DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1953 str. 94 <-- 94 --> PDF |
1-godišnja stabljika razvita na 2-godišnjem korijenu. Taj se uzgoj vrši tako, da se 1-godišnji korjenjaci zimi stave na čep. U proljeće kada istjerali izbojci dosegnu visinu od 20—30 cm, ostavi se samo jedan najjači izbojak, a ostali odrežu. Koncem druge godine dobije se na taj način 2—3 m visoka stabljika na 2-godišnjem korijenu. Spominju se i neke ostale metode kao na pr. sadnja 2—4 m dugih kolaca na poplav nom području. Autor polaže osobitu važnost na odabiranje reznica. Generativno razmnažanje opisano je kratko za jasiku i bijelu topolu. Uzgoj t. j . križanje i selekcija opisani su općenito, ali sa dosta zanimljivih podataka. Način sadnje. Za poplavna područja autor preporuča 2—3 godišnje sadnice, kod gustih čistih kultura jednogodišnje, a za sadnju u drvoredima 3—4 m visoke sadnice,. Uspjeh kulture ovisi bitno o brižnoj sadnji i pravilnoj pripremi jame za sadnju koja se podešava prema staništu. On razlikuje dva načina kopanja jama i to talijanski sa dubokim i uskim jamama, te francusko-belgijski sa širim a plićim jamama. Prvi je pogodniji za proljetnju sadnju i suše prilike, a drugi za jesenju sadnju i vlažnije prilike. Kod sadnje preporuča da se korijenje zasipa rahlom zemljom do polovine jame i zalije vodom kako bi zemlja što bolje obuhvatila korijenje, a tek najmanje 2 sata kasnije, nakon što je voda upijena, ispuni se jama sa grubom zemljom, koja omogućuje prozraku tla. Autor smatra kao najpovoljnije razmake za uzgoj topola velike razmake t. j . 7—8 m sa podstojnom sastojinom ostalih vrsti. Preporuča i uzgoj topola van šume u redovima, uz obale i putove, gdje se na taj način po 1 km može posaditi stotinu topola, koje u 40. godini daju 4—5 m3 po stablu. Opis glavnih sorti topola iznesen je praktički i iscrpno prema savremenoj nomenklaturi. Glavni štetnici i bolesti topola opisani su u knjizi sa dosta praktičnih savjeta. Na koncu je dodan popis sorti topola koje su u Austriji uzgajaju u pojedinim šum. rasadnicima. Knjiga završava popisom stručne literature i nizom slika topolovog lišća nekojih sorti. Ing. I. Podhorski Leibundgut H.: Aufbau und waldbauliche Bedeutung der wichtigsten natürlichen Waldgesellschaften in der Schweiz, Bern 1951. Strana 102. Eidg. Inspektion für For stwesen, Jagd und Fischerei, Bern. Švic. fr. 1,80. Fitocenologija danas nije više »nauka zbog nauke«, nego je ona jedan od vrlo važnih temelja za šumskouzgojno planiranje i pošumljavanje, za gospodarenje na pašnjacima i livadama. U našoj zemlji je iz toga područja objavljeno već razmjerno vrlo mnogo naučnih radova, informativnih članaka, priručnika i udžbenika, a naskoro bit će štampane i naše prve karte šumskih i livadnih zajednica (za područje Gorskog Kotara). I u Švicarskoj je iz toga područja također objavljeno mnogo radova iz pera botaničara i šumara. Profesor Leibundgut sakupio je dosadašnja saznanja i publicirao ih u preglednoj, za šumarsku operativu lako »probavljivoj«, formi pod naslovom: »Izgradnja i šumsko-uzgojno značenje najvažnijih prirodnih šumskih zajednica u Švicarskoj«. Taj rad objavljen je do sada u dva izdanja (prvo izdanje god. 1947). Autor u tom radu ponajprije tretira osnovne pojmove ekologije i fitosociologije, kao što su stanišni faktori, biljna zajednica, klimaks vegetacije, pionirske i trajne zajednice, sekundarne zajednice, asocijacije i njihove značajke. Zatim prelazi na opis izgradnje i životnog toka prirodne šume. I konačno u prvom poglavlju iznosi u posve grubim crtama geografsko rasprostranjenje švicarskih prirodnih šuma. U drugom poglavlju, koje obuhvata preko polovinu knjige, donesen je u sažetom obliku opis glavnih tipova šuma po sociološkim redovima, svezama, asocijacijama, subasocijacijama i faciesima, razvrstano u osnovnim podpoglavljima: mezofilne šume listača, jelove šume, šume smrče i šume ariša-limbe, subalpinske zajednice patuljastog grmlja, subalpinske zajednice johe i vrbe, močvarne šume, šume crne johe, šume hrasta i breze, lipove mješovite šume, borove šume, šume planinskog bora odnosno klekovine. * |