DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1952 str. 19 <-- 19 --> PDF |
Ing. Đuro Babogredac (Vinkovci) MELIORACIJA DEGRADIRANIH SASTOJINA U BOSUTSKOM PODRUČJU U nizinskim šumama bosutskog" područja ima danas mnogo sastojina, koje se dijelom ili posve nalaze u fazi fiziološke degradacije. Pod pojmom fiziološka degradacija sastojine smatrat ćemo ovdje takav proces, koji postepeno umanjuje obrast, produktivnost, kvalitetnu vrijednost; i opću vitalnost sastojine. U vezi s tim procesom primjetljivo slabi normalna fiziološka aktivnost sastojine nad tlom i u tlu te se narušava opća ravnoteža u kompleksu fizikalnih, kemijskih i bioloških faktora staništa. Takvo stanište postaje dakle sve nepovoljnije za biljnu asocijaciju hrasta, a degradirane sastojine za progresivan razvitak pedogenetskih procesa i regeneraciju šume pa prema tome i za budući šumsko-gospodarski objekt. Pretpostavljamo, da je u većini tih sastojina regres nastao u tlu izmjenom jedne ili više komponenata njegove kvalitete, a to je nepovoljno utjecalo na daljnji razvitak dotične sastojine. Destrukcija je naime započela utjecajem loše strukture sastojina na tlo (naglo isušivanje, »zamorenost « tla obzirom na forsiranje hrasta, isti sastav listinca odnosno humusa u toku dužeg razdoblja). No pretpostavljamo također, da destrukcija nije morala uvijek imati ishodište u tlu nego i izvan njega, u slučaju elementarnih nepogoda, kalamiteta i zahvata čovjeka. Međutim, daljnji tok regresa bio je isti. Sve takove sastojine mogli bismo obzirom na strukturu i stanišne razlike svrstati u dva glavna tipa: a) čiste hrastove sastojine iznad 40 godina starosti, obrasta 0,5—0,3, više ili manje zatrnjene glogom, divljom ružom, rjeđe crnim trnom; i b) sastojine hrasta, jasena i brijesta »nizama« (plićim depresijama) istog obrasta i starosti, zakorovljene uglavnom kupinom i svibovinom, a glogom i crnim trnom gotovo> nigdje. — Primjeri prvog tipa nalaze se u predjelima: Muško Ostrvo, Zapadna Kusara, Grabarje, Lovakovica, Vrapčana, Banov Dol, Dubovica i drugdje, a ima ih i gotovo u svima ostalim predjelima na nešto manjim površinama. Sastojine ovog tipa obuhvata ju većinom čitave srezove i dosižu površinu prema našoj ocjeni, ukupno oko 2.500 ha. Drugi tip je ograničen uglavnom na depresiju (niže) na čitavom^odručju i to naročito one sastojine, u kojima je u mlađoj dobi bilo i brijesta, koji je zbog sušenja iščezao ili iščezava. Ovaj drugi tip za.prema ukupno oko 1,000 ha površine; budući da je ovisan o reljefu zemljišta, ne prelazi nigdje površinu jednog odjela (oko 50 ha). U sastojinama prvog i drugog tipa sklop je jako isprekidan; zato je utjecaj svijetla na tlo intezivan. Krošnje preostalih stabala imaju mali volumen, gotovo isti kao prije progaljivanja, bez primjetne tendencije proširivanja i sklapanja. Debla su obrasla većim živićima, naročito na hrastu, a djelomično i na jasenu; zato je kvalitativni prirast negativan. Unatoč obilnog prostora i svijetla, kvantitetni prirast stabala je veoma malen, a njegova procentualna vrijed_nost je siguran pokazatelj fiziološkog stanja sastojine. Pokusna stanica Instituta za šumarska istraživanja NR Hrvatske u Vinkovcima raspolaže podacima prirasta s pokusnih ploha, koje su 4» /53 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1952 str. 20 <-- 20 --> PDF |
osnovane g. 1947. u manje degradiranoj 80-godišnjoj sastojim´ drugog tipa u šum. predjelu Istočna Spačva, Prema tim podacima tekući plošni prirast u razdoblju g. 1947—1951. iznosi za hrast l,36°/o i za jasen 1,25% godišnje, a tekući gromadni prirast ukupne mase iznosi oko 4 m3 godišnje po hektaru (obrast oko 285 ..3 po ha). Međutim ukupna sastojinska masa neprestanose umanjuje, jer se godišnje osuši prosječno 5,0 m3 po ha. Pomlatka u ovaJkvim sastojinama uopće nema, ili ga ima tek mjestimično, ali nigdje toliko> i u takovom stanju, da bi od njega mogli očekivati buduću šumu. Podržavati ovakove sastojine bez intervencije, značilo bi pripravljati teren budućim šikarama, a likvidiranje tih sastojina bez prethodne regeneracije tla, značilo bi odmah stvarati šikaru. Pošto nije u pitanju samo tehnika melioracije nego još više i spašavanje većih šumskih površina u bosutskom području od daljnje fiziološke degradacije, smatramo ovo problemom, koji zahtijeva najhitnije rješenje i neodgodivu intervenciju šumarskih stručnjaka. Da se taj problem može rješavati,, treba prije svega odrediti cilj gospodarenja na temelju prirodnih i gospodarskih faktora šumske poizvodnje*, imajući u vidu sadašnje stanje i degradacioni proces tih šuma te gospodarski neophodan budući razvitak tih šuma. Na temelju ovih postavki treba odrediti tehniku uzgajanja odnosno za prvu fazu: tehniku melioracije tih šuma. Sadašnje stanje i uzroci sadašnjeg stanja Bosutsko područje se još od prvih dana naše novije historije šumarstva smatralo optimalnim područjem lužnjakovih šuma, pa je to mišljenje još i danas u stručnim krugovima prilično čvrsto. Takvo mišljenje oslanja se na još svježu tradiciju i ugled, koji su proizvodi ovog područja ostavili u našoj zemlji i u inozemstvu. Međutim danas se to mišljenje ne bi moglo prihvatiti bez ispravke za znatan dio sastojina hrasta lužnjaka, jer nam problem, o kojemu je ovdje riječ, to ne dopušta. Dijalektičko promatranje, problema dovodi nas do uvjerenja, da bosutsko područje ulazi u takovu razvojnu fazu, gdje će pojam optimalnog biti zamijenjen pojmom »relativno povoljnog« staništa lužnjakovih šuma, u kojemu je potrebna neprestana intervencija šumarskih stručnjaka u cilju održavanja i restauracije kvaliteta sastojina, a time i tla. Ne tvrdimo, da danas u navedenom području nema kvalitetnih sastojina s velikim i dobrim prirastom. Ali se sve više prirmjećuju i takve sastojine, koje u fiziološkom smislu već na prvi pogled nemaju karakter normalne šume. Mladici, podignuti iza sječe ovakovih progaljenih sastojna, pokazuju da neposrednu sječu ne možemo prihvatiti kao rješenje i izlaz iz situacije. Branjevine nastale takvom sječom u Orljaku, Imovinskoj Kragujni, Zap. Kusari, Dubovici, Južnom Boljkovu i druge, ne će pretstavljati gospodarsku šumu, unatoč našeg popunjavanja, sječe trnja, čišćenja i drugih oblika naknadne intervencije. Izgled tih branjevina danas * Š afa r J.: O utjecaju proizvodnih faktora na određivanje cilja gospodarenja u uzgajanju šuma, Šumarski´ list 1950. 154 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1952 str. 21 <-- 21 --> PDF |
sigurno ukazuje na loš proces, koji se tu razvija i koji u interesu šume treba lokalizirati i suzbiti. Mlade sastojine, naročito čiste hrastovine, iako su dobrog obrasta, sadrže vrlo mali postotak vrijednih stabala; ako i sačuvaju normalan obrast neće imati izgled i vrijednost današnje prosječne 60-godišnje hrastove šume. Dakle, njihov je progresivni razvitak otežan izvjesnim nepovoljnim stanišnim faktorima, kojih u mnogim današnjim srednjodobnirm i starim šumama u mladosti nije bilo. Pokušat ćemo ovdje ukratko, na osnovu novijeg historijata bosutsikog područja, naći osnovne uzroke, koji su razvitak šuma usmjerili današnjem stanju. Srednja starost cijelog područja je oko 50 godina. Negdje između g. 1890 i 1920. u roku od 30 godina veći dio površine bio je posječen oplodnom i čistom sječom. Ta sječa širokih razmjera morala je nepovoljno da se odrazi u razvitku nastalih miladika, jer ranije povoljne ravnoteže u kompleksu ekoloških činilaca nije više bilo. Osim toga dobra konjuktura za hrastovinu bila je uzrokom, da su na velikom dijelu tih sje čina podignute hrastove monokulture. Izmjenom klimatskih i hidrografskih prilika u toku zadnjih 40 godina (Vajda 1948) javljaju se duža sušna razdoblja, koja su, udružena s ostalim, za slavonsku šumu nepovoljnim agensima, stvorila posve druge životne uslove u kojima su morali da vegetiraju ti prostrani mladici. Jasno je, da u takvim okolnostima njihova vitalnost nije mogla biti dovoljna protuteža destrukciji. Počelo je opće slabljenje sastojina (naročito čistih hrastovih), koje je zbog još tada jake reproduktivne snage tla isprva neprimjetno raslo. Intenzivnijom njegom i pravilnim gospodarenjem mogle su biti spriječene kasnije katastrofe, koje je pojačao gubar i ostali sekundarni štetnici. Ali nikakovi preventivni postupci nisu poduzimani, jer im nije pridavana dovoljna važnost. Ne zbog neznanja nego više zbog nedovoljnog opreza razvila se konačno današnja situacija u bosutskoim području. Mi ne bismo smjeli dopustiti, da naši nasljednici sličnom konstatacijom okarakteriziraju našu djelatnost u ovoj fazi degradacije sastojina. Mnoge tadašnje mlade branjevina (naročito hrastove) počele su bujno rasti u veoma gustom sklopu, s većim obrastom nego što je normalno u sadašnjim okolnostima, a uz isti pa čak i veći individualni (stablimični) prirast. Takav razvitak bio je omogućen zbog odličnog kvaliteta, tla, bogatog organskim i anorganskim hranivima. (I danas se još ovdje mogu naći manje površine takovih sastojinskih oblika i tla.) Ali postepenom izmjenom nekih klimatskih i hidrografskih faktora i o njima ovisnih faktora tla, pomalo se usporavao taj bujni rast. Sušna vegetacijska razdoblja s malo oborinske vode, neredovite i kasnije nikakve poplave Save — sve to stvorilo je ubrzo gotovo potpuno suha tla i na mjestu nekadašnjih vlažnih depresija. Izazvani fizikalno-kemijski i biološki poremećaji u dinamici tla doveli su do njegove strukturne izmjene, na koju su naročito hrast i jasen nepovoljno reagirali. Promjena ekoloških činilaca uzrokovala je slabljenje vitalnosti sastojina i omogućila širenje raznih štetnika. Svake pete do šeste godine ove šume u početku vegetacije ostaju bez lista zbog brštenija gusjenica. Prevelika gustoća sastojine onemogućivala je regene 155 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1952 str. 22 <-- 22 --> PDF |
raciju u vrijeme latence gubara te je započelo masovno prirodno prorjedivanje sušenjem. Da je ranije započeto sistematsko prorjeđivanje razmicanjem krošanja, masovnog sušenja vjerojatno ne bi bilo. Ali uobičajena niska proreda, još je više pogoršala stanje sastojina, jer su uklanjanjem podstojnog sloja uglavnom skiofilnih vrsta, fizikalno-kemijski procesi u tlu (naročito humifikacija) dobili drugi smjer. Pojačanim provjetravanjem, naročito rubnih dijelova sastojine, izmijenjena je smjesa zraka .. sastojim smanjenjem postotka C02, počelo je također isušivanje površinskog sloja u tlu, a time i proces, zbog kojeg se razvio problem koji je predmet ovog izlaganja. Gotovo sve šume bivše Brodske imovne opčine primjer su za ilustraciju utjecaja niske prorede na daljnji razvoj hrastovih sastojina. Masovnog sušenja bilo je samo u hrasticima bez podstojnog sloja. I danas imamo u bosutskomi području mlađih šuma, koje nisu njegovane i koje su preguste, ali do danas nisu degradirane. Ne mislimo time reći, da ih nije potrebno prorijedivati. Naprotiv, mi ih, ttiaročito obzirom na sadašnje okolnosti, moramo prorijedivati, da im pomognemo u očuvanju vitalnosti i sposobnosti i da se tako razviju u kvalitetne sastojine. Ali želimo istaknuti to, da je sačuvan podstojni sloj u njima održao pravilan tok fizikalnokemijskih procesa u tlu, a time i njihovu sadašnju strukturu. Fiziološka degradacija i njene posljedice Kako je ranije prikazano, u degradiranim sastojinama obrast je sveden na 0,5—0,3, a negdje i na pojedinačna stabla. Umatoč obilnog osvjetljenja i dovoljne zrelosti preostalih stabala, pomlatka na tim površinama nema, bar ne toliko i u takvom obliku, da bi mogao stvarati nove sastojine. Umjesto kvalitativnih sastojina bujno tu rastu trnje i drugi korov, pa su te površine primamljiv obiekt za pašu, a taj biotski faktor je naročiti stimulans za destrukciju tla. Pomladak koji event, niče, ne može dugo vremena da se održi u stanišnim uslovima, koji ovdje vladaju. Tlo nema potrebnog poroziteta; humifikaciia u površinskom sloju tla, zbog insolacije i prejakog provjetravanja (isušivanja), nepravilno se razvija i ne ostavlja u tlu dovoljnu količinu razrađenih spojeva potrebnih mladoj biljci. Zbog zbijanja, preiakog osvjetljenja i isušivanja tla, mikroorganizmi iščezavaju, a time tlo gubi još jednu važnu komponentu, nužnu u daljnjem razvoju preostalih stabala i pomlatka. Destrukcija se sve oštrije ispoljava u neprestanom smanjivanju obrasta, što opet pospješuje pogoršanje stanišnih faktora. Asimilacioni aparat sastojine spušta se prema tlu u obliku izbijanja živica na deblima, uz istovremeno sušen´e vrhova krošanja. Fiziološki procesi u stablima su, kako se može okularno ocijeniti, poremećeni toiliko, da bez intervencije ne možemo očekivati oporavljanje. Ali isto tako ne bi se smjeli zavaravati mogućnošću prirodnog pomlađenja stavljanjem sastojine u predzabranu i čekanjem. Preostala stabla često predstavljaju samo kostur nekadašnje šume, a nikako sjemenjake za rađanje nove! Ne tvrdimo da je njihovo sjeme sterilno, ili da čak u svojoj klici nema i pozitivnih osobina roditelja koji su najuspješnije izdržali izmijenjene životne uslove, ali razviti se u mladu biljku može samo sjeme koje je zasijano u tlo povoljnih kvaliteta. To se međutim ne može dogoditi pod 156 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1952 str. 23 <-- 23 --> PDF |
sklopom ovakvih sastojina. Hrastov pomladak redovno propada već u prvoj godini; a i onaj, koji se duže održi, ne može izbiti iz trnja. U degradiranim sastojinama navedenog drugog tipa, u kojima nema trnja, jasenov pomladak mjestimično nadvisi korov, ali kasnije opet ´propada, tako da se neprestano smjenjuje i uvijek je na istoj visini. Bez intervencije ni od toga pomlatka ne možemo očekivati šumu. Spomenuli smo, da se drugi tip degradiranih šuma redovno nalazi u nizama, dakle na mjestima gdje bi očekivali vlažnije tlo zbog relativno višeg podzemnog vodostaja. Međutim uslijed malog obrasta suhi vjetrovi isušuju površinski sloj tla toliko, da se tokom ljeta u njemu pojavljuju široke pukotine, slične onima na poljskim putevima i stazama. Prema tome nije teško objasniti nemogućnost održanja i propadanje pomlatka. U sastojinama, gdje obrast još nije pao ispod 0,5, stanje je nešto povoljnije i pomladak je bolji, ali ipak ne može da razvije podstojni sloj, jer je sastavljen od heliofilniih vrsta, tako da destruktivni proces napreduje bez zapreke, pogoršavajući stanišne prilike u smjeru gotovo potpunog uništenja sastojine. Lokaliziranje i konačno suzbijanje ovog zla ne bi se smjelo odgađati. Prije svega zato, što degradirane sastojine sačinjavaju žarišta raznih štetnika i epicentar širenja degradacije, a zatim što su to danas neproduktivne površine usred bogatih tala Slavonije! Površina od 3.500 ha za melioraciju neminovno će se proširiti za kratko vrijeme na dvostruku, ako ne budemo brzo radili. Svaka naša mlada branjevina, podignuta na ovakvom staništu, bez prethodne melioracije bit će već u 20-oj godini objekt još skuplje i teže melioracije. Ako i dalje budemo likvidirali ovakove načete sastojine bez prethodnog osiguranja povoljnih uslova za novu šumu, ne ćemo uspjeti lokalizirati navedeni prirodni proces. Isto tako bez njege naših zasad zdravih šuma ne ćemo moći izbjeći iznenađenju, koje će doći u obliku fiziološke degradacije još širih razmjera. Šume bosutskog područja nisu više u svom optimumu i njihov razvitak treba hitno i sistematski skretati iz faze regresije u fazu progresije. Tehnika melioracije Likvidiranje sastojina obrasta 0,5—0,3 ni u kojem slučaju ne bi se smjelo dopustiti, dok nisu potpuno osigurani uslovi za opstanak i razvoj mladika (izuzev ako taj obrast nije posljedica degradacije). Ako je tlo pod njima zatrnjeno ili zakorovljeno, onda bismo likvidacijom takvih sastojina stvorili šikaru, koja se jeftinim metodama nikad u budućnosti ne će pretvoriti u gospodarsku šumu. Naše branjevine u Orljaku, Boljkovu, Kusarama, Kragujni i drugdje to potvrđuju. Ako navedene površine nisu još zatrnjene, one će to poslije sječe preostale sastojine postati, jer unatoč našem umjetnom pošumljavanju na njima rastu samo korov i trnje (primjer Dubovica). I dobro pošumljene čiste branjevine hrasta na takvim tlima ne obećavaju normalan razvitak šume nego degradiranu formu kržljavog rasta i kratkog vijeka (Kusara odjel 7, Ugljara svi odjeli, Muško Ostrvo, Imovinska Kragujna i druge). 157 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1952 str. 24 <-- 24 --> PDF |
Da bi se tlo regeneriralo, potrebno je vratiti mu bitne komponente, koje su nužne za opstanak mladih biljaka: povoljnu fizikalnu i kemijsku strukturu i biološku aktivnost u površinskom sloju- U zatmjenim hrasticima prije svega je potrebno ukloniti glog. Nikakovom sječom se to ne može postići. Međutim kad bi to i uspjelo, tlo bi bilo još više izloženo insolaciji i isušivanju. Da bi se trnje ipak suzbilo uz istovremenu zaštitu tla, potrebno je podići gušći podstojni sloj, sastavljen iz vrsta koje podnose takovo tlo i zasjenu. U ovom slučaju mogu te vrste biti: grab, klen i lipa, u vrlo rijetkim sastojinama i bagrem. Jasno je, da paša mora biti prethodno posve zabranjena. Listinac navedenih vrsta povoljno bi utjecao na poboljšanje kemijskog sastava površinskog sloja tla, a svojim korjenovim sistemom tako podignut podstojni sloj izazvao bi progresivnu aktivizaciju pedogenetskih procesa. Naročito biološka aktivnost u tlu dobila bi jači zamah. U svrhu direktne mehaničke obrade tla dozvoliti prije podsadnje tigon svinja i u slučaju uroda žira, jer takovo naplođenje bez prethodne regeneracije tla svakako nema budućnosti. Da bi se što prije poboljšali mikroklimatski faktori u sastojini na toj površini, smatramo da bi vrlo korisno djelovao gusti pojas topole i bagrema uz rub sastojine, koji bi svake godine bio nadopunjen jednini novim redom (slojem) nižim po uzrastu. Djelovanje toga pojasa sastojalo bi se u umanjivanju provjetravanja sastojine. Podsađena sastojina morala bi opstojati bar 10 do 15 godina. U toni razdoblju glog bi pod sklopljenim podstojnim dijelom sastojine nestao. Tlo bi u toku toga razdoblja postepeno dobivalo izvjesne kvalitete za buduću šumu. Počelo bi naplodivanje hrastom, koje bi pomagali postepenim vađenjem podstojnog graba, klena i lipe. Smatramo, da bi naplođenje potpuno uspjelo u poboljšanim stanišnim uslovima, te bi u povoljnom času uslijedila sječa nadstojnog i podstojnog dijela sastojine, uz ostavljanje pojedinih stabala graba, klena i lipe do početka njihovog rađanja sjemenom, a u svrhu postizavanja mješovite šume. Navedenom metodom melioracije postigli bi srednji kvalitet stare sastojine, sa deblima čišćim od grana i boljim sortimentima. Popravljanjem stanišnih faktora povećali bi prirast stare sastojine kao i opću produktivnost dotične površine, dobivanjem ogrevnog materijala iz podstojnog dijela. Osigurali bi prirodno naplodivanje i timle buduću šumu. Glavni pak uspjeh sastojao bi se u sprečavanju daljnje degradacije. Podsađnja bi se najlakše izvela u proljeće jačim (4—5 god.) biljkama graba, klena, lipe i event, bagrema. Potrebne sadnice dobro bi bilo uzgojiti TI rasadnicima, jer je vađenje jačeg prirodnog pomlatka tih vrsta skuplje od uzgoja u rasadniku, a daje lošije rezultate iza sadnje. Prigodom sadnje napose treba paziti na kopanje jama, jer u zbijenom tlu, kakovo je ovdje, uspjeh najviše ovisi o kvaliteti obrade jame. U maloj fami sa nedovoljno razrahljenim tlom jače biljke većinom propadaju — naročtio grabove. Zato bi na površinama naročito na onim koje nisu mnogo zatrnjene, trebalo jamice kopati u jesen za proljetnu sadnju. Izbačena zemlja bi preko zime promrzla a također i rubovi jame, te bi se sadnja u takove jamice mogla obavljati veoma lako i brzo i sa sigurnijim uspjehom. /58 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1952 str. 25 <-- 25 --> PDF |
Šumsko-pokusna stanica Vinkovci Instituta za šumarska istraživanja 3MR Hrvatske vršila je ovog proljeća (1951) podsadnju na takovim terenima sa 4—5 godišnjim biljkama graba, klena, bagrema i topole, bez jesenskog kopanja jama. Unatoč preciznije tehnike sadnje i povoljnih vremenskih prilika biljke graba su dugo vremena kunjale i izlistale mjesec dana kasnije nego u prirodnom pomlatku. One su se kasnije razvile, ali da je bilo sušnije proljeće, propale bi. Potrebno je postrane izbojke obrezati, da transpiraciona površina u početku vegetacije bude što manja; stabalca se ne smiju prikraćivati jer takva ne bi mogla brzo nadvisiti trnje. Na mjestima koja nisu mnogo zakorovljena, može se umjesto sadnje izvršiti sjetva sjemena navedenih vrsta, ali pod motiku sasvim plitko sa 10—20 sjemenki u gnijezda. Međutim i u ovom slučaju bilo bi nužno, da se kopaju plitke jamice u jesen, kako bi sjeme došlo u rahlu zemlju. Sjetva sjemena ne bi mogla doći u obzir u starijim sastojinama; u njima bi zbog ranije konačne sječe trebalo podstojni sloj brže podignuti. Kako se iz izloženog može zaključiti melioracija degradiranih sastojina prvog tipa iako je skupa, nije teško izvodiva, jer su ova staništa povoljna za grab, klen i lipu, a i kvalitet tla na njima je mnogo bolji nego pod sastojinama navedenog drugog tipa, U degradiranim šumama jasena i hrasta, koje se nalaze u suhim depresijama (nizama), situacija je obzirom na podsadnju mnogo teža. Mi nemamo do sada iskustava u tom pravcu, pa i ne poznajemo vrste koje bi za tu svrhu bile najpodesnije. U pitanju su tereni koji su pri površini suhi, ali donji horizonti takvog tla vjerojatno su vlažniji nego pod sastojinania prvog tipa. Može se to pretpostaviti iz toga, što trnje i grab ne ulaze u takovu sastojinu. Struktura i sastav tla vjerojatno su nepodesni za grab, klen i lipu. Potrebno je dakle pokušati podsadnju sa vrstama, koje bi barem do 20-te godine starosti podnosile ovakove stanišne okolnosti i polusjenu. Pored toga potrebno je da to budu vrste bržeg rasta, sa listincem takvog sastava, koji će postepeno popraviti lošu kemijsku strukturu tla i vratiti mu sposobnost za održavanje šume. Da li bi u ovu svrhu mogao poslužiti dud, pajasen, bijela topola i bijela joha, ili možda neka druga vrsta? Radi pomanjkanja iskustava iz prošlosti, prije izvedenih pokusa ne bih htio iznositi nikakve sugestije, pa zato ostavljam to pitanje da bude raspravljeno kasnije, a zaključci do kojih dođemo bit će provjereni tek poslije zezultata naših pokusa na terenu. Z a g 1 a v a k Vratiti u proizvodnju 3.500 ha neproduktivnih sastojina u boeutskom području, znači u toku razdoblja od 15 godina dobiti najmanje 100.000 m* drvne mase prirasta; znači nadalje osloboditi se odgovornosti pred budućim pokoljenjima zbog proširenja degradacije. I zato bi svaki šumarski stručnjak na ovom području trebao taj posao da shvati kao svoju ličnu obavezu. Mi se ne bi smjeli zavaravati mogućnostima lakog pošumljavanja tih površina neposrednom sjetvom žira pod motiku, jer nam taj način ne 159 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1952 str. 26 <-- 26 --> PDF |
može dati novu šumu, niti spriječiti degradaciju. Zar Ugljara pretstavlja šumu zato što je uspjela sjetva žira? Ne samo da taj objek-, danas nema kvalitetnog i kvantitetnog prirasta u onoj mjeri, koja bi opravdala njegovo postojanje, nego će ta Ugljara za kratko vrijeme doživjeti katastrofu koju već danas nije teško predvidjeti. Čišćenje od trnja i spašavanje mladika, kao što je na pr. Orljak, pretstavlja najskuplji i skoro neizvediv posao, a koji ipak ne garantira uspjeh. Šta će biti ako dopustimo stvaranje takovih mladika na većim površinama bosutskog područja? Mislim da takova produkcija ne bi bila u skladu sa našom socijalističkom privredom. Predloženi način melioracije je obiman i skup posao, ali ipak jeftiniji od radova koji će se morati kasnije bezuvjetno poduzeti, ako regeneraciju sastojina odgađamo. S u ;m m a . . MELIORATION OF THE DETERIORATED STANDS IN THE DISTRICT OF THE BOSUT RIVER Slavonian lowland-forests in the district of ´the Bosut river (forest association Querceto-genistetum e´.atae Horv.) are not their optimum any more. By changing some climatic and hydrographic factors as well as by forcing the pure oakstands for a greater lenght of time the pedo´ogistic processes change the former quality of the soil. The impaired balance in the complex of physical, chemical and biological factors of the soil enables the development of physiological deterioration of stands, mani fested in the decreasing of the stocking, increment and quality. Direct re-afforestation by natural or artificial reproduction doesn´t succeed. Therefore it is necessary to carry out the preliminaty regeneration and resto ration of the soil. The author supposes this could be attained by raising the understory in dete riorated stand consisting of the species of moderately tolerant shade, which are- suitable for certain soil- conditions and are also improving the chemical structure: of the soil with its litter. Jedlovski ing. Dušan (Split) PRILOG ISTRAŽIVANJU AREALA BUKVE U DALMACIJI* Na preglednoj karti vegetacijskih područja Jugoslavije Dr. I. Horvata {1) naznačena su na planinama srednje Dalmacije četiri područja bukve (Fagetium): Biokovo, Mosor, Svilaja i Dinara. U tim područjima bukva pridolazi u najvišem pojasu masiva, na Biokovu samo na sjevernog ekspoziciji, dok na Mosoru prema našim opažanjima i opažanjima prof, U. Giromette (z. p. 35) u tom području nije zapažena. Obzirom na činjenicu da se bukove šume poijedimih dijelova Jugoslavije ističu mnogim geografskim osebinama te obzirom na potrebu provođenja istraživanja na cijelom arealu bukovih šuma (1 p. 33), smatramo da će biitii od koiristi ako se opiše nalazište bukve izvan citiranih područja * Rađeno, u Institutu za eksperimentalno šumarstvo Jugoslavenske Akademije; znanosti i umjetnosti. Direkcija za krš, Split. 160 |