DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1951 str. 11 <-- 11 --> PDF |
Ing. Josip Šafar (Zagreb): O GOSPODARSKOM ZNAČENJU PODZEMNIH ORGANA SADNICA I DRVEĆA Prigodom razmatranja o problemima razvitka šumskih sastojina i pojedinih drveta pažnja se uglavnom koncentrira na njihov nadzemni dio. To je posve razumljivo, kad se ima u vidu, da je taj dio za privredu ii potrošnju najvažniji. Ali i velika većina istraživanja zahvaća probleme iz nadzemnog dijela sastojina; osnovni razlog tome jest svakako taj, što se numerički materijal može tu razmjerno lako i jeftinije prikupiti, a zatim što se postignuti rezultati mogu neposrednije primijeniti u praksi. Ali razvitak drveća i sastojina ne ovisi samo o njihovom nadzemnom dijelu već i o< podzemnom, u kojem se drveće učvršćuje i iz kojega prima potrebnu vlagu i hranu; gdjekad je taj donji dio za održavanje i razvoj važniji, a ponekad ima i odlučno značenje za zdravstveno stanje drveća i za kvalitet stabala. Zato se istraživanja korijenovog sistema obavljaju u ovom stoljeću sve više i nauka nastoji da šumskom gospodarenju ukaže na potrebu i važnost upoznavanje korijena i njegovog razvitka pri radovima pošumljavanja, njege, uzgajanja i prirodnog obnavljanja. U prirodno uzgojenim šumama istraživanje drveća u zoni rizosfere bilo je isprva vodeno nastojanjem, da se upoznaju morfološki sastav i rasprostranjenost korijenja te uzroci oboljenja; zatim da se na temelju postignutih rezultata usavršavaju metode osnivanja i uzgajanja sastojina te odredi pravilniji sastav sastojina obzirom na smjesu vrsta drveća i strukturu njihovu u zraku i tlu. Potreba takvih istraživanja postala je vremenom sve veća, kad su se počele umjetno osnivati šumske kulture na većim površinama u lošijim staništima i napose kad.su se masovno uvodile alohtone vrste drveća (smreka!) na razna tla. Unatoč poteškoća istraživanja, ipak danas postoji razmjerno mnogo podataka o obliku i razvitku korijenovog sistema. No većina rezultata opažanja i istraživanja odnosi se na mlade biljke i na neodrasle šumske kulture. Korijenje odraslog drveća općenito vrlo je malo istraživano, i to većinom njihovi horizontalni, bočni ogranci. Prva -opsežnija opažanja o obliku i razvitku korijena objavio je Duhame l du Moncea u (1760). Tek stoljeće kasnije vršeni su opsežniji istraživački radovi. U našoj zemlji korijenov sistem se gotovo nije istraživao, iako je u našoj stručnoj šumarskoj literaturi razmjerno rano ukazano- na važnost i značenje upoznavanja podzemnog dijela drveća. Na temelju opažanja u šumama Gorskog Kotara te u brdskim i nizinskim šumama Brosi g (1883) je razmatrao ove pojave: korelacija krošnje i korijenja napose u odnosu na stanište, oblik korijena u raznih vrsta drveća i njegove modifikacije prema vrstama tla, odnos korijena i srži; naročito je istaknuta važnost upoznavanja korijena mladih biljakoi za presađivanje, kao i utjecaj raznih zahvata na klice i korijen za daljnji razvitak biljaka na razUčittai tlima. Mnogo kasnije o sistemu korijena više su pisali Pe t rači ć (1925), Šlande r (1950) i Banuševa c (1951), Mnogi naši stručnjaci u člancima, objavljenima napose o pošumljavanju, nisu mirnoišli i problem o obliku, veličini, i razvitku korijena (P ucić (1900), Burllakov (1929), Silkić (1934), Marković (1934), Španović (1936), Afanasijev (1937), Šalajev (1938), Krpan (1946), Petrović (1948), Co kl (1948), Wraber (1948), Jiosić (1948), Enić (1950) i dr.). 363 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1951 str. 12 <-- 12 --> PDF |
Iako problem upoznavanja i istraživanja podzemnog dijela drveća u kompleksu ostalih šumsko-uzgojnih problema sačinjava razmjerno malen detalj, ipak u šumskom gospodarenju ni on se ne smije ispustiti iz vida. To zahtijevaju naročito potrebe na podizanju kvalitete umjetnog a i prirodnog pošumljavanja, a zatim i njega i održavanje pojedinih sastojina. Stoga je svrha ovog prikaza, da našu stručnu javnost ukratko upozori na stečena iskustva i na novije tekovine istraživanja, izvršenih na korijenovom sistemu. Korijenov sistem mladih biljaka i sadnica ´ \ Poznavanje korijena i njegovog razvitka na pomlatku i sadnicama vrlo je važno pri radovima pošumljavanja. Uz pretpostavku, da je manipulacija sa sadnicama bila ispravna te da je prirodno i umjetno pošumliavanje tehničko dobro izvedeno, najteži problem u daljnjem razvitku biljke jest borb a za ´ vlagu . Zato ponik najprije razvije korijen okomito u tlo, a zatim razgranjuje bočne korijenčiće i potom postrane i površinske ogranke; u toku toga razvitka pojavljuju se korijenove dlačice ili (prema njihovoj funkciji) korijenove crpaijke, koje sačinjavaju glavni dio fiziološki djelatnog korijena. (Na korijenu mnogih vrsta šumskog drveća razvija se simbioza s gljivinim hifama — mikoriza, koja je do danas malo istražena.) Ponik i pomladak u šumama jake oplodne i preborne-sječe često nestaje ne samo zbog mraza i prejakog svijetla nego još više zbog pomanjkanja vlage u tlu -— pod utjecajem prejakog isparivanja tla, a i povećane transpiracije odraslijeg drveća. Opažanja, pokusi i istraživanja su naime pokazali, da je općenito vlaga pretežno onaj faktor, koji je u minimumu, a manje je to toplina i svijetlo ili kemijski i mikrobiološki sastav tla. Za pošumljavanje napose suhih staništa te pogotovo na području gologa i degradiranog krša uzgajivači nastoje, da u rasadnicima uzgoje takav oblik i sustav korijena, koji će biljci omogućiti da barem u prve dvije godine svlada loše ekološke (napose higrološke) okolnosti. Pri tome nije dovoljno imati u vidu samo dužinu, širinu i razgranjenost korijenovog sistema nego i odnos veličine korijena i asimilacionog aparata odnosno površinu kojom biljka prima vlagu i rastopljene mineralne, tvari i površinu kojom transpirira. Taj odnos na području našega golog krša općenito treba da je donekle povoljniji za veličinu korijenovog sistema, jer tada on zahvaća veću masu tla i prema tome postoji mogućnost da više dođe1 u vezu sa vlagom i tako u biljci nadoknadi vodu, istranspiriranu pod jakim utjecajem topline i bure; taj problem nešto više su kod nas obradili Holl (1901) i Oraš (1940). U svrhu stvaranja što boljeg odnosa između krošnje i korijenja , zbog održavanja dobrog režima vode u sadnicama, već pred nekoliko decenija nastojalo se pronaći način, kako da se na neiskopanim biljkama u rasadniku stvori što veći broj korijenčića. Često se to postizavalo prostim presijecanjem korijena pomoću oštre lopate na izvjesnoj dubini; u novije doba izrađene su i prikladne naprave (Swart , B a uschery ) za lakše obavljanje te operacije- na zakorijenjenim biljkama, 364 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1951 str. 13 <-- 13 --> PDF |
Pourte t (1940) taj postupak preporuča uglavnom za hrast. U vezi s tim problemom je i obrezivanje krošanja na sadnicama (L o n č a r 1947) te povećavanje površine korijenovog sistema pomoću dvostrukog korijena na sraslim reznicama (Podhorski 1951). Početni oblik, veličina i razvitak korijenovog sistema vrlo često odlučujući je faktor u preživljavanju i smrti biljaka (Tourne y 1929), napose u onom kratkom i kritičnom periodu, kad ponik iskoristi rezerve sadržane u sjemenu i samostalno počinje sintetizirati hranu (Bake r 1934), Način, kojim podzemni organi biljke u prvoj godini prodiru u tlo, značajan je pogotovo za vrijeme ljetne suše i za vrijeme mraza u slijedećem proljeću. Prema tome mnogi neuspjesi u prirodnom i umjetnom pošumljavanju u našim okolnostima mogli bi se bolje objasniti, kad bi se istražio i korijen uginulih i uvenulih biljaka. Za umjetno pošumljavanje važno je pitanje: dob a mirovanj a kori j ena . Iako se to pitanje u prvi čas čini suvišno, ipak ono ima zasebno značenje. Jer samo na temelju poznavanja mirovanja i aktivnosti nadzemnog dijela biljke ne može se zaključiti i na mirovanje i aktivnost njenog podzemnog dijela. Već pred tri četvrt stoljeća otkrio je Res a (1872), da u razdoblju vegetacije posto je dva perioda aktivnost korijena: proljeće i je:sen, i ujedno je potvrdio rezultate opažanja i straživanja.koja su izvršili Duhamel-du Moaceau (1760) i M o h 1 (1862) o zimskom rastenju korijena. Zatim su Peterse n (1898), Engle r (1903), Gobi (1905), McDougall (1916), Laitakari (1927), Crider (192*8) i Col- li son (1935) potvrdili- teoirijiu o nepotpunom zimskom mirovanju korijenja u nekih vrsta drveća (uglavnom liistaće). Zasebno iist´čemib, da; je i naš Brasii.g objavio (1883), da korijenje liistača i zimi raste, i to tako dugo, dok je toplina tla iznad led išta. Pojedini (malobrojni) rezultati pokusa i istraživanja pokazalii su, da uzrok ugibanju sadnica gdjekad nisu toliko mraz i drugi štetni atoiotski i> biotski utjecaji, koliko zimska suša odnosno zimska t r a nsp i r ac i jl a na nedovoljno vlažnom tlu. Rezultati tih istraživanja upućuje nas, da napose u našima toplijim i suhijim staništima na području Mediterana i uopće u semiaridnim krajevima istražimo period zimskog mirovanja, kao i okolnosti: nije li možda nepotpuno zimsko mirovanje korijena uzrok, da se sadnice, , posađene u pojedinima jesenskim i zimskim mjesecima, bolje ili lošije razvijjaju. Novijim istraživanjima (Steven s 1931, Ree d 1939) utvrđeno je, da ljetni period mirovanja korijena (uglavnom druga polovina augusta i početak septembra) prekida aktivnost rastenja korijena u dva razdoblja; drugi (Ladefoge d 1939) te podatke posve ne potvrđuju. Stoga na temelju stečenih iskustava Pourte t (1946) navodi, da se dvogodišnje jele i smreke mogu presađivati koncem augusta ili početkom septembra, jer u toku jeseni sadnice razviju mnoge korijenove žilice. Općenito je poznato, da na području našega južnog Mediterana postoji, razdoblje ljetnog mirovanja vegetacije (Marinkovi ć 1950). Bilo bi dakle interesantno pokusima otkriti, da li se u klimatskim okolnostima našega Juga i uopće na toplom području Krša i goleti može vršiti ljetna presadnja u rasadnicima i tako skratiti proces stvaranja gušćeg korijenovog sistema na sadnicama i umanjiti potrebnu površinu rasadnika. « 365 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1951 str. 14 <-- 14 --> PDF |
U vezi s time vrlo je važno pitanje, da li je bolje obavljati p r oljetnu ili jesensku sadnju. Na temelju analize o razvitkuaktivnosti korijenovog sistema Slande r (1950) je došao, do zaključka, da je za listače i ariš bolja jesenska sadnja; ostale četinjače mogu se saditi u jesen samo na zemljištima, gdje posađene biljke rano pokrije snijeg i do proljeća ih zaštićuje od zimske transpiracije, te u područjima sa stalno visokom relativnom vlagom zraka. Kad se! biljka u tlu učvrsti, ona se počinje boriti za vlagu u tlu; na pojedinim staništima razvija se borba s korijenjem trava i korova. Kasnije, kad se mlada sastojina počinje sklapati u zraku i u tlu, pojavljuju se veće poteškoće — u. borbi za prostor, U prirodno uzgojenom pomlatku često se sklop u tlu stvori ranije nego u zraku,°pa je tu borba za prostor veća i ranije započne negoli u umjetno osnovanim kulturama. Mnogi istraživači ističu, da je u toj borbi za prostor gotovo redovno vlaga naznačajniji faktor za održavanje i razvitak biljaka (K r a u s 1926, Grasovsky 1929, Reed 1939), U toj borbi i svijetlo je vrlo važan faktor ,ali ne toliko kako se to ranije isticalo. U borbi pomlatka za vlagu susjedno odraslo drveće gdjekad ima vrlo važnu ulogu; oduzimanjem vlage putem vrlo razgranjenog korijenovog sistema starije drveće često uzrokuje ugibanje mladog naraštaja. Zato se prigodom obavljanja raznih vrsta oplodnih i prebornih sječa nastoji umanjiti konkurenciju ne samo nad tlom nego i u tlu. No potrebno je pri tome primijetiti, da prema nadzemnom oblikovanju i sklapanju sastojine ne može se uvijek dovoljnom sigurnošću zaključiti, da je borba u rizosferi kvantitativno podjednaka onoj u atmosferi. Joiš pred pola stoljeća F r i e c k e (1904) je otkrio, da. su se mlade biljke šumskog drveća bujnije razvijale na pokusnim plohama, na kojima je pomoću iskopanih izolacionih gralba j prerezivanjenx korijenja na susjednom odraslom drveću umanjeno podzemno oduzimanje vlage. Na temelju daljnjih, savršenijih metoda utvrđeno je, da se nai takvim pokusnim plohama1 povećala količina vlage u tlu. Na internacionalnom kongresu šumarskih instituta u Stockholm u (1929) na osnovu svojih istraživanja Fabriciu s je objavio, da je zaostajanje razvoja pomlatka u rupama sklapa i na unutrašnjim rubovima sastojina vjerojatno uzrokovano više nedovoljnim [prostorom u zoni korijenja negoli zasjcnoim ili prejakim osvjetljenjem. Sli´čno navodi i Steven s (1931) te upozoruje, da se ne bi smio olako shvatiti zadatak nadapunjavanja postojećih kultura mlađim biljkamia, i preporuča da se popunjavanje obavlja isto tako starim biljkama kako je stara kultura. Na internacionalnom botaničkom kongresu u Iraki g. 1929. Tourne y je na temelju svojih pokusa nesumnjivo utvrdio, da vlaga tla ima ogromnu važnost na razvitak šumskog pomlatkai. Na pokusnim plohama, koje su od odraslog drveća bile izolirane grabama, već nakon 5 mjeseci pokazala se razlika u vegetaciji i njenoj vitalnosti; veće razlike prema kontrolnim plohama ispoljile su se slijedeće godine za vrijeme suše, a kasnije nestale su neke kseroifiilne biljke a druge, higrofilne, olbilno su se pojavite I zato isti autor kasnije (1947) primjećuje: općenito se može reći, da sposobnost neke vrste da se´ naseli u novo područje ovisi vrlo mnogo o tome, kakav je njegov početni korijenov sistem i kako se taj odnosi prema raspoloživoj vlazi tla-, liz kojega sadnica namiruje svoje potrebe. Unatoč rezultata takvih istraživanja ipak ima i protivnih mišljenja. Tako je Kryzhanovsk i (1949) ustvrdio, da je borba među vrstama za svijetlo redovno veća nego za hranu i vlagu, izuzevši na mršavim suhim tlima (napose na pijescima). To sve upućuje nas, da se ni podjednaki rezultati inozemnih istraživanja ne smiju bez kontrole prenositi u. naše okolnosti te da se za svako značajnije naše stanište moraju izvršiti vlastita istraživanja i pokusi, 366 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1951 str. 15 <-- 15 --> PDF |
Na temelju iznesenog može se dakle konstatirati, da prigodom prirodnog i umjetnog pošumljavanja treba imati u vidu prvenstveno potrebu biljaka za vlagom u tlu i njihovu mogućnost da putem podzemnih organa iskorišćuju raspoloživu vlagu. Prema tome za pošumljavanje i regeneraciju sastojina važnije su okolnosti u tlu nego u zraku, uz pretpostavku dakako, da izabrane vrste drveća odgovaraju ekološkim okolnostima dotičnog staništa; važniji je korijen nego krošnja te odnos između veličine krošnje i korijena — bar na lošijim] staništima. Podzemni organi izvađenih sadnica vrlo su osjetljivi na vanjske utjecaje. Zato prigodom vađenja, prenošenja, pakova nja i druge manipulacije do sadnje nastaju često znatni gubici. Ti se gubici gotovo redovno očituju tek nakon sadnje, pa se zato često događa, da se posade biljke, koje više nisu sposobne za daljnji život, a za neuspjeh pada krivnja na klimatske okolnosti. Stoga su vrlo važna istraživanja Petraeić a (1929, 1930, 1937) o zaštiti biljaka prije sadnje odnosno o trajanju otpornosti njihova nadzemnog i podzemnog dijela prema vjetru, suncu, kiši i u zasjeni. Prema rezultatima tih istraživanja redoslijed otpornosti korijena protiv isušivanja za listače je ovaj: bagrem, jasen, brijest, hrast, javor, bukva. U manjem opsegu slična je istraživanja obavljao i Š ac k i (1927) na makedonskim goletima i utvrdio, kako raste postotak ugibanja sadnica u razdoblju od vađenja do sadnje zbog nepravilne manipulacije, kao i postotak neuspjeha pri presadnji na druge visinske položaje. Loša manipulacija sa biljkama općenito najviše utječe na vitalnost korijenova sistema, pa se na tu okolnost u našoj literaturi vrlo često ukazivalo (Rubbia 1912, Arnautović 1948, Bel tram 1949, i dr.). Da se ukloni mogućnost uništavanja korijenčića prigodom vađenja biljaka, osjetljive vrste u svrhu presadnje uzgajaju se u lončićima ili se u busenima prenose na teren. U vezi s time kod nas se raspravljalo o uzgajanju sadnica u šupljim dijelovima stabljika suncokreta, kukuruzovine i trstike te u cijevima od običnog i katranisanog kartona (P r e m u ž i ć 1940, Fukarek 1947, Bel tram 1948). Korijenov sistem odraslog drveća ! Na odraslom drveću redovno se razlikuju tri oblika korijena: a) sistem korijena sa jednom ili nekoliko glavnih, vertikalnih ogranaka (srčanica), koji prodiru duboko u tlo, i sa više bočnih i horizontalnih (reprezentanti bor i hrast); b) plitko, tanjurasto korijenje, koje nema srčanice, sa vrlo razvijenim bočnim ograncima (smreka, breza, grab); c) korijenje sa gustim čvorištem u centralnom dijelu, odakle se rasprostiru kosi i horizontalni ogranci (jela, bukva). Međutim ta klasifikacija nije posve umjesna. Već pred nekoliko stoljeća pojedini su autori opazili, da se korijenje prilagođuje stanju tla, a daljnja istraživanja su ta opažanja potvrdila. Tako B u s g e n - M u n c ´h (1927) u svojem djelu o izgradnji i životu šumskog drveća navodi, da se oblik korijenovog sistema mijenja, prema´ prirodii tla, te se pretpostavlja da su mehaničke zapreke odlučnije negoli uvjeti ishrane. Na temelju svojih i´straži´vanja Hilf (1927) je otkrio, da bor može razviti´ sreanicu 5—6 m dugu, a u zbijenom tlu samo 0,5—1 m. Također i Mor o zov (1930) ukazuje na veliku plastičnost korijena bora, koji na treset´štu i nad nepropusnim slojem tla ne razvija ili samo djelomično razvije ž:lu 367 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1951 str. 16 <-- 16 --> PDF |
srčanicu, dok mu se istovremeno na bočnim ograncima tanje korijenje razvije geotropno. Gdjekada se korijenje na ograncima razvija i negativno geotropno, iskotrišćavajiući ihranljivi supstrat humusa (bukva). Visoka) /donja voda redovno utječe, da žila srčaniee ne prodire duboko te se djelomično razvije ili vremenom nestane, kao na pr. u našima nizinskinu poplavnim šumama, kako ćemo kasnije detaljnije prikazati:. Pojedini autori uopćuju te pojave i tvrde, da šumsko drveće na (boljem tik ima korijen razgranjen — gust, a narlošijem više rasprostranjen (Aaltone n 1923, Scfareibe r 1926, Baker 1934, Tkačenko 1939, Svoboda 1946, Tourney 1947, Poskitn 1949). Korijenje šumskog drveća "drenir a tl o i nakon sječe uginuli ogranci u dubljim slojevima tla podržavaju i čak povećavaju kvalitet šumskog tla; prema Dengler u (1944) na lakim tlima mogu povećati prozraku, a na ležima kapacitet za vodu. Korijenje nove sastojine u takvo tlo lakše prodire kroz šupljine i kanale, što ih ostavlja trulo korijenje. Ako se takva površina duže vremena ostavi nepošumljena, tipična struktura šumskog tla se znatno izmijeni. Zato mnogi evropski autori ističu, da je ´glavni razlog neuspjehu šumskih kultura (napose četinjača) na bivšim dugogodišnjim poljoprivrednim zemljištima, što je šumska arhitektura tla narušena te korijenje šumskog drveća teško prodire u takva tla. Stoga Burge r ukazuje na loše posljedice krčenja korijenja te preporuča, da se vade samo panjevi. Tkačenk o (1939) ipak ističe, da je takva postavka odviše uopćena, i upućuje, da krčenje panjeva i žilja nife toliko štetno, ako se na izvjesnim tlima odmah nakon krčenja i sječe izvrši pošumljavanje. U vezi sa podizanjem poljozaštitnih šumskih pojasa i masovnim osnivanjem šumskih kultura stručnjaci se sve više bave proučavanjem međusobnog odnosa drveća u tlu. Tako Ahromeik o (1949) navodi, da listače stvaraju specifičnu strukturu Šumskog tla, koje je jedan od glavnih temelja veće otpornosti mješovitih sastojina četinjača i listača; kroz trube ili cijevi starog i uginulog korijena, koje sadrže plodno tlo i obilnu vlagu, lako prodire korijenje bora. Korijenje u mješovitim sastojinama zato prodire znatno dublje nego u čistima (R a h t e e n k o 1949). U smjesi sa bukvom smreka razvija dublje podzemne organe, koristeći kanale preostale od podzemnih organa bukve (K r a u s s 1925). Prema tome i s gledišta razvitka drveća u rizosferi većinom su bolje mješovite sastojine nego čiste. U vezi s problemom međusobnog utjecaja drveća u rizosferi spomenut ćemo, da izvjestan utjecaj u našim šumama vrše i ž i v i panjevi . Ti panjevi (u nekih vrsta drveća) obrašćuju novim drvetom i korom kroz nekoliko decenija, u jele ponekad i čitavo stoljeće, jer iskorišćuju asimilate iz susjednih živih stabala putem sraslog korijenja. Korijenje tih panjeva mora da ima izvjesnu veću ulogu u životu šume, pa nije isključeno da oni djelomično uzrokuju neke značajne pojave u biocenozi šumske zajednice. Držimo, da ta pojava ima zasebno značenje u našima šumama, pa ćemo o tome na temelju analize prikupljenih podataka u najskorije vrijeme objaviti zasebnu raspravu. Osim fiziološke uloge korijenov sistem vrši i važnu mehaničku ulogu. Ta se njegova uloga najbolje odrazuje u otpornost i drveća prema vjetru . Razne vrste različito se odnose prema sili udara vjetra; no i iste vrste nemaju podjednaku otpornost, pa na različitim tlima razvijaju različit sistemi korijena. Na pr, naša se jela na škrapovitom tlu vapnenačke 368 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1951 str. 17 <-- 17 --> PDF |
podloge razmjerno dobro odupire udarcima vjetra, dok na silikatnim tlima nije toliko otporna. U vezi se time nije bez važnosti ni srašćivanje korijena istih i različitih vrsta drveća, jer se time svakako povećava otpornost drveća prema vjetru. Struktura podzemnih organa drveća u izvjesnim okolnostima može posredno utjecati na prirast i kvalitet str.bla, kao i na oblik i razvitak krošnje. Na pr. sušne godine utječu da se (prema evropskim autorima) prirast više umanjuje na smfreki nego na jeli; razlog je tome uglavnom taj, što smreka ima pliće korijenje i ne nalazi dovoljno vlage i rastopljenih mineralnih tvari u onom horizontu, koijti zbog suše isparivanjem gubi mnogo vode. U Sloveniji, kako je pokazao Wrabe r (1948), u nekim predjelima smreka u mladosti razvija dobro deblo i krošnju; u starijoj dobi znatno joj se umanjuje prirast, vitalnost postaje naglo manja, napada je rak i imela, oblik njenog debla je loš, krošnje se pri vrhu naglo zaobljuju; razlog je tome nepropusna dolomitna podloga, nad kojom se podzemni organi smreke nenormalno razvijaju. Nerijetko se događa da truljenje debla ili sušenja stabala započinje od korijenja i to zbog djelovanja biotskih faktora (gljive) ili zbog utjecaja nekih negativnih fizioloških pojava uzrokovanih stanjem tla ili izmjenom pedogenetskih procesa (trajno visoka donja voda, umanjeno disanje korijenja odnosno pomanjkanje kisika napose u zamočvarenim tlima, kanalizacija, jaki podzol, konkrecije). Općenito može se ustvrditi, da je veliki utjecaj tla na korijenov sistem i obratno, kao i utjecaj korijena na oblik i kvalitet debla i krošnje. Stoga bi nas predaleko1 odvelo, kad bi iznosili sve ispitane i opažene pojedinosti iz tih odnosa. Vlastita opažanja. Ova razmatranja navela su nas, da započnemo istraživanja podzemnih organa na nekima vrstama našega drveća u svrhu utvrđivan-a nekih nerazjašnjenih pojava u biologiji i gospodarenju u našima čistim i mješovitim šumama. Ovdje priopćujemo opažanja uglavnom za hrast lužnjak i jelu. Napominjemo, da su istraživanja izvršena (zbog sticaja izvjesnih okolnosti) aproksimativno. U našima poplavnim šumama na području Posavine kod Lipovljana u predjelima Zabarski Bok, Vel. Đol i Opeka (koji su dijelom u posjedu Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Zagrebu) vihor je ove godine oborio´ znatan broj stabala hrasta, topole, jasena i manje lipe, brijesta, klena, graba i johe. Korijenov sistem istražen je (bez iskapanja) na 35 stabala hrasta lužnjaka te djelomično na 34 jasena, 26 topola i pojedinačno na ostalim vrstama drveća. Već na temelju opažanja moglo se otkriti, da odrasla stabala .svih naprijed spomenutih vrsta drveća nemaju žilu srčanicu, a tek na vrlo malom broju primjeraka srčaniica je samo djelomično ili neznatno razvijena. Korijenov sistem hrasta nije mnogo rasprostranjen, ali ima vrlo gust splet tanjih ogranaka s mnogo sitnog korijenja i korijenčića, koji rijetko prelaze dubinu 1,8—-2 m. Sa debljinom odnosno sa starošću stabla mnogo se više produžuju horizontalni ogranci korijena negoli dubinski, kako se razabire iz prosjeka prikupljenih podataka u pril. tabeli. No ipak ni dužina Debljin. razreddubina korijenaširina korijana cm m m 20—30 1,2 3,— 31—40 1,3 3,7 41—50 1,5 4,— 51—60 1,6 4,6 61—70 1,7 5,4 71—80 1,9 5,R 369 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1951 str. 18 <-- 18 --> PDF |
horizontalnih ogranaka razmjerno nije velika, kako bi se pretpostavilo obzirom na horizontalnu projekciju krošanja, U vezi s time bilo bi -interesantno istražiti, kakav korijenov sistem imaju naši hrastici u šumama, gdje donja voda trajno visoko stagnira odnosno gdje su tla fiziološki plitka. Na ostalim vrstama drveća nisu se mogli prikupiti potpuni podaci (jer bi se u tu svrhu morala vršiti iskapanja prelomljenih horizontalnih ogranaka), pa se zato ni ne objavljuju. No ipak iz tih podataka kao i na temelju opažanja moglo se utvrditi, da se dubina korijena na jasenu i topoli malo razlikuje od dubine korijena hrasta. Topole i jasen imaju duže i deblje površinske ogranke korijena nego hrast te ih pružaju u slobodne prostore između drugih drveta. Korijenov sistem hrasta je kompaktniji (t. zv. intenzivni sustav korijenja) te sa gustom mrežom tankog sitnog korijenja veže zemljanu masu uglavnom oko središnjeg dijela, pa je prema tome više koncentričan (v. skicu). Naprotiv korijenov sistem topola i jasena zahvaća veću površinu tla (t. zv. ekstenzivni sistem korijenja). Shematski prikaz zemljane mase, zahvaćene sistemom korijena, u području šumske zajednice Querceto-Genistetum elatae Horv.: a) Q u ere us, t>) Populus i F r a x i n u s. Na temelju tih podataka može se sa znatnom sigurnošću pretpostaviti, da u našim mješovitim nizinskim šumama nema značajnijeg slojanja drveća u rizosferi, kad su sastojine jednodobne. Naprotiv u raznodobnijim sastojinama korijenje je razvijeno i u slojevima, mada su razlike u dubini korijena medu susjednim debljinskim razredima malene (v. tabelu). Znatnije su razlike u horizontalnom razgranjivanju korijenova sistema te one ukazuju, da je površinski dio tla u mješovitim nejednodobnim hrastovim sastojinama bolje iskorišten nego u čistim jednodobnim hrastovim sastojinama. Prema tome je horizontalni sistem korijena za obrast sastojine i odnos drveća u rizosferi važniji negoli vertikalno i koso rasprostranjen sistem korijenja. Izuzetak sačinjavaju dakako slučajevi, kad se kanalizacijom snizi ili povisi razina donje vode (fiziološki duboka i plitka tla); tada se pojavljuje pitanje, kako starije i mlade drveće reagira te da li pri sniženoj razini vode razvija dublje podzemne organe a napose žilu srčanicu. — U vezi s time bilo bi intesantno istražiti, u kojem je odnosu veličina (promjer i visina) i oblik krošnje prema veličini i obliku podzemnog dijela drveća za pojedine vrste i njihove starosti te za pojedina prirodna i umjetno nastala staništa. U našima planinskim prebornim š um ama opaženo je, da jela na bogatim svježim tlima silikatne podloge te tu i tamo na dubljim tlima vapnenačke podloge ima razmjerno plitak i oko središnjeg dijela vrlo gust sistem korijenja; u kamenitim i pećinastim zemljištima vapnenca korijenove ogranke jela mnogo rasprostranjuje u širinu a vertikalnim 370 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1951 str. 19 <-- 19 --> PDF |
ograncima prodire duboko u mineralni dio tla medu pukotine kamenja i škrape. Iako se ova konstatacija već a priori može prihvatiti te bi se prema tome moglo pretpostaviti da o njoj ne treba raspravljati, ipak se cna ne može uopćiti. Ne smije) joj se dati opće značenje ne samo u razmatranju bioloških značajki šume i drveća nego još više i iz šumsko-gospodarskih razloga. To zato, što je struktura iste petrografske podloge često vrlo različita. Evo jedan tipičan prmijer. U šum. predjelu Tisovac na Kapeli (ekspozicija istočna, neizložena padina) bila je jednom vrk> bujna šuma jele-smreke-bukve. Zbog jačih sječa šuma je danas znatno progaliena. Sudeći po aspektu, tlo je vrlo dobro i dovoljno duboko. Pregledom izvala utvrđeno je, da se tu jela vrlo plitko zakorijenjuje, jer je tlo stvarno plitko (vanjski izgled zemljišta pruža dakle vrlo varavu sliku). Većima izvaljenih debljih stabala ima tanjurasti oblik korijena dubine 0,7—1 m (!) rijetko 1,5 m i širine 8—12 m; horizontalni korijenovi ogranci vrlo su debeli. Vertikalni ogranci većinom se nalaze na pločastom a i na razdrobljenom kamenju te se deformirani povijaju pod horizontalno korijenje. Zato u lom predjelu vjetrovi obaraju mnogo stabala. — Prema tome prigodom određivanja jačeg intenziteta sječe potrebno je, da se u pojedinim predjelima ispita ne samo nadzemni dio sastojine nego i podzemni razvitak drveća, jer se štete od vjetra kasnije ne mogu ni nakon dužeg razdoblja ispraviti. * Iz tih razmatranja i opažanja pojavljuje se pitanje, da li je za osvajanje i reguliranje prostora u sastojini u šumsko-uzgojnom pogledu odlučniji razmještaj krošanja ili razmještaj korijena. Na temelju dosadašnjih opažanja u našima planinskim i nizinskim šumama može se pretpostaviti, da je za obrast, sklop i smjesu drveća na bogatijima i svježim tlima u dobrim staništima važniji odnos drveća u atmosferi, a na skeletnijim i suhijim tlima u izloženijim staništima vrlo je važan i odnos drveća u rizosferi. Ta pretpostavka uostalom izilazi i iz činjenice, da se drveće u lošijim staništima mora više boriti za vlagu i hranu u tlu, a osim toga nužno modificira podzemne organe te u borbi s vjetrovima kao i zbog mehaničkog svladavanja raznih zapreka stvara jači sistem korijenja, Numeričke podatke za potvrdu te pretpostavke i daljnje izvode o tomu interesantnom problemu za neka naša ekstremna staništa nastojat ćemo iznijeti kasnije. Zaglavak Iz izloženoga kratkog prikaza može se razabrati, da prigodom umjetnog i prirodnog pošumljavanja, kao i prigodom njege i održavanja sastojina treba imati u vidu ne samo nadzemni nego i podzemni dio drveća. Gdjekad su za razvitak drveća i većinom za razvitak mladih biljaka važniji njihovi odnosi i okolnosti u rizosferi negoli u atmosferi, Za sadašnje naše okolnosti vrlo je aktuelno, da se opažanja i istraživanje sistematski obavljaju na korijenju mladih biljaka. Danas, kad se na čitavom području naše države vrši masovno pošumljavanje ogoljelih zemljišta, danas je taj zadatak važniji negoli ikada ranije; upravo, on je akutan, U tome i jest zapravo čitav problem umjetnog pošumljavanja: kakvo korijenje treba da ima sadnica i kakva treba da je manipulacija 371 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1951 str. 20 <-- 20 --> PDF |
od vađenja do zasađivanja. Jer mi stvarno zasadujemo k or i j e n a n e sadnicu . Korijen izvađene i zasađene biljke je najosjetljiviji dio sadnice, brzo reagira na vanjske nepovoljne utjecaje; u toku prvih godina presađeni korijen mora se boriti za stabiliziranje i daljnji razvitak redovno više nego drugi dijelovi biljke. Zato rezultat pošumljavanja najvećim dijelom je odraz utjecaja svih radnih faza od oblikovanja podzemnih organa biljke u rasadniku doi njihova učvršćivanja na terenu. I prema tome loša manipulacija sa korijenjem vrlo često uzrokuje, da se sade biljke uginule ili nesposobne za daljnji život. Kad bi praksa u pošumljivačkim radovima više pažnje poklanjala korijenju sadnica, njegovoj strukturi, njegovoj mogućoj otpornosti prema vanjskim nepovoljnim utjecajima kao i tehničkom postupku prigodom manipulacije i smještaja korijena u tlu, bilo bi više uspjeha. Kad bi se´ izvršila komparativna ispitivanja o štetama, koje nastaju samo zbog loše manipulacije u razdoblju od vađenja biljaka u rasadniku do sadnje po pojedinim fazama, držim, da bi se za nedovoljan uspjeh pošumljavanja mnogo manje moglo okriviti klimatske okolnosti a više proces, kojim sadnica prolazi do sadnje. Također i komparativni pokusi o nepravilnom obavljanju same sadnje korijenja pokazali bi brojčano, za koliko postotaka bi se uspjeh pošumljavanja mogao povećati. Rezultati takvih i sličnih pokusa omogućili bi, da se pažnja pošumljivača, upravnih i nadzornih organa usmjeri prvenstveno na najslabije točke čitavoga kompleksa radnih procesa; ukazali bi, Ttad bi i šta bi trebalo učiniti) da se poveća kvalitet pošumljavanja. Naša pak istraživačka služba može u proučavanju korijenja i zakorijenjivanja naći vrlo plodno, polje rada, ako se na temelju dosad stečenih iskustva pokusi usmjere na današnje najaktuelnije probleme, koji izviru iz potreba i težnja na masovnom pošumljavanju: a) kakvo korijenje1 za pojedina (napose loša) staništa treba da imaju sadnice, da se uz1 racionalan utrošak radne snage i financijskih sredstava postigne dobar uspjeh pošumljavanja; na koji se način takvo korijenje može proizvesti; b) najjeftiniji postupci sadnje, koji omogućuju da zakorijevanje sadnica na pojedinim tlima ipak bude dobro; c) razdoblje mirovanja korijenja, napose u semiaridnim područjima; u vezi s time najpovoljnije doba pošumljavanja i presađuje, te produživanje razdoblja! pošumljavanja; d) najpovoljniji odnosi između veličine krošnje i korijenja za lošija staništa. Ti pokusi i istraživanja većinom ne zahtijevaju mnogo radne snage ni financijskih žrtava, a može ih obaviti i operativa na obližnjim-terenima uz pomoć instituta. Ta istraživanja omogućit će, da se ne moramo neprestano oslanjati na iskustva iz drugih zemalja, u kojima ekološke okolnosti većinom nisu podjednake onima u našoj zemlji, tJBER DIE WIRTSCHAFTLICHE BEDEUTUNG DER PFLANZEN- UNI) BAUMENTWICKLUNG Das Wurzelsy.stem der Wialdbaume und PfLanzem in R. N. R. Jugoslawien war wenig untersucht. Deswegen legt der Autor dar, auf Grand der Untersuchungen und Beabachtungen welche im Auslande -und Inlamde ausgcfiihrt wan-en, die Rit´.le und Bedeutumg der Wurzel besonders fiir Pflaozungen die man in Jugoslaven auf gerikimigen Flachen an sehr verschiedenen Standortcn ausfiihrt. 372 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1951 str. 21 <-- 21 --> PDF |
Mitteileiid die Rcsultate eigener Beobachtungen und aproximativen Untcrsuchungen iiber die Breite und Tiefe des Wurzeusystems fur einizellne Starkelklassen, haupsachlieh iiber die Stieleiche (s. Tab. u. Graf.) iin Uberischwommungsgebiet der Save, kommt der. Verfasser zuf Schlussfoligerung, đass mfit Riioksiicht auf die Verteiluimg der Wurzelti die uuigleichairtigen Eiichcnmischbcstande besser s´indi alis reine gleichartiige. — Auf Grund aproximativer Untersuchungen unterirdjscher Organe der Weisstanne in den Plenterwaldern sobliesst der Autor, das man in einzelnen: Waldgelbieten vor der Anordnung starkerer Holzschlaigintensitat die Bewurzeilung der Baume untersuchen muss, weil mam nur" auf Grund des ausseren Aussehens ahnlichcn Bodens nicht iinmer die Wiedenstandskraift der Waldbauime gegen den Wind erkennen kano. Ferner setzt der Autor voraus, dass sich bei der Bes´tandespfleige auf den ungunstigeren Boden und windauisgesetzten Standorten die Aufmeriksamkeit konzentrieren muss niicht nur auf den Kroinnenschiuss sondern auch auf den Wurzelschluss und Wurzelform. Zum Schluss scMagt der Verfasser vor, die Forschlungen und Untersuchungen zu machen; welche Institute und auch die Praxis ausuben sollten zwecks Hebung der Qualitat der Pflanzung. « » Ing Ferdo Šulentić (Ogulin): , UPOTREBA I RASPORED STROJEVA U PROIZVODNJI SANDUKA Sanđučare, u kojima se proizvode sanduci fin e obrade , mogu se svrstati u red većih tvornica. Osiim za faizu fine obrade one su kompletirane i garniturama strojeva za proizvodnju ostalih vrsta sanduka: neobrađeni! sanduci i sanduci za voće. Zadnjih godina sagrađen je priličan broj. sandučaira. U ovim) tvornicama mogu se vidjeti razna rješenje u osnovnom rasporedu strojeva, Sva ta rješenja nisu podjednako dobra, a ponegdje su| montaže izvršene tako, da je u tim tvornicama više ili imanje onemogućen princip sistematizacije proizvoidnjie. Ta okolnost ponukala nas je, da ovdje izložimo osnovne principe pri rješavanju problematike odabiranja, rasporeda i upotrebe strojeva u samdučairaima. U ovom članku ograničit ćemo se isključivo na analizu rasporeda i upotrebe strojeva u fazi proizvodnje sanduka fine obrade. U međunarodnoj trgoviM zahtijeva se, da su »obrađeni« sanduci jednostrano ili dvostrano blanjani, da su debljine, š´irine i duljine elemenata sanduka precizno izrađene dl da su pojedini elementi jednodjclni. Uzansama se predviđa, da se elementi sanduka, sastavljeni na pero i utor u vladu »lastinog repa« od´ dvijle ili više daščica i međusobno slijepljenih, imaju smatrati kao jednodjelni. Do ovog popuštanja u zahtjevima na kvalitetu nesumnjivo je došlo u momentu pronalaženja savršenijih radnih strojeva, a također kao´ posljedica smanjivanja drvnih zaliha. To1 je omogućilo veću proizvodnju sanduka, na kojima se počelo oslkudjevati, kao i osjetno sniženje troškova proizvodnje tih proizvoda. U istraživanju načina bolje i efikasnije proizvodnje tokom vremena došlo! se do naročitih konstrukcija strojeva za izradu pera i utora ii sastavljanja daščica. Tako danas postoji stroj, ikoji istovremeno na dvije daščice urezuje »lastin rep«, te sastavlja ii slijepljuje daščice. Stroj je veoma produktivan, a u savremenim sanduoaraimai najvažniji je u fazi proizvodnje sanduka fine obrade. To je uvjetovalo naročita tehnička svojstva i raspored ostalih radnih strojeva u fazi. Za pakovanje nekih proizvoda ipak se ne toleriraj« sanduci, kojih su elementi izrađeni na ovaj način, već se za neke od elemenata izričito zahtijeva, da su liKrađeni od jedne daščice (na pr. stranice sanduka za etivažu suhih šljiva, jafa-sanduci i još neki). Prilikom naručivanja sanduka ovaj se uvjet mora posebno istaknuti. Izrada ovakovih elemenata zahtijeva posebnu manipulaciju prilikom priređivanja materijala za proizvodnju. Već´nom se talkav materijal mora posebno rezati na pilani. Cijena ovim proizvodima osjetno je veća od proizvoda, kod kojih su elementi višedjelni. Radi veće čvrstine, a na zahtjev kupca, elementi sastavljeni! na pero i utor, mogu ec na sastavcima daščica pojačati još i posebnim žicanim klanficama._ Sklapanje elemenata u sanduk© oibTčno se vrši zabijanjem čavala na spojnim mjestima. Sanduci, koji treba da imaju lijep izgled te čvrstinu i trajnost, umjesto čavlima sklapaju se načinom: »jarebičji rep«. 373 |