DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 38 <-- 38 --> PDF |
Tako provedena ekzaktna i dokumentirana istraživanja ne bi trebalo širiti ognjem i mačem. Ona bi sama našla svoj put i primjenu. To potvrđuju radovi Ing. Podhorskoga i Ing. Jovanovića u vezi uzgoja topola, koji su zapaženi i u inostranstvu. (Vidi: Revue forestiere frangaise No 12. —1952.). Na osnovu dosadanjih radova i prikaza g. ing. D. Afanasijeva nitko, tko realno misli, neće pustiti vrapca iz ruke za volju njegovog goluba, koji je doista još na krovu, pa makar ga on neznam koliko puta nazvao »Balenovim pristalicom« i drugim epitetima. Zato su propaganda, polemika i napadi koje vrši gosp. ing. D. Afanasijev, u cilju da zainteresira za svoj rad, potpuno besplodni. Oni samo oduzimaju dragocjeno vrijeme onima, koje on napada a čiji rad mu je savršeno nepoznat. Radi prostora ispuštam razmatranja g. Afanasijeva o kolegi Djikiću i meni, kao plagijatorima knjige Balena, jer sam o tome već rekao svoje mišljenje. Prelazim na njegov zaključak koji glasi: »Ali kako se varao Balen, tako se varaju i njegovi jednomišljenici. Pitanje krša je čisto šumarsko pitanje, pitanje koje se sastoji baš u tome, kako i kakve sadnice saditi i kako njih uzgajati«. Bez obzira na to, što svatko zna, da pitanje krša nije čisto šumarsko pitanje g. Afanasijev je ovdje upao u kontradikciju sa samim sobom. Dok na jednom mjestu tvrdi, da je »jedini put ka uspjehu« agrotehnika, ovdje najedamput tvrdi, da se pitanje sastoji »baš u tome kako i kakove sadnice saditi i kako ih uzgajati«. Dakle ima još nešto: vrsta drveća, starost sadnica, način uzgoja, tehnika pošumljavanja itd., a to je upravo ono, o čemu šumari »primitivnog smjera« već toliko godina vrše istraživanja. Tu se g. Afanasijev protiv svoje volje našao na terenu »zastarjelih shvatanja «. Vjerujem, da će se on već nekako iskobeljati iz te neugodne situacije. Po mišljenju g. Afanasijeva ti »nazadnjački« šumari (Balenove pristalice) »nemaju ni znanje ni iskustvo pa ne prate ni domaću literaturu a da i ne govorimo o stranoj«. Oni su drski, jer se u javnosti pojavljuju »s prtljagom znanja, pocrpljenim iz vremena Rubbia, Marije Terezije i pozajmljenih od Balena s pretenzijom, da to bude nekakav prilog rješavanju važnih pitanja šumarstva?« Drug Djikić i ja po opravdanom mišljenju g. Afanasijeva nismo usamljeni u tom jalovom pothvatu. Takvih ima dosta. Na sreću po predviđanjima g. Afanasijeva »to neće biti dugo, jer će oni uskoro biti raskrinkani i odstranjeni s puta, ali borba s njima zahtjeva mnogo truda i vremena«. Perspektiva je nas napadnutih više nego crna. Tračak nade ima u ne jasnoći prijetnje. Ipak se ne smijemo s tim obmanjivati, jer kad se u glavi g. Afanasijeva našla Marija Terezija zajedno sa Rubbiem i Balenom, zašto se mi ne bi jednog dana mogli naći izvan puta. Ako g. Afanasijev pronalazi »najbolje ekološke prilike« valjda mu neće biti teško da pronađe »ekspres metod« kako da nas ukloni. Ja ću kod toga najgore proći, jer sam se usudio protusloviti g. Afanasijevu, predbaciti mu način pisanja, a to ne može trpiti ni običan smrtnik. Osvrnut ću se samo još na prvu točku njegovih zaključaka gdje fcaže: »Zabraniti dalji uzgoj sporastućih i bezvrijednih vrsta«. Neosporna je odlučnost g. Afanasijeva kad to tako kategorički traži. Njega se ne tiče među ostalim, da mi upravo šuma tih spororastućih vrsta |