DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1952 str. 46 <-- 46 --> PDF |
SUR LE PLATANE ET LES SOINS A DONNER A SES PLANTS L´auter expose les donnees sur le platane et decrit la culture des jeunes plants provenant du semis. De raeme il cite des resultats obtenus sur les places d´essai. On a eu des resultats avantageux avec rensemencement dans les rainures entre les tuiles deposees et avec le semis sur le sol ou l´on a ajoute du menu charbon de bois. Le repiquage et le raccourcissement de racines de jeunes plants se sont demontres comme des operations etant tres favorables au developpment de jeunes plantations. Ing. Giperborejski Boris (Split) VRSTE DRVETA ZA POŠUMLJAVANJE KRŠA DALMACIJE (Zapažanja iz prakse) Pri pošumljivanju krša problematika vrsta uvijek je zauzimala centralno mjesto. Rješavanje ovog pitanja u toliko je teže, što se kod određivanja vrsta mora tretirati dvije, često oprečne tačke gledišta. Sa ekonomsko- gospodarskog gledišta trudilo se udovoljiti željama i potrebama mjesnog stanovništva, a uz to zadovoljiti i osnovnim zahtjevima šumarske shuke. Sa biološkog gledišta nastojalo se izvršiti izbor otpornijih vrsta sposobnih izdržati teške ekološke uvjete razvitka i života na kršu. Svrha je ovom članku da prikaže pojedina zapažanja i zanimljivosti iz prakse predratnih pošuml javan ja obzirom na izbor vrsta i time doprinese rješavanju ovog aktuelnog problema. S druge strane ovom je članku svrha, da potakne kolege na terenu na daljnja provjeravanja ovog i sličnih pitanja. Za sada su u ovom članku izložena zapažanja iz prakse u zagorskom kontinentalnom dijelu Dalmacije, ostavljajući za buduće pretres sličnih pitanja za primorski dio krša. Kao primjer navodimo radove na području kotara Imotsko g zbog toga, što je ovaj kotar po svojim ekološkim uvjetima tipčian za šire područje zagorskog krša Dalmacije. U ovom kotaru nahode se sve florističke zone počev od hladnijeg lauretuma do alpskih pašnjaka i suvata u planini Biokovo. Postoji također i obilje pedološko-genetskih tipova. Osnovni tip tla svakako je crvenica u svim njenim nijansama, ali uz nju tu i tamo susrećemo fliš-teren, aluvijum, diluvijalne naslage i druge formacije sve do skeletnog i potpuno sterilno* zemljišta kraških kamenjara. Klima je polukontinentalna. Oborina ima cea 1100 mm godišnje. Termički minimum najhladnije zime zabilježen je u prošlom deceniju sa —18° C u trajanju od 4 dana. Šume su devastirane uglavnom u područjima od 250 do 600 m nlv. U tim područjima bilo je izdvojeno cea 4000 ha golog krša u raznim poreznim općinama u svrhu vještačkog pošumljavanja. Prije rata pošumljavanje se vršilo uglavnom sadnjom crnogoričnih i bjelogoričnih vrsta u omjeru 3 : 1 ili još češće 4 : 1. Ovaj omjer u korist crnogorice nije bio slučajan. On jebio diktiran potrebama štednje i veće sigurnosti u postizavanju uspjeha sadnje. I jedno i drugo moglo se postići najlakše upotrebom za pošumljavanje prokušanih domaćih vrsta i grmljer, stoga se izboru vrsta nije pokla 390 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1952 str. 47 <-- 47 --> PDF |
njala dovoljna pažnja. Radilo se više šablonski kao i u drugim kotarevima Dalmacije. Rezultat je takovog rada, da u Dalmaciji ima 11000 ha čistih borovih kultura. Kod sadnje aklimatiziranih domaćih vrsta, čak i sa primjenom jednostavnije tehnike rada, postignut je u najsušnijim godinama prosječni minimalni uspjeh od cea 5Ö%. To je bio tradicijom utvrđen minimum i mjerilo po kojem se prosuđivala agilnost, pa čak i stručna sposobnost šumara pošumljivača. Tog su se pravila pridržavali i šumari ovog kotara, ne želeći da se izlažu stručnoj kritici i odgovornosti za eventualne neuspjehe. Unašenje novih elemenata u šumske kulture i razni pokusi oko primjene nove tehnike rada, vršeni su nezvanično u malom opsegu s tim da se ne ističu i da ne umanjuju opći financijski efekat rada. Ipak je i u ovom šablonskom radu bilo mnogo poučnog. Donosimo ukratko dugogodišnja zapažanja o ozgoju dolje navedenih vrsta. PINUS NIGRA Zašto se mnogo sadilo crnoig bora? Među crnogoričnim vrstama uvijek je dominirao crni bor, jer je pokazivao najveći uspjeh primanja na svim terenima bez obzira na tehničku izvedbu radova i skoro u svim klimatskim prilikama. U najnepovolinijim prilikama, u godinama sa trajnom sušom, s primjenom nešto bolje tehnike sadnje i upotrebom boljih sadnica postizavao se minimalni uspjeh 50—60%*. To je bio jedan od glavnijih razloga, koji je pobuđivao šumarske stručnjake da sade što više crnog bora Seljaci, posjednici kraškog zemljišta, sadili su ga na najprimitivniji način — pikiranjem »pod polugu« i često su posHzavali vrlo dobar uspjeh. Crni bor je siguran, pouzdan i vjeran saveznik kraškog šumara. On je često spašavao čast i renome šumarskog stručnjaka i kamuflirao njegove neuspjehe na ostalim područjima rada. Pozitivne strane crnog bora, kao biljke pionira, na degradiranim tlima poznate su svima. Humus koji on stvara i akumulira na crvenicama aridnih kraških područja njegova je najveća zasluga. Prije rata u kotaru Imotskom bilo je 504 ha borovih kultura. Veće ili manje kulture od 3 do 30 ha površine nalazimo u svim predjelima kotara, na raznim ekspozicijama do 600 m n/v. Bor se dobro razvija na svakom zemljištu, ali ipak veći mu je prirast na crvenici, nego na fliš-terenima. Da lij e sadnja crnog bora na fliš-terenima »kriminal«? Nije posve opravdano mišljenje nekih stručnjaka da je sadnja borova na fliš-terenima »kriminal«. Crni bor nije listopadno drveće s otvorenim plafonom u zimsko kišovito doba. On se u svojoj mladosti, još prije sklapanja, razvije u obliku gustog niskog grmlja i svojim habitusom i bočnom zasjenom stvara povoljne -uvjete za mikroklimu. Kasnije, nakon sklapanja, on pruža dvostruku zaštitu zemljištu. U prizemlju svojim dubljim naslagama humusa prekriva najosjetljivije i najdestruktivnije slojeve tupine od djelovanja atmosfedilija i sunca, a gore gustim krošnjama zaštićuje podlogu od jakih i naglih plju 391 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1952 str. 48 <-- 48 --> PDF |
skova. Njegovo korijenje čvrsto veže tlo u jednu cjelinu. Takova je uzorna kultura crnog bora na fliš-terenu postojala, a vjerojatno još i sada postoji u selu Ričicam a na strmim osojnim i izloženim buri obroncima brda »Osoja«. U toj kulturi za 13 godina promatranja nije zabilježen nijedan slučaj obaran ja stabla vjetrom (izvale). Ova 30-godišnja kultura izgledala je kao oaza u nepreglednoj pustinji sivkasto-žute tupine koja je u najjačem procesu raspadanja i erozije. Baš ova kultura služila je kao vanredno dobar i poučan uzorak, kako treba štititi tlo od erozije. Međutim ovaj primjer nije jedinstven u kotaru Imotskom, a vjerojatno i u drugim kotarevima na području oblasti Dalmacije. Postoje još starije i ljepše kulture (napr. »Galica draga«) na kojima se jasno vidi, da se sadnjom bora može postići vrlo dobar uspjeh na učvršćivanju fliš-terena. Tome u prilog govori još i slijedeća okolnost. Fliš-teren, iako se smatra pokretnim terenom, ipak se znatno razlikuje od t. zv. »ruč-terena« sa debelim i teškim naslagama ilovače. Kod ruč-terena zapažamo klizanje debelih masa navlažene ilovače. Na eocenskom fliš-terenu nema dubokih naslaga rahle zemlje, jer se raspadanje vrši postepeno u relativno tanjim slojevima izloženim atmosferlijama ,ispod koji se nalazi tvrda tupina. Korijenje borovih nasada ipak prodire duboko u tupinu, a nadzemni dio bora svojim pokrovom štiti gornje horizonte od raspadanja. PINUS HALEPENSIS Da ne griješimo više sa alepskim borom. U mnogim mješovitim šumskim kulturama na području ovog kotara do 300 m nlv nađe se po koji primjerak ili manja grupa alepskog bora. Ima primjeraka i od 30 do 40 godina starosti, ali nigdje se taj bor ne razvija u krupnije stablo. Pojedini stariji primjerci alepskog bora izrastu u ovom kotaru u tanka kržljava stabla od 3—4 m visine ili još češće rastu grmoliko. Rađaju plodom. Šišarice su normalno razvijene i daju dobro klijavo sjeme, koje ovdje dozrijeva koncem ljeta. Uzgajanje je alepskog bora u ovom kotaru griješka prošlosti, ali je ta griješka pravljena sve do početka rata, a nije isključeno da se ponavlja i sada. U kulturama ga nalazimo u prisojnim stranama ili u gusto obraslim sastojinama. Činjeni su pokusi sadnje alepskog bora u predjelu »Trolokve« sela L o v r a ć a, na brdovitom platou, cea 500 m nlv, na skeletnom zemljištu, u udaljenosti oko 30 km od morske obale (u zračnoj liniji). Kultura je u početku uspjela, ali nakon 4—5 godina postepeno i potpuno propala od studeni i jakih vjetrova, iako je bila zaštićena drugim elementima mješovite sastojine. U ovoj neravnoj borbi za opstanak alepski je bor pokazivao vanrednu otpornost: preko zime bi pocrvenio, a za vrijeme vegetacije ponovo bi oživio, ali svaki put sa sve većim i većim gubitkom vegetativnih organa. CUPRESSUS SEMPERVIRENS A. k lima ti z a ci j a i prodiranje čempresa u zaleđu Zagore U kulturama su jednako zastupljena oba varijeteta čempresa, koji jednako dobro uspijevaju na diluvijalnim podlogama, kao i na crvenicama 392 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1952 str. 49 <-- 49 --> PDF |
kraških platoa. Ima ga svuda do cea 500 m nlv, bez obzira na ekspozicije, A.klimatiziran je potpuno, te pomalo osvaja nova, klimatski ekstremnija područja. Prodire čak na teritorij susjedne Bosne, Bosanski seljaci koji održavaju trgovačke veze sa kotarom Imotskim, vraćajuć se kućama uzimlju čempresove stablašice iz kultura uz cestu i presađuju ih na svom teritoriju. Ima ga ponešto i u mnogim sjevernijim kotarevima sa kontinentalnom klimom, kao što su Sinj, Drniš, pa čak i Knin. Podaci o biološkim osobinama čempresa iz stručne literature nisu posve točni. Na pr, nije točno da je kritična temperatura za čempres —13° C u koliko ista traje 2—3 dana. U okolici Imotskog (selo> Glavina) kraj pravoslavne crkve postoje stariji nasadi Cupressus pyramidalis do 12 m visine, koji su preživjeli temperaturu—18° C uz jak sjeverni vjetar u trajanju od 4 dana i to skoro bez ikakvog oštećenja. Za uspješno kultiviranje ove vrste, međutim, potrebna su tri važna uvjeta: 1. sakupljanje sjemena u mjesnim kulturama sa aklimatiziranog drveća. 2. sakupljati potpuno zrelo sjeme sredinom mjeseca oktobra (ne juni—juli) i 3. prenositi sadnice na teren samo u proljeće .Osim toga valja sijati čempres što ranije u proljeće ili ga prethodno 2—3 sedmice držati u vlažnom pijesku. Jesenska presadnja ne uspijeva dobro, a sadnice čempresa ne podnose utrapljivanje. CEDRUS DEODARA ET CEDRUS ATLANTICA Više cedrova na naš krš! Obe vrste cedrova, a naročito himalajski ,vrlo dobro uspijevaju na području ovog kotara. U okolici Imotskog kraj Modrog Jezera postojala su također 2—3 primjerka 20 godina starih stabala Cedrus libani, ali su uništeni za vrijeme ovog rata. Nažalost prije rata cedrus-vrste su se malo sijale u šumskim rasadnicima i to samo radi pomanjkanja sjemena. Jednogodišnje kao i dvogodišnje cedrove sadnice jednako lako podnose presađivanje na teren. Presađene na teren sadnice cedra u tamošnjim klimatskim prilikama ne trpe mnogo od mrazeva, a i malo pate od suše. Bilo bi stoga preporučljivo, da se masovno uzgajaju na svim terenima (osim fliša) gdje iole ima dovoljno zemljišta, bez obzira na ekspoziciju. Pojedinih primjeraka cedrova ima po parkovima Metkovića , Dubrovnika, kod duvanske stanice u Vrgorcu i skoro u svim primorskim gradovima. Ima ih i na M a r j a n u u Splitu, gdje rastu na krševitom tlu bez ičije pomoći i bez posebne njege. ROBINIA PSEUDOACACIA Neuspjelo »b a g r e m o v a n j e«. Između uzgajanih listača predratnog doba, bagrem je uvijek zauzimao dominantan položaj (cea 60%). Mnogo je propagiran, besplatno dijeljen veliki broj sadnica privatnim posjednicima, pa je zato i proširen u čitavom kotaru, ali rijetko gdje se viđa kao dobro dimenzionirano i normalno razvijeno stablo. On je sastavni elemenat manjih sastojina seljačkih posjeda na 393 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1952 str. 50 <-- 50 --> PDF |
boljim zemljištima, ali ni tu ne pokazuje najjači prirast. Izgleda da mu ne prija crvenica. U šumskim kulturama, na plitkim terenima još se slabije razvije. Zasađen na skeletnom tlu u škrapama sa dovoljno zemlje, razvije se u patuljastu formu, počinje rano da rada plodom, i konačno zakržlja. Zasađen na platoima do 500 m n/v mnogo pati od vjetrova i snijega, čak i u mješovitim sastojinama, jer ni tu njegova sadnja nije preporučljiva, jer ne popravlja tlo, ne stvara uvjete za mikroklimu, ne zaštićuje tlo od ispiranja i težinom svojih stabala odvaljuje blokove raspadnute tupine. Neuporedivo bolji uspjeh pokazuje sadnja bagrema po brežuljcima na serpentinskoj i dolomitnoj podlozi u kotarevima Kni n i Sinj , kao i na diluvijalnim naslagama Imotsko-Bekijskog polja u kotarevima Imotsk iL j u b u š k i, ali spomenuti predjeli nisu pravi krš. TILIA — VRSTE Uspjeva li lipa na kršu? Lipa je mnogo voljena, lijepa, korisna i stoga je narod mnogo traži. Uzgred moramo spomenuti, da profesor univerziteta u Beogradu dr. Č e r ^-njavsk i u svojoj brošuri »Kroz naše šume« pogrešno tretira hrast kao simbol slavenstva. Po predanjima narodnog eposa naši preci, koji su živjeli u južnom području Dnjepra više su volili i poštivali veličanstvene stogodišnje lipe, koje se u tom području, kao i kod svih slavenskih naroda do dan danas poštuju. Posve je neopravdano tvrđenje mnogih šumarskih stručnjaka, da lipa ne može uspijevati u Dalmaciji. Autohtoni primjerci Tilia parvifolia u planini Bi okovu dokazuju, da je lipa prastanovnik dalmatinskog krša. Nažalost, u toj planini nema više starijih matičnih stabala, koja bi producirala zdravo i zrelo sjeme, Godine 1932 formirano je u gradu Imotskom društvo »Lipa« za poljepšavanje mjesta i promicanje turizma. Tom prigodom preneseno je iz planine i zasađeno po ulicama grada 50 stablašica Tilia parvifolia. Ovi drvoredi postoje i danas. Ima također lijepih nasada po- parkovima u Metković u i skoro u svakom malom mjestašcu Dalmacije. Međutim u vještačkim kulturama nigdje se ne vidi nijedno lipovo stablo. Razlog tome nije klima, ni tlo, nego slaba produkcija sadnica. Na prostranom kršu našlo bi se mjesto i povoljno* tlo za uzgoj lipa, ali nismo potpuno savladali tehniku razmnožavanja ove vrste. Domaćeg sjemena nemamo dovoljno, a ono što skupimo na području Dalmacije, porijeklom je iz nižih nadmorskih područja izvan prirodnog areala, iz aridnih sušnih predjela, gdje lipovo sjeme zbog jakih žega i trajnih suša ne dozrijeva, ostaje šturo, jalovo, vrlo slabog kvaliteta. U ovom slučaju ne pomaže nikakova stratifikacija, a postotak klijavosti rijetko kad premaši 5%. Međutim ni ono sjeme koje se dobavlja iz drugih narodnih republika ne bi kraškog šumara potpuno zadovoljilo. Blagovremeno stratificiranje ovog sjemena dalo bi u najboljem slučaju 30 do 40% klijavosti u narednom proljeću. Razlog tome je fiziološka narav samog sjemena. U šumarskoj literaturi nalazimo rješenje ovog problema. Naime, postoji već dobro prokušano pravilo, da sej lipovo sjeme bere dok još nije potpuno zrelo i da se isto smjesta stavi u stratifikiat. Kod ovakovog postupka nastavljaju se sve 394 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1952 str. 51 <-- 51 --> PDF |
životne funkcije u sjemenu do proljeća bez pauze i takovo sjeme daje narednog proljeća 70—80°!o klijavosti. Na uzgajanju lipovih sadnica trebalo bi intenzivnije poraditi i zadovoljiti potražnju mnogobrojnih potrošača, a u prvom redu potrebu saobraćajnih ustanova za podizanje drvoreda uz naše ogolile putove, kao i za ozelenjenje gradova, sela i kupališta. Obe vrste lipe, t. j. Tilia parvifolia i T. grandifolia dobro uspijevaju na području Dalmacije i to s jednakim uspjehom u Primorju i u Zagori, u ravnicama i brdovitim predjelima, a vjerojatno bi uspijevale i dr. vrste lipa. > ULMUS - VRSTE I brijestovima valja osigurati mjes to u kraškim rasadnicima Poljski brijest Ulmus campestris nalazimo svuda po Dalmaciji. Ima ga u svim primorskim mjestima, osim otoka. Ima ga i u Zagorju sve do granice Bosne. Lako se uzgaja. Zasijan u proljeće u rasadnicima daje kvalitativno dobre i za presađivanje sposobne sadnice iste godine. Poteškoće oko njegovog uzgajanja nailaze kraški šumari samo u momentu sakupljanja sjemena (dozrijeva početkom maja), jer snažni vjetrovi katkad još prije dozrijevanja odnesu čitavu berbu i time potpuno poremete sjetvene planove. Takav slučaj je bio u proljeće 1948 godine, kad je na području oblasti Dalmacije sakupljeno jedva 5 kg brestovog sjemena u mjesto 200 kg predviđenih u planu pošumljavanja. Brijest vrlo dobro uspijeva na svimi tipovima tala, ali najbolje na dubljim diluvijalnim podlogama i na aluvijumu. Prije rata, iz nepojmljivih razloga, vrlo se malo uzgajao. Medu´ šumarima nije bio mnogo popularan iako je tehnika njegovog uzgajanja vrlo jednostavna, Grafioza na brijestovima u tamošnjim klimatskim i edafskim prilikama nije se pokazala toliko opasnom bolešću, da bi se radi toga moralo odustati od uzgajanja ove vanredno vrijedne vrste drveća. Ostale srodne vrste brijestova malo je u ovom kotaru. Brijest je proširen po čitavom Imotskom kotaru. U mnogim privatnim posjedima do dandanas mogu se naći jako dimenzionirani primjerci autohtonih brijestova. CELTIS AUSTRALIS Košćela je za pošumljavanje i za uživanje seoskoj d j e c i Košćela ili peligrinka proširena je u čitavom kotaru do 500 m nadmorske visine, na svim ekspozicijama pojedinačno ili u manjim grupicama, uglavnom u seljačkim posjedima u blizini naselja. U kulture se unosi u neznatnom broju zbog nedovoljne produkcije sadnica. Tehnika uzgajanja je jednostavna, ali sjemena nema dovoljno na raspolaganju. Zbog pomanjkanja voća na kršu seoska djeca često pokupe čitavu berbu. Postotak 395 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1952 str. 52 <-- 52 --> PDF |
Mijavosti je dosta visok, a može se sijati rano u proljeće i bez prethodnog stratificiranja. Košćela lako podnosi presađivanje, naročito dobro se razvija na dubljoj crvenici, podnosi zasjenjivanje i otporna je prema suši i mrazovima. Naročito se dobro razvija na prisojnim stranama. JUGLANS REGIA Orah je komponenta za ekonomski preporod sela Pojedini primjerci oraha prošireni su u čitavom kotaru. Nalazimo ga u svim florističkim zonama do 600 m, nadmorske visine .Odlično uspjeva na crvenici, a nalazimo ga često blizu naselja na fliš terenu (selo Ričice), naročito se pak dobro razvija na diluvijumu (Proložac, Dobranje). Nažalost ova ekonomski vrijedna i skupocjena vrsta nije u ovom kotaru, a niti u drugim kotarevima Dalmacije dovoljno zastupljena. Prema statističkim podacima iz godine 1935, na teritoriju čitavog kotara, na površini od 41 km2 pronađeno je svega 2500 komada orahovih stabala. Orahove sadnice mnogo traže privatnici, ali njihova produkcija u državnim šumskim rasadnicima nikad nije bila dovoljna da zadovolji potražnji, jer proizvodnja orahovih sadnica zahtijeva veće obradive površine (1200 str. po 1 aru) već u prvoj godini uzgajanja, a još mnogo veće pri eventualnom školovanju stablašica u 3-godišnjem turnusu. Predratni rasadnici bili su premaleni i preopterećeni proizvodnjom drugih šumskih sadnica i baš zbog toga za masiovnu produkciju orahovih sadnica nikad nije bilo slobodnog mjesta. Činjeni su pokušaji da se orah unaša u šumske kulture na kršu. Tim dobrim namjerama nije ništa stajalo na putu; presađene su se sadnice primale i dobro se razvijale, ali ipak nijedan orah do danas nije ostao u kulturama, jer su svi do jednog bili pokradeni i presađeni u privatne ograde. To je znak nedovoljne produkcije. Krivi isu više oni koji su1 ih u malom broju proizvodili. Orah mnogo traže državne i javne -ustanove za drvorede. U tu! svrhu uzgajaju se 3-godišnje školovane stablašice od 1,5 do 2 m visine sa reduciranom žilom srčanicom. Prema podacima iz literature, orah teško podnosi prikraćivanje središnje žile i iz tih razloga ne preporučuje se da rez srčanice bude veći od V* ukupne dužine korijena. Međutim, u rasadniku »Špinut« u Split u u proljeće 1947. godine radnici su prigodom školovanja orahovih sadnica naopako shvatili upustva upravnika te su pokratili žile za */« dužine, a 1U ostavili. Uspjeh je bio iznenađujući. Preškolovane su biljke već u početku 1949. godine imale 1 do 1,5 m visine sa normalno razvijenim krošnjama. AMYGDALUS COMMUNIS Demagogija »a m i g d a 1 i z a t or a« krša Badem je proširen također u čitavom kolaru u mnogo većem broju nego orah, na svim tipovima zemljišta, pa i na mineralnokarbonatnom tlu 396 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1952 str. 53 <-- 53 --> PDF |
fliš-terena, do 400 m n/v (Ričice, Biorine, Dobranje). Najbolje se razvija na diluvijalnim debelim naslagama u dolinama, vrtačama i uz rubove kraških polja, ali ne zaostaje u prirastu i u obilnom rađanju ni na crvenicama. Nalazi se i u pojedinim šumskim kulturama, ali tu slabo podnosi konkurenciju, zaostaje u prirastu, zahtijeva njegu, bez koje kržljavi i degenerira. U poslijeratno doba stvorila se čitava plejada stručnjaka i amatera t, zv. »amigdalizatora« Dalmacije koji su insistirali na pošumljavanju većih površina bademom. Sadili su badem u čistim sastojinama po 100 komada po ha bez podstojne sastojine. Vjerovali su da će time rješiti problem ozelenjenja goloig krša i ekonomski preporoditi ovu oblast, a o zaštiti tla uopće nisu vodili računa. Srećom da ta naduvana propaganda nije od seljaka prihvaćena. Seljaci su konkretnim i pametnim obrazloženjima dokazali amigdalizatorima, da badem nije sposoban za ekstenzivno voćarstvo na kršu, da zahtijeva bolje i dublje tlo, mnogo prostora, mnogo svijetla i nešto njege. Osim toga badem ne popravlja lio, nego ga iscrpljuje i ne štiti tlo od erozije. Ipak ne znači da badem ne bi trebalo uzgaijati u šumskim! rasadnicima. Naprotiv, treba povećati produkciju sadnica specijalno za pošumljavamje posjeda seljačkih zadruga i privatniika. Tehnika uzgajanja badema je vrlo jednostavna. Nesporazum medu stručnjacima postoji samo u vremenu njegove sjetve. Prema najnovijim pronalascima, vremenski period nije odlučan faktor u uspjehu sjetve badema, nego temperatura tla. Sjeme zasijano rano u proljeće niče skoro istodobno kao i ono zasijano u jesen. Životne funkcije u sjemenu badema probuduju se onda, kad strašni otrov amygdalin u sjemenu pod utjecajem temperature tla prede u drugi alotropski spoj i izgubi svoje otrovno djelovanje i time otvori vrata izlasku klice na dnevno svijetlo. Prema ovome bi bilo indiferentno, da li se badem sije u jesen ili rano u proljeće. CORYLUS-VRSTE Obična lijeska može da postane neobičnom ako se njoj pokloni dolična pažnja Bilo bi možda mnogo korisnije, kad bi se kraški šumari pozabavili razmnožavanjem na kršu ovog poznatog kalcifila. Na tome bi mnogo dobilo i voćarstvo´ i šumarstvo. Lijeska relativno dobro podnosi sušu, ne pati od vjetrova, ne stavlja velike zahtjeve na tlo i počne rano da rada plodom. Plod lijeske sadrži do 60°/o prvoklasnog jestivog ulja. Žile lijeske odlično vezuju teren. To je grm, koji bi možda dobro došao za učvršćenje pokretnog fliš-terena. U kotaru Imotskom postojali su samo tragovi autohtone lijeske i to u predjelima uz granicu Bosne. Mnogo više je ima u kotarevima Sinj i Knin . Tehnika razmnožavanja je vrlo jednostavna. Razmnožava se masovno uglavnom položniciama. Na žalost naši stručni listovi ne pokazuju mnogo interesovanja za ovu korisnu biljku. Za uzgajanje lijeske kod nas na golom kršu morajuagronomi. da se u jednakoj mjeri zainteresiraju šumari i 397 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1952 str. 54 <-- 54 --> PDF |
U drugim zemljama, napr. u Sovjetskom Savezu, već odavno postoji uža kolaboracija po ovom problemu između ove dvije s*ruke, a specijalno u pitanjima biologije i ekologije ove blijke, izrade agrotehničkih pravila, oplemenjivanja vrsta, povećanja prinosa plodova i tehnologije iskorišćavanja pojedinih proizvoda. Kod nas je ova vrsta podcjenjivana i zanemarena. Trebalo bi probuditi interes za ovu vrstu među našim stručnjacima. Specijalne vrste za posu ml javan je bujičnih područja Za pošumljavanje zaštitnih kraških terena između listača najpodesnije su one vrste koje su najmanje ugrožene od navale stoke. Međutim, na ovu okolnost malo se pazilo, te se i ovdje najviše protežirao bor. Veći dio bujičnih područja u kotaru Imotskom zašumljavan je sa crnim, borom i to poglavito u čistim sastojinama. To je bezuslovna velika griješka, koja se i)e može pravdati nikakovim stručnim argumentacijama, jer su negativne sirane čistih crnogoričnih sastojina poznate svakom stručnjaku. Međutim, ta bi se griješka mogla znatno popraviti unašanjem raznih listača, a u prvom redu onih, koje imaju jaku izbojnu snagu iz panja, jako razvijene žile, manje podložene brstu stoke, a koje bi opet, pored zaštitne funkcjie imale i neku ekonomsko-gospodarsku vrijednost. Među ostalim u takove bi vrste spadale: Ailanthus glandulosa, Rhus typhina, Elaeagnus angustifolia, Pistacia vera i dr. AILANTHUS GLANDULOSA Pajasen je drvo budućnosti Prema pričanju starijih ljudi pajasen je prodro u ovaj kiotar još za vrijtme bivše Austrije i tu se naglo proširio. Nalazimo ga skoro u svakom selu, u svakom bujičnom području i u mnogim kulturama, u svim ekspozicijama i nadmorskim visinama do 600 m. Često pravi neprolazne gustiše u gomilama kamenja. Proklinjan je od zemljoradnika i stočara i stalno proganjan sa boljih zemljišta. Pravi je kserofit, odlično veže strme kamenite terene, neumorno osvaja sve nove i nove terene te se uporno suprotstavlja svim elementarnim nepogodama, kao i svemoćnoj snazi čovjeka. Ne vole ga ni ljudi, ni stoka i baš radi toga, kao* i radi njegove otpornosti morao bi da uđe u sastav bujičnih vrsta drveća, gdje se i do sada pokazivao kao vrijedan i pouzdan čuvar i zaštitnik pokretnih terena. Kraški šumari stalno su podcjenjivali njegovu ekonomsku vrijednost. Međutim, najnovija naiučno-tehnička istraživanja otkrila su u njemu čitav riiz pozitivnih i vrlo korisnih osobina. Njegova je tehnička uporabljivost mnogo veća, nego što se do sada mislilo* i prema tome je pajasen od danas drvo budućnosti. U ovom kotaru pajasen se uspječno razmnožava u dalekoj prošlosti izravnom, sjetvom na terenu i vegetativnim putem. Sjetva se je vršila u kamenitim područjima i u osipinama i to uvijek sa dobrim uspjehom. 398 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1952 str. 55 <-- 55 --> PDF |
RHUS TYPHINA Industrijskim biljkama je prvo mjesto na kršu Kiseli ruj je po svojim biološkim osobinama, kao i po vanjskom izgledu vrlo sličan pajasenu. Ima jako razvijeno žilje i jaku izbojnu snagu i prema tome bi mogao da vrši istu zaštitnu funkciju kao i pajasen. Pored toga preporučuje se za razmnožavanje u svrhu proizvodnje trijeslovine za štavljenje kože. Prokušan je po prvi put u Dalmaciji godine 1947. presadnjom korenjaka na raznim tipovima zemljišta (fliš-teren, terra rosa, škriljevci, dolomitna podloga), na raznim ekspozicijama i nadmorskim visinama do 600 m, u raznim kotarevirna i svuda je dobro uspio. Tehnika njegovog razmnožavanja je vrlo jednostavna. Lako se razmnaža vegetativno i to reznicama od žilja (preko 90°/<* primanja). Naprotiv pokusi sadnje reznicama od nadzemnih dijelova nisu pokazali zadovoljavajuće rezultate. Na završetku ovog kratkog pregleda do sada upotrebljavanih vrsta moramo naglasiti, da ovim nije iscrpljen popis sveg onog zelenila, kojim se do danas pošumljavao naš goli krš. Naročito je za žaljenje da se kod izbora vrsta nije pazilo na specifičnost geografskog položaja našeg krša i na bogate perspektive koje otvara baš ta okolnost, da krš leži u neposrednoj blizini Jadranskog mora. Nadamo se pak da će taj propust nadoknaditi svojim radom sadašnja agilnija generacija šumarskih stručnjaka. BAUMARTEN FÜR DIE KARST^AUFFORSTUNG DALMATIENS (Wahrnenmungen aus der Praxis) Die Auswahl der Baumarten in unserer Karstaufforstung war seit jeher das Zentralproblem und es ist auch bis heute geblieben. Der Autor bringt seine Vovkriegserl´ahrungen aus der Praxis, die er im Bezirke Imotski im kontinentalen Teile Dalmatiens ausübte. Diese Gegend is nach ihrer oekologischen Bedingungen auch für das breitere Gebiet Dalmatiens typisch. In diesem Bezirke sind alle florisüsche Zonen vom kühleren Laurentum bis zu den Almen im Gebirge Biokovo vertreten. Der Bodengrundtypus ist die Terra rossa; man trifft aber auch Flysch-Terrain, Alluvial- und Diluvialschichten bis zum völlig sterilen Steinboden. Das Klima ist halbkontinental mit cca 1.100 mm Niederschlagsmenge und 4-täg. thermischen Minimum (in vergangenen Dezennium) von —18° C. In devastierten Teilen dieses Bezirkes (250—600 m H. ü. d. M.) war cca 4.000 Ha kahlen Steinboden ausgeschieden um ihn mit Nadel- und Laubholzarten künstlich und schablonmässig im Verhältnis 4 :1 zu bepflanzen. Dennoch, gibt es heute in Dalmatien 11.000 Ha reinen Kieferkulturen. Auch in trockensten Jahren war der Erfolg der Pflanzung der aklimatisierten einheimischen Arten durchschnittlich 50%>. Autor sagt, dass auch diese schablonmässige Arbeit, doch viel instruktives gab. Daher stellt er in kurzen Zügen seine langjährige Erfahrung über die Erziehung einzelner Arten dar. Unter den Nadelhölzern, dominierte die Schwarzkiefer (Pinus nigra). Man hat sie gepflanzt, weil sie auch bei ungünstigsten Umständen bei dauernder Dürre den bessten Erfolg zeigte (50—60°/o). Sie ist ein Pionier am degradierten Boden und hat sich grösste Verdienste um die Humusbildung im ariden Karstgebieten erworben. Im Gegenteil, die Erziehung von Pinius halepensis war ein Fehler, den man nicht wiederholen darf. Cupressus sempervirens soll man auch in der Zukunft auferziehen. Die Angaben in der Fachliteratur über die kritische Temperatur sind falsch, weil die Zypresse kann —18° C beim starken nördlichen Winde während 4 Tage vertragen. (In der Literatur ist die kritische Temperatur von —13° C mit 399 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1952 str. 56 <-- 56 --> PDF |
2-täg. Dauer angeführt.) Cedrus deodara gedeiht gut und man soll sie noch mehr an unserem Karst pflanzen. Robinia pseudoacacia kommt nicht fort, besonders am Boden der Terra rossa. Die Linde wächst am Karstboden. Ein Beweis dafür sind einzelne autochthone Exemplare im Gebirge Biokovo. Autor empfielt ebenso die Ulmus-Arten die überall in Dalmatien, auser an den Inseln, zu finden sind. Celtis australis soll man auch auferziehen. Juglansregia ist eine Komponente bei der wirtschaftlichen Erneuerung des Dorfes. Bis jetzt hat man sehr wenig Aufmerksamkeit dieser wertvollen Art gewidmet. Amygdalus communis ist nicht so geeignet wie die sog. »Amygdalizatoren« dachten. Corylus-Arten sind ausgeprägt kalziphyle Arten die die Dürre und Wind ertragen und sehr früh die Früchte tragen. Es wäre deswegen nützlich sie mehr zu verbreiten. Das war bis jetzt mit Monokulturen der Schwarzkiefer bepflanzt, was man aber in der Zukunft vermeiden soll und ihr Ailanthus glandulosa, Rhus typhina, Eleagnus angustifolia, Pistacia vera, u. s. f. beizumischen. Ailanthus glandulosa ist ein typischer Xerophyt; bindet grossartig steile, steinige Terraine, erobret die neuen; wiedersetz sich allen Ungewitter und selbst dem Menschen. Er ist der beste Beschützer der beweglichen Terraine, leider aber, bis jetzt war sein Wert unterschätzt. Ebenso soll auch Rhus typhina einen wichtigen Platz in unserer Karstaufforstung einnehmen. Ing. Nenad Prokopljević (Beograd) OSVRT NA ČLANAK »DIFERENCITALNA RENTA POLOŽAJA U ŠUMARSTVU«* U S. I. br. 8/52 str. 276 objavljen je članak inž. sMirka Špiranec a pod gornjim naslovom. Na ovaj članak osvrnuću se iz razloga, da čitaoci Š. 1. i šira stručna javnost ne bi ostali pogrešno obavešteni po pitanju diferencijalne rente položaja u šumarstvu. Teoretsku analizu ove teme izložio sam u članku koji se nalazi u štampi (»Šumarstvo«, Bgd.). Na diskusiju po pitanjima šumskog proizvoda odnosno »proizvedene drvne mase« i godišnjeg prirasta odnosno godišnjeg etata — koja se takođe tretiraju u ovom članku, — neću se osvrtati Svoj stav po ovim pitanjima izložio sam načelno u članku pod naslovom: »Oblici i vrste radova u šumskoj proizvodnji (proizvodnji drveta na panju)«, »Šumarstvo«, br. 3/52, Bgd. Slabost analize autora članka po pitanju diferencijalne rente položaja u šumarstvu, zasniva se na jednostranom gledanju na probleme šumarske ekonomike. Pre svega: na nepravilnom tretiranju kategorija »cene drveta na panju« (u daljem tekstu »CDNP«) i »šumske takse« (u daljem tekstu »ŠT«). Vrednost »CDNP« sa din. 630.— po 1 m3 drvne mase bez obzira na uslove proizvodnje (položaj), vrstu drveća i asortiman, autor je sasvim pravilno izračunao na osnovu kalkulacije troškova proizvodnje kod šumskih gazdinstava odnosno na osnovu prodajne cene proizvođača i količine drvne mase predviđene za seču. Međutim, nepravilno je postupio kada je izračunate vrednosti na osnovu troškova izvoza — po odnosnom metodu, — nazvao »Prosječnim cijenama«, umesto »ŠT« u konkretnim uslovima * inž. Mirko Špimamec: »Diferencijalna´ renta položaja u šumarstvu«, »Šumarski list«, br. 8/52, Zgb. 400 |