DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1953 str. 13 <-- 13 --> PDF |
saditi samo tamo gdje nijedna druga vrsta ne može uspijevati. Na žalost, takvih terena ima kod nas vrlo mnogo. Crni bor ima svojstvo velike izdržljivosti na suši i dobro popravlja tlo. To je razlog, da se toliko primjenjuje na kršu kao predkultura. Agrotehničkim mjerama mogao bi se pospješiti njegov rast, ali o tome treba vršiti pokuse na kršu, a ne na Sedreniku. U članku iz 1952. g. autor je nešto promijenio svoje poglede na crni bor. Smatra ga »sporastućom« vrstom, ali uz agrotehničke mjere može da raste vrlo dobro. Navodi, da drvna masa 20-god. sastojine kanadske topole na I. bonitetu, rasle u prirodnim uslovima, iznosi 350 m:J po ha, a drvna masa 15-god. sastojine crnog bora, rasle uz primjenu agrotehnike kroz prve 4 godine života, ima na Sedreniku 340 m3 po ha. Međutim, u članku iz 1953. vraća se pisac u pogledu crnog bora na svoje ranije, posve neispravno gledište o tome drvetu. Za pačempres, sekvoju, crveni hrast, barhat, dudovac i kurike kaže pisac, da ih treba masovno uzgajati. Kanadsku topolu (?) preporuča autor svugdje kod masovnog pošumljavanja. To bi trebalo da važi i za krš! Za južnjačke vrste: Cedrus deodara, Cercis sil., Acacia dealbata i Albizzia julibrissin kaže, bez temeljitijeg proučavanja, da se mogu brzo aklimatizirati u hladnim predjelima. Spisak vrsta, koje — prema autoru — treba forsirati kod pošumljavanja krša, potrebno je za prilike Hercegovine i Primorja podvrći temeljitijoj reviziji. U tom se spisku nalaze na pr. Sequoia giganta, Chamaecyparis Lawsoniana, Picea excelsa, Larix europaea, Pseudotsuga taxifolia, Pinus silvestris, Quercus rubra i dr. Za čivitnjače : Amorpha fruticosa i A. canescens smatra autor, da su vrlo korisni podstojni grmovi, a naročito u nizinama, te preporuča njihov uzgoj. Naši stručnjaci za nizinske šume imaju o tim grmovima sasma druge poglede. Ondje je čivitnjača zaista opasan korov. Prema autoru A. fruticosa ima klijavost 98%, a energiju klijavosti 99% (!) ; ona je korisna, jer daje košarački materijal (primjećujemo: šibe vrlo krhke) i daje gorivo (sitan, šibolik materijal). Pistacia vera i P. lentiscus raste — prema autoru — kod nas u Dalmaciji, manje u Makedoniji, a može vegetirati svuda ispod 1000 m. Za P. vera kaže, da može 3—5 puta brže rasti, uz primjenu agrotehničkih mjera. Ona može — kaže se — vegetirati i na vrlo strmim terenima gdje se ne može održati »čak ni trava« (!). Zanimljivo je, odakle ta iskustva i tako smjela tvrdnja. I u šum. listu za 1953. (s. 25.) kaže se, da »pistacija« kod nas odlično uspijeva na mnogim staništima, a pored toga da daje plod izvrsnog ukusa i visoke kranljivosti. Očito autor i dalje misli na P. vera, iako je kod nas uopće nema. Eukalip t — veli autor — pripada u važno industrijsko bilje, »jer brzo raste«, a jedina da mu je mana, što je u većini slučajeva tropska ili suptropska biljka. Neke »podvrste« (misli: vrste) spadaju u umjerenu klimu. Za uzgoj eukalipta najbolje, prema autoru, odgovara metoda ekspresnih šuma. Preporuča, prema podacima s Kavkaza, da se eukalipt sadi u razmacima po 6 m, a između njega da se sade sporedne vrste, i to u dvije etaže; u srednju: crveni hrast, gorski javor, brekinja, barhat, obična i bradavičasta kurika, a u donju: malina, ribiz, pistacije, rujevi, karagana i kalina. Ta čudna kombinacija kod nas ne dolazi u obzir. Za obični koprivić kaže pisac posve neispravno još 1938., da je u literaturi oglašen za »hidrofila«. Autor se čudi, što u red sađenih, |