DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 25 <-- 25 --> PDF |
«Šumu podižu i uzgajaju generacije. Današnja generacija morala bi biti prožeta velikim samopregorom i nadčovječanskim altruizmom kako bi se na račun idućih pokoljenja odrekla onih koristi koje nalazi na goletima krša». A. Horvat ponavlja istu nazadnjačku tendenciju: »Priroda velikog dijela materije, koja se obrađuje, vezana je za rast biljaka, koji traje decenij ama«, (str. 50.) Ali kako se varao Balen, tako se varaju i njegovi jednomišljenici. Pitanje krša je čisto šumarsko pitanje, pitanje koje se sastoji baš u tome, kako i kakve sadnice treba saditi i kako ih valja uzgajti. Riješiti tehniku pošumljavanja znači riješiti i problem krša. Ni najmanje nije potrebno pošumiti sav krš, od čega se tako nametljivo ograđuju Balen i njegove pristalice. Dovoljno je podići poljozaštitne, protuerozione, vjetrobrane, vododjelne pruge i pojedinačne šumske masive, što sve ne će zauzeti ni 15% površine krša. Pod zaštitom tih pruga, kao šumskih uporišta promijenit će se mikroklima i stvorit će se potrebna zaštita za poljoprivredne kulture i za solidne krmne baze, o kojima se sada bez uspjeha toliko brinu A. Horvat i Djikić. Zato naša poljoprivreda i traži od šumarstva što brže podizanje poljozaštitnih pruga i na tome treba raditi, a ne upuštati se u jalove diskusije o sterilnosti krava. Zašto pristalice Balena to ne vide i ne shvataju? Zato što nemaju ni znanja ni iskustva, ne prate ni domaću literaturu, a da ne govorimo o stranoj. Kako inače objasniti da ne znaju o napretku šumarske nauke, o značaju agrotehnike za šumarstvo, koja i ak datira prije rata? Navedimo, na pr. knjigu Becker-Dillingen: »Die Ernarung des Waldes. Handbuch der Forstdiingung«. Berlin, 1939 g., a postoji i mnogo korisnih domaćih radova. I kad je tako, zašto se Balenove pristalice usuđuju da se pojave u javnosti sa prtljagom znanja, pocrpljenim iz vremena Rubbija, Marije Terezi je i pozajmljenim od Balena, a sa pretenzijom da to bude nekakav prilog rješavanju važnih pitanja šumarstva? Za ovakova shvatanja mi upotrebljavamo izraz »zastarjela« shvatanja. Ali to nije sasma tačno. Zastarjele ili stare metode mogu biti ponekad i korisne, ali u ovom slučaju one su ne samo zastarjele i primitivne, već i pogrešne i kao takve nanose veliku štetu narodnoj privredi. I još nešto: primitivna tehnika pošumljavanja za vrijeme Marije Terezije imala je svoj raison d´etre, šuma je tada bilo mnogo i njih niko nije gajio osim same prirode. Još tada je šuma bila neiscrpno prirodno bogatstvo, skoro kao i voda u rijekama. Zašto je onda trebalo razbijati glavu o uspjehu pošumljavanja! čak šta više, nije tako daleko vrijeme kad je šuma morala ustuknuti i pasti pod sjekirom, da oslobodi mjesto za njive. Ukoliko je tada bilo pokušaja pošumljavanja, sav je princip bio u štednji uzgojnih troškova, u jeftinoći. Upotrebljavati u to vrijeme agrotehniku radi podizanja šuma je značilo isto što i praviti vodu za piće u laboratorijumima pored neizmjerne količine u rijekama i izvorima. Ali se prilike iz temelja promijenile, što zapravo ne će da shvate neki naši stručnjaci. Ne samo što se strostruko povećala vrijednost drvne mase, od koje se prave čak i predmeti ishrane (kvasac, špiritus), već je šuma naj otrebnije sredstvo za povećanje žetvenog prinosa. Kad se uzmu u obzir ove činjenice, onda je jasno da je primjena agrotehnike u |