DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-10/1951 str. 25 <-- 25 --> PDF |
Ing, Josip Šafar (Zagreb): UGIBANJE I OBNAVLJANJE JELE U PREBORNIM SUMAMA GORSKOG KOTARA Ugibanje jelovih stabala u prebornim šumama na sjeverozapadnom, području Hrvatsike redovna je pojava. No ona ne zahvaća veće površine; ugibaju samo pojedina stabla ili vrlo male grupe, i to većinom na suhijima, strmijim i toplijim, položajima te na kamenitim plitkim tlima. Najviše su napadnute sastojine na jugozapadnim ekspozicijama i na pojedinima izloženim glavicama, kao na pr. u predjelima Plasine, Lipovača, Kobiljak, Viljak. Mačkovica, Zvirjak, Mrkovac, Crna Kosa, Litorić, Lovnik, Požar, Šiljevača. Primaran uzrok sušenju jelovih stabala vjerojatno su vjetrovi, koji pojedinim stablima napose u progaljeni m sastojinam a postepeno umanjuju mehaničku a prema tome i fiziološku vezu između tla i korijenovog sistema, pa je zbog toga umanjeno dovođenje hranljivih tvari i vode u krošnju; osim toga na suhijim položajima suhi vjetrovi i jaka insolacija u doba vegetacije znatno povećavaju transpiraciju i isušuju tlo. Zbog toga takva stabla postepeno fiziološki oslabljuju. U posljednjim decenijima loše utječu češće i dugotrajne suše, koje su naročito nepovoljne za sastojine na plićim i suhijim tlima. Na ugibanje jele utječe i slaba prirodna otpornost pojedinih individua. Sekundarni uzročnici sušenju jele su uglavnom potkornjaci. Ugibanje, stabala jele i bukve bilo je znatno rasprostranjeno nakon suhog ljeta 1928. i jake zime 1929. kao i nakon slijedećih sušnih godina, te u toku II. svjetskog rata i nakon njega, kad se šumski red nije dovoljno održavao. No sve to nije imalo karakter masovne zaraze kao u južnijem krajevima naše države (B am bulo vić 1930, O mano vić 1930. 1931, 1932, Batić 1930, Panov 1930, Kola ko vić 1931, Marić 1932, Matić 1947, 2ivojino vić 1948, Fice 1950 i dr.). U dijelovima Srednje Evrope, napose na granicama prirodnog rasprostranjenja jele i u umjetno osnovanim jelov´m sastoi´nama na nepovoljn m s+an:št:ma, pojava propadanja jele bila je još pred stotinu godina zapažena; pred nekoliko decenija odumiranjejel e rasprostranilo se na veće površine toliko mnogo, da se u stručnoj javnosti vrro često ras^ravl-´alo pitanje, da li je u pojedinim krajevima i uopće u nekm dijelovima Srednje Evrope rentabilno održavati i obnavljat´ jelu (Bernhard i 1924. Ružičk a 1934 1°36, Wiedeman n 1927). Ta je pojava općenito poznata pod nazivom »Tanensierben« (taj termin kasnije su neki autori proširili na ug´banje i mladog naraštaja). Ona je zahvatila mnoge zemlje; najviše Austriju. Cle^oslovačHi. i Njemačku, manje Švicarsku, Francusku, Dansku i druge pa su taj problem pratili mnogi njihovi stručnjaci (Beer 1940, Bontempo 1931, Budin 1949, Co-u Ion 1949, Dannecker 1941, Dieterich 1928, Fankhauser 1949. Graser 1931» Güde 1941, Hausrath 1938 Hos si i 1940 Komarek 1937 Lei.« in gen 1924, Maksvmov 1949, Neger 1924, Nemec 1942. 1943, 1950 Pel i Sek 1944, Pfeffer 1937. Plassmann 1928, Sedlaczek 1933. Seh«effer 1951, Schneider- Orel li 1949, Schneidter 1919 Šnobl 1934 S t ö c k < 1 1941. Schubert 1930, Tschermak 1941, Turček 1950. Witzgall 1939, Zendgraf 1949 i druffi). Öini se. da su primarnj uzrok toj pojavi česte sušne godine i studene ziime i još više "neracionalni sos^odars´-´i zahvati, osnivanje jelovih kultura na neodgovarajućim staništima te divljač, negdje isniranje vama i dr. \x tla. zakas^´javaWVie tla. a i tvornički plinovi. Simptomi u znatnom broju slučajeva bili su: sušenije krošnje odozdo; 299 |