DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 38     <-- 38 -->        PDF

k aridnom području Makedonije. Razmatrajući ovaj problem jasno proizlazi,
da bi se tek nakon preispitivanja svakog pojedinog podatka o lokalitetu
neke biljne vrste mogla dobiti točna slika njezinog geografskog raširenja.
Na osnovici onog što nam pruža dosadašnja literatura, gotovo je
nemoguće postići mnogo bolju i detaljniju preglednost rasprostranjenja
pojedinih biljnih vrsta od one, koju nam je dao autor »Flore«.


Do sličnog zaključka dolazimo i kod razmatranja o narodnim nazivima
pojedinih biljnih vrsta. Nema sumnje da bi narodni naziv uz svaku biljku
bio dragocjen podatak, (i tu bi se mogla učiniti formalna zamjerka autoru)r
ali kad uzmemo u obzir, da jedna ista biljka u raznim krajevima ima različite
nazive, da postoje za jednu biljku često desetine različitih, a za drugu
niti jedan poseban naziv, onda vidimo, da je i ovaj problem za naše prilike
vrlo komplikovan. Možda bi bilo korisno da se pokuša sa upotrebom najboljih,
najraširenijih naziva za one vrste za koje takvi nazivi postoje, a za
ostale pronaći takve nazive, koji im najbolje odgovaraju. Mislim, da je prof.
Dr. I. Horvat ukazao na način, kako se mogu pronaći i dobri »kombinovani«
nazivi za one naše biljne vrste, za koje nema odgovarajućih narodnih
naziva.


Što se tiče ostalih mojih napomena u pogledu samog materijala obuhvaćenog
u »Flori«, one bi se sastojale u slijedećem:


Od Ginkgoaceae, trebalo je možda spomenuti živu fosil-vrstu Ginkgo
bilob a L., visoko drvo porijeklom iz Kine i Japana, ali dosta često kultivirano i
u našim parkovima. Ako su već izostavljene Araucariacea e (što je opravdano
zbog toga, jer se vrste iz te porodice rijetko gdje nalaze čak i u parkovima našega
Primorja), trebalo je iz porodice Cephalotaxaceae uzeti bar vrstu C. drupacea


S. et Z.-patisu, koja se, osobito u posljednje vrijeme, mnogo uzgaja po našim parkovima.
Kod potrodice P i n a c e a e isto tako je trebalo uizeti bar jednu vrs^u sjeverno-američko-
azij&kog roda T s u g a Carr. (T, c a n a d e n s i s (L). Carr), a rod Pseudotsuga
Carr., bar sa vrstom P. Menziessii (Mir Franco (P. taxifolia Britt.,) —
Dugilasija, (bez razrade varieteta), jer se ta dragocjena vrsta šumskog drveća Sjeverne
Amerike nalazi kod nas vrlo često kultivirana u cijelim sastojinama (Pohorje, Gorski
Kotar, Istra), ili se tu ,j tamo po šumama i parkovima1 nalaze pojedina odrasla stabla
(BiH). Isto to važi i za rod Cedrus Lk. od kojeg vrstu C. libanensis Mirb.
vrlo često nalazimo u našim primorskim parkovima. Kod roda, Abie s Mill, trebalo
je svakako dodati i vrstu A. cephalonic a Loud. — grčku jelu — koja izgleda
da osim u kulturama (Istra, Dalmacija) raste i spontano ma nekim najjužnijim planinama
Makedonije. (Podaci B. Pejoskog).
Evropski ariš (Larj x decidu a Mili.) označen je sa raširenjem »SHBH´r»
(kult.)«. To znači; nailazimo- ga autohtonog (ili spontanog) u Sloveniji i Hrvatskoj, a
pitanje je dali raste od prirode i u BiH.


Pitanje rasprostranjenja ariša u našim krajevima vrlo je zanimljivo i još uvijek
možda nešto nejasno Nema sumnje da ova srednje-evropska vrsta drveća raste u
visokim planinama Slovenije. Što se, međutim, tiče Hrvatske — noviji podaci govore
da toga drveta tamo nema od prirode. Postoje, doduše, lijepe sastojine u okolini
Varaždina, ali su one bez sumnje nastale kulturom.


Stairi podaci Schloisser-Vukotinovića iz 1869, koji u pogledu ariša i njegovog
rasprostranjenja govore i »In sylivis montanis ad Trakostajn, frequentuis in sylvis
alpinris tractus montium Velebit«, a isto tako i Neilreicha iz iste godine »Auf den
Voralpen des Velebit häufinger als in nördlichen Gebiete«,* moraju se odbaciti kao
netočni U okolini Trakoštana ariša sigurno nema, od prirode, a isto tako podaci o
Velebitu nisu se pokazali točni, jer ilh kasnije nije potvrdio ni jedan od brojnih bota


* Na ovaj podatak Neilreicha ne možemo se osloniti već i zbog toga, što kod
njega nalazimo navedenu i limbu (P. C em. bra ) — »Auf den Gipfeln des Karst bei
Čabar«.
290