DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1951 str. 51 <-- 51 --> PDF |
Ing. Podhorski Ivo (Zagreb): VEGETATIVNO RAZMNAŽANJE TOPOLA SPOJENIM REZNICAMA I SVINUTIM PRUTOVIMA Iz niza pokusa, koje Institut za šumarska istraživanja u Zagrebu vrši vegetativnim razmnažanjem topola .iznijet ćemo ovdje, kao prethodn e rezultate , dvije nove metode, koje bi mogle biti od većeg praktičnog značenja. To su: vegetativno razmnažanje topola sa spojenim reznicama i svinutim prutovima. One su rezultat većeg broja pokusa, koji su bili usmjereni u cilju, da se kod topolovih zakorijenjenih reznica postigne što jači sistem žilja, dotično što bujniji razvoj izbojka. Navedene metode mogu se primijeniti samo. kod vrsti topola, koje se razmnažaju reznicama. Pokusi metodama, koji su u ovom članku opisani, ugl avnom su vršeni sa t. zv. kanadskom topolom i to sa Populus serotina. Ovdje ćemo u glavnim crtama opisati princip i tehniku rada kod tih metoda, kao i do sada postignute uspjehe i vršena zapažanja. 1. Razmnažanje topola spojenim reznicama Osnovni je princip te metode, da se dvije reznice u gornjim dijelovima spoje u rašlje (si. 1). Posađene u zemlju, one se srastu i razvijaju na svojim doljnjim krajevima dva sistema korijenja, a na vrhu jedan zajednički izhojak. Na taj način dobiva se jedna sadnica sa dvostrukim sistemom korijenja. Obje reznice mogu biti od iste topole, ali je moguće i spajanje reznic* raznih vrsti. / a) Spajanje reznica iste topole Prvi pokusi sa spojenim reznicama kanadske topole vršeni su u proljeću god. 1949, u rasadniku Instituta za šumarska istraživanja u Zagrebu, koji se nalazi kod Sesveta. Tlo, na kojem su vršeni pokusi, je loše kvalitete, podzolno. Te godine vladala je suša, a masovni napad grčica oštetio je većinu pokusa. U proljeću god, 1950, provedeni su pokusi sadnjom spojenih reznica kanadske topole u rasadniku Repnjak, pokusne šumske stanice u Belišću na području šumarije Darda u Baranji. Tlo, na kojem su pokusi vršeni, jest pjeskovito, humozno i rahlo, I. boniteta za topole. Tokom vegetacije vladala je jaka suša. Kod oba pokusa spojene reznice, kao i obične, nisu zalijevane, već samo plijevljene i okapane. Metoda spajanja reznica bila je slijedeća: Spajane su po dvije reznice normalne veličine i debljine. Duljina im je bila oko 18—25 cm, a obje su bile približno iste duljine. Debljina reznica bila je prosječno nešto jača, t. j . barem oko 1 cm; Dolnji prerezi bili su provedeni ispod najdonjeg pupa; jedna od reznica imala je gornji prerez tik nad gornjim pupom, a druga 157 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1951 str. 52 <-- 52 --> PDF |
reznica bila je na vrhu bez pupa. U reznicu A (si. 2 i 3), koja je uz gornji prerez imala pup, izrezan je oko 5 cm ispod njenog gornjeg kraja kosi klinasti izrez (»utor«). Gornji dio druge reznice B bio je usiljen sa dvije strane tako, da je kao »pero« odgovarao tom utoru i usađen je u prvu reznicu. Spajanje reznica bilo je provedeno tako, da, su obje sačinjavale kut od 30°. Reznica A, u koju se druga reznica usađuje, nazivamo »glavnom reznicom« a postranu reznicu B »sporednom reznicom«. Utor u glavnoj reznici urezan je do polovice njenog presjeka. Kako su reznice kanadske topole peterokutnog presjeka, utor je sječen između dva brida reznice. On je oštro klinastog profila i prema njemu je bio podešen vrh druge reznice. Uišiljeni vrh druge reznice, pero, nešto je jače od utora, kako bi ga po utiskivanju utor čvršće obuhvatio. Kod dovoljno opreznog rada, strane utora nisu se kod usađivanja rascjepljivale. Samim utiskivanjem bilo je pero toliko čvrsto obuhvaćeno, da čitavi spoj nije bilo potrebno ničim povezivati. Spajanje reznica nije kompliciran posao te se je nakon nešto vježbe vršilo dosta brzo. Mjesto spajanja reznica nije premazivano voskom. Predpostavilo se je (što su i pokusi potvrdili), da vosak kod premazivanja prodire u reske spoja i blokira presjeke kambijalnih slojeva, što djeluje nepovoljno na zarašćivanje rana i stvaranje kalusa. Spojene reznice odmah su posađene u zemlju u dovoljno velike jame. Kod sadnje, stavljana je glavna reznica u okomit položaj i hrpom zemlje učvršćena na dnu jame. Potom je prostor između i oko krakova, postepeno čvrsto ispunjen zemljom; pri tome se je pazilo, da se očuva čvrstoća spoja reznica. — Spojene reznice sađene su tako duboko, da je najgornji pup na vrhu glavne reznice došao u razinu zemlje. Spoj dobro usađenih reznica, iako nije bio ničim povezan, ostao je i nakon sadnje čvrst, jer 158 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1951 str. 53 <-- 53 --> PDF |
zemlja između krakova te sam smjer utora, u glavnoj reznici nisu dopustili da se spoj razlabavi. Tokom vegetacije nastalo je srašćivanje reznica. Istovremeno su reznice na donjim krajevima stvarale kalus i razvijale korijenje. Iz najgornjeg pupa glavne reznice izbijao je samo jedan zajednički izbojak i tako su se iz spojenih reznica razvile sadnice sa dvostrukim korjenovim sistemom (si. 4). SI. 4. SI. 5. Razvoj zajedničkog izbojka spojenih reznica bio je mnogo jači nego na običnim jednostrukim reznicama i unatoč činjenice, da je cijeli sistem tokom prve vegetacije bio opterećen i zarašćivanjem spoja. Kod prvog pokusa sa spojenim reznicama god. 1949. u rasadniku u Sesvetama, i pored vrlo nepovoljnih prilika, pokazale su spojene reznice dobru otpornost spram suše i napada štetnika, a prosječna visina njihovih glavnih izbojaka bila je znatno veća nego kod običnih kontrolnih reznica. Dok su se kontrolne reznice primile samo sa 50% a njihovi izbojci postigli prosječnu visinu od 21 ,cm, primile su se spojene reznice sa 75% a njihovi izbojci postigli su srednu visinu od 30 cm. Zbog jakog napada grčica, pokus sa spojenim reznicama jaije više u tom rasadniku nastavljen. U proljeću god 1950. provedeni su pokusi sa spojenim reznicama u rasadniku Repnjak u Baranji, i dali su slijedeće rezultate: 159 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1951 str. 54 <-- 54 --> PDF |
Zasađeno je bilo 20 komada spojenih reznica. Od njih se primilo 19, t. j. 95%. Svih 19 komada razvilo je samo jedan glavni izbojak. Na koncu vegetacije srednja visina izbojaka bila je 118 cm. Ona je iznosila od 30— 201 cm. Najveća tri izbojka imala su visine: 173, 189 i 201 cm. — Za kontrolu posađeno je 30 kom. normalnih reznica kan. topole. Od njih se je primilo 20 kom. ili 67%, a srednja visina njihovih glavnih izbojaka bila je koncem vegetacije 87 cm. Visina izbojaka kretala se .je od 18 do 150 cm, a najveća tri izbojka imala su visine od 145, 147 i 150 cm. Prema tome su spojene reznice pokazale za 29% veći procenat primanja i dale su za 27% višu prosječnu visinu izbojka nego kontrolne. Kod kontrolnih reznica bilo je 40% sadnica preko 1 m visine, a köd spojenih reznica 74% sadnica preko 1 m visine. U pogledu razvoja spojenih reznica zapaženo je slijedeće: glavni izbojak izbijao je samo iz najgornjeg pupa glavne reznice. Pupovi postrane sporedne reznicevnisu izbijali. Korijenje na dnu svakog kraka razvilo se je pravilno i u normalnoj veličini. Na mjestu spoja reznice su čvrsto srasle. Čini se, da je zarašćivanje spoja jače na gornjoj sljubnici spoja. Uz potrebnu pažnju, iskapanje 1-godišnjih sadnica sa dvostrukim korijenjem nije zadavalo poteškoća, niti je tom prilikom došlo do oštećivanja korijenja. Prednosti metode sadnje sa spojenim reznicama bile bi: stvaranje snažnog t. j. dvostrukog sistema korijenja, čime bi se dvostruko pojačala ishrana sadnice. Dvostruko korijenje, sa većim kapacitetom pribiranja vlage iz tla, čini sadnicu otpornijom i spram suše. Za očekivati je, da će sadnice iz spojenih reznica imati još bujniji rast slijedećih godina, kada povezivanje dvostrukog korjenovog sistema bude još potpunije. b) Spojene reznice dviju raznih topola Po opisanoj metodi mogu se spajati i po dvije topolove reznice raznih topola. U proljeću god. 1950. u rasadniku u Sesvetama izvršeni su prvi pokusi spajanja reznica raznih topola. Prilike, pod kojima su pokusi provedeni, bile su vrlo nepovoljne. Tlo je bilo loše kvalitete za topole. Vladala je jaka suša, a reznice su po štetnicima jako oštećivane. Izgleda da je na spajanje reznica nepovoljno djelovalo i premazivanje spoja voskom, koje je tom prilikom vršeno. Ipak je i pored svega toga u dva slučaja uspjelo: spajanje reznica Populus nigra L. sa reznicama, sjev. američke crne topole, koja je dobivena iz ČSR kao. Populus Wislizenii. Kod toga je glavna reznica bila P. nigra L. Spojene reznice čvrsto su se srasle, ali su se izbojci glavnih reznica očito uslijed nepovoljnih prilika slabo razvili, t. j . kod jednog slučaja do 37 cm a kod drugog do 29 cm visine. Značajno je, da su u oba slučaja i sporedne reznice potjerale izbojke, no ti su bili mnogo slabiji i niži od glavnih fsl. 5). — Spajanje raznovrsnih reznica trebati će i dalje istražiti i proučiti, pa će se pokusi u tom pravcu nastaviti. Metoda spajanja reznica raznovrsnih topola mogla bi vrlo dobro poslužiti i u pravcu uzgoja vegetativnih hibrida. Njome se polučuje, da dva raznovrsna korjenova sistema, svaki sa svojim specifičnim svojstvima (ra 160 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1951 str. 55 <-- 55 --> PDF |
nije ili kasnije tjeranje, odabiranje stanovitih hraniva i t. d.), djeluju na jedan zajednički vegetativni sistem. Držimo, da je to djelovanje mnogo jače nego djelovanje običnih načina kalemljenja. 2. Vegetativno razmnažanje topola svinutim prutovima Princip te metode sastoji se u tome, da se čitavi prutovi topola, 50— 100 cm dugi, posade horizontalno u zemlju, 20 do 30 cm duboko. Prigodom sadnje, savije se okomito vršni dio pruta tako, da izvan zemlje strši okomito dio- vrha pruta ili samo vršni pup (si. 6). Nakon sadnje, podzemni dio pruta razvija korijenje a vršni pup stabljiku, koja se neobično jako i bujno razvija, jer u prutu postoje mnogo veće količine rezervnih tvari nego li kod obične kratke reznice (si. 7), Zbog toga je primanje tako zasađenih prutova sigurnije. SI. 6. SI. 7. Prvi pokusi sa sadnjom svinutih prutova kanadske topole vršeni su u proljeću 1949. u rasadniku u Sesvetama, u istim nepovoljnim okolnostima opisanim pod la. U proljeću 1950. god. provedeni su ti pokusi u rasadniku Repnjak, a na istom mjestu gdje su izvršeni i pokusi sa spojenim reznicama i pod istim prilikama t. j . na tlu I. boniteta, ali pod jakom sušom. U oba navrata pokusni nasadi nisu zalijevani već samo plijevljeni i okapani. Sadnja sa svinutim prutovima vršena je na slijedeći način: Za sadnju «u uzimani jednogodišnji prutovi kanadske topole sa vršnim pupom, dugi 0,5—1 m. Donji prerez pruta bio je koš (cea 45°). Prut je položen u 20— 30 cm duboki, uski, vodoravni jarak, koji je bio nešto kraći od pruta. Donji prerez pruta okrenut je prema dolje. Prut je bio u svom gornjem elastičnom dijelu oprezno savijen i smješten tako, da je savinuti dio prislonjen uz kraj jarka i da je vrh pruta ili vršni pup virio nad razinom zemlje. Ponajprije je zemljom učvršćen svinuti dio pruta, a potom je zasipan i. čvrsto zagažen ostali vodoravni dio pruta. Pokazalo se, da ne smeta ako svinuti dio pruta u pregibu malo napukne, jer mjesto loma zaraste i izbojak se ipak dobro razvija. Kod stanovitog broja prutova ostavljen je van zemlje vršni dio pruta 5—10 cm visok u okomitom položaju, Metoda sadnje svinutih prutova ne zahtijeva mnogo vremena. .161 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1951 str. 56 <-- 56 --> PDF |
Kod prvog pokusa sadnje sa svinutim prutovima topola, god. 1949, u Sesvetama, bilo je posađeno 66 komada svinutih 1 m dugih prutova. Primili su se i razvili izbojke svi, t. j. 100%, Unatoč masovnog napada grčice, suše i lošeg tla, prutovi su razvili izbojka, čija je srednja visina bila 50 cm, dok su se obične kontrolne reznice primile sa 50a/o i razvile prosječnu visinu izbojaka od 21 cm. Pokusi sa sadnjom svinutih prutova, izvršeni god, 1950. u rasadniku u Repnjaku u Baranji, dali su slijedeće rezultate: Bilo je posađeno 21 kom prutova kanadske topole dugih 50 cm i 20 kom prutova dugih 1 m, Rezultati u pogledu %> primanja i visine izbojaka na koncu vegetacije, u poredbi sa kontrolnim reznicama, iskazani su u pril. tabeli. Srednja Omjer Visine triju Posa-Primilo se je» visina visine najviših . Vrst pokusa ´đcno izbojk^ izbof izbojaka kom kom % cm jaka cm Kontrolne (obične) 30 . 20 67 87 100 ´ 145, 147, 150 reznice Svinuiti prutovi 21 21 100 113 130 173,200,203 dugi´ 50 cm Svinuiti prutovi 30 17 85 140 m 202, i203, 210´ dugi 100 cm Iz gornjega se vidi, da se i pod trajnom sušom, svinuti prutovi bolje primaju nego obične reznice i postižu mnogo veće glavne izbojke. Nadalje je vidljivo, a što je i drugim pokusima potvrđeno, da su izbojci viši kod dužih prutova. Između svinutih prutova, kod kojih je van zemlje ostavljan samo jedan pup, i onih, kod kojih je van zemlje ostavljen dio vrha, nije zapažena razlika u razvoju. Kod svinutih prutova topola zasađenih 1950. u Repnjaku, zapaženo je slijedeće (si. 8): Podzemni dio pruta razvija se u neku vrstu podanka. Glavno korijenje razvija se na donjoj poloviciTli trećini pruta. Na kraju pruta, razvija se najgušći skup glavnog korijenja kao i u okomite obične reznice. Međutim, ovdje je to korijenje većinom usmjereno koso prema dolje. Sve glavno korijenje pokazuje jaku tendenciju okomitog rasta u dubljinu, pa su pojedini ogranci korijenja zalazili do 1,50 m duboko u tlo. Na prednjoj polovici pruta, razvijalo se je manje više rjeđe, tanko, ali čvrsto vlasasto korijenje, koje je učvršćivalo podzemni dio pruta. Iz posađenih svinutih prutova izbijali su izbojci samo iz vršnog pupa. Izbijanja duž horizontalne podzemne česti nije bilo, \ Razvoj izbojaka iz terminalnog pupa bio je vrlo bujan i brz. To se ne događa kod običnih reznica iz terminalnog dijela pruta, koje se zbog polaganijeg rasta za sadnju i ne upotrebljavaju. Zapaženo je, da lišće kod izbojaka iz svinutih prutova nije"svijetlo i mekano kao kod izbojaka iz normalnih reznica, već nešto tamnije, deblje i čvršće, kao u starijih grana. Izgled izbojaka redovito je zdrav i jedar. 162 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1951 str. 57 <-- 57 --> PDF |
Stabljike razvite iz svinutih prutova, iako nemaju glavni sistem korijenja centriran oko svoje osi, ipak su bile čvrste i stabilnije. Nije zapaženo ni kod jedne, da bi se naginjale, niti se ikoja mogla lako rukom prevaliti. Razvoj glavnog korijenja duž čitave podzemne česti pruta, možda bi se dao postići usavršavanjem tehnike rada. Stvar je daljnih pokusa da se u tom pogledu itaj način sadnje i dalje istraži i usavrši. Razvijanje glavnog korijenja duž čitave horizontalne dužine pruta jest moguće i öno je dobiveno u jednom slučaju sadnje sa svinutim prutom´ P, berolinensis (si, 9). Osim navedenih pokusa sa svinutim prutovima kan. topole u Repnjaku, vršeni su pojedinačni pokusi sadnje tom metodom u rasadniku Sesvete i to sa P. nigra, P. berolinensis, P. candicans, P. Wislizenii te P. deltoides var, monilifera, koji su dali dobre rezultate. .>y^: ""-´´ —-rT""^ % . vi.~ < SI. 8. N SI. 9, Metoda sadnje sa svinutim prutovima topola imade stanovite prednosti. One jesu: sigurno primanje, te bujan i brz rast izbojka zbog 3—*-5 puta veće rezerve hrane u prutu. Osim toga sadnica je otpornija spram suše, jer se njeno korijenje razvija brže u dubljinu i prije dosiže donje, svježije slojeve. Budući da fe korijenje razmješteno razdaleko, omogućeno je intenzivnije iskorišćavanje vlage i hraniva u tlu. No ta metoda ne bi bila podesna za sadnice, koje se želi presađivati, već samo za direktnu sadnju na terenu. Za sada izgleda da bi ona odgovarala za suša i nepovoljnija tla. Svakako treba tu metodu pobliže ispitati. THE VEGETATIVE PROPAGATION OF POPLARS WITH CONNECTED CUTTINGS AND CURVED SETS The author displays his experiments of vegetative propagation of poplars by two methods. The first with connected cuttings (fig, li—5) and the second planting with curved sets (fig, 6—9). The principle of the method with cuttings was: tvo poplar cuttings were connected in their upper parts .making a forking. Planted in the soil they coalesced and established at their lower parts two rootsystemis, and over the forking a joint shoot. The experiments of the planting by this method inspite of heavy dryness have given 163 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1951 str. 58 <-- 58 --> PDF |
/ fcke plants which»suoeeded 29% and their shoots wore 27% higher than thoss of control- plants. — It was achieved to connect cuttings of different poplar varieties too. Populus nigra and Popu´us Wislizenii). Owing to that it is possible to use this method in experimenting with vegetative hybrids. The principle of the planting with curved sets was as follows: sets of one year old, 50—´1O0 cm long, were planted in horizontal state 20—30 cm deep. During the planting the upper part of the set ´was curved, and by this way only the terminal buds have remained over the ground level. After this planting the underground part of th© set has developped into the roots, and the terminal bud into an unusual stout and opulent stem — for in a set there is much more reserve stuff than in a usually short cutting. Therefore is the success with sets planted according to that method much more certain. The experimente of the planting according to this method were made during the heavy dryness with following rezults: the sets 30 cm long succeeded 100%. and ones of 100 cm long 85%. The avarage height o fthe shoots 50 cm long was 130 cm and those of 100 cm long — 160 cm. At the same time the usual sets planted for the control purposes succeeded 67%, and the average height of the shoots was 10O cm. Inj-. Ivanka Milatović (Zagreb): NEKE BOLESTI NAŠIH ČETINJAČA U ŠUMSKIM RASADNICIMA Fusarium U šumskim rasadnicima često vrlo rano propadaju mlade biljke crnogorice. Osobito se masovno suše jednogodišnje i dvogodišnje biljčice vrsta Pinus i Picea, a suše i ostale crnogorice kao vrste Larix, Pseudotsuga i t. d. Ovoj su pojavi u najviše slučajeva uzrok gljivice roda Fusarium, pa se ova bolest obično naziva »Fuzarioza«. Sušenje biljčica crnogorica u velikom procentu pa čak i do 90% vrlo je česta pojava. Navest ćemo samo nekoliko primjera bolesti »Fuzarioze« prikupljene s terena posljednjih godina. U 1949 g. nastalo je sušenje smrekovih biljčica (Picea excetsa) u rasadniku u Našicama, a u Kninu ista se bolest pojavila na Pinus silvestris. U rasadniku »Slavin« u Omišu napao >e Fusarium sp, crni bor (Pinus nigra), alepski bor (P. halepensis) i čempres (Cupressus sempervirens). U šumskom Rasadniku Benkovac ista se bolest javila na crnom boru (Pinus nigra) 1950 g. te u rasadniku »Kras« u Sinju i rasadniku Muć i dr. Ovo je samo nekoliko primjera ove bolesti s terena determiranih u Zavodu za fitopatologiju, Poljopr.-šum. fakulteta u Zagrebu, a koji jasno govore o proširenosti »Fuzarioze« u našim rasadnicima. »Fuzarioza« je prilično poznata bolest. No mjere suzbijanja koje se sprovode na terenu prilično su nepotpune, pa otuda i dolazi do oboljenja usprkos preduzetom suzbijanju. Tako na primjer sjeme crnog bora se desinficiralo prije sjetve u 0,lfl!o formalinu prema izvještajima povjereništva šumarstva iz Benkovca i zaraza se ipak pojavila. Obzirom na biologiju gljivica Fusarium ovo je posve razumljivo, budući da je zaraza nastala iz tla, a ne putem sjemena. Gljivice Fusarium roda sačinjavaju normalnu mikološku floru tla. Otuda i dolazi do neefikasnosti upotrebe samo raskuženog sjemena za sjetvu i do sušenja mladih biljčica zbog zaraze gljivicama Fu 164 |