DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1953 str. 3 <-- 3 --> PDF |
ŠUMARSKI LIST GLASILO ŠUMARSKOG DRUŠTVA HRVATSKE GODIŠTE 77 APRIL —MAJ GODINA 1953 OSVRT NA »EKSPRESNE ŠUME« NA SEDRENIKU Dr. M. Anić (Zagreb) O O pćenito o uzgoju drvećabrzog rasta. Pokušaji uzgoja šumskog drveća i šuma brzog rasta dosta su stari. U Evropi se već dugo vremena radi na uzgajanju drveća, i domaćeg i stranog, koje ima svojstvo brzog prirašćivanja. Strano drveće počelo se unositi — iz dekorativnih motiva, a i zbog njegovog brzog rasta — već pod konac 16. stoljeća. Kad je koncem 18. stoljeća došla — nakon jačeg krčenja šuma — do izražaja bojazan od nestašice drva, pomišljalo se sve više na unošenje stranog drveća u težnji, kako bi se na taj način omogućila pojačana produkcija drva. Razvio se čitav pokret oko introdrukcije takvog drveća. U drugoj polovici 19. stoljeća zasnivaju se u Srednjoj i Zapadnoj Evropi dugogodišnji pokusi u vezi proučavanja unesenog drveća. U to su se vrijeme Evropom znatno proširili: bagrem (od poč. 17. st.), borovac (od poč. 18. st.), duglazija (od poč. 19. st.), crveni hrast i crni orah, a unesen je i američki jasen, razne topole, borovi, smrče, pačempresi, tuje, jele i t. d. I u oblasti Sredozemlja prošireno je mnogo drveća brzog rasta. Mogli bismo — prema podacima iz literature — navesti mnogo primjera o brzom rastu šumskog drveća i sastöjina. Tako se bagrem u Mađarskoj radi brzog rasta i dobrog drva toliko proširio da su njegove sastojine zapremale 1939. g. 14% od ukupne površine šuma. U Rumunjskoj 10-god. bagremici visoki su do 15 m, a prirašćuju godišnje oko 10 m3; 20-god. bagremici visoki su oko 24 m, a prirašćuju oko 15 m3 po ha. Duglazija je u 50-god. sastojinama u Njemačkoj postigla visinu oko 28 m, a godišnje prirašćivala do 15 m3 po ha. Crveni hrast do 40. godine prirašćuje do 15 m3 po ha. Crni orah u području Rajne u dobi od 70 god. postigao je masu od 6,30 m3 po stablu. Abies grandis u sjeverozapadnoj Evropi prirašćuje i do 30 m3 po ha. Neki eukalipti u mediteranskim zemljama prirašćivali su godišnje i preko 20 m3. U pogledu produkcije drvne mase nadmašile su kultivirane topole sve ostalo drveće. U području Rajne 45-god. sastojine imale su po ha i do 1.000 m3 mase. Praksa je, međutim, pokazala, da se pitanje jačanja produktiviteta šuma uvijek ne rješava samo krupnim prirastom. Osim brzog rasta od važnosti je kvalitet drva i otpornost prema štetnim utjecajima. Uzgoj drveća brzog rasta nailazio već odavno na mnogo poteškoća. Razni vanjski utjecaji često su osujetili opsežne planove. Tako je radi osipa iglica već podugo nastupio zastoj u forsiranju borovca. Slično se događa s duglazijom. Mnoge smrčeve kulture izvan prirodnih staništa uništio je prelac i drugi štetnici. Pitomi kesten hametice ništi u velikom dijelu njegova areala, kestenov rak. Kultivirane topole stradavaju znatno od raka i t. d. 155 |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1953 str. 4 <-- 4 --> PDF |
U novije doba evropsko šumarstvo neumorno radi na pronalaženju drveća brzog rasta, ali koje je dobre kvalitete, podesno za dotično stanište i otporno na razne nepovoljne vanjske utjecaje. Pitanjem uzgoja takvog drveća i šuma bavi se evropsko, kao i svjetsko šumarstvo danas vrlo intenzivno. Dokaz su za to brojne stručne komisije, kongresi, konferencije, ogromna literatura, specijalni časopisi i dr. Ujedinjene nacije preko svoje ustanove FAO razvile su veliku djelatnost na polju jačanja produktiviteta evropskih šuma. Ta se djelatnost odnosi — pored ostalog — velikim dijelom i na uzgoj drveća i šuma brzog rasta. Postoji veliki broj specijalnih instituta, koji se bave isključivo takvim problemima. Pod okriljem FAO-a djeluje Internacionalna komisija za topole i Podkomisija za probleme mediteranskog šumarstva. Postoji Komisija za pitomi kesten i t. d. Selekcijom i hibridizacijom uzgojeno je mnogo prikladnog drveća. Veliki uspjesi postignuti su napose sa kultiviranim topolama. U Italiji u Casale Monferrato postoji specijalni institut za uzgoj topola. Ondje su najbolji klonovi nekih topola zreli za sječu već u dobi od 12—14 god., kad imaju i do 3,2 m3 mase po stablu. U Engleskoj (Norfolk) uzgaja se Populus Eugenei, od koje su 38-god. stabla visoka do 38 m i debela do lm, a deblo im je bez grana na dužini od 17 m. Ni kod nas to pitanje nije ostalo posve po strani. I ovdje su vršeni pokusi uzgojem drveća brzog rasta. Tako je znatno proširen bagrem, koji je mjestimice izmijenio lice domaćih šuma. Raspolažemo vlastitim podacima o prosječnom godišnjem prirastu 5-godišnjeg bagremika u Maksimiru kod Zagreba s 13 m3 po ha. Sađeni su kod nas sa istom svrhom eukalipti, uzgajan je na šumskim terenima pajasen, forsirani su u šumi: borovac, duglazija, crni orah, američki jasen i crveni hrast, a uneseni su: taksodij, čempresi, cedrovi, bordVi, pačempresi, japanski ariš, smrče i dr. Protežirane su i domaće vrste, koje su pokazale svojstva brzog rasta, kao što je to smrča, ariš i pitomi kesten. Za kestenove panjače utvrdilo se, da prirašćuju i do 15 m3 godišnje, a u jednoj prirodnoj šumici kod Lekenika naišli smo na 1 god. kestenov izdanak visok 3,5 m. U najnovije vrijeme vrše se pokusi s crvenim hrastom, platanom, raznim topolama, vrbama, rujevima, više mediteranskog i sub tropskog drveća i t. d. Članci i knjiga ing. D. Afanasijeva o »ekspresnim šumama«. Pored netom spomenutog tihog rada, koji se kod nas razvijao u opsegu naših općih mogućnosti, zadnjih 15 godina vrlo se mnogo kod nas piše i govori o šumama, za koje njihov autor ing. D. Afanasije v kaže: da rastu »ekspresno«, da se već za 2 godine sklope, te da za svoj uzrast ne trebaju 30—40 nego 4—5, ne 80 nego 10 godina. Prvi članak o podizanju »ekspresnih šuma« napisao je njihov autor u šum. listu za god. 1937. (s. 622—658). Tu je objavio rezultate rada na šumsko-meliorativnoj stanici na Sedreniku u 1936. (početak rada sredinom g. 1936.), a ujedno i podvrgao oštroj kritici dotadanji način pošumljavanja kod nas. Već onda je iznesen niz ideja s obzirom na izbor drveća, upotrebu grmlja kao pokrivača tla i podstrekača u razvoju drveća, način sadnje, obradu tla, primjenu gnojiva i t. d. U članku se tvrdi, da je moguće — uz primjenu agrotehničkih mjera — uzgojiti »ekspresnu šumu«, koja naraste za 3—4 godine. Već taj članak ima prilično reklamni karakter. Napisan je kao da iza nj eg postoje kod nas bar 20-godišnja isku |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1953 str. 5 <-- 5 --> PDF |
stva. Odatle vidimo, da je autor već onda imao posve izrađeno svoje mišljenje o »ekspresnim šumama«, a iz drugih njegovih radova razabiremo, da je na tome ranije radio u Donskim stepama. Majski broj šumarskog lista za 1938. posvećen je gotovo čitav (61 str.) »ekspresnim šumama«. Tu je članak ing. D. Afanasijeva : Podizanje »ekspresnih« šuma (s. 205—245), članak Ing. 0. Krstića : Naše »ekspresne šume« sa gledišta narodne privrede (s. 246—260), te članak ing. S. 0 man o vica : Podizanje »ekspresnih šuma« (str. 261—268). Ing. Afanasije v donosi izvještaj o rezultatima rada u 1937., kad je u opsežnoj mjeri započeo primjenom agrotehničkih mjera i kad je vršio pokuse u vezi s primjenom raznog grmlja (malina, kalina, dafina, maklura, žutika i t. d.). Ing. Krsti ć izražava iznenađenje nad veoma brzim zaključcima i ne prima ih kao sigurne činjenice, s kojima bi se moglo pristupiti pošumljavanju u širokim razmjerima. Smatra, da Stanica radi na relativnom šumskom tlu, jer ondje odlično rastu jagode i razno povrće, te da stoga njeni^pokusi ne mogu mnogo doprinijeti rješenju problema pošumljavanja bosanskih goleti i primorskog krša. Po njegovom mišljenju Stanica bi trebala da usmjeri težište rada na apsolutno šumska tla. Ing. Omanovi ć zamjera autoru, što je obescijenio rad naših šumara na pošumljavanju. I on osporava autorovo gledanje s obzirom na pošumljavanje relativno šumskog tla, izbor drveća, tehniku pošumljavanja i dr., ali u Omanovićevom članku ima više propusta s obzirom na vrste drveća, količinu sadnica i primjenu zastarjele klimatskovegetacijske raspodjele. Ing. Afanasije v objavio je u šum. listu za 1939. članak: »Dvije godine ekspresnih šuma« (s. 333—354), gdje su izneseni rezultati rada u 1938. g. Osim stajskog i umjetnog đubra rabio je te godine i zeleno đubrenje s graškom. Tu su i rezultati o ljetnoj presadnji. Iz članka se vidi, da je Stanica već dotad izvršila veliku propagandu o »ekspresnim šumama «: štampala je upute za laike i izradila propagandni letak, autor je održao popularna predavanja učesnicima ekskurzija, napisao je 15 propagandnih članaka u dnevnoj štampi, a 1939. g. održao je prvo predavanje na Radiostanici u Beogradu. U šum. listu za 1951. g. opet se javio ing. Afanasijev. Iz članka »Ekspresne šume« (s. 387—392) vidimo, da je već početkom 1941. bio spremljen za štampu rukopis knjige »Ekspresne šume«, ali da je taj rukopis, kao i »ekspresne šume« uništio okupator. Prema tome članku god. 1939. i 1940. primjenjivana je na- Stanici »visoka agrotehnika« i »auksinizacija «, a prihodima od ukrasnog grmlja, voća i povrća, koji su uzgajani kao međukulture, pokriti su početkom 1941. svi uzgojni troškovi. Pokusi na pronalaženju auksina (»pravi auksini«, »životni eliksir«) započeti su g. 1939. Njegovi auksini — za razliku od svih ostalih — anorganskog su porijekla. To su mikroelementi: bor i mangan s drugim spojevima. Nađeni su — prema autoru — recepti takvih auksina za nekoliko vrsta drveća. Tako su — ističe se u članku — posve mlade hrastove sadnice bile nakon 3 mjeseca 3,2 m visoke, a auksinirane sekvoje narasle su za 10 godina 10 m visoko i bile su 33 cm debele. Međutim, i te je recepte — prema autoru — uništio okupator. U članku (s. 392) iznosi pisac, da — prema nalazu jedne komisije — njegov rad na podizanju »ekspresnih šuma« ima elemenata novatorstva i da je od koristi za naučno-istraživački rad. |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1953 str. 6 <-- 6 --> PDF |
G. 1952. objavio je ing. Afanasije v u nakladi Seljačke knjige u Sarajevu knjigu: »Ekspresne šume« (272 str.) sa sadržajem na ruskom i engleskom jeziku. Nakon uvoda, u poglavlju »Principi i metode pošumljavanja u stranim drža vama« govori se o organizaciji i planu rada na opsežnim pošumljavanjima, zatim o načinu sadnje, obradi tla, vezanju pijeska i uređenju bujica i dr., ali sve to sam o za SSSR. Opširnije se osvrnuo i na teoretska razmatranja o šumi i njenom gospo darenju prema naučavanju Mičurina i Lisenka. U poglavlju »Pošumljavanje u staroj Jugoslaviji« govori se o umjetnom pošumljavanju, osnutku Stanice na Sedreniku i metodama njenog rada za period 1937. do 1940., o ljetnoj sadnji, dizanju rentabilnosti kultura uzgojem ukrasnog grmlja, industrijskog drveća, te ljekovitog i poljoprivrednog bilja. U poglavlju »Metodika o podizanju brzorastućih šuma« bavi se pisac principima agrotehnike i drugim načinima ubrzanog rasta šumskog drveća, kao što su auksini, umjetno osvjetljenje, pokrivanje tla i obrezivanje. Govori se nadalje o ulozi voćaka kod pošumljavanja, uzgoju industrijskog bilja i rentabilnosti šumskih kultura. U poglavlju »Primjene metoda ekspresnih šuma« govori se o poljozaštitnim prugama, melioraciji krša i urbanističkim šumama, a u narednim poglavljima o oglednom sektoru i zaključcima, gdje je prikazano ukratko sadanje stanje »ekspresnih šuma«. Na kraju dodan je popis upotrebljene literature. U knjizi su razrađeni pogledi pisca na podizanje »ekspresnih šuma«, kao i rezultati rada Stanice na Sedreniku za nepunih 5 godina njenog djelovanja. U knjizi su iznesene misli, koje su većim dijelom poznate iz već spomenutih autorovih članaka. Povodom izlaska knjige objavljeno je više vrlo pohvalnih članaka u dnevnoj štampi, kao i održano više predavanja na radiostanicama, narodnim sveučilištima i dr., a doneseno je i nekoliko prikaza i kraćih osvrta u stručnim listovima. G. 1952. javio se ing. Afanasije v i člankom: »Brzorastuće vrste« u Šumarstvu (s. 294—303), a javio se ponovno i u Šum. listu za 1953. člankom »Naše pošumljavanje« (s. 18-—27). U prvom članku donosi autor posve odlučno definiciju o »brzorastućim« vrstama i kulturama, pod kojima smatra drveće i kulture koje rastu bar za pet puta brže od prirodnih, a mogu se uzgojiti samo vještačkim načinom: agrotehničkim mjerama, hibridizacijom i auksinizacijom. Stanica na Sedreniku. Autor bazira svoj rad na pokusima vršenim na Oglednoj šumsko-meliorativnoj stanici na Pašinom Brdu, u predjelu Sedrenik. Stanica je udaljena od Sarajeva 6 km. Ona je — prema autoru — započela radom u ljetu 1936. Osnovana je radi unapređenja šumarstva u b. Drinskoj banovini, i to sa zadacima, da vrši pokuse i pronalazi metode o brzom podizanju šuma. Pokusna površina zapremala je najprije 4, a kasnije je proširena na 6 ha. Stanica se nalazi u visini od 864 do 931 m, uglavnom na jugoistočnoj ekspoziciji. Teren je nepravilno valovit, izrovan jarugama i jamama. Presijeca ga aktivna bujica Sedrenik. Podlogu čine verfenski slojevi trias-formacije, te teška i nepropusna glinasta ilovača, a jednim dijelom tipični (!) krš. Gornji dio je naplavina. Eksperimentira se većinom na verfenskoj podlozi. Meteoroloških podataka za Stanicu nema, nego se rabe podaci za Sarajevo (koje je za preko 300 m niže, u dolini Miljacke). Stanica je radila do uključivo 1940. g., dakle kroz nepunih 5 godina. Nastavila je radom tek u 1951. Općenito o kvaliteti i značenju radova o »ekspresni m šuma« . Spomenuta knjiga izazvala je u stručnim krugo i |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1953 str. 7 <-- 7 --> PDF |
vima živahne komentare, jer je napisana posebnim stilom, a osim toga u njoj se nalazi mnogo tvrdnja i zaključaka, koji su doneseni bez temeljitijeg proučavanja. U knjizi i ostalim radovima pisca imade čitavi niz griješaka i raznih drugih nedostataka, koji bacaju u zasjenu njene brojne pozitivne strane. U knjizi je osim toga izvršena propaganda za ideju »ekspresnih šuma« na posve neobičan način. Pred neupućenom javnosti autor u knjizi i člancima zastupa privlači jivo gledište, da ne treba čekati decenijima na uzrast šume, jer se to može postići za nekoliko godina. Takva reklama o »ekspresnim šumama«, koju sa svih strana slušaju naši građani, lako će mnogoga dovesti na pomisao o manjoj važnosti čuvanja naših šuma. Imali smo prilike čuti izlaganja neupućenog predavača u jednom narodnom sveučilištu o tome, kako sada pitanje intenziteta sječe naših šuma ne predstavlja nikakav problem, jer je Stanica na Sedreniku pronašla nove metode o brzom podizanju novih šuma. Autorovi zaključci i tvrdnje mogli bi prema tome imati teških posljedica s obzirom na očuvanje našeg šumskog fonda. Nije potrebno posebno isticati, koliko se takvom reklamom labave pozicije šumarskih stručnjaka u njihovom radu. Primjećeno je, da je knjiga u redovima stručnjaka primljena sa rezervom, a i negodovanjem. Vlada mišljenje, da bi knjiga mogla štetiti ugledu našeg šumarstva i u inozemstvu, ako bi dobila kojim slučajem još širi publicitet. 0 tome, kako su se o »ekspresnim šumama« izjasnili strani stručnjaci, eksperti FAO-a, koji su prošlog ljeta boravili kod nas, ne želimo govoriti. Pozitivne strane u radovima autora. Osnovnu ideju o podizanju »ekspresnih šuma« povezuje autor prvenstveno s agro tehničkim mjerama. Ima slučajeva, gdje se iz specijalnih obzira treba forsirati brzo podizanje šuma i gdje je prema tome moguća i potrebna primjena agrotehničkih mjera, kao što su obrada tla, gnojenje, rahljenje, plijevljenje, zastiranje tla i si. Tako one mogu doći u obzir kod podizanja šuma blizu naselja, u okolišu lječilišta i oporavilišta, kod podizanja vjetrobranih i polj ozastitnih pojaseva, ozelenjivanja gradova i t. d. Teže je u pogledu agrotehničkih mjera kod pošumljivanja širokih razmjera. Međutim, i tu nije dosta biljke samo posaditi i u jesen konstatirati, koliko ih je ostalo na životu. Tokom ljeta, iza kiša, treba ih okopati i osloboditi od korova. Taj rad poznat je i u našoj praksi, te se on primjenjuje — iako tek lokalno — i u unutrašnjosti i na kršu. Agrotehničke mjere tretiraju se u opsegu meliorativnih zahvata, kamo pripadaju radovi koji se odnose i na teren i na sastojinu. Agrotehničke mjere zaslužuju svakako daleko veću pažnju nego što je to do sada bilo, ali se kod toga ipak ne smije pretjerivati s obzirom na rezultate, koji su se odatle postigli. Autor zagovara misao gust e sadnje . Slažemo se, da treba saditi gusto, ali u racionalnim granicama. Autor ističe veliku važnos t grmlj a u sastojim radi zaštite tla. Naglašava pravo značenje p o dstojn e etaž e u pogledu podstrekavanja glavnih vrsta u rastu. Važnost podstojne etaže i sloja grmlja poznata je iz stručne literature i prakse, ali i to pitanje zaslužuje kod nas već u pažnju . Autor upozorava na važnost pokrivanj a tl a raznim sredstvima, kao što su: pletena slama, granje, suho lišće i dr. Taj rad poznat |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1953 str. 8 <-- 8 --> PDF |
je napose iz američke literature, a zovemo ga »malčovanje«. On se već prilično dugo primjenjuje u voćarstvu, a treba ga proširiti i u šumarstvu. U članku iz 1952. predlaže se podizanje plantaža industrijskog drveća i grmlja u cilju dobivanja sirovina. Ta je misao vrlo dobra i treba je pomoći. Zanimljivi su i podaci o uzgoju sekvoje i pačempresa iz reznica, o važnosti raznih kurika u industriji gume (gutaperka) i mogućnosti produkcije njihova korijenja kao sirovine, zatim o razmnažanju maline, suzbijanju štete u rasadnicima, o važnosti poljozaštitnih pojaseva, kao i vezanju pijeska, pošumljavanju bujičnih područja i slanica na kavkaskom kršu i t. d. Iznesene su i neke prednosti vrba: Salix daphnoides, S. acutifolia i S. caspica za vezanje pjeskulja, kao i uspješna primjena džuzguna (Calligonum arborescens) i dr. Griješke i ini nedostaci. Općenito. U knjizi i člancima pisca ima mnogo poopćavanja iz drugih i povoljnijih prilika, neispravnih prikaza i nepravilnih pogleda, vrlo mnogo stručnih griješki, te odviše uveličavanja. U knjizi imade mnogo nepotrebnog materijala, nejasnoća, ponavljanja, kao i bezbroj ortografskih griješaka. Nema stranice, gdje se ne bi našao bar po, koji takav nedostatak. Osvrnut ćemo se na nekoliko od tih nedostataka iz oblasti uzgajanja šuma i njenih osnovnih disciplina. Poopćavanje rezultata. Rezultati, do kojih je autor došao u svom radu, mogu se odnositi samo na istraživano i njemu slično područje, te podjednake uvjete rada. Loše je, što se rezultati postignuti na Sedreniku poopćuju i na druge naše krajeve, a napose je loše to poopćavanje u vezi sa pošumljivanjem krša i goleti. Autor i inače mnoga iskustva, koja su stečena pod sasvim drugim ekološkim prilikama, bez ikakve ograde, poopćava na naše prilike. Opširno se bavi rezultatima postignutim u južnoruskim stepama, kao i uopće u ruskom šumarstvu, što je kod nas od manjeg interesa, jer su ovdje sasma drukčije ekološke prilike. Kod nas je sasvim drugačiji sastav šuma i drugi prirodni uvjeti za njihov razvoj. Drugačiji su prema tome i uslovi za podizanje šuma. Neispravni prikazi i nepravilni pogledi. U knjizi se kaže, da su naziv »ekspresne šume« prihvatili i protivnici »brzorastućih šuma«, kao i pristalice te ideje. Konstatacija je čudna, jer valjda nema protivnika »brzorastućih « šuma. Međutim, naziv »ekspresne šume« nije sretno odabran. On može donijeti više štete nego koristi. Razlozi su već spomenuti na str. 159. (kao: Poopćavanje rezultata). U radovima autora govori se vrlo mnogo o ogromnim rezultatima postignutim s »ekspresnim šumama«, a govori se i o tome, kako je pod udarom sjekire okupatora posječena »sva ekspresna šuma« (visoka 7—8 metara). Odatle bi se moglo misliti, da se tu radilo o prostranim šumama, koje su tvorili nizovi sastojina, odnosno kultura raznovrsnog drveća. Međutim, u stvari »ekspresne šume« nisu zapravo šume, nego se tu radi o više manjih kultura, odnosno grupa uzgojenih kroz nepunih 5 godina na pokusnom polju velikom u svemu 6 ha. »Ekspresne šume« mogu se — prema autoru — podizati svuda, pod svakim ekološkim prilikama. Može se izraditi nakon pregleda terena i pedološke analize stalni troškovnik prema bonitetu i željenoj brzini rastenja. Iz takvog troškovnika — kaže se u knjizi — moći će se lako vidjeti, |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1953 str. 9 <-- 9 --> PDF |
koliko iznose troškovi za šumu, koja se ima podići na nekoj goleti, a želi se, da na koncu 3. godine bude 4 m visoka. Takvoj tvrdnji ne treba komentara, ali bi ipak bio od interesa troškovnik za krške predjele, gdje dolazi u pitanje čitav niz faktora, koji djeluju kompleksno, a usto svaki je za sebe veoma varijabilan. Prema autoru »ekspresne šume« mogu se uzgojiti za nekoliko godina. Međutim, autor se nigdje ne osvrće na kvalitetu sastojina, koje kani uzgojiti, na dimenzije stabala tih šuma u zrelom stanju, kao ni njihovu sposobnost za pokrivanje potreba. Autor se smjelo upušta u krupne zahvate s obzirom na unošenje egzota, a da ni ne pomišlja na ev. poteškoće, koje se pritom redovno pojavljuju. Naše šumarstvo treba — prema autoru — raščistiti ideju podizanja »brzorastuće« šume, jer da nešumari izgube volju za pošumljavanje, kada čuju, kako dugo treba čekati dok naraste šuma. Smatramo vrlo nepodesnim uvjeravati takve ljude, da će šuma narasti za par godina, kad to u stvari ne će biti. U početku knjige kaže autor, da ona predstavlja pregled svega što je u novije vrijeme učinjeno i kod nas i u inostranstvu na polju stvaranja šuma brzog rasta. To, međutim, ne stoji, jer se autor uglavnom osvrće na prilike u SSSR-u i na rezultate Stanice. Ne stoji ni navod, da knjiga sadrži konkretne podatke o podizanju »ekspresnih šuma« u masovnoj primjeni. Primili smo u vezi s time više upita iz prakse, na koji se to način može za par godina podići šuma i gdje se mogu dobiti upute, jer da ih u knjizi nema. U poglavlju »Principi i metode pošumljavanja u stranim državama« osvrće se autor opširno sam o na rezultate u SSSR-u. Odatle zausput vidimo, da se ondje istom u posljednje doba vrši organizacija sjemenarstva. Autor stoji na gledištu, da šumarski stručnjaci, koji će se baviti pitanjem podizanja šuma brzog rasta, moraju dobro znati agrotehniku, agrokemiju, fiziologiju, ishranu bilja, tehnologiju gnojiva, pedologiju, melioraciju, a djelomično voćarske i poljoprivredne kulture. Međutim, jasno je, da pojedinac ne može u detalje ovladati svim tim disciplinama, nego da se radovi kompleksne prirode obrađuju u stručnim kolektivima. Ali šum. stručnjaci, koji se bave uzgojem šume brzog rasta, treba da dobro poznaju drveće i grmlje, kao i njihove ekološke, biološke i uzgojne odnošaje. Kako u tom pogledu stoji sa knjigom »Ekspresne šume«, vidjet ćemo nešto kasnije. Autor čini mnogo griješki u osnovnim pitanjima iz genetike u šumarstvu. Tako se u radu Stanice hibridizacija ne smatra važnom, jer da se hibridi vrlo brzo izrode i da na odnosne rezultate treba čekati decenije. Da to uvijek ne stoji, dokaz su mnoge kultivirane topole. U knjizi se kaže, da se hibridizacij a vrši uglavnom u pravcu postizavanja veće brzine rasta, a to da se može postići i agrotehničkim mjerama. 0 tome da se hibridizacij om uzgaja drveće s kombiniranim svojstvima i to u granicama, kako se to ne može postići agrotehničkim mjerama, ne govori autor. Međutim, na drugom mjestu u knjizi navodi, da je strano šumarstvo putem hibridizacije uzgojilo topolu Populus Nordwesten, koja u jednoj godini prirašćuje 3 m i koja izdrži studen od —57° C. U članku iz 1952. promijenjeno je mišljenje o hibridizacij i i navedeno, da se tim putem stvaraju nove vrijedne »podvrste i varijetete«. |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1953 str. 10 <-- 10 --> PDF |
Autor ne luči jasno mnoge pojmove iz oblasti ekologije šuma. Tako on kaže, da čempres podnosi »našu klimu i naše ekološke prilike«; spominje »vruće bure«; ne razlikuje »mrazove« od »studeni«. Za Sequoia gigantea kaže, da podnosi »mraz« do —32° C. Od mnogih »podvrsta« eukalipta brzog rasta spominje ih autor 6, ali za Eh antipolitensis, E. pauciflora i E. cinerea, t. j . za svakog od njih kaže, da je naj otporniji protiv »mraza«, čudan je i navod, da su ogromne površine južnoruskih stepa već davno, još u predhistorijsko doba, obešumljene, što je prouzrokovalo — kaže autor — oštru kontinentalnu klimu i katastrofalne suše, koje su se periodički ponavljale. Pri upotrebi umjetnih gnojiva spominje se zastarjeli Liebigo v zakon minimuma, a ne spominje Mitscherlichov i druge novije zakone. U knjizi imade i krupnih griješaka iz oblasti fitocenologije. Tako autor spominje za krš Rhamnus frangula (misli po svoj prilici: Rh. rupestris) u zajednici sa Pistacia terebinthus, i to za predjele negdje oko Mostara. Smatra »grubom i štetnom zabludom«, da se pri izboru vrsta za pošumljavanje treba rukovoditi onim, što raste u okolišu. Kod toga se poslužio primjerom, da bi to ličilo preporuci agronoma, da se na kakvoj ledini sije korov, jer je tu oduvijek rastao. Mogao je tu slično poslužiti i šumarski primjer, t. j . da bi to ličilo preporuci šumara, da se u područje šume kitnjaka i graba sadi lijeska i glog, jer tu od iskona rastu. Autor je mišljenja, da se na podizanju šuma kod nas vrlo malo uradilo. Pri tom se često osvrće na pošumljavanje krša sadnjom, a o pošumljavanju sjetvom uopće ne govori, kao da to ne postoji. Smjelo generalizira nevaljao postupak kod sadnje i tvrdi da neuspjeh kod toga leži u skupu griješaka u tehnici sadnje. Međutim, na kršu su naši šumari dosta uradili, jer su radili pod prilično teškim prilikama. Postignuti su lokalno vrlo lijepi rezultati. Mnogobrojne kulture dokazom su, da se i već za par decenija može dobro zazeleniti razgoljeni krš. Zanimljivo je gledanje autora na probleme melioracije krša i goleti. Prema njegovom mišljenju suša, vrući vjetrovi i žega nisu negativni faktori kod pošumljavanja. Ističe, da ni nerazmjerna raspodjela oborina nije važna, jer da se mogu stvoriti rezerve putem t. zv. vodojaža. Isto tako drži, da je obrada kopanjem jamica bezuspješna i da je treba napustiti, a smatra da je na kršu vrlo dobar sistem sakupljača, rovova i terasiranja. Zagovara pri tom i totalnu obradu. Ima slučajeva, gdje se i na kršu može provesti opsežnija obrada i terasiranje, ali ima slučajeva gdje je to nemoguće. Za građevinske radove, kamo pripada i terasiranje, trebat će na primorskom kršu mnogo novaca, jer ondje ne rastu jagode, maline i mrkva. Totalna obrada lako bi i često dovela na kršu do toga, da bi i ono malo zemljice isprale kiše i odnijeli vjetrovi u nepovrat. God. 1938. izvršio je autor pokusna pošumljavanja na Sedreniku na »kompleksu« od 1000 m2 »ljutog krša«, gdje su iskopani rovovi u izohipsama, a gdje je tlo nepropusno i gdje se voda zadržava u rovu. Navod je čudan, jer se na ljutom kršu ne kopaju rovovi. Autor se energično protivi pokrivanju prostora oko sadnica kamenjem, što on zove »kaldrmisanje«. U tom pogledu postoje dugogodišnja iskustva naših praktičara sa krša. I pokusi, koje je izvršila u posljednje |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1953 str. 11 <-- 11 --> PDF |
´IWpH.IHI.j ^--gti^-jy» vrijeme Direkcija za krš u Splitu pokazali su sasvim protivno. U slučajevima oblaganja kamenjem postignuti su mnogo bolji uspjesi nego inače. Držimo, da najbolje koristi oblaganje sitnijih i neravnim kamenjem, između kojeg ima ponešto zemlje. Svoja gledanja na probleme pošumljavanja krša učvrstio je autor punom vjerom u agrotehničke mjere. U članku u 1953. tvrdi on, da pomoću agrotehnike možemo podignuti »brzorastuće šume« na svakom tlu, na svakom terenu, pa i na kršu, sa stopostotnim uspjehom. Iz svega se ovoga vidi, da autor nije radio na primorskom kršu i da mu nisu poznate njegove osobine. Potreba za poznavanjem naše stvarnosti traži, da se na našem kršu i goletima pristupi temeljitijem rješavanju problema, koji se tiču izbora vrsta, primjene agrotehničkih mjera, unapređenja tehnike pošumljavanja, uzgoja sadnica raznog kvaliteta, primjene podstrekača, pošumljavanja sjetvom i t. d. Prostor nam ne dopušta, da se osvrnemo i na nekoliko drugih pitanja, o kojima piše ing. Afanasijev. Tako ovdje imamo na umu: pitanje uzgoja sadnica podesnih za krš, pitanje autorovih »mješovitih sastojina drveća i grmlja«, problem ophodnje, pitanje postavljanja pokusnih ploha, pitanje debljine mrtvog pokrova (20—25 cm) u autorovim kulturama, kao i pitanje troškova oko nabave i upotrebe gnoja i t. d. Griješke iz oblasti poznavanja drveća i njegovih raznih osobina. U knjizi se vrlo često spominje drveće općim nazivom. Tako se vrlo često spominju ariš, hrast, bor, jasen, brijest, lipa, kurika, ribizla, dafina, kozilac, tamarika, eukaliptus, pačempres, pistacija i t. d. Radi toga su mnogi pasusi nejasni i suvišni, čitalac ne zna, na koju se vrstu odnosi dotična misao, iako je baš to za stručnjaka od velike važnosti. U knjizi su često najasnoće s obzirom na vrste, o kojima se govori, jer autor rabi rusk e nazive . Tako se često spominje »amerikanski klen« (misli: negundovac), »oštrolisni klen« (misli: mliječ) »žuti bagrem« (misli: karagana) i dr. Autor ne luči pravilno sistematske jedinice šumskog drveća. Pod rodom smatra vrste, pod vrstama podvrste, pod hibridima odlike i podvrste i t. d. U tome pogledu u knjizi ima vrlo mnogo griješki, a odatle nejasnoća. Tako kaže za pačempres đa pripada »porodici šumskih vrsta«; Chamaecyparis da ima mnogo »podvrsta« (misli: vrsta), kao što su Ch. thyoides, Ch nutkaensis, Ch. obtusa i dr. Za Chamaecyparis Lawsoniana veli, da je najbliži rođak čempresa. Za »sekvoju« kaže, da je imala u Evropi i Aziji za tercijara 14 »podvrsta« (misli: vrsta), a sada da postoje 2. I Eucalyptus, kaže autor, ima više »podvrsta« (misli: vrsta). Prema autoru (1938.) sve »podvrste« (misli: vrste) domaćih jasena kod nas dobro prolaze. Za Robinia pseudacacia var. umbraculifera i R. p. var. monophylla kaže, da su »podvrste« (misli: odlike), a Picea Engelmanii argentea, Picea punges argentea, Picea alba argentea, Chamaecyparis Lawsoniana argentea i dr. smatra »vrstama«. Prema autoru u Evropi ima 85 »podvrsta« topola. Tek u članku »Brzorastuće vrste« iz 1952. govori po prvi put o grupi kanadskih topola, a inače o Populus canadensis. U knjizi imade veoma mnogo griješaka u pisanju latinskih imena. Tako se često nalaze napisani: Eleagnus, Larix europea, Salix dafnoides, Libocedrus deccurens, Catalpa bignonia, Gleditcia, Hibiscus siriaticus, Glicina alba, Spirea, Acer dasikarpum i dr. Rabe se zastarjel i latinski naziv i (na pr. Carpinus ostrya). |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1953 str. 12 <-- 12 --> PDF |
Stalno se upotrebljava naziv: «sciofit» (mjesto: skiofit). Često se sklanjaju latinski nazivi za rodove i vrste. Ima i dosta pogrešnih opisa drveća. Tako se navodi za uskolisnu dafinu, da ima igličasto (misli: duguljasto) bijelo lišće i t. d. Prema autoru podaci su u literaturi o ariš u kao planinskom drvu netočni, jer da ariš u SSSR-u raste u nizinama. Drži, da ga treba odmah probati na kršu i na plitkim tlima. Iznosi, da je ariš na »čistom kršu« Stanice dao dobre rezultate. Međutim, sve je to loše, jer ariša imade više vrsta, a nijednoj nije mjesto na primorskom golom kršu. Za Lawsonov pačempres drži autor, da je jedna od glavnih četinjača kod podizanja šuma brzoga rasta. Ističe, da pačempres ima veliku sposobnost mijenjanja boje iglica (misli ljusaka). Šumske zaštitne pruge na golom kršu i planinskim visovima moraju imati na svom rubu redove topola (?), koje podnose niske temperature, i skiofilne četinjače. U južnim predjelima (!) ovdje dolazi u obzir čempres, a u unutrašnjim predjelima pačempres. Zanimljivo je, kakve su to topole, koje mogu rasti na golom kršu, i odakle kod nas takva iskustva s pačempresom. Za smrču tvrdi se, da je vrlo izdržljiva i podesna za poljozaštitne pruge, kao i da se ona može uzgajati daleko niže nego što se drži, a uz primjenu agrotehničkih mjera da može uspijevati svugdje. Pogrešno se navodi, da ona uspijeva svuda, gdje ima bar 500 mm oborina godišnje, bez obzira na nadmorsku visinu. Tamo gdje vladaju »vruće bure« ne može, prema autoru, smrča uspijevati, ali i ondje treba s njom probati. Za ba r hat , Phellodendron amurense, kaže, da je drvo budućnosti, jer daje pluto visoke kvalitete, te da ga treba odmah uvesti u masovno pošumljavanje, jer da može uspijevati svuda do 1200 m. Kaže, da dobro izdrži »mraz«, sušu i vjetar, a slabo da podnosi »zablaćeno tie«. Držimo, da su te tvrdnje za naše prilike odviše smjele, jer nemamo dovoljno iskustva o tome drvetu. Za bagre m drži autor, da ga se odviše precjenjuje i da mu je jedina prednost, što brzo raste. Pokusi s njime kao podstojnom vrstom — veli se — nisu uspjeli (što je samo po sebi razumljivo, jer se radi o izrazitom fotofitu). Njegovo važno svojstvo, da obilno tjera iz žilja i da mu je drvo dobre kvalitete, ni ne spominje. Za poljozaštitne pruge dolaze od bagrema u obzir »podvrste« (misli: odlike) otporne prema »mrazu« (misli: studeni), bez trnja (misli: bodljika) i s manjom »plodnošću, jer »plodnost« bagrema smeta poljoprivrednoj kulturi. To je zaista nešto novo za bagrem, jer se to drvo kod nas uglavnom ne razmnaža u prirodi iz sjemena (radi čega ga naš narod lokalno zove »nerod«). Crn u topol u — kaže autor — treba svugdje zamijeniti kanadskom ili balzamskom topolom, a kod poljozaštitnih pruga treba je eliminirati. Ne slažemo se s takvim poopćavanjem iskustva stečenih ev. negdje daleko od naših prilika, jer crna topola zaslužuje kod nas naročitu pažnju. Naprotiv, selekcijom treba uzgojiti što bolju crnu topolu i dati joj prednost među mnogim kultiviranim topolama, jer je to autohtona topola, otporna na razne bolesti i štetnike, a raste na prikladnom terenu brzo i daje dobro drvo. Za crni bor navodi, da je nepodesan, jer slabo reagira na agrotehničke mjere, te da ga treba eliminirati iz modernog pošumljavanja. Koristi se mišljenjem prof. Kaudersa , da crni bor treba |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1953 str. 13 <-- 13 --> PDF |
saditi samo tamo gdje nijedna druga vrsta ne može uspijevati. Na žalost, takvih terena ima kod nas vrlo mnogo. Crni bor ima svojstvo velike izdržljivosti na suši i dobro popravlja tlo. To je razlog, da se toliko primjenjuje na kršu kao predkultura. Agrotehničkim mjerama mogao bi se pospješiti njegov rast, ali o tome treba vršiti pokuse na kršu, a ne na Sedreniku. U članku iz 1952. g. autor je nešto promijenio svoje poglede na crni bor. Smatra ga »sporastućom« vrstom, ali uz agrotehničke mjere može da raste vrlo dobro. Navodi, da drvna masa 20-god. sastojine kanadske topole na I. bonitetu, rasle u prirodnim uslovima, iznosi 350 m:J po ha, a drvna masa 15-god. sastojine crnog bora, rasle uz primjenu agrotehnike kroz prve 4 godine života, ima na Sedreniku 340 m3 po ha. Međutim, u članku iz 1953. vraća se pisac u pogledu crnog bora na svoje ranije, posve neispravno gledište o tome drvetu. Za pačempres, sekvoju, crveni hrast, barhat, dudovac i kurike kaže pisac, da ih treba masovno uzgajati. Kanadsku topolu (?) preporuča autor svugdje kod masovnog pošumljavanja. To bi trebalo da važi i za krš! Za južnjačke vrste: Cedrus deodara, Cercis sil., Acacia dealbata i Albizzia julibrissin kaže, bez temeljitijeg proučavanja, da se mogu brzo aklimatizirati u hladnim predjelima. Spisak vrsta, koje — prema autoru — treba forsirati kod pošumljavanja krša, potrebno je za prilike Hercegovine i Primorja podvrći temeljitijoj reviziji. U tom se spisku nalaze na pr. Sequoia giganta, Chamaecyparis Lawsoniana, Picea excelsa, Larix europaea, Pseudotsuga taxifolia, Pinus silvestris, Quercus rubra i dr. Za čivitnjače : Amorpha fruticosa i A. canescens smatra autor, da su vrlo korisni podstojni grmovi, a naročito u nizinama, te preporuča njihov uzgoj. Naši stručnjaci za nizinske šume imaju o tim grmovima sasma druge poglede. Ondje je čivitnjača zaista opasan korov. Prema autoru A. fruticosa ima klijavost 98%, a energiju klijavosti 99% (!) ; ona je korisna, jer daje košarački materijal (primjećujemo: šibe vrlo krhke) i daje gorivo (sitan, šibolik materijal). Pistacia vera i P. lentiscus raste — prema autoru — kod nas u Dalmaciji, manje u Makedoniji, a može vegetirati svuda ispod 1000 m. Za P. vera kaže, da može 3—5 puta brže rasti, uz primjenu agrotehničkih mjera. Ona može — kaže se — vegetirati i na vrlo strmim terenima gdje se ne može održati »čak ni trava« (!). Zanimljivo je, odakle ta iskustva i tako smjela tvrdnja. I u šum. listu za 1953. (s. 25.) kaže se, da »pistacija« kod nas odlično uspijeva na mnogim staništima, a pored toga da daje plod izvrsnog ukusa i visoke kranljivosti. Očito autor i dalje misli na P. vera, iako je kod nas uopće nema. Eukalip t — veli autor — pripada u važno industrijsko bilje, »jer brzo raste«, a jedina da mu je mana, što je u većini slučajeva tropska ili suptropska biljka. Neke »podvrste« (misli: vrste) spadaju u umjerenu klimu. Za uzgoj eukalipta najbolje, prema autoru, odgovara metoda ekspresnih šuma. Preporuča, prema podacima s Kavkaza, da se eukalipt sadi u razmacima po 6 m, a između njega da se sade sporedne vrste, i to u dvije etaže; u srednju: crveni hrast, gorski javor, brekinja, barhat, obična i bradavičasta kurika, a u donju: malina, ribiz, pistacije, rujevi, karagana i kalina. Ta čudna kombinacija kod nas ne dolazi u obzir. Za obični koprivić kaže pisac posve neispravno još 1938., da je u literaturi oglašen za »hidrofila«. Autor se čudi, što u red sađenih, |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1953 str. 14 <-- 14 --> PDF |
a loše primljenih biljaka pripada »čak«: bukva , grab, crni grab, »klen i aceri«. Za mahon i j u kaže, da je dobro prošla, iako kod nje postoji bojazan u pogledu smrzavanja, jer da je to južnjak (ustvari grm iz Zap. dijela USA). U pogledu malin e preporuča se u knjizi, da se što prije treba pobrinuti za njeno najšire uvođenje u šumske kulture, jer da može uspijevati svuda: u nizinama, u ravnicama i u brdima. I u 1953. kaže, da je treba unositi svuda ili skoro svuda kao predkulturu. Začuđuje nas navod za nizine, jer ovdje prvi put čujemo, da malina dobro raste u nizinskim šumama. God. 1937. bilo bi — piše autor — više malina, da nisu došli rani mrazovi u oktobru, a g. 1938. malina da nije stigla sazreti radi hladnoće i prerane zime, što začuđuje, jer malina dozrijeva ljeti. Možda se navodi odnose na maline, koje — prema autoru — rode dvaput godišnje, ali se to u tekstu ne ističe. Jagod a uzgajana kao podstojna vrsta, prema autoru, svojim visokim »žbunovima« potpuno pokriva tlo. Međutim, autor inače pod »žbunovima« svuda misli grmlje. Uveličavanje. Uveličavanje svoga rada u knjizi i člancima autora prelazi uobičajene granice. Velika reklama oko podizanja »ekspresnih šuma« u stručnim listovima, dnevnoj štampi, na radiostanicama i t. d. nije u skladu s onim što je stvarno postignuto. Ona je s gledišta financijskog efekta za pisca vjerojatno vrlo efikasna, ali je za opću stvar zapravo štetna. Navest ćemo samo nekoliko navoda iz tog područja. Tako već 1937., dakle tek n a početk u rada Stanice, piše autor: »prebrodili smo najteže«. Već 1939. autor smatra »brzorastuće« šume novitetom i upoređuje njihovo podizanje s izumom aviona. Te iste godine — dakle zapravo druge godine rada — piše autor, da je Stanica razvila veliku propagandu u širokoj javnosti oko pošumljivanja i podizanja »ekspresnih šuma«, ali da se to lako moglo uraditi, »jer se imalo što propagirati « . Nitko ne može — kaže pisac — poreći ne samo podudarnost nego istovjetnost principa primjene visoke agrotehnike, koji se u posljednje doba primjenjuju u SAD i SSSR, s principima, koje je Stanica prije 15 godina primijenila. Oni će morati da istom prođu put, koji je već prošla Stanica za vrijeme svog 5-god. rada. Moguće je, da će strano šumarstvo za te eksperimente trebati manje vremena, ali je činjenica, da je to za strano šumarstvo stvar budućnosti, kaže ing. Afanasijev . Autor uveličava znatno svoj rad na podizanju ekspresnih šuma primjenom agrotehničkih mjera i auksinizacije. Tako on 1951. navodi, da su rezultati radova na Sedreniku bacili u zasjenak sva postignuća stranog šumarstva, jer da u historiji šumarstva nisu postignute veće brzine rastenja šumskog drveća. Prema autoru agrotehničkim mjerama postigla je Stanica da šumsko drveće raste 5—15 puta brže nego u prirodi. Agrotehničkim mjerama skraćuje se vrijeme rasta, pa to omogućuje podizanje kultura za 2—3, a ne za 10—20 godina. Taj je princip unesen u plan rada Stanice još 1937., a SAD i SSSR unijeli su ga u svoj plan rada tek za 1946., kaže pisac. U pogledu mikroelemenata, Stanica na Sedreniku prv a je iskoristila »auksine anorganskog porijekla« za veliko povećanje rasta šumskih biljaka, te drži i sada u tome prioritet, kaže ing. Afanasijev. |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1953 str. 15 <-- 15 --> PDF |
Ponavljanje, nejasnoće i dr. Već je rečeno, da u knjizi ima mnogo nepotrebnog i nevažnog teksta i čestih ponavljanja, što je — sa brojnim griješkama u pisanju, loše izraženim mislima, stilističkim i ortografskim griješkama — čini glomaznom i nepreglednom. Tako se više puta ističe lozinka sa Šum. konferencije u Anadolu iz 1948. »Mi možemo pošumiti svaki teren, svako tlo, ali nas to različito stoji«. Prikazuju se sadnje posebnim mašinama, koje dnevno izvrše sadnju na 3—4 ha, što za nas nije od interesa. Ni mač Kolesov a (sastavljen od »limenog gvozda«) nije nikakva novost, jer slične sadilje sadržavaju udžbenici iz uzgajanja šuma kroz posljednjih 100 godina. Opsežno se i na više mjesta govori o rasadnicima i sjemenarstvu u SSSR i t. d. Pokusi ljetne sadnje u stvari su pokusi presadnje biljaka s busenom, što je zapravo od sporedne važnosti. Pokusi prof. Petračića s presadnjom prolistalih biljaka imali su sasvim drugu svrhu. U knjizi ima mnogo pleonazama i loše izraženih misli. Tako se govori o tjerajućim vrstama podstrekačima, o posijanim sadnicama, posađenim redovima, sijanju klica, o sjemenju koje se ne može probiti ili koje se ne može ukorijeniti, o sadnji 3- god. stabala i t. d. Usput se spominje, da autor pod »travom« razumijeva šumski korov. Kaže, da šumske kulture ne mogu pobijediti »travu bez intervencije čovjeka« i da treba podizati kulture, gdje ne će moći uspijevati »trava«. Navodi, da je primjena materijalističke teorije dokazala da je »travna vegetacija najveći neprijatelj šume«. To je, međutim, poznato od početka gajenja šume uopće. U knjizi imade mnogo nejasnoća. Spominjemo samo neke. Tako troškovi po ha nisu jasno izraženi, jer iz dviju kolona: »izdaci« i »prihodi« nije jasno, da li su tu obuhvaćeni svi troškovi, među koje pripada i plaća namještenika. Osim toga čini nam se, da je cijena za Picea pungens Kosteri sa 800 Din prije rata uzeta previsoko. Nije jasna ni tabela o poređenju visina biljaka uzgojenih u drugim rasadnicima. Tako nije jasno, da li Stanica uzima u obzir samo maksimalne visine, a za cjenike je poznato, da su uzimali prosječne visine. U knjizi je navedeno više korisnih podataka iz literature, koje bi čitalac želio proširiti i produbiti, ali mu to nije moguće, jer se nigdje u tekstu ne navodi vrelo, odakle je uzet dotični podatak. Stav prema prirodnoj šumi. Knjiga i članci autora napisani su u stilu, koji je u jakoj opreci prema prirodnoj šumi i njenom razvitku. Tako se pisac oduševljava lozinkom sa šumarske konferencije u Anadolu iz 1948.: »Ne ćemo čekati milosti od prirode, nego ćemo sami uzeti od nje što nam treba«. On se priklanja gledanju sovjetskih učenjaka i smatra, da svaki »napredni« šumar mora biti »Mičurinac«, t. j . da mora stvarati nove vrste i primoravati ih da rastu, kako on želi. Drži, da je osvajanje prirode pitanje vremena i da to ne može nitko zaustaviti, jer da iza pionira idu armije drugih, koji će uspjeti da obore stupove zastarjelih pojmova i ukočenih shvaćanja. Ističe, da se mora osvojiti najteži front, koji je stvorila priroda, a to je spori rast šume, i da se šumarstvo mora preorijentirati u umjetno uzgojene brzorastuće šume. Prema autoru treba smjelo odbaciti ni na čemu osnovane i vrlo štetne simpatije prema domaćim vrstama uopće; ako domaće vrste ne valjaju, treba ih likvidirati bez obzira što se ovdje vjekovima nalaze. Toga se stava pridržava pisac u svim radovima. Nigdje ne spominje vrste, koje od prirode rastu kod Stanice na Sedreniku. Ondje je među |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1953 str. 16 <-- 16 --> PDF |
ostalim radio sa Acacia dealbata, Cedrus deodara, Vitex agnus castus» Cercis siliquastrum, Broussonetia papyrifera i dr., a nije radio sa cerom, meduncem, sladunom, plan. brijestom, crnim jasenom, smrdljikom i drugim važnim domaćim drvećem. Poznato je, da prirodu treba što bolje upoznati, ako se njome želimo valjano poslužiti i odatle koristiti narodu. Neuvažavanje osnovnih prirodnih faktora u šumskoj produkciji dovelo je u Evropi do vrlo štetnih posljedica. Poznata krilatica: »Za što kraće vrijeme, uz što manje troškova proizvesti što više drva« dovela je još prošlog stoljeća srednjoevropsko šumarstvo u jaku krizu. Došlo je do jake degradacije tla, a odatle i do jake degradacije šumskih sastojina. Uvidjelo se, da nije dovoljno voditi računa samo o momentano što većoj produkciji, nego da treba više voditi računa i o prirodnim proizvodnim faktorima. I danas u pogledu korištenja šume, kao važne grane u oblasti biljne proizvodnje, postoje različita, često prilično oprečna gledanja. Postoje shvatanja sovjetskih naučenjaka, koji uče, da čovjek posredstvom rada može da ovlada prirodom, da mijenja prirodu biljke i da joj usmjeruje rast i razvitak u svoju korist. To shvaćanje ustvari znatno proširuje djelokrug uzgajanja šuma. Usmjeruje ga na put selekcije, hibridizacije i introdukcije. Međutim, i ta gledanja mogu dovesti šumarstvo u teškoće, jer je uzgoj šuma grana biljne proizvodnje specijalne vrsti. Mora se imati na umu, da se kod uzgoja šumskog drveća u širokoj praksi ne može na njega utjecati kao što se to utječe na bilje u poljoprivredi. Utjecaj čovjeka mnogo je manji na šumu nego na poljoprivredne kulture. Postoji i gledanje nekoliko fitosocioloških škola na šumu kao na organizam, gdje vlada harmonija i ravnovjesje njenih dijelova, ali gdje čovjek stalno remeti i sve više ugrožava to ravnovjesje. Po tome shvaćanju savršenstvo prirodne šume ne može se nikada dostići, te je radi toga najbolje u gospodarenju šumom uglavnom oponašati i slijediti prirodu. Kod gledanja na šumu kao na cjeloviti, harmonični organizam dolazimo u koliziju sa mogućnostima valjanog korišćenja šume. Takvom gledanju prigovara se, da sputava razvoj šumskog gospodarenja i da ga priječi na putu što bolje i obilnije produkcije. Mišljenja smo, da ovdje treba odabrati srednji put. šuma ne može biti sama svrhom, šuma nije zato tu, da se u njoj »legu vuci i roče hajduci«. Ona treba da trajno služi narodnim potrebama. U šumskoj produkciji treba ići za postignućem što većeg kvalitativnog i kvantitativnog učinka, ali se kod toga ne smije ispustiti iz vida osnovni regulator valjanog gospodarenja, a to je, da šumska produkcija bude trajna . Treba stoga poštivati osnovni okvir, koji čine u šumarstvu oni prirodni proizvodni faktori, s kojim — posredstvom našeg rada — nismo u stanju ovladati. Unutar toga okvira treba razvijati djelatnost oko što bolje i obilnije produkcije, primjenjujući sve mjere, koje nam pruža nauka i praksa. Unutar tog okvira treba obuzdati prirodu i ne dozvoliti joj da divlja i radi što hoće. Pri tom se mogu postići veliki efekti. Unutar tog okvira otvara se veliko polje rada na podizanju produktiviteta naših šuma i šumskih terena. Tim putem treba da pođu svi, kojima je stalo, da se naše šumarstvo zbilja već jednom počne rješavati primitivizma i da pođe putem jačanja produktiviteta naših šuma; kojima je stalo da se što prije zazelene i stave |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1953 str. 17 <-- 17 --> PDF |
u uspješnu produkciju naši razgoljeni tereni, kao i oni kojima je stalo, da naše šume što bolje i stalno služe — svojim direktnim i indirektnim koristima — narodnim potrebama. Završne napomene. Zaključci, koje na osnovi svojih radova izvodi ing. Afanasijev , odviše su smioni, jer nisu naučno fundirani. Neuvažavanje osnovnih prirodnih faktora u šumskoj produkciji smatramo glavnim nedostatkom u radovima pisca. Javno i otvoreno negiranje autohtonog drveća i šuma, kako to on čini bez ikakvog obzira (zaodjenuvši se pri tome u ruho »revolucionara« i »naprednjaka«), značilo bi usmjeriti naše šumarstvo posve lošim, strmoglavim putem. Baš u pitanjima, koja se tretiraju u radovima na podizanju šuma brzog rasta, potrebna su temeljita iskustva i zaključci stečeni na osnovu serioznih, dugotrajnih, svestrano i naučno fundiranih istraživanja i to na terenu, na koji se oni odnose. To je u konkretnom slučaju od naročite važnosti, jer se radi o podhvatima, koji mogu imati dalekosežne posljedice. Ing. Afanasije v nije uspio da dosadanjim svojim radovima uvjeri o ispravnosti svoga stava u pitanju podizanja »ekspresnih šuma« u širokoj praksi. A CRITICAL REVIEW CONCERNING THE PUBLICATIONS BY D. AFANASIJEV ABOUT »EXPRESS FORESTS« In this paper a critical review in connection with the book: »Express Forests« (Ekspresne šume), Sarajevo 1952, and several papers of »express« forests growing by D. Afanasijev is dealt with. In these publications D. Afanasije v propagates the idea of express forests growing, i. g. of forests that grow five times quicker than the natural ones. The author achieves this by means of agrotechnical measures, growing of. various understocked cultures, cutting, mulching and for the most by using of the »inorganic auxins«, where the chief role play the microelements: bor and manganese. The experiens of express growing the author gained on the Experimental Station in Sedrenik by Sarajevo on a surface of about 6 ha and this during the years 1936—1940. Particulary is criticised the author´s opinion in connection with the natural forests. The author proposes namely the exchangement of all autohton slower growing trees by artificial quick-growing ones regardless of their origin. Many mistakes especielly those concerning the trees biology, as well as an unusual manner of the author´s work propagation are particulary submited to critique. UTJECAJ KRUPNOĆE SJEMENA PLUTNJAKA I PRNARA NA NICANJE I RAZVOJ BILJAKA. Ing. O. Piškorić K K od obrađivanja pojedinih pitanja bilo u stručnoj štampi, bilo u predavanjima na školama, znatno se osjeća pomanjkanje vlastitih podataka iz naše prakse. Niže izneseni podaci pokusnih sjetvi izvršenih u rasadniku Srednje šumarske škole za krš u Splitu neka budu kamičak u mozaiku vlastitih iskustava. Oni su doprinos za poznavanje: |