DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 5 <-- 5 --> PDF |
je tu bio doista, kako autor tvrdi, opravdani »vis major«, koji tu dokumentaciju onemogućuje. Međutim ipak nam autor na nekim mjestima´ otkriva barem način, kako su ti eksperimenti izvađani. Evo tih mjesta: str. 47: »U potrebiti smo jedan njemački recepat, koji ne navodimo, jer jeogled bio suviše ograničen«. — Slaba argumentacija za neobjavljivanje tog recepta, str. 170: Iz prikaza na toj strani razabire se, da je autor upotrebljavao razne mješavine, te se je »taj eliksir (auksin op. p.) sastojao od mješavinaHersdorfera, u koju su ulazili osoka, koštano brašno, roženo brašno, kreč, kalijeva sol i dr.«, »no pošto takva mješavina nije dala naročitih rezultata, njeni su sastojci bili više puta mijenjani, tako da konačna kombinacija (?) nije ličila na prvu«. U tima kombinacijama bile su slijedeće komponente: »azot u vidu čilske kalitre, sintetične natrijeve salitre, kalcijum cijanamida, vapnenog dušika vapnene mokračevine, fosfora u vidu mineralnog superfosfata sa 18°/o P2O?,, kalijeve soli 40°/o, mangana u jedinjenjima MnCh, MnSOi, KMnOi, bor u jedinjenjima H3BO3 i NazBiOi, prah od zeničkog uglja acetilna1 kiselina«. Dakle »mixtum compositum« od poznatih vještačkih đubriva i t. zv. mikroelemenata, pa čak i uglja i aspirina! Kako se dakle može dodavanjem ovakovih kombinacija doći do rezultata, koja od ovih komponenata doista eventualno djeluje na »ubrzavanje« rasta! Autor ne daje ovdje nikakve »konkretne podatke, koji mogu biti primjenjeni u masovnoj produkciji«, kako u uvodu knjige obećava, pa tek za bor i mangan kaže, da su dodavani u koncentracijama od 0.005?/o i do 1%. Sve te kombinacije nazivlje autor auksinom i prema navodu na str. 173 upotrebljava dodavanje metodom »zalivanja«. Ocjena takvog eksperimentiranja kod današnjeg stanja nauke o ishrani bilja sa naučnog je gledišta suvišna, ali tu ocjenu daje i autor sam, kada kaže na str. 174: »Kao što se iz navedenog vidi, na pronalaženju auksina rad´lo se nasumce, kao što su radili drevni alkemičari u traganju za filozofskim kamenom ili »lovci mikroba« na pronalaženju lijekova (ovo je uvreda zaslužnim naučen jacima od Pasteura dalje! op. p.). Ali je to bio jedini put s obzirom na stanje postojeće agrohemije« (a ovo je uvreda modernoj agrohemiji i fiziologiji bilja! op. p.). Autor dakle sam priznaje, da njegove metode nisu osnovane na stanju današnje nauke, nego da su samo slijepo eksperimentiranje, bez ikakve metodološke osnove. Pa što onda možemo držati o spomenutim rezultatima Sarajevske stanice, koji se u knjizi ističu? Autor i sam priznaje na istoj strani, da »nije utvrđeno ni to, koji od upotrehljenih elemenata ili koja je njihovakombinacija izazvala ovakvo brzo rastenje«! To je naravno suprotno onome, što se o rezultatima Sarajevske stan´ce tvrdi, kako sam to sprijeda istakao. Sve bi to trebalo, da se daljim istraživanj:ma istom utvrdi, kako nam autor na istoj strani priča. No uza sve to negativno, ipak autor sa nekom emfazom ističe: »U svakom slučaju svezak ključeva je bio u našim rukama. Trebalo ]e samo iz ovog sveska odabrati pravi ključ za »životni eliksir«. No na žalost »rat i okupacija uništili su taj svezak« i autor se već nekoliko god´na kasnije ničeg više ne sjeća, osim toga da »mi znamo da taj eliksir postoji i da vrijedi Vjerojatno je mišljena »salicilna kiselina«. |