DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1954 str. 16 <-- 16 --> PDF |
PRILOG POZNAVANJU HISTORIJE POSTANKA NAŠEG GOLOG KRŠA Dr. ing. Zlatko Vajda Z Z namo, da je velik dio današnjih golih krških površina bio nekada pod šumom. Mnogo se dosada raspravljalo o uzrocima postanka golog krša i o degradiranju šuma na tom području. Ipak, taj problem još uvijek nije dovoljno osvjetljen. Ovom ćemo raspravom na osnovu raspoloživih podataka nastojati predočiti postupak sa šumama na području naših kraških oblasti počam od srednjevjekovnih vremena, pa ćemo na osnovu historijskih podataka pokušati da donesemo što objektivniji zaključak o uzrocima postanka krša. želja nam je, da tim doprinesemo što boljem upoznavanju faktora, koji su u prošlosti djelovali negativno i stvorili današnje teško stanje na kršu. To je potrebno tim više, što je djelovanje većine tih faktora bilo kompleksno, pa pri podizanju novih i obnovi degradiranih sastojina u tom području te odabiranju smjernica, metoda d cilja gospodarenja treba one faktore, koji još i danas djeluju negativno — pravilno ocijeniti, kako bi njihove štetne posljedice u dogledno vrijeme ako ne posve ukloniti, ipak bar donekle ograničili. Podatke za ovaj historijski prikaz uzeli smo i citirali iz ovih literarnih radova: Andrić : Značenje Marka Marulića, Zagreb, 1901., Kauders : Prilog historiji šumarstva Istre i Krka, Spomenica, Zagreb, 1926.; Laszovski : Urbar vinodolskih imanja, Vjesnik kr. hrv. slav. dalm. zem. arhiva, Zagreb 1915.; Kosović : Prvi šumarski stručni opis šuma na Velebitu i Velikoj Kapeli, Š. L. 1914.; Palmgren : Entwaldung, Verstepung und Wüstenbildung in Südeuropa, Berlin 1953. (Meyer, Revue Forestier, Nancy 1953); Poparić : Dalmatinske šume u historiji, Vjesnik Matice dalm. Zadar, 1902.; Schilinger : Zur Entwaldung des Karstes, Forstwissenschaftliches Centralblatt, Berlin 1949.; Ugrenović : L´activite forestiere francaise dans les provinces Illyriennes (1809—1813), Annales de l´institut francaise de Zagreb, 1938.; — Acta Gallica Provincia Illyria 1812. Wessel y J.: Kras hrv. krajine i kako da se spasi. Šumarski list 1877., 1878., 1879.; Šumski red za cesarsku i kralj, gospoštiju u Bakru od 16. XI. 1767. Mnoge od navedenih i citiranih podataka stavio je na raspolaganje prof. A. K au d e r s na čemu se ovim putem najljepše zahvaljujem. Sve smo sabrane podatke nastojali iznijeti kronološkim redom i logički ih povezati. Neki su od njih poznati starijim čitaocima Š. L. Ipak, bilo je potrebno, da ih radi dokumentacije ponovno napomenemo. Na širokom području današnjeg našeg krša, uz zapadnu obalu Jadranskog mora, rasle su još koncem srednjeg vijeka, u nižim područjima i na otocima, lijepe visoke hrastove i borove šume, dok su visove uz more i u neposrednoj unutrašnjosti kopna pokrivale pretežno bukove i jelove prašume. Tako pisci, koji opisuju I. Križarsku vojnu navode, da su duž rimske ceste Senj — Promina — Solin, pa uz morsku obalu do Neretve, bile šume tako guste, da se kroz njih vrlo teško prolazilo. I nazivi mnogih velebitskih brda na dalmatinskoj strani, koja su danas gola, svjedoče, da su ona nekad bila šumom pokrivena. 0 nekom smišljenom šumskom gospodarstvu tog vremena nema spomena. Tek statuti dalmatinskih gradova propisuju izvjesne šumsko-političke mjere, kao na pr. najstariji statut grada Nina iz 13. vijeka sadrži kaznene odredbe za šumske prekršaje. |
| ŠUMARSKI LIST 4/1954 str. 17 <-- 17 --> PDF |
Napominjemo, da je i grad Trst, još godine 1150. izdao strogu odredbu, po kojoj se oštro kažnjava svaka ilegalna sječa drveta i ugon stoke u šumu. Očito je, da su te mjere poduzete zato, jer se već tada oko gradova počela osjećati nestašica na drvetu. Pojava Mletačke Republike, kao pomorske velesile, imala je sudbonosni značaj po šumsko gospodarstvo područja kojima je ona gospodarila, kao i po susjedna granična područja. Venecija je radi opskrbe svojih brodogradilišta trebala ogromne količine drveta. Ona je stoga težila, da osvoji područja bogata drvetom, pa je već počam od 12. stoljeća počela nadirati u Istru i Dalmaciju, dok nije početkom 15. stoljeća zagospodarila većim dijelom tih zemalja. Na taj je način došla do prvoklasnog izvora drveta za gradnju svojih brodova. Bez tog drveta ne bi se moć Mletačke republike mogla održati, pa je redovito pokriće potrebe na drvetu bio njen najviši zakon. Kakove su ogromne količine drveta bile Veneciji tada potrebne možemo prosuditi po činjenici, da je u njenom brodogradilištu bilo u to vrijeme zaposleno dnevno 16.000 radnika. Vlastodršci Venecije bili su svijesni da sa šumama, koje su bile izvor snage Republike, moraju racionalno gospodariti. Stoga je razumljiva činjenica, da je Venecija uvela za svoje hrastove šume plansko gospodarenje još 200 godina prije nego što je u Francuskoj Colbert izdao svoj čuveni šumski red. Mletačka republika stavila je u 15. stoljeću sve šume pod državni nadzor, šume su bile premjerene i kartirane. U cilju osiguranja i evidencije vrijednog hrastovog drveta mletačka je uprava kategorizirala šume u dvije kategorije. U prvu kategoriju svrstane su šume na najboljim stojbinama, one su bile omeđašene kamen zidovima, a na međašnim znakovima bila je naznačena površina šume, te isklesan lik Sv. Marka. Te su šume bile zavedene u katastar pod imenom Coronali i rezervirane za potrebe državnih arsenala. U drugu kategoriju svrstane su šume na slabim stojbinama: Iz tih se šuma namirivala potreba na drvu provincije Istre, države i prijestolnice Venecije. I te su šume bile zavedene u katastar. U šumskom katastru bili su razvrstani svi hrastovi prema broju i kvaliteti u 10 do 20 razreda. Sječa drveta bila je točno propisana. Nadzor nad državnim šumama vršili su »Capitani ai boschi«. Manje šume činile su revire u kojima je također zaveden sječni red. O sječi, uzgajanju i iskorišćavanju svih tih šuma izdane su detaljne naredbe i upute. Drvo se na jednoj te istoj površini smjelo sjeći svakih 8 godina, šume su se pomlađivale sadnjom žira. Kako si je Mletačka republika rezervirala u istarskim (1452) i dalmatinskim šumama prvenstveno u iskorišćavanju hrastovine za brodogradnju, privatnik je u svojoj šumi smio iskoristiti tek drvo neupotrebljivo za brodogradnju i ostale državne potrebe. (To pravo rezervacije hrastovog drveta zadržala je kasnije i francuska i austrijska vlast. Ono je ukinuto tek godine 1819. otkad se austrijska državna mornarica počela opskrbljivati iz krajiških šuma). Do konca 15. vijeka šuma je još bilo u izobilju i mletačka vlast uspijevala je da dobrom upravom i organizacijom zavede u njima izvjesno racionalno gospodarenje. Tako krčki providur August Valerije spominje 167 |
| ŠUMARSKI LIST 4/1954 str. 18 <-- 18 --> PDF |
god. 1527. Vrbnik na otoku Krku kao kraj bogat sa hrastovim i cerovim šumama. Međutim u to vrijeme izbija sve jači sukob između domaćeg stanovništva i Mletačke republike. Izgleda, da su s tim u vezi politički razlozi bili jači od gospodarskih, jer samo tako možemo objasniti da početkom 16. vijeka vjerojatno radi obrane gradova od pobunjenika, a kasnije i Turaka odpočinje djelomice i sama vlast da uništava dalmatinske šume. Codine 1536. izdaje mletački senat naredbu, da se unište sve šume u okolici Zadra. U okolici Šibenika bilo je to već ranije provedeno, pa se naslućuje, da se ovakva sječa šuma, sistematski provodila oko svih primorskih gradova. Kasnije su uništene i šume u unutrašnjosti zemlje, kao i one na otocima. Uništene šume nisu se mogle, radi loših stojbinskih prilika, kao i zbog kasnijeg nerazumnog dskorišćavanja po neukom i bijednom žiteljstvu, prirodno obnoviti. Tako izgleda da je Venecija kasnije t. j . početkom 16. stoljeća izmijenila svoj cilj gospodarenja sa šumama oko dalmatinskih gradova i na jadranskim otocima. Na osnovu mnogih historijskih dokumenata možemo zaključiti da je jedan od uzroka nestanka šuma u Dalmaciji, Primorju i Istri bio i opći politički cilj Mletačke republike, da se u tim područjima pod svaku cijenu održi na vlasti, te da te zemlje, ekonomski oslabljene, učini politički zavisnim. Uporedo s tim trebalo je pokriti i sve potrebe republike na ogrevnom i građevnom drvetu. Na hrastovim pilotima iz Dalmacije, Hrv. Primorja i Istre, izgrađena je Venecija, i nekoliko puta obnovljeni njeni ogromnim požarima uništeni dvorovi i crkve. Istarske i dalmatinske šume davale su stoljećima Mletačkoj republici odlično hrastovo drvo za izgradnju i izdržavanje njene velike mornarice, koja joj je osiguravala prevlast u Sredozemnom moru. Mletačka je vlast prisiljavala žiteljstvo, da svo drvo izrađeno za državne potrebe besplatno dovozi do luka. Da se žitelji riješe što prije tih nesnosnih obaveza, sami su u blizini svojih sela sasjekli velike površine svojih šuma, što je također znatno doprinijelo stvaranju krša. Kako je ovakovo stanje šuma ipak imalo po Mletačku republiku nepovoljne gospodarske posljedice zapaža se polovicom 16. stoljeća nastojanje, da se uništene šume opet podignu. Tada je zapovjeđeno svim šumoposjednicima, da u roku od 11 mjeseci sjetvom sjemena ili sadnjom žira pošume 1/s (osminu) od cjelokupne površine, koja je posljednjih 40 godina iskrčena. Određeno je, da na svakom mjestu, na kojem je nekad stajao hrast, mora opet rasti hrast. Zapovjed je izdana, ali su manjkali organi, koji bi je proveli u djelo. Organizacijom šumarske službe, koju je tada državna uprava provela htjelo se spasiti preostali još uvijek velik dio šuma i ponovno podići šumsko gospodarstvo. Državna uprava nad šumama prenesena je na arsenalski regiment. Izdan je posebni zakon po kome su općine postale odgovorne za šume, koje leže u njihovom području. Svaka je općina bila dužna, da postavi jednog čuvara i dva zamjenika. Zadaća je ovih službenika, među ostalima bila ta, da osnuju registar svih stabala sa promjerom većim od 6 palaca, te da o svom radu polažu svake 2 godine račun. Uzmemo li kao dokaz sastavljene šumske katastre, koji su se svakih 20 godina obnavljali, onda možemo reći, da su još preostale šume Mletačke republike sredinom 17. stoljeća bile donekle u dobrom stanju. Me |
| ŠUMARSKI LIST 4/1954 str. 19 <-- 19 --> PDF |
đutim takovo stanje nije dugo trajalo. Rat sa Turcima materijalno je iscrpio Mletačku republiku. Nakon toga rata (1669) dozvoljeno je općinama, da radi otplate svojih dugova mogu prodati 2A svojih posjeda. Općine su ovu priliku iskoristile, pa su prodale svoje šume i ako su one bile izuzete od spomenute dozvole. Državna uprava nije bila u stanju da prisili općine na održavanje izdanih propisa, jer je njena moć tada već bila u opadanju. Slabo plaćeni šumarski službenici nisu savjesno vršili svoju dužnost, šumarskim kapetanima ostala je plaća na istoj visini i ako se cijena živežnim namirnicama šesterostruko povećala, pa je među njima procvala korupcija i podmićivanje. Te su okolnosti mnogo doprinijele nazadovanju Mletačkog šumarstva, te pospješile uništavanje šuma. Uništavanju šuma i stvaranje krša u Dalmaciji mnogo je doprinijelo to što su 2/3 od ukupne šumske i pašnjačke površine dospjele u ruke općina. Ne samo što je intenzitet sječa u tim šumama bio prevelik, već su sječe neracionalno vršene. Stabla su se sjekla visoko nad zemljom, vjerojatno, jer je tako lakše bilo, a često i radi toga, da se izbojci iz tako visokih panjeva zaštite od zuba stoke, Iz takovih panjeva izbilo je tek nekoliko izbojaka, koji su posječeni za ogrevno drvo ili vinogradsko kolje. U takovim šumama pasla je stoka ljeti i zimi, pa je tim bilo onemogućeno, da nikne i uzraste podmladak, te da se šuma obnovi, čak se i živo korjenje iz onako plitke zemlje iskopalo. Na taj način razrahljenu zemlju voda je otplavljivala, a razmrvljenu i osušenu bura odnašala. Događalo se, da je i domaće žitelj stvo samo zapalilo čitave šume ili je u njima prevršilo najljepše hrastove samo zato, da ih ne bi moralo u bescijenje prodati Mletačkoj Republici. Kako su potrebe na drvetu — ne samo Mletačke države, već i čitave Italije — bile stalno velike, razvila se između istočne i zapadne strane Jadranskog mora osobito velika trgovina drvetom, koja je stoljećima trajala. Pokrivanje državnih potreba drvom (izgradnja i podržavanje velike trgovačke i ratne mornarice kroz vjekove, pa otprema velikih količina hrastovog drveta na Suez, kada se u cilju izgradnje ratne mornarice na Crvenom moru htjelo postaviti protutežu Portugalskoj mornarici u Indijskom moru), želja trgovaca i šumoposjednika za brzim bogaćenjem, posebna mletačka politika u borbi protiv Turaka i naroda, te bijeda i neukost naroda, bijahu glavni uzroci intenzivnih sječa i degradacije šuma po Dalmaciji, Hrv. Primorju i Istri. Ovakav postupak sa šumama, koji je trajao tokom više stotina godina zajedno sa ekstenzivnim stočarstvom, morao je uz loše stojbinske prilike, koje vladaju u tom području, prouzrokovati ogoljenje širokih obalskih pojasa i stvaranje velikih površina golog krša. Svakako moramo pri tom uzeti u obzir i porast stanovništva uslijed pridolaska izbjeglica pred Turcima, kao i to, da je to stanovništvo bilo prisiljeno, da se radi samo održanja bavi ekstenzivnim stočarstvom. Dalmatinski seljak nije kroz stoljeća mogao da obrađuje valjano svoju zemlju, već je morao da vodi borbu s Turcima, što je nepovoljno djelovalo na razvitak poljoprivrede. Ovo stanje pogoršano je još i time, što se u ovo doba razvio kmetski sistem na taj način, da je posjednik ustupao seljaku jedan dio svog posjeda na obrađivanje, uz uvjet, da seljak od prihoda ustupljenog zemljišta, preda posjedniku u naravi jednu sedminu do jednu polovinu. Ovo podavanje jednog dijela prihoda ravnalo se prema lokalnim običajima. Tako je dalmatinski seljak prestao da bude |
| ŠUMARSKI LIST 4/1954 str. 20 <-- 20 --> PDF |
vlasnik zemljišta, a niti je uživao čitav prihod, već je postajao vječiti radnik. Nije li vlasnik zemljišta bio zadovoljan sa seljakom kmetom, mogao mu je zemlju oduzeti, s tim, da mu je dao odštetu za vrijednost stabala, loza i zidova. Takav nepravedni sistem imade izvor u davnoj prošlosti, ali je pod mletačkim gospodstvom dosegao vrhunac izrabljivanja seljaštva, kada je republika nagrađivala za državu zaslužne ljude time, što im je u Dalmaciji davala velike posjede, koje su obrađivali kmetovi, te vlasniku davali njegov dio. Ova je ustanova ostala netaknuta za vrijeme francuske i austrijske vladavine, pa je ukinuta tek u nedavnoj prošlasti. Mletačka uprava zavodi god. 1777. za Istru novi šumski red te započinje sa novom organizacijom šumske uprave. Svrha i tog novog istarskog šumskog reda bila je da pokrije potrebe brodarstva na građevnom drvetu, te da u visokim šumama osigura potrajno gospodarenje. Nastali Napoleonski ratovi spriječiše, da se u praksi ostvare principi zacrtani tim novim šumskim redom, tako, da je za vrijeme tih ratova uništen još jedan veliki dio preostalih hrastika u Istri. Polovicom 18. stoljeća postaje uslijed nestanka šuma stanje seljaka u Dalmaciji tako loše, da je mletačko-dalmatinski gubernator G r i m a n i izdao godine 1756. Agarni zakon i u njemu odredio, da se radi zaštite i održavanje pašnjaka te osiguranja paše stoke, moraju čuvati »sv. gajevi «. Kada su već gotovo sve pristupačne šume bile uništene, izdaje Mletačka republika 7. VIII. 1760. t. zv. »Dukale«, s kojom naređuje, da šume treba čuvati. Slične Dukale izdaje ona i 6. XII. 1785. te 5. I. 1792., ali ipak ne zabranjuje izvoz drveta u Veneciju, tako, da su i posljednji ostaci šuma u Dalmaciji sasječeni. U vrijeme sloma mletačke vlasti u Dalmaciji dovršeno je i potpuno uništenje njenih šuma, tako, da je Dalmacija tada davala sliku obešumljene, opustošene i potpuno osiromašene zemlje. Mirom u Campo-Formiu god. 1797. pripala je Dalmacija Habsburgovcima, ali je već mirom u Požunu, 26. XII. 1805. ustupljena Francuskoj, pod čijom je upravom bila do godine 1813. Iako je ta uprava bila kratkotrajna, ona je ipak sa Vickom Dandolom na čelu, bila napredna i korisna. Dandol o je nastojao da Dalmaciju gospodarski preporodi, pa se mnogo brinuo i za unapređenje šumarstva. On izdaje 16. XI. 1806. strogu odredbu, kojom se svatko, tko guli korijenje, sječe mladice, i u šumi loži vatru kažnjava globom od 300 do 3000 libara. U toj se uredbi zabranjuje izvoz drveta iz jednog kotara u drugi. Godine 1807. Dandol o opširno izvještava Napoleona o lošem stanju šuma u Dalmaciji, te slijedeće godine određuje, da svaka općina i selo ogradi i odmah pošumi površinu od 3,5 do 7 hektara. Da bi se ova odredba mogla provesti u djelo, naručene su iz Italije veće količine biljaka i osnovan kraj Zemunika veliki šumski rasadnik. Dandol o preporuča i gojidbu maslina, murve, pitomog kestena i planike. Osnovan je posebni ured, koji se je brinuo za takova posumljavanja, a iz Italije su dovedeni stručnjaci, koji su narod poučavali o gojenju voćaka i drveća. Pošumljene površine nazvane su »svetim šumama« ili »gajevima«. Za oštećenje tih gajeva bile su predviđene velike kazne. Izdane su stroge odredbe glede paše stoke, te ustanovljene poljske straže. Dandol o je tom akcijom posumljavanja postigao za tadanje prilike razmjerno velik uspjeh, jer je |
| ŠUMARSKI LIST 4/1954 str. 21 <-- 21 --> PDF |
još iste godine 368 općina i sela podiglo svoje gajeve. Veći dio današnjih starih umjetno podignutih dalmatinskih šuma osnovan je u to doba. Mirom u Schönbrunu 5. VI. 1809. dolazi pod Napoleonov u vlast i Koruška, Kranjska te dio Hrvatske sa Vojnom Krajinom. Napoleo n je te zemlje ujedinio sa Dalmacijom pod imenom Ilirske provincije. Sa šumama Ilirije upravljala su tri nadzorništva (Coservation des Eaux et Forets) sa sjedištem u Ljubljani, Karlovcu i na Rijeci, šume Vojne Hrvatske bile su pod izravnim nadzorom »konzervadora« u Ljubljani. Sa »konzervacijama« su upravljali »konzervadori« pomoću inspektora, podispektora, gardesa, brigadiers-a, i grenadiers-a. Francuzi su u šumarskoj administraciji u Iliriji primijenili svoje zakonodavstvo i svoja stoljetna iskustva. Na ilirske provincije bili su protegnuti i francuski zakoni i propisi o šumama i vodama, koji se osnivaju na naredbi od mjeseca augusta 1669 godine. U Iliriji bile su šume po vlasništvu podijeljene na carske (državne), sekvestrirane, općinske i privatne. Načelo šumarskopolitičke službe u privatnim šumama bilo je provedeno u Iliriji isto tako, kao u francuskom zakonodavstvu, t. j . gospodarenje u privatnim šumama stajalo je pod nadzorom državne uprave. Urbarijalni propisi vrijedili su jednako za vlastelu kao i za kmetove. Godine 1810. određena je specijalna komisija, da kao posljednja instanca presuđuje sve sporove između vlastele i kmetova. Odredbe i propisi konzervacija obuhvatili su sva područja šumskog gospodarstva, šumarsku politiku, unapređenje gospodarstva, iskorišćavanje šuma, melioracije, te lov i ribolov. Izvoz izrađenog i neizrađenog hrastovog drveta izvan provincije Ilirije bio je zabranjen. Najbolje hrastovo drvo bilo je rezervirano za potrebe mornarice. U Motovunskoj šumi u Istri posječeno je od god. 1808 do 1813 za francusku mornaricu 32.000 hrastovih stabala. Hrastova francuska dužica, koja se i danas kod nas izrađuje, prvi put se kod nas počela izrađivati za vrijeme francuske Ilirije. Godine 1809. izdana naredba, da se siromašnim žiteljima izda besplatno ogrjevno drvo, morala se nakon 3 mjeseca radi zloupotreba povući. Mnoge, dobro zasnovane mjere, nije francuska šumarska administracija u Iiliriji mogla provesti, jer je vrijeme francuske vladavine bilo prekratko. Izričući općeniti sud o kratkotrajnoj francuskoj upravi u ilirskim predjelima Hrvatske moramo priznati, da je na razvoj šumskog gospodarstva imala pozitivan utjecaj. Kada su nakon sloma Napoleonovo g carstva Istra i Dalmacija pripale Austrougarskoj, nastojala je austrijska uprava da u drugoj polovici 19. stoljeća počne sa ponovnim pošumljenjem tada već ogromnih područja obešumljenog krša. Pošto je ta uprava bila strana narodu, ona nije u tom nastojanju mogla imati većih uspjeha. Upravnici toga vremena se tuže, da je narod zaostao te da je običaj, da se sve što se zove šumom — uništi, prešao u kronično stanje. Posjednici kraškog tla bile su većinom općine, koje su ta tla upotrebljavale za općinske pašnjake, na kojima su brstila i čupala travu velika stada koza. Iz socijalnih, političkih i ekonomskih razloga općine su teško dozvoljavale, da se godišnje ma i jedan dio tih pašnjaka pošumi. Općine, koje su pristale da odstrane koze, bile su iznimka. Bacimo li pogled na postupak sa šumama Dalmacije i Istre do početka XX. stoljeća, vidimo, da su rezultat tog postupka ogromne povr |
| ŠUMARSKI LIST 4/1954 str. 22 <-- 22 --> PDF |
šine mamje ili više ogoljelog krša. Gdje je nekada rasla bujna mediteranska i submediteranska šuma, danas vidimo makiju, garigu, krški pašnjak ili goli kamen vapnenac. Rij´etko gdje nailazimo na bolje uščuvane starije šume crnike i bora. Jedino u područjima krških brda, udaljenim od prometnih sredstava ostadoše uz velike pašnjake i kamenjare manje ili više ušću vani kompleksi visokih bukovih i jelovih šuma. Ovakvo stanje šuma u tim područjima nije prouzrokovano negativnim djelovanjem izvjesnog jednog jedinog historijskog faktora, već je ono nastalo pod utjecajem čitavog niza sila, koje su stoljećima razarale osnovnu bazu šumskog gospodarstva tih područja. Iako je gospodarsko nastojanje stranih vlasti u tim područjima bilo u stanovitim periodima pozitivno, te dalo povremeno negdje i dobre rezultate, ipak je ukupna bilanca nesrazmjerno negativna. Uzrok postanka naših prostranih područja krša zaista ne možemo tražiti u neracionalnom gospodarenju i njihovom prekomjernom iskorišćavanju samo po Mletačkoj Republici, kada znamo, da su velike površine golog krša nastale i tamo, kamo nije sizala vlast te republike. One su nastale i tamo, gdje je stotinama godina vladala Habsburška monarhija, njeni knezovi, vojvode i ostali vlastodršci. Poznata je činjenica, da su i posjedovni odnosi doprinijeli u izvjesnoj mjeri stvaranju krša. Najmanje ga ima tamo, gdje se gospodarilo sa velikim suvislim kompleksima šuma. Na individualnim posjedima još uvijek nailazimo na grmolike sastojine, a negdje i uščuvane gajeve, dok isu općinski posjedi sa zajedničkim pašnjacima dali najveća područja obešumljenih krških površina. * Promotrimo li postanak našeg golog krša u sklopu pojave obešumljenja i stvaranja pustoši na ogromnim područjima mediteranskih zemalja, dolazimo u skladu sa mišljenjima mnogih specijalista za to pitanje (Molinier, Prat, Pavari, Gonzales, Vasquez, Fernando Barö. Palmgren) do općeg zaključka, da je pogrješna djelatnost čovjeka i njegov postupak sa šumom glavni uzročnik tom zlu. čovjek je obešumljenjem, požarima i ekstenzivnim stočarstvom potpuno poremetio ravnotežu biljnih formacija tih područja. On je na taj način prouzrokovao pogoršanje, po regeneraciju šuma odlučnih ekoloških faktora, te time doveo šumu do potpune degradacije sa svim štetnim sekundarnim posljedicama. Došlo je do nagle erozije i ogoljenja degradiranih šumskih tala i pašnjačkih površina, pa i samih agrikulturnih područja, koja su izgubila zaštitu, koju im je šuma neposredno i stalno pružala. Palmgre n ističe slabu gustoću stanovništva tih zemalja prema relativnom obilju sitne stoke, a najviše koza i ovaca. Kao primjer uzimlje danas obešumljenu, a nekada šumom bogatu Grčku. U toj zemlji, prema statistici iz god. 1938., dolazi na 54,7 stanovnika po kvadratnom kilometru, — 62,7 ovaca, 33,5 koza i 7,4 goveda, t. j . svega 103,6 komada stoke. Požari, neracionalna sječa šuma i neograničena paša stoke su faktori, koji su tokom stotina godina uništavali biljni pokrov zemlje. Degradacijom šuma nastala makija — gariga — kraški pašnjak — goli kamen — slijede, u takvim prilikama neumitno i neizostavno jedno za drugim. Postanak našeg golog krša ne možemo izdvojiti iz ovih općih zbivanja u području mediteranskih zemalja. I tu je čovj ek, svojim poli |
| ŠUMARSKI LIST 4/1954 str. 23 <-- 23 --> PDF |
tičkim i gospodarskim djelatnostima, glavni uzročnik, čovjek nosi za to zlo bilo u vidu prošlih vlastodržaca, bilo preko nekadašnjih staleža, bilo kao pojedinac — običan stanovnik — notice, u neznanju ili prisiljen teškim životnim prilikama, veću ili manju historijsku odgovornost. Negativna djelovanja prirodnih sila došla su ovdje do izražaja sekundarno, kada je čovjek svojim postupkom sa šumom i obešumljenim površinama stvorio nepovoljne prilike i omogućio takva djelovanja. Analizirajući sve te djelatnosti u našoj prošlosti, možemo reći, da su velika područja golog krša u Dalmaciji, Istri kao i Hrv. Primorju stvorili ovi faktori: 1. Historijski i politički razvoj i vladavina Mletačke republike i Habsburške monarhije, koje su se za kulturni i gospodarski napredak naroda tih područja vrlo malo brinule, a šume iskorišćavale isključivo u svoju korist, te se potpuno ponijele kao tuđa vlast. 2. Dugotrajni ratovi s Turcima i njima prouzrokovane teške ekonomske i socijalne posljedice po domaće stanovništvo. 3. Otpor domaćeg stanovništva prema iskorištavanju po stranoj vlasti, te nemogućnost, da se pod tadašnjim životnim okolnostima gospodarski osamostali i uzdigne. 4. Lična gramzljivost. Težnja pojedinih šumoposjednika i trgovaca drvom za brzim bogaćenjem na račun zajednice. 5. Davanje nadzora nad gospodarenjem kao i samih šuma u ruke općina, koje nisu bile sposobne, da ih racionalno iskorišćuju, već su drvo prodale, a šume pretvorile u zajedničke pašnjake. 6. Ekstenzivno stočarstvo sa podržavanjem velikog broja koza. 7. Destruktivni utjecaj prirodnih sila. Eroziono djelovanje vode i utjecaj abrazione sile bure na već obešumljenim krškim tlima. I ako od negativnog djelovanja tuđinskih vlasti i nekadašnjeg društvenog uređenja ostadoše samo štetne posljedice u vidu obešumljenih i golih površina, ipak smo i danas svjedoci stvaranja novih površina golog krša i degradiranja šuma, tako, da ne znamo, pozitivno, da li smo uspjeli dosadašnjim pošumljavanjima i melioracijama zaustaviti, ograničiti ili moguće čak i smanjiti ovo historijsko zlo našeg naroda. Mjestimični neracionalni postupak sa šumama, ekstenzivno stočarstvo uz destruktivan utjecaj prirodnih sila na specifički krško tlo — još su i danas faktori, koji u tom području, mogli bi reći, kompleksno trajno negativno djeluju, te stvaraju dispoziciju za daljnje degradiranje šuma i proširenje golih krških površina. Put od pašnjačkih površina do golih kamenjara, uz stalni utjecaj naglih daždeva i bure, nije dalek. Moramo biti svjesni, da kolikogod usavršili tehniku pošumljavanja, te u taj posao uložili veliki rad i kapital, ne će biti moguće zaustaviti i otkloniti to zlo tako dugo, dok njegov izvor ne bude uništen. Opetovano dolazimo do zaključka, da konačno pozitivno rješenje tog problema nije ovisno isključivo o šumskogospođarskoj aktivnosti. Trajni uspjeh bit će osiguran tek sa istovremenim podizanjem gospodarskog, materijalnog i kulturnog nivoa naroda naših kraških područja. Da bismo spriječili povećanje golih površina krša naša šumsko-gospodarska aktivnost ne bi smjela ni jednog časa zastati. Tamo, gdje se ne može odmah prići pošumljavanju većih suvislih površina, treba podizanjem dovoljno širokih šumskih pojaseva zaštititi još donekle plodna i zatravljena tla i tako ih očuvati od potpune degradacije i ogoljenja. |
| ŠUMARSKI LIST 4/1954 str. 24 <-- 24 --> PDF |
Tek najrigoroznije provedenim šumsko-uzgojnim i šumsko-zaštitnim mjerama bit će nam moguće, da iz preostale makije oblikujemo ponovno šumu, te da one vrijedne šume, koje tu još rastu na nerazmjerno malim površinama, očuvamo od degradacije. Iskorišćavanje tih šuma treba da se vrši ograničeno i uz maksimalni oprez imajući stalno u vidu njihovu ugroženost i teške ekološke prilike u kojima se one nalaze. Pri tom nas ne smije zavesti bujan rast onih rijetkih sastojina, koje tu rastu na izuzetno dobrim i zaštićenim staništima i momentana materijalna korist. EKONOMIČNA VELIČINA ODJELA U NIZINSKIM ŠUMAMA PROMATRANA SA GLEDIŠTA EKSPLOATACIJE ŠUMA Dr. ing. Roko Benić Uvod P P odjela šumskog kompleksa na odjele ima u šumskom gospodarstvu veliko značenje. Odjeli su trajne i osnovne jedinice unutarnjeg gospodarskog razdjeljenja šume. Podjela na odjele vrši se u planinskim šumama pomoću prirodnih međa (kose, potoci, putovi) a u nizinskim šumama umjetnom podjelom površine pros jekama na pravilne odjele. Podjela šume na odjele omogućava lakšu orijentaciju unutar šumskog kompleksa, olakšava gospodarenje, čuvanje, zaštitu šume i njezinu eksploataciju. Prosjeke u nizinskim šumama uvelike služe kao izvozni putevi kod eksploatacije šuma. širina prosjeka u nizinskim šumama podešava se kako zahtjevima eksploatacije šume tako i ostalim potrebama. Prema tome podjela šumskog kompleksa u nizinskim šumama na pravilne odjele ima veliko značenje za upravu, uređivanje, zaštitu i eksploataciju šuma. Ne upuštajući se u značenje veličine odjela sa ostalih gledišta analizirat ćemo njenu veličinu sa stanovišta eksploatacije šuma odnosno sa gledišta troškova, koji su usko povezani sa veličinom odjela. Problem Površina odjela u nizinskim šumama kreće se od 20 do 40 ha. Veličina odjela mijenja se u praksi obzirom na intenzitet gospodarenja i obično se smatra, da mali odjeli znače i intenzivno gospodarenje. Promatrajući veličinu odjela sa stanovišta visine troškova, koji zavise © njegovoj veličini, smatramo ekonomičnom onu veličinu odjela kod koje su ti troškovi najmanji. O veličini odjela ovise slijedeći troškovi: 1. trošak privlačenja izrađenog drveta od panja do prosjeke, koja služi i kao izvozni put i 2. trošak, koji nastaje radi gubitka prirasta na površini koju zaprema prosjeka. Troškovi privlačenja od panja do pomoćnih šumskih skladišta — a prosjeke predstavljaju u neku ruku pomoćna šumska skladišta — su razmjerno veliki i proporcionalno rastu sa daljinom privlačenja. Trošak privlačenja u ekonomskom smislu predstavlja mješoviti proporcionalni trošak. On se sastoji iz dvije komponente: stalne i varijabilne. Stalnu 174 |