirode. Organiziranim radom na zaštiti prirodnih rijetkosti započelo se u NR Hrvatskoj 1946. osnivanjem Zemaljskog zavoda za zaštitu prirodnili rijetkosti. Krajem 1949. godine izlazi Zakon o zaštiti prirodnih rijetkosti u sklopu Zakona o zaštiti spomenika kulture. Zavod počinje intenzivno raditi na zaštiti objekata razne naravi, a iz godine u godinu rad se proširuje i javljaju se novi problemi. Takav jedan problem je zaštita naše faune. Odmah na početku javljaju se poteškoće, jer svaka životinjska skupina predstavlja problem za sebe. Dosada smo nekako navikli slušati o zaštiti ptica ili sisavaca, ali o zaštiti nekog tritona ili zmije otrovnice, predstavlja nešto novo, ali su prilike takve, da se osjeća potreba proširenja djelokruga zaštite nad sve ugrožene vrste. Kao prva, a ujedno najugroženija skupina životinja su sisavci. Nekoć je naša zemlja bila bogata faunom sisavaca i po vrstama kao i po broju individua, a danas neke zvijeri spadaju u prave raritete. Već sam u početku iznijela klasičan slučaj nestanka dabra, a skoro i kune zlatice u 247 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1954 str. 42 <-- 42 --> PDF |
povjesno doba, a druge vrste idu sigurnom nestanku u susret. Baš kod sisavaca nam se kruto osvetila podjela na štetne i korisne, jer su mnogi sisavci predmetom lova. U slučaju sisavaca ozbiljnost problema zahtijeva pravilno odnosno realno rješenje s obzirom na postojeće činjenice, koje nas tjeraju na brzo rješavanje. U NR Hrvatskoj su sisavci djelomično zaštićeni lovnim zakonom i zakonom o šumama. Po zakonu o lovu postoji zaštićena i nezaštićena divljač. Nezaštićene se vrste mogu loviti i ubijati preko cijele godine bez brojčanog ograničenja, s druge strane te iste nezaštićene životinje predstavljaju najveće faunističke rijetkosti, te su od najvećeg značenja ne samo za nas, nego imaju evropsko značenje. To se odnosi na divlju mačku, obje kune, jazavca, zerdava. Ovom zakonskom odredbom osudili smo ove zvijeri na potpunu propast, a da je tome tako, svjedoče nam izvještaji pojedinih lovačkih društava o broju tih ubijenih životinja na pojedinim lovištima. Interesantan je stav nekih evropskih zemalja kao: švicarske, Njemačke i Austrije prema zaštiti grabežljivaca. U nacionalnim parkovima švicarske su grabežijivci potpuno zaštićeni, ili individualno kao kuna zlatica, koja uživa potpunu zaštitu. U Njemačkoj i Austriji je trovanje zvijeri potpuno zabranjeno bez obzira na favorizirane lovne vrste. Švicarska smatra zvijeri sanitarnim trupama. Usput ću samo spomenuti, da postoji namjera Austrije, da zaštiti Karavanke, gdje naši medvjedi i divlje mačke prelaze iz Jugoslavije u Austriju. Ovdje se konkretno javlja potreba revizije popisa proskribiranih lovnih životinja u smislu kriterija biološke nauke. Lovci mogu mnogo učiniti s obzirom na zaštitu prirode ako racionalnim načinom tjeraju lov, a to znači, ako s jedne strane gaje plemenitu divljač, a s druge strane ne zatiru grabežljivce preko mjere. Lov na zvijeri trebao bi se svesti u racionalne granice, te bi za ugrožene vrste trebalo uvesti lovostaju, kakva vrijedi za t. zv. plemenitu divljač, koja se ne smije ubijati ili hvatati u svako doba godine, pogotovu ne u vrijeme parenja i leženja. K tome bi kod progona grabežljivaca trebalo postupati od slučaja do slučaja već prema prilikama, jer nije i ne može biti svejedno, da li se grabeži jivci u jednakoj mjeri uništavaju u predjelima, koji njima obiluju ili predjelima u kojima su rjeđi. Kod vrsta, koje su već vrlo rijetke te su postale prirodni spomenici, trebalo bi lov zabraniti potpuno ili na dugi niz godina, dok se ponovno ne razmnože. Osim krupnih sisavaca, u prirodi dolazi velika množina malih sisavaca, koji su u šumarstvu i poljoprivredi od neprocjenjive vrijednosti. Oni nisu obuhvaćeni nikakvim zaštitnim mjerama, a jedno je sigurno, da se uništavaju i tako se čini šteta našem gospodarstvu. To su u prvom redu šišmiši, rovke, jež, krtica. Ove životinje hrane se isključivo kukcima. Šišmiši na primjer čiste naše šume i voćnjake od kornjaša i njihovih ličinaka. Gotovo svaka vrsta šišmiša hrani se drugim vrstama kukaca. Osim korisnih sisavaca, u korisne ubrajamo, bogatu vrstama, skupinu guštera. Gušteri se mnogo tamane zbog neznanja, jer se smatraju otrovnima, zbog gadljivosti i si., a to je po koristi najvrednija skupina među gmazovima. U korisne, a dosta rijetke, ubrojili bismo neke naše vodozemce, korisne krastače žabe. K tome treba pribrojiti veliki broj korisnih kukaca. Sve navedene skupine su trajno ili povremeno korisne, koje služe čovjeku i omogućuju mu bolje rezultate u šumarstvu i poljoprivredi. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1954 str. 43 <-- 43 --> PDF |
Uzmimo slučaj rusog šumskog mrava. U NR Sloveniji, Bosni i Hercegovini sabiru se kukuljice mrava i izvoze u priličnim količinama, šumska gospodarstva to dozvoljavaju i ne sluteći kakvu štetu čine šumi. Rusi mrav u velikom postotku jede razne šumske kukce, njih ön lovi oko svog mravinjaka. Analiza ovog lova govori, da većina lova jednog mravinjaka otpada na štetne šumske insekte. Procjene nekih prirodnjaka (Forel, Eidmann) govore, da jedan veći mravinjak u toku proljeća, ljeta i jeseni ulovi za svoju ishranu 2—5 mil. različitih kukaca. U Njemačkoj se zaštiti mravinjaka posvećuje velika pažnja, a postoje čak i laboratorij za umjetno razmnožavanje. Belgija se naročito bori za zaštitu kukaca. Svim korisnim životinjama bez obzira na vrstu, trebalo bi posvetiti veliku pažnju, trebalo bi ih zaštititi zakonom o šumama, budući da su baš u šumarstvu i poljoprivredi od velikog značaja. Trebalo bi pravilno shvatiti vrijednost ovih pomagača čovjeka i omogućiti im nesmetan razvoj. Da se provede što bolja i efikasnija zaštita ovih do sada nezaštićenih korisnih životinja, potrebno je, da se odgoji u tom smislu lugarsko osoblje, koje na terenu zaista i vrši zaštitu. Kao jedna od vrlo ugroženih skupina životinja su naše slatkovodne ribe. Ugroženost riba proističe iz više uzroka. Jedan uzrok je lov riba za hranu. Lov riba za ljudsku hranu može biti racionalan i neracionalan; ovaj posljednji se odnosi na krivolovce, koji na sve moguće načine, dinamitom, omamljivanjem, trovanjem sokom od mlječike (Euphorbia sp.) kamenjem i slično dolaze do riba. Time mogu biti ugrožene sve jestive ribe, bilo da su obične vrste ili predstavljaju rijetke, endemne vrste. Drugi uzrok ugroženosti riba leži u smanjivanju vodenih površina, koje predstavljaju životna područja riba. Smanjivanjem vodenih površina su u opasnosti naročite ribe, koje predstavljaju urođene oblike, kojih areal i onako nije velik. Kao posljedica industrijalizacije, elektrifikacije i drugih djelatnosti čovjeka je pogoršavanje i mijenjanje životnih uslova riba, tako da one ne mogu vršiti biološke funkcije kao što je razmnožavanje. Mnogostrani negativni utjecaji imaju za posljedicu nagli brojčani pad riba kao i smanjivanje tjelesne veličine, a ove pojave su najbolji dokaz za njihovu ugroženost. Rotsee kod Luzerna, nekoć bogat ribom, danas služi za kanalizaciju građa Luzerna i ribe sada tamo izumiru. U švicarskoj se stručnjaci za ribarstvo bore za održavanje područja gdje ribe mrijeste i za održavanje čistoće voda. Prema Z. Taleru, kod nas su od naših slatkovodnih riba najugroženije mekousne pastrve iz roda Salmo thymus, koje predstavljaju endeme i rijetke stanovnike zapadnobalkanske ihtiofaunističke provincije, a njihovo rasprostranjenje je veoma ograničeno. Mekousne nastavaju samo nekoliko voda, odnosno samo dijelove toka u dužini od 4 km pa do nekoliko desetaka km. Kako su naše mekousne pastrve ugrožene od svih naprijed navedenih uzroka, a osim toga kako one predstavljaju najveće prirodne rijetkosti, većinom isključivo vezane za naše krajeve, njihova je zaštita vrlo aktuelna. Zaštita bi se mogla provesti: 1. Zakonom o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti, 2. Zakonom o slatkovodnom ribarstvu uz stvaranje rezervata sa strane Konzervatorskog zavoda u Zagrebu. Najveći dio zaštitne borbe morao bi se usredotočiti na suzbijanje krivolovstva odnosno na poštivanje zakonskih propisa. 24» |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1954 str. 44 <-- 44 --> PDF |
Sve naprijed navedene životinjske vrste mogle bi se obuhvatiti postojećim zakonima odnosno u tu svrhu modificiranim šumskim i lovnim zakonom. U NR Hrvatskoj do sada najbolju zakonsku zaštitu imadu ptice, jer su Zakonom o lovu obuhvaćene gotovo sve bilo da su korisne za privredu i šumarstvo ili su prirodne rijetkosti. S obzirom na zakonsku zaštitu ptica možemo se staviti uz bok ostalih evropskih zemalja. što se tiče provedbe zakonskih odredaba na terenu, tu stvar odmah izgleda drugačija, jer se zakonski propisi na sve moguće načine izigravaju. Po podacima koje smo mogli prikupiti izvezle su se u zadnje dvije godine neke vrste ptica, koje predstavljaju najveće prirodne rijetkosti. Zaštićene životinje se nadalje love, ubijaju, prodavaju i izvoze. Uz sam zakon trebalo bi formulirati posebne propise, koji bi omogućavali zaštitu i to prema vrsti i stepenu ugroženosti. Mislim, da se za ptice kani formulirati posebni propisi. Osim navedenog potrebno je uvesti kontrolu nad izvozom bilo prepariranih ili živih životinja, mladunčadi, a kod ptica i nad izvozom jaja. U vezi sa svim naprijed iznesenim problemima zaštite naše faune, održala se 5. travnja 1954., konferencija na prijedlog Konzervatorskog zavoda u Zagrebu uz suradnju Hrvatskog narodnog zoološkog muzeja u Zagrebu. Konferenciji su bili prisutni predstavnici svih zainteresiranih nadleštava, ustanova i organizacija, te su se tom prilikom, nakon obilate diskusije, donijeli zaključci o izmjeni »Naredbe o zaštićenoj i nezaštićenoj divljači i lovostaji «, da se pristupi obradbi zaštite korisnih životinja za šumarstvo i poljoprivredu unutar Zakona o šumama, da se obuhvate ugrožene vrste riba »Zakonom o slatkovodnom ribarstvu.« Donijet će se posebni propisi za zaštitu ptica, uvest će se kontrola nad izvozom živih i mrtvih životinja, isto tako pojačati zaštitu na terenu. Istodobno će se svakom prilikom propagirati zaštita prirode. Kod poduzetnih mjera provedbe zaštite neka nam služi činjenica, da naša fauna nije još potpuno naučno obrađena, da imade mnogo vrsta koje predstavljaju prirodne rijetkosti ili su endemi ili su opet od ogromnog značenja za poljoprivredu odnosno šumarstvo. Moramo shvatiti, da smo preuzeli jedan dio golemih nastojanja cijelog čovječanstva, koji združeni zajedničkom idejom ljubavi prema prirodi, vode borbu, da priroda ne ostane osakaćena, bez svojih članova, jer kompletna predstavlja naučnu vrijednost i ogroman izvor bogatstva za čovjeka. \ |