DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1951 str. 15 <-- 15 --> PDF |
Na temelju iznesenog može se dakle konstatirati, da prigodom prirodnog i umjetnog pošumljavanja treba imati u vidu prvenstveno potrebu biljaka za vlagom u tlu i njihovu mogućnost da putem podzemnih organa iskorišćuju raspoloživu vlagu. Prema tome za pošumljavanje i regeneraciju sastojina važnije su okolnosti u tlu nego u zraku, uz pretpostavku dakako, da izabrane vrste drveća odgovaraju ekološkim okolnostima dotičnog staništa; važniji je korijen nego krošnja te odnos između veličine krošnje i korijena — bar na lošijim] staništima. Podzemni organi izvađenih sadnica vrlo su osjetljivi na vanjske utjecaje. Zato prigodom vađenja, prenošenja, pakova nja i druge manipulacije do sadnje nastaju često znatni gubici. Ti se gubici gotovo redovno očituju tek nakon sadnje, pa se zato često događa, da se posade biljke, koje više nisu sposobne za daljnji život, a za neuspjeh pada krivnja na klimatske okolnosti. Stoga su vrlo važna istraživanja Petraeić a (1929, 1930, 1937) o zaštiti biljaka prije sadnje odnosno o trajanju otpornosti njihova nadzemnog i podzemnog dijela prema vjetru, suncu, kiši i u zasjeni. Prema rezultatima tih istraživanja redoslijed otpornosti korijena protiv isušivanja za listače je ovaj: bagrem, jasen, brijest, hrast, javor, bukva. U manjem opsegu slična je istraživanja obavljao i Š ac k i (1927) na makedonskim goletima i utvrdio, kako raste postotak ugibanja sadnica u razdoblju od vađenja do sadnje zbog nepravilne manipulacije, kao i postotak neuspjeha pri presadnji na druge visinske položaje. Loša manipulacija sa biljkama općenito najviše utječe na vitalnost korijenova sistema, pa se na tu okolnost u našoj literaturi vrlo često ukazivalo (Rubbia 1912, Arnautović 1948, Bel tram 1949, i dr.). Da se ukloni mogućnost uništavanja korijenčića prigodom vađenja biljaka, osjetljive vrste u svrhu presadnje uzgajaju se u lončićima ili se u busenima prenose na teren. U vezi s time kod nas se raspravljalo o uzgajanju sadnica u šupljim dijelovima stabljika suncokreta, kukuruzovine i trstike te u cijevima od običnog i katranisanog kartona (P r e m u ž i ć 1940, Fukarek 1947, Bel tram 1948). Korijenov sistem odraslog drveća ! Na odraslom drveću redovno se razlikuju tri oblika korijena: a) sistem korijena sa jednom ili nekoliko glavnih, vertikalnih ogranaka (srčanica), koji prodiru duboko u tlo, i sa više bočnih i horizontalnih (reprezentanti bor i hrast); b) plitko, tanjurasto korijenje, koje nema srčanice, sa vrlo razvijenim bočnim ograncima (smreka, breza, grab); c) korijenje sa gustim čvorištem u centralnom dijelu, odakle se rasprostiru kosi i horizontalni ogranci (jela, bukva). Međutim ta klasifikacija nije posve umjesna. Već pred nekoliko stoljeća pojedini su autori opazili, da se korijenje prilagođuje stanju tla, a daljnja istraživanja su ta opažanja potvrdila. Tako B u s g e n - M u n c ´h (1927) u svojem djelu o izgradnji i životu šumskog drveća navodi, da se oblik korijenovog sistema mijenja, prema´ prirodii tla, te se pretpostavlja da su mehaničke zapreke odlučnije negoli uvjeti ishrane. Na temelju svojih i´straži´vanja Hilf (1927) je otkrio, da bor može razviti´ sreanicu 5—6 m dugu, a u zbijenom tlu samo 0,5—1 m. Također i Mor o zov (1930) ukazuje na veliku plastičnost korijena bora, koji na treset´štu i nad nepropusnim slojem tla ne razvija ili samo djelomično razvije ž:lu 367 |