DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 20 <-- 20 --> PDF |
LITERATURA 1. Delevo y G.: A propos de la Systematique de Pinus Nigra Arnold. Ministers de ^Agriculture Administration des Eaux et Forets Station de Recherches de Grocnendaal 1945. 2. Đordevi ć P.: Pinus Nigra Arn. var. gočensis, n. var. Izdanje Ministarstva, šuma i rudnika, Beograd 1931. S. Harlo w W. M.: The identification of the pines of the United States, native and introduced, by needle structure. Bulletin of the New York State College of Forestry at Syracuse University 1931. 4. Hue t M.: Determination de differentes especes de Pins par l´etude anatomique de 1´aiguille. Bull. Soc. Centr. Forest. Belgique, No. 2, 3—4. Bruxelles 1933. 5. Kirchner, Loew, Scrhoter: Lebensgesch. Blutenpfl. Mitteleuropa, Bd. L, Abt. 1. — Die Coniferen und Gnetaceen Mitteleuropas, Stuttgart 1906. 6. Mahler t A.: Beitrage zur Kenntniss der Anatomie der Laubblatcer der Coniferen mit besonderer Beriicksichtigung des Spaltoffnungs-Aparates. Bot. Centralbl. XXIV. 1885. 7. Ronnige r K.: tjber den Formenkreis von Pinus nigra Arnold. Verh. Zool.-bot. Ges. LXXIII. (1923). Wien 1924, 8. Schwar z O.: Uber die Systematik und Nomenklatur der europaischen Schwarzkiefern. Notizblatt des Bot. Gartens zu Berlin — Dahlem XIII. No. 117. 9. Vidakovi ć M.: Prilog poznavanju anatomije iglica nekih srodnih borova. Glas. za Šum. pokuse br. 11, 1952. (u štampi). 10. VV i Ih e lm - H e mp e 1: Die Baume und Stršiucher des Waldes. I. Abo. 1889. 11. Zan g W.: Die Anatomie der Kiefernadel und ihre Verwendung zur systematischen Gliederung der Gattung Pinus. Dissert. Giessen 1904. NAŠE POŠUMLJAVANJE Ing. D. Afanasijev, Sarajevo U U naše doba šuma je dobila u životu čovječanstva mnogo veći značaj nego ranije, kada je služila isključivo za proizvodnju drvne mase. Velike katastrofe, i poplave, zatrpavanje miliona hektara plodne zemlje u SAD, nerodice u Rusiji, sve je to izazvano devastacijom šuma. Tek nedavno, u posljednjim decenij ama čovječanstvo je shvatilo da je proćerdalo šumsko bogatstvo i da ga mora ponovo steći. Ali kako je bilo lako trošiti a kako je teško stvarati! Lako je posjeći za nekoliko dana velike šumske komplekse, naročito savremenom mehanizovanom tehnikom, ali za uzgoj ovakovih šuma su potrebne dugačke decenije. Ali savremeno čovječanstvo ne može čekati decenij ama, ne može toliko dugo čekati na obnovu velikih upropašćenih površina plodne zemlje. Stoga se odmah nakon rata u SAD i SSSR i drugim državama pristupilo podizanju brzo rastućih šuma u početku posredstvom hibridizacije pojedinih vrsta, a po tome primjenom visoke agrotehnike. U tom cilju naučno istraživačke ustanove ne štede ni truda ni sredstava, jer postoji mnogo slučajeva, kada je potrebno što prije — za jednu, dvije godine — podići visoku šumu bez obzira na troškove. U isto vrijeme kod nas u pošumljivanju postoje dva pravca, jedan primitivni, reklamnog karaktera, a drugi ozbiljni i na naučnoj osnovi. Primitivni pravac se ispoljava u trčanju za količinom pošumljenih hektara bez obzira na uspjeh i rezultate. Ing Jovković u svom obrazloženom članku ubr.l /1950 g. »Narodnog šumara« ovako konstatira ža |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 21 <-- 21 --> PDF |
losnu činjenicu katastrofalnih neuspjeha u pošumljivanju: »Svake godine iskazuju sve veće i veće pošumljene površine, iskazuju se mnogi hektari novih pošumljivanja, a kad se izađe na teren da se vide te novopodignute kulture, nailazi se većinom na neuspjele kulture, koje je potrebno ili ponovo pošumljivati ili dobrim dijelom popunjavati«. Neuspjeh našeg primitivnog pošumljavanja toliko je očigledan, o njemu je toliko pisano, da ne bi vrijedilo više govoriti. Svako, ko je i sa najmanjom pažnjom pratio tehniku takovog pošumljavanja zna, da kod ovakovog načina ne pomažu ni najbolje ekološke prilike. Najlakše je baciti krivicu na »loše« ekološke faktore kao neodgovorne elemente i time pokušavati opravdati svoj nehat i neznanje. Da li su, zaista, kod nas toliko nepovoljne edafske i klimatske prilike? Pri upoređenju istih sa prilikama u drugim zemljama mora se konstatirati da kod nas u svemu postoje najbolje ekološke prilike za podizanje šume. To se dokazuje i istorijskim podacima, čak i sam naziv »šumadija« svjedoči o tome. Istorijska je činjenica, da je i sadašnji krš prije nekoliko vjekova bio gusto pošumljen. Pored toga, u isto vrijeme kada je strano a i naše napredno šumarstvo savladalo tehniku pošumljavanja i sada radi samo na ubrzavanju rastenja, naši predstavnici primitivnog pošumljavanja nikako ne mogu da se otresu od dubokog tehničkog primitivizma i vode jalove diskusije o procentu primljenih sadnica, pozivajući se na ovako arhaične »autoritete « kao Rubbia. Zanimljivo je otkuda Rubbija iz 1912 godine pa i bilo ko drugi može biti neki autoritet za utvrđivanje uspjeha pošumljavanja prema procentu uginulih sadnica? Ovakovim autoritetom može biti svaki laik, koji će po svom nahođenju odrediti uspjeh ili neuspjeh nekim procentom primljenih sadnica. »Mi se danas ne možemo zadovoljiti Rubbijevim postotkom uspjeha« — piše u svom članku »0 nekim neposrednim zadacima istraživačkog rada na degradiranom kršu« u br. 1-2/1951 g. »šumarskog lista« ing A. Horvat. Zašto se Horvat poziva na Rubbija, kao na neki autoritet, zašto nas vuče u 1912 godinu? Samo zato što je Rubbija odredio kao »uspjeh« 71% uginulih sadnica? Ili zato što se naše primitivno pošumljavanje ne zadovoljava sa 71% uginulih sadnica, nego povećava ovu brojku do 79%? A to je još najmanje u ovom članku, protivu kojeg moraju protestirati svi naši napredni šumari. U ovom članku potpuno su pogrešno i nazadnjački protumačeni zadaci savremenog šumarstva. Ovaj članak udara po napretku i progresu i pretstavlja potpuno neshvatanje ni vremena u u kojemu živimo, ni odgovornost šumarstva pred narodom. Autor tog članka sa jedne strane konstatira da pregled vještačkih pošumljavanja daje pozitivan utisak. Može se samo čuditi otkud je on došao do »pozitivnog« utiska, jer on sam u daljem izlaganju potpuno obara taj svoj pozitivan utisak. On piše: »Od godine 1914 nema ni traga poslu«. A radovi od 1946/49 god. po njegovim riječima pokazali su uspjeh sa svega 21% primljenih sadnica, tj. ispod postotka Rubbijevog uspjeha. Da li se A. Horvat zaustavio i na kvalitetu toga 21% uspjeha? Kad li će odrasti tih 21% uspjelih sadnica i obrazovati šumu? I da li zaista može tih 21% smatrati za neki uspjeh na koji treba čekati decenije i to pod uslovom da tih 21% za kratko vrijeme ne padne na još nižu cifru? Iza ovih brojki kao maglovite zavjese krije se stara politika razbacivanja 19 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 22 <-- 22 --> PDF |
narodnog novca i upropašćavanj e rada naših trudbenika, i tu se treba sjetiti riječi Lj. Markovića u »šumarskom listu« 1934 g. str. 147: »Jeftine metode rada sa vječitim popunjavanjem skuplje su od najskupljih «. Dakle, neuspjeh je tu i umjesto da pogleda pravo u oči pravom razlogu tog neuspjeha, A. Horvat ga traži tamo, gdje ga nema i ne može biti. Kao prvi razlog neuspjeha on stavlja »socijalno ekonomski momenti «. Koji su to momenti? Ovdje su prepisani iz knjige Balena »Naš goli krš« i manj ak stočne hrane i drveta, velika sj eča, primitivan način paše i nabavljanja ogrevnog drveta, uništavanje biljnog pokrova, sterilnost krava i muka domaćica i da »melioracione površine mogu biti sutra napadnute i da treba zagarantovati sigurnost melioracionih radova. Nastupa opasnost da rad bude uništen. Uništva se ne samo postojeća već i obnovljena vegetacija«. Ako rastumačimo ove nešto uvijene rečenice ispada da okolno stanovništvo uništava kulture. Šta onda mogu učiniti u ovom slučaju naše naučne ustanove, kojima A. Horvat preporučuje rješavanje ovog zadatka? Logično izlazi da je ovdje mjerodavna milicija koja bi trebala braniti od napada ove »pošumljene« površine sa 79% uginulih sadnica, a nikako ne naučno istraživačke ustanove. Zašto smo došli do toga, da pošumljene površine treba da brani milicija? Odgovor nam daje Ing. M. špiranec u br. »šumarskog lista« od 1950 g. str. 482. »Imademo iskustva da je seljak na sva naša izlaganja o većim prihodima šume nego lošeg pašnjaka, kad nova šuma odraste, samo skeptički mahnuo rukom i odvratio: »A dotle? Dok ta šuma odraste, mene već neće možda ni biti«. Sve koristi i prednosti koje mu obećavamo dospijevaju tek možda za 20 godina. Takovu dugoročnu mjenicu neće naš seljak da potpiše«. Jasno je da zadatak naših naučnih ustanova nije u tome da brane površine propalog pošumlj avanj a, već u tome da se late posla i da pokažu kako treba podizati brzorastuće šume sa 100 postotaka uspjeha a ne sa 21. Tada će i sam seljak, baš onaj, koji sada uništava neuspjele kulture, braniti stvarno uspjelo pošumlavanje. Stoga A. Horvat pogrešno stavlja u prvi red rješavanje nekih socijalnih momenata, potpuno zaboravljajući na principe socijalizma po kojima baš socijalna pitanja moraju rješavati tehnikom. Već toliko puta je naglašavano i od voćstva naše zemlje i od Partije, da se sva ekonomska pitanja, obnova zemlje, podizanje životnog standarda, materijalno blagostanje može postići samo visokom tehnikom, šumarstvo u tom pogledu ne pretstavlja i ne može pretstavljati nikakav izuzetak. Ono mora rješiti svoje probleme isključivo tehnikom, u datom slučaju tehnikom pošumlj avanja, koja će lako savladati sve »loše« ekološke faktore. Kao drugi razlog A. Horvat navodi te famozne »loše« ekološke faktore i pokušava to dokazati, navodeći, na pr. da pojačana svjetlost povlači pad asimilacije. Ni ovdje on nije u pravu. Upućujemo ga na radove o fotosintezi, na pr. na knjigu »Fotosinteza kao proces životne djelatnosti biljaka« od V. Brillianta, str. 24 i na mnoge druge radove. Tamo, je ukazano da fotosinteza kod izrazito svjetloljubivih vrsta kao bagrema i ariša raste pri pojačanju svjetlosti a bukve i tise pada čim sunčani zraci počinju padati okomito na list. Intenzivnost fotosinteze brijesta dostiže maksimum od 105 mg. COa za 1 sat i ostaje na ovom nivou pri daljem |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 23 <-- 23 --> PDF |
povećavanju kvanta svjetlosti. Samo kod sciofita asimilacija pada sa izvjesnim povećanjem kvanta svjetlosti. I pored toga, prema logici A. Horvata, biljke ne bi mogle uspješno vegetirati samo uslijed jake svjetlosti na našem kršu. Postavlja se pitanje na koji se način mogu bujno razvijati sub tropske biljke i šume, koje bez te »prejake« svjetlosti ne bi mogle ni opstati. Još dalje A. Horvat preporučuje »izučavanje i poznavanje« ekoloških uslova. šta on podrazumijeva pod ekološkim uslovima? 0:i odgovara: toplina, voda i svjetlost, i kaže da se tome nije poklanjala dovoljna pažnja. Ako je stalo samo do toga, bilo bi vrlo lako, jer su svi ti faktori već odavna proučeni i istraženi. Imamo dosta podataka meteoroloških stanica i za vodu, tj. oborine i za svjetlost i za vjetrove, a imamo dosta i pedoloških analiza. Neki od njih su navedeni u knjizi »Naš goli krš«. Stoga bi A. Horvat trebao da konkretno navede šta treba još izučavati, tim više što on pesimistički rezonu je da će se bez tih proučavanja naši radovi još dugo kretati u okviru praksom stečenih iskustva (dodamo: žalosnih iskustva) sa svima nepoznanicama, koje proističu iz takvog rada. Treba se ipak nadati da naše šumarstvo ne će poći ovim putem koji pretstavlja veliku štetu za narodne interese. Dakle A. Horvat ne vjeruje ni u tehniku ni u pobjedu nad prirodom i poziva nas da uzaludno žvačemo već odavna prožvakanu i izbačenu slamu. On stavlja tehniku na posljednje mjesto pa i ovdje shvaća sve potpuno pogrešno, jer piše: »Do danas nije poznat minimum i maksimum temperature pri kojoj sadnice ostaju žive«. Prema tome A. Horvat zamišlja da je suština agrotehnike samo u tome da sadnice ostanu žive. Da je on pročitao opširnu literaturu po tom pitanju, on bi se uvjerio da je agrotehnika već odavno prešla ovu fazu. Kako izgleda, on je prespavao napredak agrotehnike u šumarstvu i zatvara oči pred uspjelim radovima u Makedoniji, gdje su pomoću agrotehnike podignuti mnogi kilometri poljozaštitnih pruga, pred uspjelim poduhvatima V. Beltrama u Dalmaciji i njegovim riječima: »Pošumljavanje krša nije problem«, pred značajnim ogledima I. Podhorskog sa spojenim reznicama, pred ožiljavanjem borovih reznica, pred ekspresnim šumama u Bosni, koje su i sada živi svjedok uspjeha naprednog Jugoslavenskog šumarstva, a da i ne govorimo o pronalaženju auksina za brzo rastenje šuma, koje pretstavlja skoro epohalni značaj. Svi ovi i mnogi drugi slični primjeri jasno pokazuju jedini put ka uspjehu u pošumljivanju i uzgoju šuma. Pomoću agrotehnike mi možemo podignuti brzo rastuće šume na svakom tlu, na svakom terenu, pa i na kršu sa stopostotnim uspjehom. A što nam predlažu pretstavnici primitivizma i o čemu diskutuju. To se vidi iz navedenog članka A. Horvata i članka Djikića »šumarstvo i stočarstvo na bosansko hercegovačkom kršu« u br. 2/3 »Narodnog šumara « za 1951 g. Ovi su članci napisani po izlizanom trafaretu, koji ne traži razmišljanja i koji mnogo liči na obično prepisivanje iz knjige »Naš goli krš« Balena. Da je to tako, navedemo samo nekoliko pasusa. Balen, str. 66: Djikić, str. 51: «Na kršu lutaju kao kod nomada stada ovaca...» «Stoka pustopašice tumara po kršu ...» 21 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 24 <-- 24 --> PDF |
Horvat, str. 45: «Na kršu je stočarstvo polunomadskog tipa. Radi toga se stoka stalno kreće po terenu-...» Balen, str. 38: «Razorno djelovanje ekstremne temperature i vode uzrokom je da nalazimo po koju vrstu lišajeva ...» Balen, str. 56: «Voda je ispirala i odnosila plodni sloj zemljišta . ..» Djikić, str. 50: «Napuštena zemljišta postaju ubrzo žrtvom razornog dje lovanja vode i vjetra. Ubrzo dolazi do odnošenja plodnog zemljišta». Balen, str. 70: «Ne možemo ni pomisliti da se sve površine krša najednom pošume. To je prosto nemoguće*. Djikić, str. 53: «Ako računamo s pošumljavanjem krša u širokim razmjerima .. . to neće biti moguće». Balen, str. 273: «Za pošumljavanje treba odvojiti zemljište gdje će šuma imati izrazito zaštitni karakter*. Djikić, str. 52: «Šuma na našem kršu treba da ima izrazito zaštitni karakter*. Balen, str. 280: «Kod unapređenja biljne proizvodnje valja imati na umu što veću produkciju krmnog bilja». Djikić, str. 53: «Stoga je potrebno pristupiti stvaranju valjanih krmnih baza*. Balen, str. 151: : Naročito je zanimljivo uporediti zaključak Balena iz 1931 god. sa zaključkom Djikića od 1951 god. Balen, str. 290 Djikić, str. 55 U mnogim pitanjima biće dakle poIma još mnogo mjera kojima bi se trebna saradnja poljoprivrednog stručtijesnom suradnjom poljoprivrede u šunjaka. marstvu. Na kršu se to ne da mimoići, jer nema donijelo unapređenju privredne gi~ane kraja gdje bi se interesi poljoprivrede na kršu i Šumarstva tako sastajali kao na kršu. Povezan rad šumara i poljoprivrednina kojemu su one u suštini jedna sa ka od prvog momenta. drugom usko povezane Ako taj rad bude što više u međui međusobno uslovljene. sobnom skladu, moći će da dovede do uspjeha. Čak i zaključak u svemu je prepisan; izmijenjen je samo red riječi. Pošto je Balen pisao svoju knjigu 1931 god., a Djikić svoj članak 1951 g., ne može biti pitanja ko je od koga prepisao i to bez ikakve napomene o izvoru. Uostalom, ova knjiga Balena nije ništa drugo, nego jedna kompilacija, u kojoj mnogo mjesta zauzimaju mišljenja austrougarskih organa i stari raspisi b. banskih uprava. Sve ovo pretstavlja donekle istorijat radova oko pokušaja pošumljavanja krša sa podacima o ekološkim prilikama krša, što sve može imati izvjesnu vrijednost, ali nikakvog putokaza k rješenju problema krša ono ne daje i ne može dati. Naprotiv, predloži su ovdje pogrešni, što nije ni čudo, jer tipični pretstavnik tipičnog starog poretka drukčije nije ni mogao govoriti. On ne vjeruje ni u nauku ni u tehniku i polaže svu težinu pitanja na »ekonomiku«. On piše: (str. 151) «Kako se šuma polagano diže, neće današnja generacija imati od podizanja šume mnogo koristi*, i dalje, str. 71: |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 25 <-- 25 --> PDF |
«Šumu podižu i uzgajaju generacije. Današnja generacija morala bi biti prožeta velikim samopregorom i nadčovječanskim altruizmom kako bi se na račun idućih pokoljenja odrekla onih koristi koje nalazi na goletima krša». A. Horvat ponavlja istu nazadnjačku tendenciju: »Priroda velikog dijela materije, koja se obrađuje, vezana je za rast biljaka, koji traje decenij ama«, (str. 50.) Ali kako se varao Balen, tako se varaju i njegovi jednomišljenici. Pitanje krša je čisto šumarsko pitanje, pitanje koje se sastoji baš u tome, kako i kakve sadnice treba saditi i kako ih valja uzgajti. Riješiti tehniku pošumljavanja znači riješiti i problem krša. Ni najmanje nije potrebno pošumiti sav krš, od čega se tako nametljivo ograđuju Balen i njegove pristalice. Dovoljno je podići poljozaštitne, protuerozione, vjetrobrane, vododjelne pruge i pojedinačne šumske masive, što sve ne će zauzeti ni 15% površine krša. Pod zaštitom tih pruga, kao šumskih uporišta promijenit će se mikroklima i stvorit će se potrebna zaštita za poljoprivredne kulture i za solidne krmne baze, o kojima se sada bez uspjeha toliko brinu A. Horvat i Djikić. Zato naša poljoprivreda i traži od šumarstva što brže podizanje poljozaštitnih pruga i na tome treba raditi, a ne upuštati se u jalove diskusije o sterilnosti krava. Zašto pristalice Balena to ne vide i ne shvataju? Zato što nemaju ni znanja ni iskustva, ne prate ni domaću literaturu, a da ne govorimo o stranoj. Kako inače objasniti da ne znaju o napretku šumarske nauke, o značaju agrotehnike za šumarstvo, koja i ak datira prije rata? Navedimo, na pr. knjigu Becker-Dillingen: »Die Ernarung des Waldes. Handbuch der Forstdiingung«. Berlin, 1939 g., a postoji i mnogo korisnih domaćih radova. I kad je tako, zašto se Balenove pristalice usuđuju da se pojave u javnosti sa prtljagom znanja, pocrpljenim iz vremena Rubbija, Marije Terezi je i pozajmljenim od Balena, a sa pretenzijom da to bude nekakav prilog rješavanju važnih pitanja šumarstva? Za ovakova shvatanja mi upotrebljavamo izraz »zastarjela« shvatanja. Ali to nije sasma tačno. Zastarjele ili stare metode mogu biti ponekad i korisne, ali u ovom slučaju one su ne samo zastarjele i primitivne, već i pogrešne i kao takve nanose veliku štetu narodnoj privredi. I još nešto: primitivna tehnika pošumljavanja za vrijeme Marije Terezije imala je svoj raison d´etre, šuma je tada bilo mnogo i njih niko nije gajio osim same prirode. Još tada je šuma bila neiscrpno prirodno bogatstvo, skoro kao i voda u rijekama. Zašto je onda trebalo razbijati glavu o uspjehu pošumljavanja! čak šta više, nije tako daleko vrijeme kad je šuma morala ustuknuti i pasti pod sjekirom, da oslobodi mjesto za njive. Ukoliko je tada bilo pokušaja pošumljavanja, sav je princip bio u štednji uzgojnih troškova, u jeftinoći. Upotrebljavati u to vrijeme agrotehniku radi podizanja šuma je značilo isto što i praviti vodu za piće u laboratorijumima pored neizmjerne količine u rijekama i izvorima. Ali se prilike iz temelja promijenile, što zapravo ne će da shvate neki naši stručnjaci. Ne samo što se strostruko povećala vrijednost drvne mase, od koje se prave čak i predmeti ishrane (kvasac, špiritus), već je šuma naj otrebnije sredstvo za povećanje žetvenog prinosa. Kad se uzmu u obzir ove činjenice, onda je jasno da je primjena agrotehnike u |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 26 <-- 26 --> PDF |
pošumljavanju ne samo umjesna, već i neophodno potrebna. Osim toga, agrotehnika daje mogućnost brzog rentabiliteta šuma i potpuno podmirivanje uzgojnih troškova. Stoga arhaični principi predstavljaju veliku kočnicu za uspjeh pošumljavanja, ali ne bi bilo mnogo štete, da su ove principe propovjedali samo A. Horvat i Djikić i da su oni bili usamljeni u svojem jalovom poduhvatu. Na žalost, ovakvih stručnjaka kod nas ima dosta i oni, zasada stvarno koče uspjeh i napredak u šumarstvu. To ne će biti dugo, jer će oni uskoro biti raskrinkani i odstranjeni sa puta, ali borba s njima zahtijeva truda i vremena. I pored neoborivih činjenica da se jedino agrotehnikom može postići uspjeh u pošumljavanju, oni se prave da ne vide ovu činjenicu. U javnosti doduše ne smiju istupiti protivu agrotehnike, jer se sav njihov dokazni materijal sastoji u gramofonskom ponavljanju riječi: »skupo«. A da li su se oni potrudili da sa ciframa u rukama dokažu tu skupoću? Da li mogu navesti, koliko košta jedna sadnica uzgojena pomoću agrotehnike i jedna isto takva sadnica uzgojena pomoću njihovih primitivnih metoda? Ne, jer o tome nemaju pojma. Stoga se ovaj refren »skupo« obraća protivu njih samih i tvrđenje Lj. Markovića da »jeftine metode pošumljavanja sa večitim popunjavanjem skuplje su od najskupljih« ostaje netaknuto. Nitko se još nije usudio da obori ovaj, za njih, poražavajući navod. I oni ćute, ali uporno rade po starom, stvarajući zakržljale sadnice po 380 din po komadu i kulture sa 80% gubitka. Već smo naveli kakvu su jeftinoću oni postigli svojom »jeftinom« metodom. Sam A. Horvat piše: »pošto su radovi bili izvedeni u širokim razmjerima svaki izgubljeni postotak znači gubitak velike količine rada i sredstava«. I to jedan postotak, a koliko je bilo izgubljeno sa 79 postotaka! Ne zaboravimo još i vrijeme od 4 godine, izgubljeni autoritet pred narodom, potpunu stručnu diskvalifikaciju i nepopravljivo kompromitiranje ideje o pošumljavanju. A da se tih 79% upropaštenog rada i sredstava upotrebilo stručno i sa potrebnim znanjem, imali bismo velike površine šuma visokih bar 5 do 6 metara. Našim Uputstvima za planiranje naučno istraživačkih radova u šumarstvu, predviđen´ je kao glavni zadatak povećanje prirasta i stvaranje brzorastućih vrsta. Kako odgovaraju na taj zadatak neki naši instituti i to oni u kojima glavnu riječ imaju oni stručnjaci, koji konstatiraju, da će se naši radovi još dugo kretati u okviru stečenih iskustava sa svim nepoznanicama, koje ističu iz ovakovog rada? Oni smatraju to za normalnu stvar, konstatiraju da je to upropašćavanje narodnog novca, a ipak nastavljaju po starome. Oni se potpuno slažu sa sporim rastenjem šume, navodeći da je to materija vezana za rast, koji traje decenij ama. Svi napredni šumari moraju stati tome na kraj i podići svoj glas u odbranu napretka i stvaranju materijalnih dobara, moraju postaviti metodiku na svoje mjesto. Nije, na pr., korijen zla u sjemenu i sjemenskim bazama, kako to neki tvrde, jer mi dobro znamo, kako treba riješiti ovo pitanje i ono se uspješno riješava. Ovdje nije potrebno kakvo naročito istraživanje i gubljenje vremena na eksperimente, već je potrebna savjesnost operative. Morfološke karakteristike; uzrast, oblik stabla, krošnja, debljina. 24 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 27 <-- 27 --> PDF |
kore, bolesti i t. d., to su stvari koje mora dobro poznavati svaki lugar, i ovo nije nikakvo naučno, već administrativno organizaciono pitanje. Zaista, trebalo je samo malo pažnje i savjesnosti da se ne dopuste slučajevi, koje spominje u br. 1/2 »šumarskog lista« za 1951 god. dr. Anić, kada su se češeri sakupljali od oštećenih, bolesnih i zakržljalih stabala. Stoga ovo pitanje nije dominantno i nije u njemu "uzrok neuspjeha. Pretpostavimo da imamo idealno sjeme, koje zadovoljava svim traženim uslovima. Zar ne će ono biti upropašćeno pogrešnom manipulacijom u rasadniku, a ako ne u rasadniku, onda u kulturama? Zar kakvoća sjemena može spasiti kulture od propadanja, koje je prouzrokovano lošom tehnikom sađenja ili sijanja? šta vrijede dobre sadnice, kad su one upropašćene na terenu primitivnom tehnikom? Osim toga, umjesto da se gaje visoko vrijedne i brzorastuće vrste, opet se ponavlja stara griješka: opet se favorizira crni bor i to na staništima, na kojima bi svaka druga vrsta mnogo bolje odgovarala. Jedini razlog, koji navode pristalice crnog bora, da je on potreban za smolarenje. Ovaj je razlog ispod svake kritike, kad se uzme u obzir, da na tu mogućnost smolarenja treba čekati 50 godina. U toku ovih decenija potpuno su isključene iz upotrebe zauzete površine, što ne smije da bude u intenzivnoj privredi. Pored toga postoji mnogo zaista vrijednih vrsta, koje se mogu eksploatirati nakon svega nekoliko godina i koje daju mnogo vrednije sirovine nego smola. Spomenimo samo Evonymus, koji daje naj skupocjeniju sirovinu na svijetu — gutaperku, koja je mnogo skuplja od kaučuka i za koju sada plaćamo inostranstvu skupe pare. Od Phellodendrona dobij a se pluto. Broussonetia daje odličnu celulozu. Jedna od naj skupocjenijih vrsta na svijetu — Sequoia gigantea odlično raste kod nas i to bar deset puta brže nego crni bor, a u našim toplijim predjelima već smo aklimatizirali Eukaliptus, vrijedno industrijsko drvo. Za smolarenje već se upotrebljava brzorastuća vrsta kao ariš, a prave se uspješne oglede za smolarenje smrče. Pistacia također je jedna vrsta za smolarenje, koja kod nas odlično uspijeva na mnogim staništima, a pored toga daje plod izvrsnog ukusa i visoke hranljivosti. Kao predkulturu treba svuda ili skoro svuda uvoditi malinu. Potreba u malini samo za našu zemlju iznosi na desetine hiljada vagona i malina kao predkultura ili nuzkultura sa malo truda će podmiriti sve uzgojne troškove, a sa primjenom agrotehnike će dati još i čist dohodak. Naročito malina vrijedi kao predkultura za pošumljavanje palika, koji imaju velike količine kalija potrebnog za uzgoj maline. Ovim bi se riješio problem pošumljavanja palika u kojem je naša operativa pretrpjela skoro pot un neuspjeh. U pošumljavanje je potrebno uvoditi voćke, koje će podmiriti uzgojne troškove i t. d. Šta bi onda trebalo poduzeti da se ispravi postojeće stanje i prekine jalovi rad jednog dijela naše operative pa i nekih naučno istraživačkih instituta, kakav je izlaz iz ove štetne stagnacije i kako izvršuju svoj glavni zadatak naši instituti? Besumnje, ovaj se zadatak ne da riješiti zastarjelim i pogrešnim metodama, što je već odavno dokazano. Neki se naši instituti bave jalovim temama i troše na njih vrijeme i sredstva. Uzmimo, na pr. jednu od takovih tema: »Uticaj smolarenja na 25 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 28 <-- 28 --> PDF |
kvalitet sjemena«. Ovdje je naime riječ opet o famoznom crnom boru, za koji se držimo kao pijan za plot. Jedna se ustanova već četiri godine bavi ovim problemom pa nije mogla konstatirati da smolarenje negativno utiče na kvalitet sjemena. Pored toga, nakon četiri godine jedan drugi institut prihvaća ovu temu i tek nakon toga informiše se o rezultatu četverogodišnjeg rada. Praktična vrijednost ove teme jednaka je nuli. Prvo, smolarenje se vrši kod nas na 30% borovih sastojina, te prema tome nema nikakove potrebe uzimati sjeme sa smolarenih sastojina. Drugo, mi nemamo nikakve potrebe za toliko velikim količinama sjemena crnog bora, koji uopće treba eliminirati iz masovnog pošumljavanja, a osim svega toga nemoguće je utvrditi upliv smolarenja na klijancima, što je jasno bez ikakvih eksperimenata svakome ko poznaje biološka svojstva bora. Ima tema, koje imaju izvjesnu vrijednost, ali koje isključuju paralelnost rada. Ovamo spada stratifikacija i stimulacija klijanja sjemena. Ona se razrađuje u nekoliko instituta sa nedovoljnim sredstvima i materijalnim mogućnostima. Ovakovom je temom potrebno zadužiti samo jednu ustanovu i osigurati sva potrebna sredstva. Jasno, da u datom slučaju ne postoje kakove ekološke razlike, na koje se neki vole oslanjati. Često se griješi u tome da se kod obrade teme ne prikupljaju literarni podaci i time se otkrivaju već odavno otkrivene Amerike. Dalje, neoprostiv je nehaj, da neki instituti i pored svoga dvogodišnjeg i višegodišnjeg opstanka nemaju ni primitivnih laboratorija. I tako dolazimo do paradoksa, da u to vrijeme kad naši napredni stručnjaci iz operative već u veliko primjenjuju agrotehniku, neki naši instituti tapkaju na jednom mjestu i nemaju interesa za nove i uspješne metode rješavanja glavnih ključnih problema, već prekopavaju stare ozloglašene metode, koje ne mogu dati pozitivan rezultat, i ispituju po hiljaditi put neuspješnu primitivnu tehniku. Da se uklone ove griješke i propuste potrebno je: 1. Zabraniti dalji uzgoj spororastućih i bezvrijednih vrsta. 2. Preorijentirati rasadnike na uzgoj brzorastućih, vrijednih i industrijskih vrsta, domaćih i egzota. 3. Postaviti kao prvi, glavni i hitan zadatak svih naučno istraživačkih ustanova podizanje brzorastućih i rentabilnih kultura pomoću agrotehnike, upotrebe auksina i sveh drugih modernih sredstava. Ovdje se ne treba bojati paralelnosti, jer razni instituti rade na raznim pedološkim bonitetima, pri raznim edafskim prilikama i ovdje je potrebno što više eksperimenata s obzirom na raznovrsnost agrotehničkih mjera. 4. Tako usmjeriti personalnu politiku, odnosno popunjavanje kadrovima naučnih instituta, da ona ne bude slučajna. U institutima mogu ostati samo napredni stručnjaci koji imaju smisla, volje i sposobnosti za napredan i koristan rad na unapređenju svoje struke. Lica sa zastarjelim shvatanjima i bez dovoljno spreme moraju ići u operativu. Ključ za ocjenjivanje lako je pronaći, na pr. u stručnim štampanim radovima svakog naučnog saradnika, kao što je već bilo sugerirano od strane saveznog instituta. 5. Poželjno je obrazovanje jedne stručne komisije od visoko kvalificiranih stručnjaka sa učešćem profesora fakulteta, koja bi izvršila reviziju svih instituta u cilju pregleda i konstatacije korisnosti i racionalnosti rađa |
| ŠUMARSKI LIST 1/1953 str. 29 <-- 29 --> PDF |
svih naučnih saradnika s obzirom na materijalne mogućnosti kojima su oni raspolagali. Sve ovo treba sprovesti što prije, jer napretku i progresu u šumarstvu prijeti jedna ozbiljna opasnost, koja se mora odmah spriječiti; jer je ta opasnost već dovela do paražavajućeg neuspjeha velikih radova na pošumljavanju i učinila teške štete po narodni trud i imetak. ODGOVOR NA ČLANAK G. ING. D. AFANASIJEVA »NAŠE POŠUMLJAVANJE« Ing. Horvat August, Zagreb U U našoj se javnosti često piše o kritici, njenoj svrsi i načinu kako treba da se vrši. Van svake je sumnje, da kritika, kao javna ocjena, treba da djeluje pozitivno pri raščišćavanju izvjesnih pitanja. To ona može postići ako se u prvom redu bazira na stvarnim činjenicama, u našem slučaju na tačnom tekstu, zatim na pravilnoj interpretaciji i dosljedno tome na logičnim zaključcima. Zaključci treba da pokažu pravilnost odnosno nepravilnost stava kritikovanoga ili kritičara. Samo je po sebi jasno, pošto je svrha kritike utvrđivanje objektivne istine da ona treba biti pisana kulturno. Naša glasila nisu samo odraz naše stručnosti nego i kulture. Nažalost, po mom mišljenju, g. ing. D. Afanasijev postupa sasvim obratno. Ne mislim ovdje na ton njegovog pisanja i izraze koje upotrebljava, jer to je stvar njegovog ukusa. U to ne zalazim. Ovdje imam pred očima njegov prikaz u cjelini i način obrade. Općenito je njegov prikaz mixtum compositum napadaja na razna lica, operativu i institute u vezi radova na pošumljavanju. Između tih napada se kao crvena nit provlači propagiranje nedovoljno obrazloženih i nedokumentiranih postavki gosp. Ing. D. Afanasijeva. Pri svom napadu on se služi metodom izdvajanja pristalica i protivnika, izvrtanjem notornih činjenica, samovoljnim mijenjanjem teksta i stavljanjem takvog teksta pod navodne znakove kao da ih je kritikovani napisao i t. d. Pri izdvajanju pristalica i protivnika odlično mu je poslužila Balenova knjiga »Naš goli krš« pri čemu mu je kao uzor poslužio Lisenko. Kako Lisenko u svom referatu (vidi: 0 stanju u biološkoj nauci, Zagreb 1949. pag. 25) pri napadu na Mendela i Morgana stvara se pojam mendelistamorganista, tako i gosp. Afanasijev stvara pojam »Balenove pristalice«, da može u taj pojam strpati sve one, za koje smatra, da nisu na liniji njegove »uravnilovke« t. j . ekskluzivne agrotehnike i primjene brzorastućih vrsta. No to nije sve. On ima daljnji cilj. I ako ispravno kaza »ova knjiga Balena nije ništa drugo, nego jedna kompilacija«, ipak kasnije stvara »Balenove pristalice«. Time hoće, unatoč tome što Balen čak ni po njegovom mišljenju ne daje ništa originalnog, postaviti Balena kao nosioca nekog smjera u pošumljavanju, kako bi mogao one, koje naziva »Balenovim pristalicama« indirektno obilježiti kao politički negativne. To bi bilo žalosno, da nije komično. Prije nego prijeđem na analizu pojedinih stavova prikaza g. ing. D. Afanasijeva moram napomenuti, da se neću osvrtati na sve njegove pri |