DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 3     <-- 3 -->        PDF

ŠUMARSKI LIST


GLASILO DRUŠTAVA ŠUMARSKIH INŽENJERA
I TEHNIČARA FNR JUGOSLAVIJE


OODIŠTE 76. AUGUST GODINA 1952


Ing. Drago Radimir (Zagreb)


O MOGUĆNOSTI UZGOJA PLUTNJAKA (QUERCUS ŠUBER)


U NAŠIM KRAJEVIMA


Plutnjak predstavlja jednu od najvažnijih vrsti hrastova zapadnog
Sredozemlja. Zapravo najvrednije sastojine plutnjaka prostiru se uz atlantsku
obalu, te napredujući prema istoku Mediterana gube sve više na
kvaliteti i raznovrsnoj upotrebi. To su prostrane zimzalene šume, u kojima
inače sporedni šumski proizvodi (kora, pluto, žir, paša i t. d). predstavljaju
glavni prihod, a samo drvo daje razmjerno^ manji prihod, jer služi
uglavnom za ogrev (spec. tež. 0,916).


Pluto sa svojim tehničkim osobinama (mekoća, elastičnost, lakoća
ispec. tež. prim, pluta 0,150, a sekundarnog 0,215), trajnost, slaba provodljivost
topline (0,04—-0,045 WE/m °C), nepropustljivost za plinove i
tekućine spada među neobično vrijedne i bar do sada nezamjenljive sirovine,
te kao prerađevina u savremenotj tehnici nalazi iz dana u dan sve
obimniju primjenu u privredi (tab. 1).


—Tablica 1


Prosjek 1937— 39. g.


Potrošačke
U. S. A.
zemlje Sirovo
tona
54.128
/.
99,8
prerađeno pluto
tona %
130 0,2
Ukupn<
54.258
Ujed. Kl. V.
Njemačka
Ostal. zemlje
Svega
Britanije 25.284
20.810
37.267
137.489
75,094,1
83,2
88,8
» 8.4251.3147.53217.401
25,0
5,9
16,8
11,2
.
33.709
22.124
44.799
154.890
Prosjek 1948. —sa
U. S. A.
Vel. Brit.
Njemačka
Ost. zemlje
Ukupno
«» 74.939
22753
6.721
34.792
139.205
96,3
61,2
95,8
63,0
80,4
2.89014.395291116.39933.975
3,7
38,3
4,2
32,0
19,6
77.829
37.148
7.012
51.191
173.180


255




ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 4     <-- 4 -->        PDF

Površinau 1000
plutnjaika
hektara
Godišnja proizvodnja pluti*.
u 1000 metr. tona
Portugal 690 . 150
Spanj-ofeika 340 70
Alžir 440 40
Franc. Mai oko , 310 18
Francuska 140 12
Italija 80 11
Tunis 110 5.5
Špatnj. Maroko 40 2
Ukupno: 2,150 308,5


God:lW©


Porast u tonaži izvoza pluta Portugala
u godini 1900—1950.


S razloga što je plutnjak zauzeo skoro isključivo zapadne dijelove Sredozemlja
osim predjela na izrazito vapnenim tlima i većim nadmorskim«
visinama i što je područje njegovog prirodnog prostranstva dosta ograničeno,
neprestano se ponavlja pitanje povećanja areala zbog proizvodnje
ove sirovine neophodne za široku potrošnju.


Ovim pitanjem bavili su se mnogi stručnjaci posljednjih decenija; njihova
nastojanja mogla bi se ukratko svesti na slijedeće sugestije: 1) pokloniti
punu pažnju racionalnom iskorišćavanju postojećih šuma plutnjaka
i uzgoju novih šuma u svrhu proširenja dosadašnjeg areala; 2) stvarati nove
hibride (koristeći se stečenim iskustvom), koji bi bili otporni prema klimatskim
uslovima novih položaja i ujedno sposobni za veću proizvodnju


256




ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 5     <-- 5 -->        PDF

kvalitativno boljeg pluta; 3) koristiti veća prostranstva ostalih vrsta hrastova
istočnog dijela Meidterana za proizvodnju kalemljenog plutnjaka,
naročito crnike (Q. ilex) i oštrike (Q. coccifera), kao vrijedne podloge
za mladice-kaleme plutnjaka. .


Da bi se mogla bolje uočiti važnost ovih nastojanja, potrebno je prethodno
osvrnuti se ukratko na mediteransku vegetaciju uopće kao i na
dvije najviše raširene posve mediteranske autohtone vrste: na plutnjak
i česmiku, na njihovu geografsku rasprostranjenost, njihove ekološke zahtjeve
i na floru, koja se najčešće u tim hrasticima susreće.


Mediteranska vegetacija, koja se zbog svojih specifičnih osobina razlikuje
od svih ostalih na svijetu, prostire se od obala mora prema unutrašnjosti.
Ima je po susjednim brdima i brežuljcima u Evropi do visine
1000 m, u Africi do 2000 m nad morem. Ona predstavlja mnoge fizionomske
varijacije. Pitanje je, koje od ovih formacija možemo smatrati autohtonim,
a koje su od njih nastale; koje se imaju smatrati klimaksnim formacijama,
a koje predstavljaju regresivne stadije. Bez sumnje u prošlosti
je tipična šumska formacija morala biti najviše rasprostranjena, a bila
bi i danas — uprkos transformacija pretrpjelih zbog klime — kada ne
bi bilo zapreka prirodnoj obnovi šume zbog akcije čovjeka sa njenim neposrednim
djelovanjem i njenim posljedicama, kao što je na pr. jaka i
često nepopravljiva degradacija tla.


Pored tipičnog plutnjaka (Q. suber) neki stručnjaci pronašli su i razne
varijetete. Tako prof. Borzi razlikuje dvije kategorije plutnjakovih varijeteta.
U prvi kategoriju svrstava: Q. integrifolia, Q. crinita i Q. Bivoniana,
kod kojih žir dozrijeva u godini cvatnje, dok u drugu kategorju spadaju
Q, brachylepis, Q. racemosa, Q. occidentalis, kod kojih žir sazrijeva druge
godine. U Francuskoj Gay je nazvao plutnjak (u Landes-u) kao novu vrstu


Q. occidentalis, Borzi endemski plutnjak na Siciliji Q. suber var. bivoniana.
a onaj na Sardiniji Q. suber var. serotina.
Čini se, da plutnjak na višim položajima i u sjevernim graničnim
predjelima svog vegetacionog područja naginje, da mu žir dozreva druge
godine; zato d e Philippi s smatra da se radi toga ne može govoriti


o posebnim vrstama. Ovo tim prije što Natividat e u nedavno izašlom
djelu »Subericultura«, Lisabon 1950., raspravljajući o suprotnosti biologije
cvatnje navodi, da skoro trajna cvatnja plutnjaka u optim. zoni omogućuje
fruktifikaciju u razno doba godine, te prvi plodovi septembra mjeseca
potječu od cvatova prošle jeseni, drugi plodovi novembra i decebmra mjeseca
potječu od proljetnih cvatova, a katkada se naiđe na kasne plodove
proizašle od ljetnih cvatova. Po A n i ć u žir naših zimzelenih hrastova,
osim crnike, dozrijeva druge godine.
Područje vegetacije autohtonog plutnjaka zauzima uglavnom zapadni dio sredozemnog
bazena od iberskog do´ apeninskog poluotoka te od Miairoka do Tumilsa..
O autohtonim nalazištima plutnjaka u Istri, Dalmaciji a neiročito na Balkanskom poluotoku
iraiziilaize se mišljenja sitnučnjaka. Među ondina, koji tvrde da je plutnjak
autohton na istočnim obalama Jadrana (Kotschy 1862, Pa riot ore 1877. Pic~


257




ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 6     <-- 6 -->        PDF

cio li 1890, Müller 1920), navode Hemp el i Wilhelm 1890: »da se plutnjalk
u Austriji nalazi samo u Istri kod Pule u »Kaiiserwaldu« i u obližnjim privatnim
šumama visoke starosti, valjda poslije sadnje aklimatiziran, dok se u Dalmaciji ne
nalazi autohton«. Po Adamoviću , kod Siana pokraj Pule nalazi se sastojina


Q.
pseudosuber.
Područje plutnjaka prostire se fameđu 32 i 44 sitepena s. š. i 9 do 17° i- d. pretežno
uz obalu, uvlačeći se u unutrašnjost jedino u atlantskim sektorima iberskog
poluotoka i Maroka, većim dijelom u hrpama, bilo po prirodi, bilo zbog djelovanja
čovjeka, vezan uz silikatna i ne mnogo glinasta tla i na određena mönirna temperature
i oborina. Plutnjak izbjegava vapnena tla, a ukoliko vegetira na crvenici sa vapnenom
podlogom,, onda su to tereni isprani obilnim oborinama. Rijetko se nađe i na
pješčanim obalama, jer ne podnosi pošalicu. Zahtijeva duboko, rahlo tlo; oveći kompleksi
sreću se na silikatima, na derivatima gnajsa, granita i ostalog erupti/vnog kamenja,
te na eocenskoj pjeskuljii (Numiidia), na crvenici i na pješčanom aluvijumu
(Italija), sa srednjim temperaturama od minimuma 13,3° do maksimuma 19°C, i
oborinama od 600—1000 mm uzdižući se do nadmorskih visina od 1300 m (Afrika).
Karta rasprostiranja plutnjaka u Italiji priložena je radu Adamović a o
fitogeografijii Italije (1933), a d e Phili p pi s ju je upotpunio izradom pregledne
karte areala plutnjaka i česmine. (Plutnjak i česmina u biljnoj mediteranskoj vegetaciji
1935.)
Druga mediteranska vrslta je crnika. Ona zahvaća sve obale Sredozemlja, ali se
to rasprostiranje postepeno suzuje prema istoku u korist oštrike. Tako se u Španiji
nalazi na južnom dijelu poluotoka u čistim sastojinama, u ostalom dijelu — izuzev
krajnji sjever — u mješovitim sastojinama; u Italiji zauzima po primorju regije
masline kao i uz obale alpskih jezera. Kod nas raste u Istri (otok Sv. Andrije kod
Rovinja), na Kvarneru, Hrv. Primorju, po Dalmaciji i Hercegovini; gdje doseže znatnu
visinu i debljinu. »U šumi Dundo na Rabu bilo je do rata i do 1 m debelih crnika,
koje su se zbile u guste sklopove i izgrađivale jednu od najljepših šuma crnike u cijelom
Sredozemlja!.« (I. H o r v a t, 1946.) Na istočnom Jadranu i u Grčkoj sve je
rjeđa u čistim sastojinama i prelazi prema istoku u mješovite sastojnne oštrike,, alepskog
bora
i dr.
Crnika podnosi sve varijacije mediteranske klime, dok plutnjak prati oceanske


varijacije. Od zapada prema istoku Sredozemlja diže se srednja godišnja temperatura,
produljuje se ljeto, raste suša i intenzitet insolacije, i popušta atmosferska vlaga.
Osim vrućine i suše crnika lako podnosi i blažu zimu. Njezin se areal kreće u granicama
od 30—46° sj. širine i 9—30" ist. dužine, nadmorskih visina od 1300 m u Francuskoj,
1400 m uKalabriji, 2500 m u A´jžiru i 2770 m u Kašmiru; uz minimum oborina
od 300 mm i srednju godišnju temperaturu od 9—19°C sa ekstremima od minimum
—15» i maksimum od +40° može crnika da se pridruži kako izrazito termofilnim i
kserofilnim elementima mediteranske makije tako i mezofilnim aubmontanim vrstama.
Utvrdivši tako zahtjeve plutnjaka i crnike nije teško i pored nepotpunih
meteoroloških podataka uklopiti areal vegetacije obiju vrsta u
klimatske granice pomoću kojeg od sistema fitoklimatske klasifikacije.


Po sistemu P a v a r i može se zaključiti da se areal autohtonog plutnjaka
potpuno poklapa sa zonom Lauretuma — u cijelosti za toplu i srednju
podzonu, a samo djelomično za hladnu podzonu — stvarajući u ovoj
potonjoj isključivo mješovite sastojine. Optimum se ograničava na kišovite
sektore srednje i tople podzone Lauretuma.


Areal crnike naprotiv zauzima ne samo sve tri podzone Lauretuma
već se pruža i po toploj zoni Castanetuma a rjeđe i u hladnijoj. Tu crnika
ulazi u mješovite sastojine sa kestenom, cerom, meduncem, cedrom i
dokazuje sposobnost svoje »biološke plastičnosti«.


258




ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 7     <-- 7 -->        PDF

Smjer raznih mogućnosti ekspanzije crnike i ujedno životne borbe
najvećih suparnika mogao bi se najbolje pokazati i objasniti priloženom
shematskom skicom:


Temperatura


Oštrika,
alep, bor, Plutnjaik
razno grmlje


CRNIKA Oborine (kiša)


Vegetacija Kesten,
suhih i Listopadni
aridnih hrastovi,
planina cedar i dr.


Polazeći od optimuma svojih vegetativnih mogućnosti ka vlažnim ili
hladno-vlažnim staništima nailazi crnika na kesten, listopadne hrastove i
drugo mezofilno rašće, koje manje podnosi toplinu; prema toplim ili toplovlažnim
staništima nailazi na plutnjak, koji više podnosi toplinu a manje
sušu; ako je povećanje temperature praćeno smanjenjem oborina susreće
se crnika sa borovima, naročito alepskim, oštrikom, uljikom i ostalim
termofilnim i kserofilnim grmljem; na hladnim i suhim staništima degradira
šuma crnike u polustepsku, karakterističnu vegetaciju visokih sjeveroafričkih
planina.


Crnika je sposobna da uspijeva na svakoj vrsti tla počevši od. silikatuih
i kiselih sve do posve vapnenih i alkaličnih. Na to ukazuje veoma
poznata raznolikost zemljišta, na kojima se ona nalazi autohtona. Značajno
je, da se crnika iznad svog neprekidnog areaja vegetacije obično
veže uz vapnena tla, koja u gornjoj visinskoj granici, čini se, da su toplija
od drugih. (G a u s s e n 1926.) U Maroku je crnika na pr. najprikladnija
za popunjavanje svih površina napušteni hod ostalih vrsti drveća; u Italiji
susrećemo je na svakovrsnim tlima od pjeskulja sve do vapnenaca krede,
eocena, čak i serpentina, izbjegavajući odviše kompaktna glinasta tla.


Budući da šume plutnjaka i crnike predstavljaju dva klimaksa biljne
mediteranske vegetacije, prirodno je da se i zemljišta, na kojima rastu,
moraju kretati ka tipu klimaksa. »Biljnoj zadruzi, koja u nekoij zoni predstavlja
vegetativni klimaks, odgovara specijalni tip tla, pedoklimaks, čije
se rasprostranjenje u glavnom poklapa s arealom dotične biljne zadruge
na klimaks karti. >>... Područje rasprostranjenog klimaksa zimzelenih
šuma crnike (Ass. Q. illicisl poklapa se u glavnim crtama sa klimazonalnim
područjem crvenice« (Tregubov, 1946.)


Poslije mnogobrojnih istraživanja zemljišta crnikovih šuma utvrdio je
Braun-Blanquet (1934) da se profil potpunog zemljišta — makar ono počivalo
na različitim podlogama — sastoji iz četiri horizonta ispranih karbonata:
A0 1—2 cm od lišća i ostalih nerastvorenih kiselih otpadaka;


259




ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 8     <-- 8 -->        PDF

Ax 25 cm od sitne, smeđe, sipke, zračene, dekalcifirane zemlje, bogate
humusom i sitnim korijenjem; A2 30—50 cm od sitne žućkaste, dekalcificirane
zemlje, siromašne humusom, sa jakim korijenjem; A3 50 cm — 8
i 10 m od sitne glinaste zemlje, bez humusa, crvenkaste, potpuno dekalcificirane.


Stvaranje znatne količine humusa, ispiranje karbonata, nagomilavanje
seskvioksida željeza Fe(GH)3 i aluminija u horizontima A= i A8 predstavlja
značajne fenomene evolucije tla u šumama crnike.


U šumama plutnjaka prema istraživanjima Edelmann a (1922) u
Sardiniji nema osobitih razlika od onih crnike. Tako se na alkaličnim
granatima kao i na kristalinskim rastvorima razlikuju ovi horizonti; A„
mrtvi pokrov, A3 vegetabilna zemlja sa humusom i A2 stijena više manje
rastvorena. — U ovim horizontima očituju se isti fenomeni ispiranja i
nagcmilavanja kao i gore spomenuti, te zemljište u šumama obiju vrsta
postepeno prelazi u tip smeđe zemlje.


Zbog nedovoljno provedenih istraživanja u šumama, koje nisu stradale
od čovjeka, nije moguće doći do točne predodžbe o faktičnom postojanju
ili rasprostranjenju pojedine biljke u šumama plutnjaka, odnosno
crnike u raznim zemljama.


U šumama plutnjaka pr©dominiraju redovno acidofilne biljke zemljišta:
paprat, bušina, zečjak; zatim vrste, koje ne podnose zimu: vrijesak,
ružmarin, uljika, mirta, Chamaerops humilis, Daphne gnidium, Clematis
cirrosa; termofilne i heliofilne, koje zahtijevaju toplinu i svijetlo: tršlja,
Rhamnus eloidss, Calycotome spinosa; druge koje trebaju svijetla flucivage):
Lavandula stoechas, bušina; napokon one, koje zahtijevaju svježe
bogato tlo humusom: lemprika, zanovjet, planika i t. d. Prisutnost ovih
raznih kategorija bilja dokazuje da plutnjak zahtijeva kiseja tla, da ne trpi
hladnu klimu, da raste katkad u rijetkom, ali često i u dosta gustom
sklopu.


S druge strane istraživanja, vršena u šumama crnike, ukazuju na
njenu »plastičnost« obzirom na edafske i klimatske faktore. Među grm-
Ijem nalaze se doduše vrste kiselog tla, ali u manjem broju nego u
plutnjaka — i vrste koje podnose alkaličnost kao žukva, trn, maslina;
termofilne kao i najotpornije vrste na zimu u mediteranskoj flori kao
smrdljika, trišljaka; vrste, koje pripadaju višim položajima na granici vegetacije
crnike, kao mrča, trušljika i dr.


Na temelju pokusnih istraživanja, vršenih u svima zemljama, donosi
de P h i 1 i p p i s (1935) popis biljaka u šumama obiju vrsta, a I. Horvat
nabraja u djelu: Šumske zadruge Jugoslavije (1946) one biljke, koje stalno
prate crniku, te navodi: »Šuma crnike je vagetacijski klimaks zimzelenog
pojasa sredozemne regije i razvijena.je često na dubokim tlima, koja omogućuju
razvitak lijepih sastojina. Najraširenije su niske šume, koje kod
jačeg iskorišćavanja prelaze u makije«.


U ovim grupama trebale bi biti vjerovatno uključene značajne biljke
dvaju asocijacija — Quercetum illicis i Q. suberis; međutim među biljkama,
koje bi trebalo smatrati značajnim za šume plutnjaka i crnike,
nema nijedne, koja bi se mogla smatrati vezanom na mikroklimatske
uslove unutrašnjosti ovih šuma, jer se sve ove vrste veoma često nalaze


260




ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 9     <-- 9 -->        PDF

I izvan njihovih granica. Stoga opisivanje flore, koja prati plutnjak i
crniku, može poslužiti više u edafske nego u fitosociološke svrhe.


Iz opisa autohtonih nalazišta plutnjaka i crnike, ekoloških osobina
u njima zatečenih i florističkog sastava fitocenoze, koju stvaraju ove
dvije vrste hrastova, proizlaze ove zaključne konstatacije:


Plutnjak je ograničen na zapadno Sredozemlje, dok naprotiv crnika
raste po čitavom mediteranskom florističkom području i osim toga po
zapadnoj Himalaji (Kašmiru). Areal plutnjaka je skoro potpuno uklopljen
u areal crnike, a to je u cijelosti potvrđeno analizom ekoloških Uslova
vegetacija obih vrsta.


Edafski su zahtjevi plutnjaka i crnike očito različiti, jer plutnjak raste
isključivo na silikatnim tlima, a ne uspijeva na vapnenim i kompaktnim
tlima, dok je crnika skoro indiferentna prema mineralnom sastavu tla.


Plutnjak i crnika mogu se smatrati kao najviše rasprostranjene vrste,
koje izgrađuju mediteransku šumu (klimaks) s tim, da je plutjnak medileransko-
atlantska vrsta usko vezana na klimu oceanskog tipa, a crnika
općemediteranska vrsta, koja može podnijeti i kontinentalnu klimu sa
dosta niskom temperaturom.


Obzirom na biljni pokrov u šumama ovih vrsta moglo bi se ustvrditi,
da nema vrsta, kojih bi prisutnost bila isključivo vezana za onu plutnjaka
mediteranske flore može nastupiti kao podrast u sastojinama kako plutnjaka
tako i crnike.


Činjenica, da se u granicama vegetacije crnike plutnjak ograničuje na
područja obilatija oborinama i s većom srednjom godišnjom temperaturom
sa zimskim minimumom neznatno ispod ledišta, na posve silikatnim tlima,
govori sama po sebi o uzrocima, zašto se pojavljuje, odnosno prevlađuje
sad jedna sad druga vrsta. Optimumi područja vegetacije plutnjaka i
crnike ne podudaraju se medu sobom, pošto onaj plutnjaka spada u područja
topla i vlažna, a onaj crnike u relativno hladne i manje vlažne
predjele. Na granici odnosno izvan granica pojedinih optimuma dolazi
često plutnjak u dodir sa crnikom stvarajući mješovite sastojine. Ovakove
šume mogu nastati i djelovanjem čovjeka; tako na pr. čišćenje podrasta
u šumi crnike može olakšati unošenje plutnjaka, koji zahtijeva više svijetla,
a s druge strane uzgojne mjere mogu dovesti plutnjak u inferiorni
položaj spram crnike.


Veliki uspjesi postignuti su posljednjih decenija na polju uzgoja vri


jednih kultura raznih vrsta izvan granica njihova vegetacionog područja.


Tako su zapažena nastojanja, da se plutnjak udomaći na istočnim obalama


Jadrana, Egejskog i Crnog mora, Južnoj Africi, Kaliforniji, Braziliji,


Argentini i Japanu. Takovi pokusi datiraju još od prve polovice prošlog


vijeka.


Starije sastojine plutnjaka postoje u nas kod Siane kraj Pule, a
pojedinačno dolazi plutnjak u šumi Dundo na otoku Rabu, na malom
Lošinju, na Mljetu, u Boki Kotorskoj, u Baru i po nekim našim parkovima.
Sa nekih plutnjaka je navodno skidano i pluto, koje se upotrebljavalo
u ribarske svrhe, Za plutnjake na otoku Mljetu navodi A. Pre


muži ć (1946.) da su stabla debela oko 25 cm i visoka oko 7 metara,


261




ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 10     <-- 10 -->        PDF

da je sa njih skinuto prvo pluto, a drugo da je 2 cm debelo. Prema
U g r e n o´v i ć u (1948) plutnjak u šumi Dundo slabo uspijeva, jer mu
očito ne odgovara ni klima ni tlo. Pod naslovom »Hrast plutnjak ili
surva« iznosi G oj ta n u Š. L. (str. 381/1938) prijedlog za kultiviranje
plutnjaka na našoj obali, jer na tom potezu (po mišljenju Poljaka )
postoje mnoga silikatna staništa, škriljevci, rastrošeni graniti i t. d., na
kojima bi plutnjak mogao uspijevati.


Plutnjaci, kultivirani g. 1820, na južnim obalama Krima od Kastropala
do Aljušta, počeli su fruktificirati u 15. g. i skoro zatim nositi normalna
sloj pluta. Sastojine plutnjaka na Krimu dostigle su već znatnu starost,
normalno se razvijaju, fruktificiraju i daju pluto dobrog kvaliteta i u dovoljnoj
količini.


Da bi se povećala površina postojećih plutnjaka a možda i kvalitet
samog pluta, pristupilo se kalemljenju mladica plutnjaka na podlogu crnike.
Tako je u Italiji provedeno kalemljenje s dvogodišnjim grančicama ili
s pupoljkom plutnjaka na stabljikama crnike od 6—10 godina sa 50°/»
uspjeha (Salvador i u Sassari-u 1909. i u Cagliari-u 1913.).


Prema C u s m a n u, kalemljenje plutnjaka na crniku pruža prednost,
što kalem može da živi i 300 godina, te se s njega može skidati pluto»
30—37 puta, te tako udvostručiti proizvodnju (sa običnog plutnjaka skida
se pluto najviše 17 puta), što se kalemljenjem redovno biljka oplemenjuje,
pa bi se proizvelo pluto boljeg kvaliteta, kompaktnije i elastičnije i što
bi se time napokon povećala vrijednost crnike, koja se inače iskorišćavala
uglavnom za ogrev i drveni ugalj. Pokušaji kalemljenja plutnjaka na
crniku dali su na Sardiniji dobre rezultate, jer su se time spojile dobreodlike
obih vrsta: naime dužina života crnike sa traženim produktom,
što ga daje plutnjak (Radiši ć 1940.).


Kako crnika predstavlja za mediteransku šumu fazu klimaks te njezino
prirodno područje zauzima obalni pojas od Istre svle do Ulcinja uračunavši
tu i sve naše otoke, to bi se kalemljenjem plutnjaka na crniku
povećala njezina proizvodnja i njezina korist i ujedno znatno proširio
areal plutnjaka.


Međutim pokusi vegetativnim putem izvan suptropske zone nisu dali
pozitivnih rezultata, jer kalemi nisu bili otporni proti mrazu. Na granici
optimuma, gdje plutnjak dolazi u dodir sa crnikom stvarajući mješovite
sastojine, došlo je prirodnim putem do ukrštavanja vrsta i do stvaranja
hibrida, koji se odlikuju većom proizvodnjom pluta i boljom kvalitetom.
Trebalo je slijediti prirodu, te se na Ukrajinskom institutu za šum. istraživanja
pristupilo 1939. g. hibridizaciji plutnjaka po Mičurinovom metodu
(Pjatnicki-Gligorenko 1940.). Mladi plutnjakovi hibridi bili su
posve otporni na zimu i sposobni da se aklimatiziraju prilikama vlažne
južne zone SSSR-a (Popo v 1950.). Produženje i proširenje ovih radova
započetih u predratno doba u svrhu selekcije novih hibrida sa većim doprinosom
pluta i jačom otpornošću u klimatskim prilikama novih položaja
treba da obezbjedi novi oblik »sjevero-istočnog plutnjaka«.


Koristeći se dosad stečenim iskustvom u inostranstvu i postignutim
rezultatima potrebno je nastaviti uzgojem plutnjaka i u našim krajevima


262




ŠUMARSKI LIST 8/1952 str. 11     <-- 11 -->        PDF

sia silikatnim tlima i svježim položajima sj.-ist., odn. sj.-zap. ekspozicija,
«obavljati ukrštavanje sa česmikom i oštrikom i uzgajati hibride za veću
prozvodnju pluta bolje kvalitete.


Koliku važnost polaže naša stručna javnost pitanju mogućnosti uzgoja
plutnjaka odnosno proizvodnje pluta u zemljama istočnog Sredozemlja sa
domaćih vrsti hrastova (cera, česmine, oštrike) dokazuje činjenica, što je
na trećem zasjedanju Šumarske podkomisije za mediteranska pitanja A.


A. O., održanom ove godine u Turskoj, — na kojem su pored delegata
Španjolske, Francuske, Italije, Portugala, Franc. Maroka, Izraela, Engleske
za Cipar, Grčke i Turske, uzeli učešća i predstavnici Jugoslavije —
raspravljano pored ostalih važnih pitanja dnevnog reda i o problemu
proizvodnje pluta.
Poslije obilaska mediteranskog dijela Turske od Mramornog mora
preko Bruse do Smirne održao je Dr. Michioglu na sastanku u Istambulu
referat, u kojem je opisao mogućnosti proizvodnje pluta u prostranim
cerovim šumama Gavur. Proizvodnja pluta sa cera bila je znatna za vrijeme
posljednjeg rata premda kvalitet ovog pluta prilično zaostaje za onim
sa hrasta plutnjaka. »


Ovu vrst cera- plutnjaka neki smatraju naročitom varijacijom ili
oblikom ili ekotipom cera, dok su neki mišljenja da se radi o jednom problemu,
koji će naknadna stručna istraživanja moći objasniti, pošto isključuju
mogućnost jednog hibrida Quercus cerris X Quercus suber s razloga,
što u cijeloj Anatoliji nema nigdje hrasta plutnjaka. — Svakako interesantna
pojava, kako nas priroda do sada nepoznatih krajeva upućuje na


mogućnosti proizvodnje pluta i u istočnim krajevima Sredozemlja.


DIE MÖGLICHKEIT DER ERWEITERUNG DES KORKEICHENAREALS
NACH OSTEN


Die Korkeiche (Quercus suiber) wird dank seiner besonderen technischen Eigenschaften
als eine der wichtigsten Eichenarten der westlichen Mittelmeergebietes angesehen.
Die Korkrinde — eine der bedeutendsten senier Nebenprodukte — ist leicht
(Sp. gew. 0,204 g/cm3) bietet guten Schutz gegen Wärme, Kälte und Nässe (Wärmeloitungsfähigke-
Jt 004—0,045 WE/m °C), ist elastisch, geschmeidig und leicht zu verarbeiten,
bietet daher einen bis jetzt unersetzlichen Rohstoff von grösster Bedeutung.


Es ist kein Wunder wenn sie sich mehrere Fachleute da« so eng begrenztes Ver
getationsareal der Korkeiche auf Grund wissenschaftlichen Forschungen durch Aufpropfungen
Kreuzungen, Hybridenzucht womöglich zu erweitern die Mühe gaben.
Es wurden in verschiedenen Ländern (USA, Japan, SSSR, Mexiko usw.) analoge Versuche
zwecks Aufzucht einer den jeweiligen ökologischen und klimatischen Verhältnissen
entsprechenden Hybride angeregt.


Es kam in Betracht in erster Linie die Steineiche (Q. i´lex), die iin Gebieten Nordportugails
und Marocco stellenweise gemischte Waldungen mit Korkeiche bildet. Es
ist selbstverständlich dass dort Zwischenformen entstehen die eine Vermischung der
väterlichen und mütterlichen Eigenschaften zeigen. Nach den Erfolgen, die einerseits
Saivatoiri in Sassari und Cusmano in Cag´iari (1915), durch Aufpropfuig junger TiÜebe
auf die Steineiche, Pjatnickij-Giigorenko durch Aufzucht von Hybriden auf der Halbinsel
Krim und der Amur-Korkeiche (Phelodendron amurense) im Nordkaukasus anderseits
erzielt haben, wird es wohl möglich sein auch an der östlichen Adriaküste entsprechende
Eichenwälder zur Gewinnung wertvoller Korkrinde zu gründen.


263