DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 38 <-- 38 --> PDF |
k aridnom području Makedonije. Razmatrajući ovaj problem jasno proizlazi, da bi se tek nakon preispitivanja svakog pojedinog podatka o lokalitetu neke biljne vrste mogla dobiti točna slika njezinog geografskog raširenja. Na osnovici onog što nam pruža dosadašnja literatura, gotovo je nemoguće postići mnogo bolju i detaljniju preglednost rasprostranjenja pojedinih biljnih vrsta od one, koju nam je dao autor »Flore«. Do sličnog zaključka dolazimo i kod razmatranja o narodnim nazivima pojedinih biljnih vrsta. Nema sumnje da bi narodni naziv uz svaku biljku bio dragocjen podatak, (i tu bi se mogla učiniti formalna zamjerka autoru)r ali kad uzmemo u obzir, da jedna ista biljka u raznim krajevima ima različite nazive, da postoje za jednu biljku često desetine različitih, a za drugu niti jedan poseban naziv, onda vidimo, da je i ovaj problem za naše prilike vrlo komplikovan. Možda bi bilo korisno da se pokuša sa upotrebom najboljih, najraširenijih naziva za one vrste za koje takvi nazivi postoje, a za ostale pronaći takve nazive, koji im najbolje odgovaraju. Mislim, da je prof. Dr. I. Horvat ukazao na način, kako se mogu pronaći i dobri »kombinovani« nazivi za one naše biljne vrste, za koje nema odgovarajućih narodnih naziva. Što se tiče ostalih mojih napomena u pogledu samog materijala obuhvaćenog u »Flori«, one bi se sastojale u slijedećem: Od Ginkgoaceae, trebalo je možda spomenuti živu fosil-vrstu Ginkgo bilob a L., visoko drvo porijeklom iz Kine i Japana, ali dosta često kultivirano i u našim parkovima. Ako su već izostavljene Araucariacea e (što je opravdano zbog toga, jer se vrste iz te porodice rijetko gdje nalaze čak i u parkovima našega Primorja), trebalo je iz porodice Cephalotaxaceae uzeti bar vrstu C. drupacea S. et Z.-patisu, koja se, osobito u posljednje vrijeme, mnogo uzgaja po našim parkovima. Kod potrodice P i n a c e a e isto tako je trebalo uizeti bar jednu vrs^u sjeverno-američko- azij&kog roda T s u g a Carr. (T, c a n a d e n s i s (L). Carr), a rod Pseudotsuga Carr., bar sa vrstom P. Menziessii (Mir Franco (P. taxifolia Britt.,) — Dugilasija, (bez razrade varieteta), jer se ta dragocjena vrsta šumskog drveća Sjeverne Amerike nalazi kod nas vrlo često kultivirana u cijelim sastojinama (Pohorje, Gorski Kotar, Istra), ili se tu ,j tamo po šumama i parkovima1 nalaze pojedina odrasla stabla (BiH). Isto to važi i za rod Cedrus Lk. od kojeg vrstu C. libanensis Mirb. vrlo često nalazimo u našim primorskim parkovima. Kod roda, Abie s Mill, trebalo je svakako dodati i vrstu A. cephalonic a Loud. — grčku jelu — koja izgleda da osim u kulturama (Istra, Dalmacija) raste i spontano ma nekim najjužnijim planinama Makedonije. (Podaci B. Pejoskog). Evropski ariš (Larj x decidu a Mili.) označen je sa raširenjem »SHBH´r» (kult.)«. To znači; nailazimo- ga autohtonog (ili spontanog) u Sloveniji i Hrvatskoj, a pitanje je dali raste od prirode i u BiH. Pitanje rasprostranjenja ariša u našim krajevima vrlo je zanimljivo i još uvijek možda nešto nejasno Nema sumnje da ova srednje-evropska vrsta drveća raste u visokim planinama Slovenije. Što se, međutim, tiče Hrvatske — noviji podaci govore da toga drveta tamo nema od prirode. Postoje, doduše, lijepe sastojine u okolini Varaždina, ali su one bez sumnje nastale kulturom. Stairi podaci Schloisser-Vukotinovića iz 1869, koji u pogledu ariša i njegovog rasprostranjenja govore i »In sylivis montanis ad Trakostajn, frequentuis in sylvis alpinris tractus montium Velebit«, a isto tako i Neilreicha iz iste godine »Auf den Voralpen des Velebit häufinger als in nördlichen Gebiete«,* moraju se odbaciti kao netočni U okolini Trakoštana ariša sigurno nema, od prirode, a isto tako podaci o Velebitu nisu se pokazali točni, jer ilh kasnije nije potvrdio ni jedan od brojnih bota * Na ovaj podatak Neilreicha ne možemo se osloniti već i zbog toga, što kod njega nalazimo navedenu i limbu (P. C em. bra ) — »Auf den Gipfeln des Karst bei Čabar«. 290 |