DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 23 <-- 23 --> PDF |
povećavanju kvanta svjetlosti. Samo kod sciofita asimilacija pada sa izvjesnim povećanjem kvanta svjetlosti. I pored toga, prema logici A. Horvata, biljke ne bi mogle uspješno vegetirati samo uslijed jake svjetlosti na našem kršu. Postavlja se pitanje na koji se način mogu bujno razvijati sub tropske biljke i šume, koje bez te »prejake« svjetlosti ne bi mogle ni opstati. Još dalje A. Horvat preporučuje »izučavanje i poznavanje« ekoloških uslova. šta on podrazumijeva pod ekološkim uslovima? 0:i odgovara: toplina, voda i svjetlost, i kaže da se tome nije poklanjala dovoljna pažnja. Ako je stalo samo do toga, bilo bi vrlo lako, jer su svi ti faktori već odavna proučeni i istraženi. Imamo dosta podataka meteoroloških stanica i za vodu, tj. oborine i za svjetlost i za vjetrove, a imamo dosta i pedoloških analiza. Neki od njih su navedeni u knjizi »Naš goli krš«. Stoga bi A. Horvat trebao da konkretno navede šta treba još izučavati, tim više što on pesimistički rezonu je da će se bez tih proučavanja naši radovi još dugo kretati u okviru praksom stečenih iskustva (dodamo: žalosnih iskustva) sa svima nepoznanicama, koje proističu iz takvog rada. Treba se ipak nadati da naše šumarstvo ne će poći ovim putem koji pretstavlja veliku štetu za narodne interese. Dakle A. Horvat ne vjeruje ni u tehniku ni u pobjedu nad prirodom i poziva nas da uzaludno žvačemo već odavna prožvakanu i izbačenu slamu. On stavlja tehniku na posljednje mjesto pa i ovdje shvaća sve potpuno pogrešno, jer piše: »Do danas nije poznat minimum i maksimum temperature pri kojoj sadnice ostaju žive«. Prema tome A. Horvat zamišlja da je suština agrotehnike samo u tome da sadnice ostanu žive. Da je on pročitao opširnu literaturu po tom pitanju, on bi se uvjerio da je agrotehnika već odavno prešla ovu fazu. Kako izgleda, on je prespavao napredak agrotehnike u šumarstvu i zatvara oči pred uspjelim radovima u Makedoniji, gdje su pomoću agrotehnike podignuti mnogi kilometri poljozaštitnih pruga, pred uspjelim poduhvatima V. Beltrama u Dalmaciji i njegovim riječima: »Pošumljavanje krša nije problem«, pred značajnim ogledima I. Podhorskog sa spojenim reznicama, pred ožiljavanjem borovih reznica, pred ekspresnim šumama u Bosni, koje su i sada živi svjedok uspjeha naprednog Jugoslavenskog šumarstva, a da i ne govorimo o pronalaženju auksina za brzo rastenje šuma, koje pretstavlja skoro epohalni značaj. Svi ovi i mnogi drugi slični primjeri jasno pokazuju jedini put ka uspjehu u pošumljivanju i uzgoju šuma. Pomoću agrotehnike mi možemo podignuti brzo rastuće šume na svakom tlu, na svakom terenu, pa i na kršu sa stopostotnim uspjehom. A što nam predlažu pretstavnici primitivizma i o čemu diskutuju. To se vidi iz navedenog članka A. Horvata i članka Djikića »šumarstvo i stočarstvo na bosansko hercegovačkom kršu« u br. 2/3 »Narodnog šumara « za 1951 g. Ovi su članci napisani po izlizanom trafaretu, koji ne traži razmišljanja i koji mnogo liči na obično prepisivanje iz knjige »Naš goli krš« Balena. Da je to tako, navedemo samo nekoliko pasusa. Balen, str. 66: Djikić, str. 51: «Na kršu lutaju kao kod nomada stada ovaca...» «Stoka pustopašice tumara po kršu ...» 21 |