DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 10-11/1952 str. 71     <-- 71 -->        PDF

galama, mjestima izloženim suncu i južnom položaju. Ako se mlada jelova
stabla nalaze u zasjeni krošanja starijih stabla, onda ih uš redovno ne napada.
Napad mladih sasitojina jele od strne ove uši u nekim državama srednje
Evrope došao je toliko do izražaja, da stručnjaci pišu ne samo o sve jačem
širenju te uši i njezinoj mjestimičnoj masovnoj pojavi već iznose podatke


o propadanju jelovog pomlatka i postavljaju pitanje o daljnjem uzgoju jele.
Uzgajači prema tome moraju posvetiti u vezi sa širenjem jelove uši izbo ja
najveću pažnju daljnjem uzgoju jele i nastojati da pomiladaik jela ostane
što duže u zasjeni starijih stabala. Ovo je naročito teško kod eksploatacije
šume, gdje često bude pomiladaik na^lo izvrgnut utjecaju sunca. Ako se
dakle vrši eksploatacija i masovno krčenje stabala u jednoj zaraženoj šumi
prijeti opasnost da bude sav pomladak jele izvrgđiut napadu jelove uši.
U tom slučaju dolazi u pitanje daljnje opsto janje jele na takvom zemljištu.
Pregledavajući neke šumske predjele kod Idrije (Pevc, Crni vrh) zjbog
proučavanja potkomjaka upozoreni smo bili i na pojavu jelove uši. Upravitelj
šumarije u Idriji ing. Kordi š doveo nas je do jedne prqgale na
kamenom vršku, gdje se nalazilo u skupini jedno desetak mladih 10—15
godina starih jela. Sve su one bile zaražene i pokazivale tipične posljedice
napada uši. Uši su se uglavnom nalazile na izbojima i iglicama. Na pojedinim
stablima već su iglice otpale u ovršcima, na granama su iglice bile
blijedo zelene, žute ili već smeđe i suhe S obzirom na to, što još nemamo
iskustva sa suzbijanjem jelove uši, a pored toga nam manjkaju i tehnička
sredstva za provađanje mjera suzbijanja kemijskim sredstvima (k tome
treba dodati i težak pristup na mjesto zaraze), jedina mjera suzbijanja je
bila spaljivanje zaraženih stabala. To je bilo u tom slučaju i učinjeno. ,


Utješno je u tom slučaju jedino to, što je do zaraze došlo u tipičnoj
prebornoj šumi, jele, smreke i bukve, a dokazano je, da preborna mješovita
sastojina ne pruža povoljne uslove za razvoj i širenje jelove uši. Osim toga
zaraza je za sada lokalnog karaktera No pri tom ne smijemo biti nikakvi
optimisti, jer je davno poznata činjenica »ka da se neki novi štetnik
na jednom odgovarajućem terenu pojavio mi ga
ne možemo više iskorijeniti već samo suzbiti«.


Pokušajmo kritički promotriti činjenicu, da smo pronašli u jednoj
kraškoj mješovitoj šumi uš jelova izboja na jednom mjestu i da smo je
suzbili spaljivanjem zaraženih stabala. Utvrđivanje uši na jednom mjestu
ne isključuje mogućnost utvrđenja tog štetnika i na drugim mjestima i
sličnim pozicijama. Stabla jele su najprije porušena i onda na jednoj čistini
spaljena. Kod tog postupka mogao je ostati svakako stanoviti broj ušiju na
životu i one su mogle preći na druga stabla jele i tako kroz godinu stvoriti
novo žarište zaraze.´ Spaljivanje zaraženih stabala je doduše radikalna
mjera uništavanja štetnika, ali ako se to vrši na kraškom terenu usred
sušnog ljeta u slučaju malog neopreza može doći do požara.


Za likvidaciju takvih zaraza smatramo da bi u svakom slučaju bila
bolja primjena kemijskih sredstava, kao što se to radi kod suzbijanja ove
uši u inostranstvu. Prašenje zaraženih stabala sa DDT ili HCH prahovima
daje vrlo dobre rezultate, a naročito ako se taj posao izvrši u proljeće
prije odlaganja jaja ili u doba kad se uši nalaze na iglicama. Poprašiti treba
deblo i grane s doljnje strane, jer se uš zadržava na deblu, te na granama
i iglicama pretežno s donje strane.


415