DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 31 <-- 31 --> PDF |
Ovakove su postavke i argumentacije za g. Afanasijeva potpuno dostatne. On svakako nije kriv, što nas ovakove tvrdnje ne mogu zadovoljiti. Svi stručnjaci botaničari, klimatolozi, pedolozi, šumari počev od Bečka, Adamovića, Horvatića, Wesselya, Kosovića, Guttenberga, Geschwinda, Puticka, Kaudersa i čitave plejade drugih tvrdili su, a ja se slažem s tim mišljenjem,, da na degradiranom kršu postoje specifične ekološke prilike, za koje ne možemo nikako reći, da su u svemu »najbolje«. Ne ćemo se upuštati u dokazivanje notornih činjenica, koje su jasne svakom stručnjaku. Pošto je već ustvrdio takvu nesmisao onda je i dolično argumentira. U pomoć poziva naziv »šumadija«, kao da ovaj dio naše domovine ima bilo kakovu vezu s kršom i njegovim pošumljavanjem. Po ovakovoj logici je mogao dokazati da »u svemu postoje najbolje ekološke prilike za podizanje šuma« na Gronlandu jer i ovo ime možemo tumačiti u vezi sa pojmom vegetacije. U pomoć zove »istorijsku činjenicu« da je sadanji krš prije nekoliko vijekova bio »gusto« pošumljen. To navodi bez naznake odakle mu ti podaci. Svi naši autori tumače da je krš bio djelomice već pred 2000 godina obešumljen. Pošto g. Afanasijev voli toponomastiku poslužiti ćemo se i mi njome, da s jedne strane dokažemo, da krš nije obešumljen »prije nekoliko vijekova« a s druge da vidi, da se mogu izvući i protivni zaključci. Nauka zna da Dubrovnik dolazi od pojma »dubrava«, dakle hrastova šuma i to baš na krškom području. Međutim ni taj naziv nije za nas toliko vrijedan, da bi na toj osnovi zaključivati na šumovitost današnjih krških goleti u razmjerno bliskoj prošlosti. Dapače, obratno — takav naziv vezan za mali lokalitet može značiti samo izuzetak, jer je Dubrovnik mogao dobiti ovakav naziv upravo radi toga što na daleko nije bilo dubrava, kakove su bile u njegovom malom području. Za krajeve naše Like i Krbave zahvaljujući istraživanjima Kosovića znamo, da je devastacija vegetacije na kršu nastupila daleko prije naše ere. Na slične zaključke upućuju i radovi Cvijića, Vuče i Marinovića, dakle redom priznatih naučnika, ali koji imaju tu nesreću, da ih g. Afanasijev ne pozna niti uvažava. Mi im tu nažalost ne možemo pomoći, jer g. Afanasijev ima pravo, da ih prizna ili ne prizna. Gospodin Afanasijev piše dalje »naši pretstavnici primitivnog pošumljavanja nikako ne mogu da se otresu od dubokog tehničkog primitivizma i vode jalove diskusije o procentu primljenih sadnica, pozivajući se na ovako arhaične »autoritete´ kao Rubbia. Zanimljivo je otkuda Rubbija iz 1912. pa i bilo ko drugi može biti neki autoritet za utvrđivanje uspjeha pošumljavanja prema procentu uginulih sadnica? Ovakovim autoritetom može biti svaki laik, koji će po svojem nahođenju odrediti uspjeh ili neuspjeh nekim procentom primljenih sadnica«, šta su u stvari »predstavnici primitivnog pošumljavanja« to g. Afanasijev ne objašnjava. Da li su to oni, koji provode pošumljavanje reklamnog karaktera ili možda »Balenove pristalice« ili što drugo? Koji mu je kriterij pri toj kategorizaciji o tome on ne govori. To je ipak trebao reći radi orijentacije u tim kulturnim epitetima — da se čovjek ne bi slučajno podcijenio. Dakle gosp. Afanasijev mi zamjera kao pretstavniku »primitivnog pošumljavanja«, što se kod razmatranja o procentu primljenih sadnica pozivam na pok. Rubbia, kojeg on krsti arhaičnim autoritetom. Za nas taj Rubbia nije arhaični autoritet. Njegova djela i njegove uspjele kulture u Istri i Slovenskom Primorju žive još i danas i daju mu veći ugled nego |