DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1952 str. 50 <-- 50 --> PDF |
boljim zemljištima, ali ni tu ne pokazuje najjači prirast. Izgleda da mu ne prija crvenica. U šumskim kulturama, na plitkim terenima još se slabije razvije. Zasađen na skeletnom tlu u škrapama sa dovoljno zemlje, razvije se u patuljastu formu, počinje rano da rada plodom, i konačno zakržlja. Zasađen na platoima do 500 m n/v mnogo pati od vjetrova i snijega, čak i u mješovitim sastojinama, jer ni tu njegova sadnja nije preporučljiva, jer ne popravlja tlo, ne stvara uvjete za mikroklimu, ne zaštićuje tlo od ispiranja i težinom svojih stabala odvaljuje blokove raspadnute tupine. Neuporedivo bolji uspjeh pokazuje sadnja bagrema po brežuljcima na serpentinskoj i dolomitnoj podlozi u kotarevima Kni n i Sinj , kao i na diluvijalnim naslagama Imotsko-Bekijskog polja u kotarevima Imotsk iL j u b u š k i, ali spomenuti predjeli nisu pravi krš. TILIA — VRSTE Uspjeva li lipa na kršu? Lipa je mnogo voljena, lijepa, korisna i stoga je narod mnogo traži. Uzgred moramo spomenuti, da profesor univerziteta u Beogradu dr. Č e r ^-njavsk i u svojoj brošuri »Kroz naše šume« pogrešno tretira hrast kao simbol slavenstva. Po predanjima narodnog eposa naši preci, koji su živjeli u južnom području Dnjepra više su volili i poštivali veličanstvene stogodišnje lipe, koje se u tom području, kao i kod svih slavenskih naroda do dan danas poštuju. Posve je neopravdano tvrđenje mnogih šumarskih stručnjaka, da lipa ne može uspijevati u Dalmaciji. Autohtoni primjerci Tilia parvifolia u planini Bi okovu dokazuju, da je lipa prastanovnik dalmatinskog krša. Nažalost, u toj planini nema više starijih matičnih stabala, koja bi producirala zdravo i zrelo sjeme, Godine 1932 formirano je u gradu Imotskom društvo »Lipa« za poljepšavanje mjesta i promicanje turizma. Tom prigodom preneseno je iz planine i zasađeno po ulicama grada 50 stablašica Tilia parvifolia. Ovi drvoredi postoje i danas. Ima također lijepih nasada po- parkovima u Metković u i skoro u svakom malom mjestašcu Dalmacije. Međutim u vještačkim kulturama nigdje se ne vidi nijedno lipovo stablo. Razlog tome nije klima, ni tlo, nego slaba produkcija sadnica. Na prostranom kršu našlo bi se mjesto i povoljno* tlo za uzgoj lipa, ali nismo potpuno savladali tehniku razmnožavanja ove vrste. Domaćeg sjemena nemamo dovoljno, a ono što skupimo na području Dalmacije, porijeklom je iz nižih nadmorskih područja izvan prirodnog areala, iz aridnih sušnih predjela, gdje lipovo sjeme zbog jakih žega i trajnih suša ne dozrijeva, ostaje šturo, jalovo, vrlo slabog kvaliteta. U ovom slučaju ne pomaže nikakova stratifikacija, a postotak klijavosti rijetko kad premaši 5%. Međutim ni ono sjeme koje se dobavlja iz drugih narodnih republika ne bi kraškog šumara potpuno zadovoljilo. Blagovremeno stratificiranje ovog sjemena dalo bi u najboljem slučaju 30 do 40% klijavosti u narednom proljeću. Razlog tome je fiziološka narav samog sjemena. U šumarskoj literaturi nalazimo rješenje ovog problema. Naime, postoji već dobro prokušano pravilo, da sej lipovo sjeme bere dok još nije potpuno zrelo i da se isto smjesta stavi u stratifikiat. Kod ovakovog postupka nastavljaju se sve 394 |