DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 3 <-- 3 --> PDF |
ŠUMARSKI LIST GLASILO ŠUMARSKOG DRUŠTVA HRVATSKE -GODIŠTE 77 JANUAR GODINA 1953 AUKSINI U ŠUMARSTVU Povodom izdanja knjige »Ekspresne šume« od D. Afanasijev-a V. Vouk N N edavno izašla knjiga »Ekspresn e šu m e« (Metodika podizanja brzorastućih šuma) od ing. Dimitrija Afanasijeva (Sarajevo, Seljačka knjiga, Šumarstvo i poljoprivreda, 3, 1952) pobudila je u našoj, naročito široj javnosti golem interes. Naši dnevnici donosili su senzacionalne vijesti o toj knjizi i o metodama rada ing. Afanasijeva na podizanju »brzorastućih šuma«, koje on sam nazivlje »ekspresnim šumama«, a to nas ne mora čuditi, kada autor zastupa i propagira mišljenje, da ^c »naše šumarstvo mora spremati, da prihvati i usavrši ove (autorove op. p.) metode«, te se ono treba »potpuno raskrstiti sa starim pojmovima, da treba čekati decenijima dok porasle šuma, s pojmovima da je nemoguće stvaranjei podizanje brzorastućih šuma i da rezultate pošumljavanja mogu vidjeti samo sadašnja dojenčad« (str. 10). »Za postizavanje ovog cilja« — kaže autor — »pored primjene dosad poznatih sredstava visoke1 agrotehnike, postoji još jedno novo sredstvo, kome pripada sjajna budućnost. To su auksin i (podcrtao pisac). Upotreba auksina daje iznenađujuće i mnogobolje rezultate, nego primjena drugih komplikovanih i relativno dugotrajnihagrotehničkih mjera. Kao što suvremena hernija ostvaruje san srednjovjekovnih alkemičara o životnom eliksiru, tako i biokemija sprema životni eliksir za biljke kojim bi se bez komplikovanih procedura, jednostavnim zalivanjem ili prskanjem postiglo izvanredno brzo rastenje biljaka.« Ti auksini ili »životni eliksir«, kako se autor voli hiperbolički da izražava, upravo su t. zv. crvena nit, koja se provlači kroz čitavu knjigu Afanasjeva, pa on konačno na str. 258 ističe: da »ne treba zaboravljati, da je glavni ciljslanice (a i šumarstva2, dodao pisac) — pronalaženje i usavršavanj e auksina. « Autor štoviše odgovara na ovo pronalaženje u pozitivnom smislu, te kaže (str. 256) da »u svakom slučaju i za ekspresne šume, koje će se podići putem agrotehnike, postoji mogućnost upotrebe auksina«. A tu mogućnost utvrdio je autor, odnosno, kako on to skromno kaže S arajevska meliorativna stanica. Evo, što je sve utvrdila Sarajevska stanica: Što znači »visok a agrotehnika«? Da li je to samo neka fraza kao i »ekspresne šume« ili je to kakav posebni pojam, o kojem bi autor trebao da čitaoce informira. 2 Na str. 170 autor sam kaže, da »pronalaženje auksina za ciljeve spada u nadležnost oglednih šumskih meliorativnih stanica«. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 4 <-- 4 --> PDF |
str. 159. »Ogledi šumsko-meliorativne stanice kod Sarajeva u 1939/40 godini pokazali su, da je ubrzavanje prirasta postignuto upotrebomauksina praćeno i drugim pojavama, povećanjem dimenzije lista, ranim cvjetanjem i obilnijim rađanjem«. str. 165. »Da je katalitično djelovanje mikroelemenata (a ove ubraja autor u auksine op. p.) 10—30 puta jače, nego djelovanje organskih kiselina, to je dokazala Sarajevska stanica, koja je upotrebom manganapostigla nevjerovatnu brzinu rastenja šumskog drveća«. str. 166. »Sarajevska stanica utvrdila je s jedne strane optimalni odnos između željeza i mangana, kalcijuma i mangana, i kalcijuma i bora (Somers), a s druge strane optimalni odnos između mangana, kao mikroelemenata i azota i fosfora kao makro elemenata (Sarajevska stanica)«. str. 166. »Sarajevska stanica imala je uspjeha samo sa tačno određenom mješavinom azota, fosfora, kalija i dr. sa mikroelementima borom i manganom«. »Prema tome« — naglašuje autor — »kako je utvrdila Sarajevska stanica, mikroelementi su ti stimulatori ili pravi a u k s i n i«, no »ovi auksini nemaju ništa zajedničkog sa auksinima fitohormonima«. Iz svega, što smo ovdje iz djela ing. Afanasijeva sabrali, vidi se, da je ta Sarajevska stanica naročitu važnost polagala na pronalaženje sredstava za podizanje brzorastućih šuma, na auksine , pa je stoga i mene kao botaničara, koji se bavi napose i sa fiziologijom bilja, interesiralo, kako je autor došao do gore navedenih rezultata. Međutim proučivši knjigu »Ekspresne šume«, nisam mogao naći potanjih podataka o eksperimentima, koje je u tom smjeru izvađala Sarajevska stanica. U »Uvodu« knjige (str. 11) kaže se doduše, da »rad predstavlja kratak pregled svega, što je u najnovije vrijeme kod nas učinjeno na polju stvaranja brzorastućih šuma«, pa možda u ovoj knjizi nije bilo mjesta za prikaz detaljnjih istraživanja na području upotrebe t. zv. auksina, ali i u ranijim stručnim raspravama autora nema podataka, na osnovu kojih bismo, kako je to u nauci uobičajeno, mogli preispitati metodiku Sarajevske stanice. Autor doduše u istom »Uvodu« dodaje i to, da njegov rad »pored toga sadrži konkretne podatke,, koji mogu biti primjenjeni u masovnoj primjeni«. Međutim nisam mogao naići niti na konkretne podatke, koji bi bili od osobite važnosti kada bismo željeli, da eksperimente Sarajevske stanice opetujemo i tako kontroliramo. No s tim — u vezi našli smo ove podatke: str. 170. »Naročito se teško osjeća gubitak recepta auksina odnosno životnogeliksira, koji se više puta mijenjao i usavršavao.« str. 174. »Rat i okupacija uništili su taj svezak, ali je ostalo najglavnije: mi znamo, da taj eliksir postoji i da vrijedi uložiti trud i sredstva za njegovo pronalaženje«. str. 44. »Opširnu studiju o konačnim rezultatima i radovima u 1939 i 1940 godini spalili su njemački vojnici prigodom pljačke piščeva stana u aprilu 1941. Od tih podataka ostalo je nekoliko odlomaka i koncepta i nekoliko fotografija. Također je izgubljeno više nego polovina arhive stanice i tek nedavno je pronađen njen ostatak«. ; Čini se dakle, da je i autor osjetio nedostatak svoje knjige, što za argumentaciju navedenih rezultata manjkaju dokumenti, ali, što se može, kada |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 5 <-- 5 --> PDF |
je tu bio doista, kako autor tvrdi, opravdani »vis major«, koji tu dokumentaciju onemogućuje. Međutim ipak nam autor na nekim mjestima´ otkriva barem način, kako su ti eksperimenti izvađani. Evo tih mjesta: str. 47: »U potrebiti smo jedan njemački recepat, koji ne navodimo, jer jeogled bio suviše ograničen«. — Slaba argumentacija za neobjavljivanje tog recepta, str. 170: Iz prikaza na toj strani razabire se, da je autor upotrebljavao razne mješavine, te se je »taj eliksir (auksin op. p.) sastojao od mješavinaHersdorfera, u koju su ulazili osoka, koštano brašno, roženo brašno, kreč, kalijeva sol i dr.«, »no pošto takva mješavina nije dala naročitih rezultata, njeni su sastojci bili više puta mijenjani, tako da konačna kombinacija (?) nije ličila na prvu«. U tima kombinacijama bile su slijedeće komponente: »azot u vidu čilske kalitre, sintetične natrijeve salitre, kalcijum cijanamida, vapnenog dušika vapnene mokračevine, fosfora u vidu mineralnog superfosfata sa 18°/o P2O?,, kalijeve soli 40°/o, mangana u jedinjenjima MnCh, MnSOi, KMnOi, bor u jedinjenjima H3BO3 i NazBiOi, prah od zeničkog uglja acetilna1 kiselina«. Dakle »mixtum compositum« od poznatih vještačkih đubriva i t. zv. mikroelemenata, pa čak i uglja i aspirina! Kako se dakle može dodavanjem ovakovih kombinacija doći do rezultata, koja od ovih komponenata doista eventualno djeluje na »ubrzavanje« rasta! Autor ne daje ovdje nikakve »konkretne podatke, koji mogu biti primjenjeni u masovnoj produkciji«, kako u uvodu knjige obećava, pa tek za bor i mangan kaže, da su dodavani u koncentracijama od 0.005?/o i do 1%. Sve te kombinacije nazivlje autor auksinom i prema navodu na str. 173 upotrebljava dodavanje metodom »zalivanja«. Ocjena takvog eksperimentiranja kod današnjeg stanja nauke o ishrani bilja sa naučnog je gledišta suvišna, ali tu ocjenu daje i autor sam, kada kaže na str. 174: »Kao što se iz navedenog vidi, na pronalaženju auksina rad´lo se nasumce, kao što su radili drevni alkemičari u traganju za filozofskim kamenom ili »lovci mikroba« na pronalaženju lijekova (ovo je uvreda zaslužnim naučen jacima od Pasteura dalje! op. p.). Ali je to bio jedini put s obzirom na stanje postojeće agrohemije« (a ovo je uvreda modernoj agrohemiji i fiziologiji bilja! op. p.). Autor dakle sam priznaje, da njegove metode nisu osnovane na stanju današnje nauke, nego da su samo slijepo eksperimentiranje, bez ikakve metodološke osnove. Pa što onda možemo držati o spomenutim rezultatima Sarajevske stanice, koji se u knjizi ističu? Autor i sam priznaje na istoj strani, da »nije utvrđeno ni to, koji od upotrehljenih elemenata ili koja je njihovakombinacija izazvala ovakvo brzo rastenje«! To je naravno suprotno onome, što se o rezultatima Sarajevske stan´ce tvrdi, kako sam to sprijeda istakao. Sve bi to trebalo, da se daljim istraživanj:ma istom utvrdi, kako nam autor na istoj strani priča. No uza sve to negativno, ipak autor sa nekom emfazom ističe: »U svakom slučaju svezak ključeva je bio u našim rukama. Trebalo ]e samo iz ovog sveska odabrati pravi ključ za »životni eliksir«. No na žalost »rat i okupacija uništili su taj svezak« i autor se već nekoliko god´na kasnije ničeg više ne sjeća, osim toga da »mi znamo da taj eliksir postoji i da vrijedi Vjerojatno je mišljena »salicilna kiselina«. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 6 <-- 6 --> PDF |
uložiti trud i sredstva za njegovo pronalaženje«. Što je sve Sarajevska stanica utvrdila, naveo sam ranije po citatima, ali dodajem još i ovo: str. 225: »Gotovo dominantnu ulogu će igrati auksini za ožiljavanje reznica, kao sto su to pokazali odgovarajući ogledi Sarajevske stanice«. Gdje su ti ogledi, sa kojim su biljkama izvedeni i sa kakvim auksinima, sve nam to autor prešućuje, pa izgleda kao da želi sve to sačuvati kao neki misterij, čiji »ključ je u njegovim vlastitim rukama«. Međutim nauka ide za istinom i samo sa istinom pobjeđuje. Uostalom, mi smo se ponešto udaljili od naše prave teme, jer bismo ipak htjeli znati, što su to po mišljenju autora »auksini«, pa »pravi auksini«, i po autorovom shvaćanju »životni eliksiri« za biljke. Treba da uza to prikažemo, što suvremena nauka kaže o auksinima i kako je taj naučni termin iz biljne fiziologije shvatio sam autor. Širi šumarski krugovi jamačno nisu upućeni u to specijalno područje fiziologije bilja o uzrocima biljnog rasta i o najnovijim otkrićima pa čak i primjenama nauke o biljnim hormonima, te stoga smatram potrebnim, da se pred tim forumom o t. zv. tvarima rasta (njem. Wuchsstoffe) ili auksinima nešto kaže. Svakako napominjem, da se na tom području nauke nisu kretali naši vlastiti radovi, iako smo sa pitanjem biljnih hormona došli indirektno u dodir prigodom naših dugogodišnjih studija o utjecaju mrkog ugljena na rast bilja, o čemu će kasnije biti u ovom članku govora. Želi li se čitalac iz knjige Afanasijeva informirati o tome. što su auksini, naći će podatke istom na str. 157 i dalje i ako se o njima već mnogo ranije govori. Međutim i ono što se tamo veli, upućuje nas na to, da je autor vjerojatno svoje znanje crpao ne iz direktnih naučnih vrela, nego iz druge ruke, a možda i iz popularnih spisa, tako da ima nedostataka, a i netačnosti u njegovim izlaganjima. Već prvo, što se veli, da termin »auksin« »vodi porijeklo od grčkog glagola »aukse« t. j . rasti i prema tome popularno naučnim tumačenjima označava materiju ili tvar rastenja« nije točno. Grčka riječ »aukse« C>ujirj TJ) znači množenje, povećanje, rašćenje, dakle je imenica, a ne glagol. Glagol je »auksano« (atiživoi). a i »aukso« (i5So>), a znači množiti ili intrazit. rasti, dorasti. U stvari je porijeklo riječi sporedna stvar, ali je u ovom slučaju od važnosti zbog točnosti naučnog izvora, iz kojeg je autor crpao svoje navode. Tako autor na drugom mjestu (str. 161-2) kaže, da su »biokemičari pristupili rješavanju čislo praktičnih pitanja o povećanju plodova ubrzavanju njihovog sazrijevanja, sprečavanju otpadaka, zametaka plodova i t. d.«, pa su »tom prilikom pronašli u pupovima biljaka i klicama naročitu materiju iz grupe hormona, te su izdvojili tu materiju i ustanovili njenu kemijsku formulu«, pa je »ova materija nazvana »auksinom«. Ovo je potonje ispravno, ali nije ni u kojem slučaju točno, da je historijski put otkrića auksina išao od prakse prema teoriji, nego je baš obrnuto istina, da je otkriće auksina upravo klasični primjer u nauci, kako su važni praktični rezultati slijedili istom nakon otkrića na specijalnom području nauke, koja, čini se nemaju ama baš nikakvog značenja za praksu, a to je izučavanje fototropizma. Ta istraživanja datiraju još od samog Charles a D a r w in a, koji je prvi ukazao na problem percepcije podražaja svjetla, koja se zbiva u samom vršku klice. Proučavajući dakle taj iskonski problem percepcije svjetla kod fototropizma, došlo je u dugom nizu istraživača od R otherta, pa preko Boyse n-J e n s e n a, S 6 d i n g a, P a a 1 a, pa konačno We n t a jun. i dr., te Ko gel a kao biokemičara do spoznaje |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 7 <-- 7 --> PDF |
auksina, t. j . posebnih tvari hormonalne naravi, koje se stvaraju u klici i uzrokuju posebice t. zv. pro dužno rastenje, koje kod nejednolikog osvjetljenja postaje nejednoliko i dovodi do nutacijskog gibanja koje nazivi jemo fototropizmom. Wen t je prvi nazvao te tvari auksinima ili kako se u njemačkoj literaturi nazivlju »IVuchssloffe«, što znači tvari koje prouzrokuju rast. Sva praktična primjena epohalnih ovih otkrića u razne svrhe uslijedila su istom onda, pošto su izvršena otkrića auksina i njihova uloga kod fototropizma. Uostalom, sve je to i autor mogao naći u izvornoj literaturi. Zagledavši u spisak literature, koju autor navodi na koncu svojega djela, ne nalazimo ama baš niti jedno specijalno djelo o auksinima, a niti općenito o ostalim anorganskim ili organskim katalizatorima. A ipak je literatura o auksinima toliko obilna, da bi valjda ispunilo čitav jedan broj »Šumarskog lista«, ako bismo citirali svu golemu literaturu, koju bi trebalo proučiti, ako se sa tim pitanjima želimo da specijalno bavimo. Ovdje spominjemo samo najznatnije monografije, kao što su od autora: Schlenke r (1937), A m- long i Naundorf (1938), Boysen-Jensen (1935), Otte (1937), H o 1 o d n i j (1939), Went and Thimann (1937), Went (1945). U ovim djelima može se naći najveći dio opsežne literature, a tačan popis i naslove ovih djela donosim na koncu ovog referata, kako bi eventualno interesirani, kojima ta literatura nije poznata, mogli upoznati detaljne rezultate nauke na ovom području. Što se tiče vitamina u biljnom svijetu, upućujem na djelo: Schopfer: Plants and Vitamins (1939), a što se tiče t. zv. mikroelemenata, o kojima je u Afanasjevu toliko govora i koje on neopravdano naziva »pravim auksinim a«, upozorujem na djelo »T race elements in plant physiology« u redakciji T. W a 11 a c e-a koje je rezultat specijalnog simpozija predavanja održanih godine 1948 u znamenitom britanskom naučnom institutu »Rothamsted Experimental Station«, a izašlo je godine 1950. O svoj toj literaturi nema u djelu Afanasjeva ništa spomenuto, pa se u njegovu literarnom spisku nalaze uz domaća djela, od kojih se ni jedno ne odnosi specijalno na auksine, jedino ruska djela, koja isto tako nemaju direktne veze sa problemima auksina. Upravo je čudno, da se ne spominje ni najznatnije rusko djelo »F i t o h o r m o n i« od H o 1 o d- n i j a, prva, a mislim do danas i jedina monografija za ovo specijalno područje nauke na ruskom jeziku. Da autor nije svoje znnje o auksinima crpao iz originala vidi se i iz njegovih razlaganja o auksinima i o biokatalizatorima uopće. Ta razlaganja svjedoče o pravoj zbrci pojmova. Autor na str. 162. na prilično ispravan način prikazuje, koje su tvari nazvane auksini. To su tvari iz grupe hormona (poznatih inače iz životinjskog tijela), bez kojih faktično nije rastenje moguće, a autor kaže i »razmnožavanje ćelija«. Stvarno nije tako, jer poznate tvari auksin A, pa auksin B, koje su izolirane iz klica i kojima je po Kogel u utvrđen kemijski sastav, ne djeluju na razmnožavanje stanica, nego su to t. zv. produžn i hor moni, koji djeluju na produžno rastenje stanica. Za razmnožavanje dijeljenjem služe druge tvari t. zv. b i o t i n i, koje je otkrio W i 1d i e r s kod kvasovaca. Po mišljenju Afanasijeva , odnosno autora, od kojega je on vjerojatno to mišljenje preuzeo, auksini su samo regulatori brzine rastenja, a ne materija rastenja, oni su biokatalizatori. Stvarno su prema stanju današnje nauke »auksini (Wuchsstoffe) hormoni odnosno hormonalne podražajne tvari, koje u neznatnim količinama utječu na biljnorastenje, a da one same nisu hranljive tvari. One u stanovitim razređenjima |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 8 <-- 8 --> PDF |
pospješuju rastenje, dok ga u drugim koncentracijama mogu i usporavati«. Posve je dakle neosnovano mišljenje autora, da je cilj auksina samo smanjivanje trajanja procesa rastenja. Autor uporeduje djelovanje auksina sa enzimima i kaže da »enzime nije trebalo nazvati auksinima« i ako nam nije poznato, da bi to itko tvrdio. Termin »auksin« treba prema autoru primijeniti samo na vještačke anorganske i organske biokatalizatore. Čini se, da autor naziv auksin proteže na sve biokatalizatore uopće, dok i anorganske katalizatore, dakle t. zv. mikroelemente nazivlje auksinima, dapače »pravimauksinima«, a na pr. na str. 161. kaže, da »i vitamini,´koji su često identični (?) sa fitohormonima, mogu igrati ulogu auksina.« Kod autora su dakle sve biokatalitičke tvari auksini, što prema stanju današnje nauke nije točno. Prva internacionalna konferencija o fitohormonima (1938) postavila je kao standardni sistem dvije grupe: 1. auksinsku grupu sa fitohormonima auksin A) i auksin B), te heteroauksin i 2. bios-grupu sa fitohormonima kao biotin, tiamin, estroni, te neke specifične hranidbene tvari kao i-inozitol, b-alanin i dr. S chop fer, koji se je naročito bavio sa vitaminima, koje tvari isto tako igraju specifičnu ulogu pri rastenju, dao je ovu klasifikaciju: . Biokatalizatori katalizatori raznih biotičkih reakcija anorganski organski t. zv. mikroelementi (trace elet. zv. ergini ments) kao na pr. Mn, Zn, Mo, B, Cu i t. d. enzimi ergom katalizatori bjelančasta porijetla, t. zv. djelatne tvari (Wirkstoffe) koji pospješuju biokemijske reakcije (hidrolize i si.) vitamini hormoni raznog kemijskog sastava biljnog sa funkcijom djelovanja na razne podrijetla, sa djelovanjem na rafiziološke funkcije napose na razne funkcije u životinjskom orgastenje. nizmu. No niti taj pokušaj sistematiziranja raznih vrsta biokatalizatora nije posve zadovoljio, pa sam Schopfe r (god. 1949) predlaže novu razdiobu: I. pseudorastni faktori mineralnog aktivne tvari (biokatalizatori) porijeklaII. faktori rasta (u striktnom smislu) vitaminske naravi, koji djeluju na metabolizam i na rast citoplazme (vitamini i vitazimi) III. faktori hormonalne prirode, koji na specifičan način djeluju na morfologiju organizma na ua na pr. cinak pr. tiamin pr. auksin Ima još i drugih klasifikacija (Mason, 1939, T h i m a n n 1941), no ni jedna od ovih nema značenje auksina u smislu Afanasijeva. Stvarno se među |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 9 <-- 9 --> PDF |
biokatalizatorima mogu vrlo dobro razlikovati: mikroelementi , sa glavnom funkcijom na djelovanje enzimatičnih procesa, enzimi , sa specifičnom funkcijom u izgradnji i razgradnji visoko-molekularnih organskih spojeva, vitamini , sa raznolikom funkcijom kod hranidbe i konačno hormoni , kao specifične tvari djelovanja na morfologiju organizama, a time povezano i na rastenje. Termin auksini ostaje time rezerviran samo za fitohormone,koji pospješuju odnosno usporavaju rastenje kod biljaka. Ni u kojem slučaju ne možemo auksinima smatrati i mikroelemente, kako to svojevoljno i bez obrazloženja čini Afanasijev . Konačno se čini, da autor sve tvari, pa i one, koje služe hranidbi, koja dovodi do rastenja, smatra auksinima. Tako on i razne mješavin e vještačkih đubriva sa mikroelementima i sa prahom ugljena, pa acetilne kiseline naziva auksinima, odnosno biljke te šumske sadnice koje zalijeva s ovim otopinama naziva »auksaniziranima «. Konačno ni autor sam ne zna, koja je komponenta izazvala brzo rastenje (str. 174), pa naravno da ne može niti da kaže, što je zapravo njegov auksin ili životni eliksir, o kojem sanja kao o glavnom faktoru za podizanje njegovih »ekspresnih šuma«. Sve je to obavito nekom maglom i daleko od preciznih po egzaktnim načelima nauke (a ne alkemije) postavljenih eksperimenata. A dosadašnja nauka fiziologija bilja, proučavajući faktične auksine, došla je i do spoznaje heteroauksina, raznih organskih spojeva, koji su u praktičnoj upotrebi dali rezultate i voćarstvu i šumarstvu, pa i agrikulturi. Napose se to odnosi na ožiljavanje reznica drveća, koje se slabo i nepovoljno zakorjenjuje, pa se metoda ožiljavanja pomoću raznih auksina, koje se već fabrički pod raznim nazivima produciraju, kao na pr. još od prije rata njemački preparat »Belvitan«, švicarski preparat »Roche 20«, pa engleski preparat »Hortohormon« ili američki preparat »Auxilin« (Indolebutyric- acid)1 i dr. naveliko primjenjuje. Ti se preparati upotrebljavaju za tjeranje pupova, za pospješenje stvaranja kalusa kod cjepljenja, za polučivanje partenokarpije (stvaranja ploda bez oplodnje), a u najnovije doba kolosalnim rezultatima na suzbijanju korova pomoću fitohormona 2,4 dihlorfenoksi- octene kiseline ili zvanog kraće 2,41 D (austrijski fabrikat — Dicopur). Svi su ti rezultati postignuti sa egzaktni m istraživanjima, a ne onako »nasumce« pravljenim eksperimentima, kako to prikazuje autor. Autor na str. 9 postavlja velike i upravo nemoguće zahtjeve na šumare, koji će se baviti radom na podizanju ekspresnih šuma. »Rad na podizanju ekspresnih šuma zahtjeva od šumarskog inžinjera, da bude dobar stručnjak, da dobro poznaje agrotehniku, agrohemiju, fiziologiju i ishranu bilja, upotrebu i tehnologiju dubriva, pedologiju, melioraciju i t. d.« (Afanasijev str. 9). Zaista veliki ali i nemogući zahtjevi. U ozbiljnoj se nauci takav rad vrši pomoću kolektiva stručnjaka. U kojoj je od navedenih brojnih struka autor dobar stručnjak prosuditi će odnosni stručnjaci, što se tiče fiziologije biljaka, mislim da autor nema valjda pretenzija, da se smatra i dobrim biljnim fiziologom. No još nešto, što se tiče često spominjane upotrebe zeničkog ugljen a ili kako autor krivo označuje »kamenog uglja«. Zenički je ugalj samo vulgarno kameni ugljen, dok je prema stručnoj klasifikaciji zapravo mrki ugljen. Afanasije v na više mjesta, kad govori o vještačkom dubrenju svojih kultura, a i kod sastava svojih kmpleksnih auksina, spominje i upotrebu fosilnog ugljena u svrhe podizanja ekspresnih šuma. Na pr.: Pennsylvania Chem. Corporation, Orange, New Jersey. U. S. A. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 10 <-- 10 --> PDF |
str. 59: Medu raznim dubrivima spominje i »prah od kamenog uglja iz zeničkih rudnika«. str. 102: »vrlo dobre rezultate dao je prah od zeničkog uglja, ali se pri tom dešavalo, da je kodkad uslijed nešto većeg prirasta sumpora dje lovao i negativno« (napose kod upotrebe đubrenja sekvoje). str. 169: Govoreći o biokatalizatorima kaže Afanasijev: »ovamo spada acetilna (?) kiselina u mješavini sa prahom od kamenog uglja«. str. 170: U mješavinama »životnog eliksira« za podizanje brzorastućih šuma navodi se opet »prah od kamenog zeničkog uglja«. str. 172: Jedna od posljednjih kombinacija mješavine »životnog eliksira« sastojala je od salitre, superfosfata, mangana, bora i ugljenog praha. »Ugljeni prah je bio miješan sa zemljom u raznim količi nama prema veličini sadnica, a od ostalih komponenata se pravila rastopina, kojom su se zalivale sadnice«. str. 174: »Kakav upliv može imati prah od kamenog uglja,1 koji se ne rastapa u vodi? Ka ova pitanja nemamo odgovora«. Afanasije v u svom razlaganju nigdje ne spominje kako je i zašto baš došao do toga, da upotrebljava zenički, kako on nestručno veli »kameni« ugljen. Odkuda njemu saznanje, da bi zenički ugljen mogao biti dobro sredstvo za dubrenje? Naravno kao u svemu tako i u tom pogledu ne navodi tačnije podatke o količinama dodatka mrkog uglja, niti kod kojih je biljaka ugljen pozitivno djelovao, i ako bi to bilo vrlo važno, a i interesantno, te bi ja, koji sam se tim problemom upotrebe mrkog ugljena u svrhe fertilizacije kulturnog bilja bavio još od godine 1928, lično to naročito pozdravio. Napose mi je to žao zbog toga, što bi eventualno mogao rezultate Afanasijeva /a dubrenje pomoću ugljena iskoristiti u mojim studijama. Što se tiče otkrića, da zenički mrki ugljen ima fertilizatorno svojstvo na biljke, ja sam to objavio već god. 1931. u prvoj mojoj većoj raspravi, koja je pod naslovom »K o h 1 e und Pflanzenwachstum« izašla u spisima Akademije nauka u Beču (Denkschriften der Akad. d. Wiss. Math, naturw. Klasse, Bd. 103, 1931). No ako je možda ta rasprava autoru bila nepoznata, onda se je mogao poslužiti sa drugom većom raspravom o istomu predmetu, koja je izašla u Spomeniku Srpske akademije nauka (85, 19, 1936) pod naslovom »N ov a istraži vanja o utjecaju ugljena na rast bilj a«. Međutim u popisu literature, kojom se autor služio (isključivo naša domaća i ruska literatura) nisam našao ovu studiju na našem jeziku. Mora dakle da pretpostavljam, da mu ta rasprava (o istomu predmetu bilo je i u raznim časopisima popularnih članaka) nije bila poznata i ako bi mu kao »dobrom stručnjaku U podizanju ekspresnih šuma« trebala da bude poznata. Tko se uostalom za te probleme utjecaja mrkog ugljena na rast bilja interesira, naći će potrebne podatke i svu literaturu, koja doista nije malena, u nedavno izašloj publikaciji pod naslovom »Problemi agrobiološkog iskorišćivanj a ugljena « (Javna predavanja Jugoslavenske akademije znanosti i, umjetnosti, sv. 8, Zagreb, 1952). O Afanasijevim istraživanjima sa šumskim sadnicama trebao sam ipak u tom kratkom predavanju dodati ovo: Afanasjevim pokušajima, da primjeni fertilizirano svojstvo zeničkog mrkog ugljena (Vouk) na uvećanje rasta šumskih sadnica ne možemo prida 1 Pravi kameni ugalj na pr. engleskog podrijetla ima po mojim istraživanjima šteta n upliv na rast biljaka. 8 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 11 <-- 11 --> PDF |
vati nikakvu važnost, budući da je Afamasije v upotrebljavao mrki ugljen samo u raznim smjesam a đubriva, pa se i prema rječima samog Afanasijeva (str. 174) ne može utvrditi koji je od upotrebljenih elemenata, izazvao brzo rastenje. Nema sumnje, da bi bilo potrebno, a sigurno interesantno, kada bi se egzaktnim fiziološkim metodama, (ne metodama alhemičara!) pokušalo da ispita kako djeluje mrki ugljen zeničkih ugljenika na rastenje šumskog drveća. Neka mi je konačno dozvoljeno upozoriti samo na neke znatnije omaške u knjizi ing. Afanasijeva , koje se odnose na saznanja iz opće biologije, a posebice biologije biljaka, a za koje nije potrebno dati naročitih komentara. str. 243 «l samo je tie u sumi zdravo i čisto od svih zaraznih mikroba bolesti, jer bakterije penicilina, aspergilisa i dr. ubijajumikrobe, koji se mogu razmnožavati samo u prljavoj prašini gradskihulica«. Šta da se o ovom kaže? Ocjenu može da dade kandidat šumarstva na svakom fakultetu, nakon što je položio ispit iz botanike. str. 47 »period najsporijeg razvitka, to je period mladosti, stagnacijačekanja, to je izgubljeno vrijeme. Ovo je svojstvo sporosti rastenja, kojeg je odredila priroda, pojačano uslijed ozlijeda, koje pre trpi biljka pri presađivanju«. Da li je period mladosti period najsporijeg razvitka? Neka odgovore na to biolozi, koji su prošli opći kurs iz biologije. str. 155: »U bakterijska dubriva, analogno njihovom djelovanju mogli bismoubrojiti i mikorize. 1o je simbioza gljivica iz vrste Boletus sa korje— njem drveća«. Boletus nije u sistematskom pogledu vrsta , nego ro d gljiva (ne gljivica!) iz grupe himenomiceta, od kojih mnoge vrste raznih rodova, a ne samo roda Boletus, mogu uzrokovati pojavu mikorize kod drveća. str. 158 »Obično su za djelovanje katalizatora dovoljne njegove male količine. Po neki put je potrebna samo jedna molekula ili jedanhromozom za uspješno djelovanje«. Dakle hromosom kao mjerilo za količine materije! Ako se tu ne radi o nekoj štamparskoj greški, a i nakon dužeg razmišljanja ne možemo da se domislimo, kako bi došlo do takove greške, onda preostaje samo zaključak, da autoru nisu poznate opće zasade biološke nauke. Više sam sklon tome, da tumačim, da se ovdje radi o nekoj zbrci pojmova, kao što je to slučaj i kod iznošenja pojma auksina. Za one, koji žele da se detaljnije upoznaju sa pojmom, naravi i primjenom auksina u poljoprivredi, a i u šumarstvu, a naročito sa znatnim uspjesima na području prakse ožiljavanja sadnica šumskog drveća, postignutih egzaktnim istraživanjima, donosim na koncu još i svu najznatniju literaturu, kako bismo se mogli ispravno informirati o toj problematici, čije rješavanje nije po mojemu mišljenju zadatak šumarskih meliorativnih stanica, nego prvenstveno fiziologije biljaka, koja proučava probleme rastenja biljaka. NAJZNATNIJA LITERATURA (MONOGRAFIJE) Boysen-Jense n P. (1935), Die Wuchsstofftheorie, Jena. Ott e K. (1937), Die Wuchsstoffe im Leben der hoheren Pflanze, Braunschweig. Schlenke r G. (1937), Die Wuchsstoffe der Pflanzen, Berlin. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 12 <-- 12 --> PDF |
Wen t F. and Thiman n K. (1937), Phytohormones, New York. Amlon g H. un d Naundor f G. (1938), Die Wuchshormone in der gartnerischen Praxis, Berlin. — Djelo je naročito važno zbog praktične primjene. Holodni j N. G. (1939), Pitohormoni, izd. Akad. nauk, Moskva (u ruskom jeziku). Wen t F. H. (1945), Auxin, the Growth Hormone. Botanical Rewiew, 1, (1935), 2 (1945), Plant growth substances. Wisconsin. Ovo djelo donosi najnovija istraži vanja iz područja o biljnim hormonima rasta uz sudjelovanje četrdesetorice ame ričkih stručnjaka, koji rade na «pronalaženju i usavršavanju auksina«. Verleye n E. J. B. (1952), Le bouturage et les substances de croissance synthetique. THE USE OF AUXINS IN FORESTRY The author, Professor of Botany at the Faculty of Natural Science. University of Zagreb and Secretary of the Department of Natural Sciences of the Yugoslav Academy of Science and Arts, gives here a short review on the book entitled »Express forests« by D. A f a n a s i j e v, published 1952 in Sarajevo in the Serbo-Croatian language. Eng. A fa n a s i- j e v shows in his book the results of his experimental investigations at the Experimental Station in Sarajevo, made during the years 1937—1941. According to them he suggests the idea of breeding »express growing forests«, which could be attained by the use of agro technical methods in several years, but for which several decennaries have been needed by the use of present methods in forestry. Eng. Afanasije v gives the most particular importance, besides the fertilization with various fertizars, to »the auxins«, and considers »the explorations and the amelioration of auxins« as the chief task of forestry. At this occasion, the author is demonstrating the use of auxins in agriculture, horticulture and forestry, and is analysing — from this point of view — the explanation of Eng. Afanasijev. The author points out in his analysis, that Eng. Afanasijev has been using in his experiments — for which there were prepared experimental methods — various mixtures of heterogeneous manures with some addition of Mangane and Borax as trace elements, as well as an admixture of brown coal and even aspirin. There are not given any statements about these mixtures and even Eng. Afanasijev himself confesses that »the explorations of auxins are made as the ancient alchemists hap-hazardly were doing«, and even that by this method »it is not determined which elements of the utilized mixtures has produced fast growth«. The author in his review calls attention to the inexactness of the methods of Eng. Afanasijev. On the other hand, the author calls attention on the inaccuracy of Eng. Afanasijev for having applied already a well known and determined definition of »auxin« in the science. Eng. Afanasijev considers »trace elements« as true auxins what does not correspond to the present state of science. The author gives a short and summerized review or system of biocatalysators by Schopfe r as information to forestry experts and calls attention to the general literature on auxins (Boysen-Jen sen, Otte, Schlenker, Went, Thimann, Cholodny, Skoog, etc.) not being stated by Eng. Afanasijev in his book. The author points to the application of brown coal by the experiments of Afanasijev, which as well is not exactly accomplished, and without the knowledge of the scientific literature. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 13 <-- 13 --> PDF |
The author gives at last some quotations from the book of Eng. Afatiasijev, which prove, that some of the elementary conceptions of general Biology were not known to him. From the author´s review it is clear, that — from the biological point of view — the book of Eng. Afanasijev cannot be considered as a serious work based on exact scientific methods. PRILOG POZNAVANJU OBLIKA VRSTE PINUS HALEPENSIS Mili. Ing. Mirko Vidaković, Zagreb A A natomiju iglica Pinus vrsta počeli su ispitivati još prije 100 godina. Sve do ovoga stoljeća autori, koji su se tim problemom bavili ispitivali su građu iglica pojedinih Pinus vrsta i na osnovu toga klasificirali te vrste u skupine. Od početka ovog stoljeća ispitivanje anatomije iglica je krenulo i u drugom pravcu. Na osnovu vanjske morfologije i anatomije iglica određuju se niže sistematske jedinice Pinus vrsta. Na ovim ispitivanjima su radili Longo, Ronniger, Đorđević, Schwarz, Huet i Delevoy i to najviše na određivanju nižih sistematskih jedinica Pinus nigra. Ja sam ispitivao u zadnje tri godine svojte crnoga bora kod nas i to samo na osnovu anatomije iglica. Određivanje tih svojta pomoću anatomije iglica je moguće. U svojoj radnji o crnom boru ću to detaljno i iznijeti. Sa pitanjem svojta alepskog bora kod nas se nije nitko bavio, a važno bi bilo raščistiti to pitanje i dobiti jasnu sliku o toj vrsti kod nas, tim prije, jer alepski bor ima značenje za pošumljivanje naše Jadranske obale, Cilj ove radnje je, da prikaže neke razlike u obliku češera i anatomiji iglica kod alepskog bora. Prilikom sabiranja materijala crnog bora po našoj državi djelomično sam sakupljao grančice i alepskog bora. Grančice alepskog bora sa češerima imam sa područja: Trsteno kraj Dubrovnika, poluotok Pelješac, otok Brač, Pag i Lošinj i sa područja Pazina i Pule. Pored toga dobio sam od dr. P. Fukareka iglica alepskog bora iz Francuske okolica Montpellier, a samo češera alepskog bora sa područja Splita (preko prof. dr. I. Pevaleka) od ing. P. Matkovića, te im se na tome ovim putem zahvaljujem. Na sakupljanje primjeraka toga bora ponukala me je činjenica, da se u literaturi rezultati ispitivanja o tome pitanju često ne slažu. Tako je Wilhelm donio crtež poprečnog prereza iglice alepskog bora. Prema tom crtežu hipoderma se sastoji iz 2—3 sloja stanica, između žila se nalazi 3 sloja stanica transf uzij skog parenhima, a iznad floemskih dijelova žila se nalazi jedan sloj sklerenhimskih stanica koji nije prekinut između žila. U tekstu stoji da se broj smolenica kreće od 2—7, a drugih podataka nema o građi iglice. Mahlert je na osnovu građe hipoderme podijelio Pinus vrste u 3 skupine. Pinus halepensis ubraja u skupinu kod koje se hipoderma sastoji iz dva sloja stanica. Prvi sloj stanica ima slabo drvenaste membrane. Prema Zang-u Pinus halepensis spada u skupinu kod kojih se hipoderma sastoji iz 2 najviše iz 3 sloja stanica. Nutarnji sloj tih stanica je odebljao. Hipoderma nije klinasto zaobljena. Huet donosi neke karakteristike poprečnog prereza iglice alepskog bora prema crtežu |