DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/1951 str. 51     <-- 51 -->        PDF

Ing. Podhorski Ivo (Zagreb):


VEGETATIVNO RAZMNAŽANJE TOPOLA SPOJENIM
REZNICAMA I SVINUTIM PRUTOVIMA


Iz niza pokusa, koje Institut za šumarska istraživanja u Zagrebu vrši
vegetativnim razmnažanjem topola .iznijet ćemo ovdje, kao prethodn e
rezultate , dvije nove metode, koje bi mogle biti od većeg praktičnog
značenja. To su: vegetativno razmnažanje topola sa spojenim reznicama
i svinutim prutovima. One su rezultat većeg broja pokusa, koji su bili
usmjereni u cilju, da se kod topolovih zakorijenjenih reznica postigne što
jači sistem žilja, dotično što bujniji razvoj izbojka.


Navedene metode mogu se primijeniti samo. kod vrsti topola, koje se
razmnažaju reznicama. Pokusi metodama, koji su u ovom članku opisani,
ugl avnom su vršeni sa t. zv. kanadskom topolom i to sa Populus serotina.
Ovdje ćemo u glavnim crtama opisati princip i tehniku rada kod tih metoda,
kao i do sada postignute uspjehe i vršena zapažanja.


1. Razmnažanje topola spojenim reznicama
Osnovni je princip te metode, da se dvije reznice u gornjim dijelovima
spoje u rašlje (si. 1). Posađene u zemlju, one se srastu i razvijaju na svojim
doljnjim krajevima dva sistema korijenja, a na vrhu jedan zajednički izhojak.
Na taj način dobiva se jedna sadnica sa dvostrukim sistemom korijenja.
Obje reznice mogu biti od iste topole, ali je moguće i spajanje reznic*
raznih vrsti.


/


a) Spajanje reznica iste topole


Prvi pokusi sa spojenim reznicama kanadske topole vršeni su u proljeću
god. 1949, u rasadniku Instituta za šumarska istraživanja u Zagrebu,
koji se nalazi kod Sesveta. Tlo, na kojem su vršeni pokusi, je loše kvalitete,
podzolno. Te godine vladala je suša, a masovni napad grčica oštetio
je većinu pokusa.


U proljeću god, 1950, provedeni su pokusi sadnjom spojenih reznica
kanadske topole u rasadniku Repnjak, pokusne šumske stanice u Belišću
na području šumarije Darda u Baranji. Tlo, na kojem su pokusi vršeni, jest
pjeskovito, humozno i rahlo, I. boniteta za topole. Tokom vegetacije vladala
je jaka suša.


Kod oba pokusa spojene reznice, kao i obične, nisu zalijevane, već
samo plijevljene i okapane.


Metoda spajanja reznica bila je slijedeća: Spajane su po dvije reznice
normalne veličine i debljine. Duljina im je bila oko 18—25 cm, a obje su
bile približno iste duljine. Debljina reznica bila je prosječno nešto jača,


t. j . barem oko 1 cm; Dolnji prerezi bili su provedeni ispod najdonjeg pupa;
jedna od reznica imala je gornji prerez tik nad gornjim pupom, a druga
157




ŠUMARSKI LIST 3-4/1951 str. 52     <-- 52 -->        PDF

reznica bila je na vrhu bez pupa. U reznicu A (si. 2 i 3), koja je uz gornji
prerez imala pup, izrezan je oko 5 cm ispod njenog gornjeg kraja kosi
klinasti izrez (»utor«). Gornji dio druge reznice B bio je usiljen sa dvije
strane tako, da je kao »pero« odgovarao tom utoru i usađen je u prvu
reznicu. Spajanje reznica bilo je provedeno tako, da, su obje sačinjavale
kut od 30°.


Reznica A, u koju se druga reznica usađuje, nazivamo »glavnom
reznicom« a postranu reznicu B »sporednom reznicom«. Utor u glavnoj
reznici urezan je do polovice njenog presjeka. Kako su reznice kanadske
topole peterokutnog presjeka, utor je sječen između dva brida reznice.
On je oštro klinastog profila i prema njemu je bio podešen vrh druge
reznice. Uišiljeni vrh druge reznice, pero, nešto je jače od utora, kako bi
ga po utiskivanju utor čvršće obuhvatio. Kod dovoljno opreznog rada,
strane utora nisu se kod usađivanja rascjepljivale. Samim utiskivanjem bilo
je pero toliko čvrsto obuhvaćeno, da čitavi spoj nije bilo potrebno ničim
povezivati. Spajanje reznica nije kompliciran posao te se je nakon nešto
vježbe vršilo dosta brzo.


Mjesto spajanja reznica nije premazivano voskom. Predpostavilo se je
(što su i pokusi potvrdili), da vosak kod premazivanja prodire u reske
spoja i blokira presjeke kambijalnih slojeva, što djeluje nepovoljno na zarašćivanje
rana i stvaranje kalusa.


Spojene reznice odmah su posađene u zemlju u dovoljno velike jame.
Kod sadnje, stavljana je glavna reznica u okomit položaj i hrpom zemlje
učvršćena na dnu jame. Potom je prostor između i oko krakova, postepeno
čvrsto ispunjen zemljom; pri tome se je pazilo, da se očuva čvrstoća
spoja reznica. — Spojene reznice sađene su tako duboko, da je najgornji
pup na vrhu glavne reznice došao u razinu zemlje. Spoj dobro usađenih
reznica, iako nije bio ničim povezan, ostao je i nakon sadnje čvrst, jer


158




ŠUMARSKI LIST 3-4/1951 str. 53     <-- 53 -->        PDF

zemlja između krakova te sam smjer utora, u glavnoj reznici nisu dopustili
da se spoj razlabavi.


Tokom vegetacije nastalo je srašćivanje reznica. Istovremeno su reznice
na donjim krajevima stvarale kalus i razvijale korijenje. Iz najgornjeg
pupa glavne reznice izbijao je samo jedan zajednički izbojak i tako su se
iz spojenih reznica razvile sadnice sa dvostrukim korjenovim sistemom
(si. 4).


SI. 4. SI. 5.


Razvoj zajedničkog izbojka spojenih reznica bio je mnogo jači nego na
običnim jednostrukim reznicama i unatoč činjenice, da je cijeli sistem tokom
prve vegetacije bio opterećen i zarašćivanjem spoja.


Kod prvog pokusa sa spojenim reznicama god. 1949. u rasadniku u
Sesvetama, i pored vrlo nepovoljnih prilika, pokazale su spojene reznice
dobru otpornost spram suše i napada štetnika, a prosječna visina njihovih
glavnih izbojaka bila je znatno veća nego kod običnih kontrolnih reznica.
Dok su se kontrolne reznice primile samo sa 50% a njihovi izbojci postigli
prosječnu visinu od 21 ,cm, primile su se spojene reznice sa 75% a njihovi
izbojci postigli su srednu visinu od 30 cm. Zbog jakog napada grčica, pokus
sa spojenim reznicama jaije više u tom rasadniku nastavljen.


U proljeću god 1950. provedeni su pokusi sa spojenim reznicama u
rasadniku Repnjak u Baranji, i dali su slijedeće rezultate:


159




ŠUMARSKI LIST 3-4/1951 str. 54     <-- 54 -->        PDF

Zasađeno je bilo 20 komada spojenih reznica. Od njih se primilo 19,


t. j. 95%. Svih 19 komada razvilo je samo jedan glavni izbojak. Na koncu
vegetacije srednja visina izbojaka bila je 118 cm. Ona je iznosila od 30—
201 cm. Najveća tri izbojka imala su visine: 173, 189 i 201 cm. — Za kontrolu
posađeno je 30 kom. normalnih reznica kan. topole. Od njih se je
primilo 20 kom. ili 67%, a srednja visina njihovih glavnih izbojaka bila je
koncem vegetacije 87 cm. Visina izbojaka kretala se .je od 18 do 150 cm, a
najveća tri izbojka imala su visine od 145, 147 i 150 cm.
Prema tome su spojene reznice pokazale za 29% veći procenat primanja
i dale su za 27% višu prosječnu visinu izbojka nego kontrolne. Kod
kontrolnih reznica bilo je 40% sadnica preko 1 m visine, a köd spojenih
reznica 74% sadnica preko 1 m visine.


U pogledu razvoja spojenih reznica zapaženo je slijedeće: glavni izbojak
izbijao je samo iz najgornjeg pupa glavne reznice. Pupovi postrane
sporedne reznicevnisu izbijali. Korijenje na dnu svakog kraka razvilo se je
pravilno i u normalnoj veličini. Na mjestu spoja reznice su čvrsto srasle.
Čini se, da je zarašćivanje spoja jače na gornjoj sljubnici spoja. Uz potrebnu
pažnju, iskapanje 1-godišnjih sadnica sa dvostrukim korijenjem nije zadavalo
poteškoća, niti je tom prilikom došlo do oštećivanja korijenja.


Prednosti metode sadnje sa spojenim reznicama bile bi: stvaranje
snažnog t. j. dvostrukog sistema korijenja, čime bi se dvostruko pojačala
ishrana sadnice. Dvostruko korijenje, sa većim kapacitetom pribiranja
vlage iz tla, čini sadnicu otpornijom i spram suše. Za očekivati je, da će
sadnice iz spojenih reznica imati još bujniji rast slijedećih godina, kada
povezivanje dvostrukog korjenovog sistema bude još potpunije.


b) Spojene reznice dviju raznih topola


Po opisanoj metodi mogu se spajati i po dvije topolove reznice raznih
topola. U proljeću god. 1950. u rasadniku u Sesvetama izvršeni su prvi
pokusi spajanja reznica raznih topola. Prilike, pod kojima su pokusi provedeni,
bile su vrlo nepovoljne. Tlo je bilo loše kvalitete za topole. Vladala
je jaka suša, a reznice su po štetnicima jako oštećivane. Izgleda da
je na spajanje reznica nepovoljno djelovalo i premazivanje spoja voskom,
koje je tom prilikom vršeno.


Ipak je i pored svega toga u dva slučaja uspjelo: spajanje reznica Populus
nigra L. sa reznicama, sjev. američke crne topole, koja je dobivena
iz ČSR kao. Populus Wislizenii. Kod toga je glavna reznica bila P. nigra L.
Spojene reznice čvrsto su se srasle, ali su se izbojci glavnih reznica očito
uslijed nepovoljnih prilika slabo razvili, t. j . kod jednog slučaja do 37 cm
a kod drugog do 29 cm visine. Značajno je, da su u oba slučaja i sporedne
reznice potjerale izbojke, no ti su bili mnogo slabiji i niži od glavnih
fsl. 5). — Spajanje raznovrsnih reznica trebati će i dalje istražiti i proučiti,
pa će se pokusi u tom pravcu nastaviti.


Metoda spajanja reznica raznovrsnih topola mogla bi vrlo dobro poslužiti
i u pravcu uzgoja vegetativnih hibrida. Njome se polučuje, da dva
raznovrsna korjenova sistema, svaki sa svojim specifičnim svojstvima (ra


160




ŠUMARSKI LIST 3-4/1951 str. 55     <-- 55 -->        PDF

nije ili kasnije tjeranje, odabiranje stanovitih hraniva i t. d.), djeluju na
jedan zajednički vegetativni sistem. Držimo, da je to djelovanje mnogo
jače nego djelovanje običnih načina kalemljenja.


2. Vegetativno razmnažanje topola svinutim prutovima
Princip te metode sastoji se u tome, da se čitavi prutovi topola, 50—
100 cm dugi, posade horizontalno u zemlju, 20 do 30 cm duboko. Prigodom
sadnje, savije se okomito vršni dio pruta tako, da izvan zemlje strši okomito
dio- vrha pruta ili samo vršni pup (si. 6). Nakon sadnje, podzemni dio
pruta razvija korijenje a vršni pup stabljiku, koja se neobično jako i bujno
razvija, jer u prutu postoje mnogo veće količine rezervnih tvari nego li kod
obične kratke reznice (si. 7), Zbog toga je primanje tako zasađenih prutova
sigurnije.


SI. 6. SI. 7.


Prvi pokusi sa sadnjom svinutih prutova kanadske topole vršeni su u
proljeću 1949. u rasadniku u Sesvetama, u istim nepovoljnim okolnostima
opisanim pod la. U proljeću 1950. god. provedeni su ti pokusi u rasadniku
Repnjak, a na istom mjestu gdje su izvršeni i pokusi sa spojenim reznicama
i pod istim prilikama t. j . na tlu I. boniteta, ali pod jakom sušom. U oba
navrata pokusni nasadi nisu zalijevani već samo plijevljeni i okapani.


Sadnja sa svinutim prutovima vršena je na slijedeći način: Za sadnju
«u uzimani jednogodišnji prutovi kanadske topole sa vršnim pupom, dugi
0,5—1 m. Donji prerez pruta bio je koš (cea 45°). Prut je položen u 20—
30 cm duboki, uski, vodoravni jarak, koji je bio nešto kraći od pruta.
Donji prerez pruta okrenut je prema dolje. Prut je bio u svom gornjem elastičnom
dijelu oprezno savijen i smješten tako, da je savinuti dio prislonjen
uz kraj jarka i da je vrh pruta ili vršni pup virio nad razinom zemlje.
Ponajprije je zemljom učvršćen svinuti dio pruta, a potom je zasipan i.
čvrsto zagažen ostali vodoravni dio pruta. Pokazalo se, da ne smeta ako
svinuti dio pruta u pregibu malo napukne, jer mjesto loma zaraste i izbojak
se ipak dobro razvija. Kod stanovitog broja prutova ostavljen je van zemlje
vršni dio pruta 5—10 cm visok u okomitom položaju, Metoda sadnje svinutih
prutova ne zahtijeva mnogo vremena.


.161




ŠUMARSKI LIST 3-4/1951 str. 56     <-- 56 -->        PDF

Kod prvog pokusa sadnje sa svinutim prutovima topola, god. 1949, u
Sesvetama, bilo je posađeno 66 komada svinutih 1 m dugih prutova. Primili
su se i razvili izbojke svi, t. j. 100%, Unatoč masovnog napada grčice,
suše i lošeg tla, prutovi su razvili izbojka, čija je srednja visina bila 50 cm,
dok su se obične kontrolne reznice primile sa 50a/o i razvile prosječnu
visinu izbojaka od 21 cm. Pokusi sa sadnjom svinutih prutova, izvršeni
god, 1950. u rasadniku u Repnjaku u Baranji, dali su slijedeće rezultate:
Bilo je posađeno 21 kom prutova kanadske topole dugih 50 cm i 20 kom
prutova dugih 1 m, Rezultati u pogledu %> primanja i visine izbojaka na
koncu vegetacije, u poredbi sa kontrolnim reznicama, iskazani su u pril.
tabeli.


Srednja Omjer Visine triju Posa-Primilo se je» visina visine najviših


. Vrst pokusa ´đcno


izbojk^ izbof izbojaka


kom


kom % cm jaka cm
Kontrolne (obične)


30 . 20 67 87 100 ´ 145, 147, 150
reznice
Svinuiti prutovi


21 21 100 113 130 173,200,203


dugi´ 50 cm
Svinuiti prutovi


30 17 85 140 m 202, i203, 210´


dugi 100 cm


Iz gornjega se vidi, da se i pod trajnom sušom, svinuti prutovi bolje
primaju nego obične reznice i postižu mnogo veće glavne izbojke. Nadalje
je vidljivo, a što je i drugim pokusima potvrđeno, da su izbojci viši kod
dužih prutova. Između svinutih prutova, kod kojih je van zemlje ostavljan
samo jedan pup, i onih, kod kojih je van zemlje ostavljen dio vrha, nije
zapažena razlika u razvoju. Kod svinutih prutova topola zasađenih 1950.
u Repnjaku, zapaženo je slijedeće (si. 8):


Podzemni dio pruta razvija se u neku vrstu podanka. Glavno korijenje
razvija se na donjoj poloviciTli trećini pruta. Na kraju pruta, razvija
se najgušći skup glavnog korijenja kao i u okomite obične reznice. Međutim,
ovdje je to korijenje većinom usmjereno koso prema dolje. Sve
glavno korijenje pokazuje jaku tendenciju okomitog rasta u dubljinu, pa
su pojedini ogranci korijenja zalazili do 1,50 m duboko u tlo. Na prednjoj
polovici pruta, razvijalo se je manje više rjeđe, tanko, ali čvrsto vlasasto
korijenje, koje je učvršćivalo podzemni dio pruta. Iz posađenih svinutih
prutova izbijali su izbojci samo iz vršnog pupa. Izbijanja duž horizontalne
podzemne česti nije bilo, \


Razvoj izbojaka iz terminalnog pupa bio je vrlo bujan i brz. To se ne
događa kod običnih reznica iz terminalnog dijela pruta, koje se zbog polaganijeg
rasta za sadnju i ne upotrebljavaju. Zapaženo je, da lišće kod izbojaka
iz svinutih prutova nije"svijetlo i mekano kao kod izbojaka iz normalnih
reznica, već nešto tamnije, deblje i čvršće, kao u starijih grana.
Izgled izbojaka redovito je zdrav i jedar.


162




ŠUMARSKI LIST 3-4/1951 str. 57     <-- 57 -->        PDF

Stabljike razvite iz svinutih prutova, iako nemaju glavni sistem korijenja
centriran oko svoje osi, ipak su bile čvrste i stabilnije. Nije zapaženo
ni kod jedne, da bi se naginjale, niti se ikoja mogla lako rukom prevaliti.


Razvoj glavnog korijenja duž čitave podzemne česti pruta, možda bi
se dao postići usavršavanjem tehnike rada. Stvar je daljnih pokusa da se
u tom pogledu itaj način sadnje i dalje istraži i usavrši. Razvijanje glavnog
korijenja duž čitave horizontalne dužine pruta jest moguće i öno je dobiveno
u jednom slučaju sadnje sa svinutim prutom´ P, berolinensis (si, 9).


Osim navedenih pokusa sa svinutim prutovima kan. topole u Repnjaku,
vršeni su pojedinačni pokusi sadnje tom metodom u rasadniku Sesvete
i to sa P. nigra, P. berolinensis, P. candicans, P. Wislizenii te P. deltoides
var, monilifera, koji su dali dobre rezultate.


.>y^: ""-´´


—-rT""^


% . vi.~ <


SI. 8. N SI. 9,


Metoda sadnje sa svinutim prutovima topola imade stanovite prednosti.
One jesu: sigurno primanje, te bujan i brz rast izbojka zbog 3—*-5
puta veće rezerve hrane u prutu. Osim toga sadnica je otpornija spram
suše, jer se njeno korijenje razvija brže u dubljinu i prije dosiže donje,
svježije slojeve. Budući da fe korijenje razmješteno razdaleko, omogućeno
je intenzivnije iskorišćavanje vlage i hraniva u tlu.


No ta metoda ne bi bila podesna za sadnice, koje se želi presađivati,
već samo za direktnu sadnju na terenu. Za sada izgleda da bi ona odgovarala
za suša i nepovoljnija tla. Svakako treba tu metodu pobliže ispitati.


THE VEGETATIVE PROPAGATION OF POPLARS WITH CONNECTED
CUTTINGS AND CURVED SETS


The author displays his experiments of vegetative propagation of poplars by two
methods. The first with connected cuttings (fig, li—5) and the second planting with
curved sets (fig, 6—9).


The principle of the method with cuttings was: tvo poplar cuttings were connected
in their upper parts .making a forking. Planted in the soil they coalesced and
established at their lower parts two rootsystemis, and over the forking a joint shoot.
The experiments of the planting by this method inspite of heavy dryness have given


163




ŠUMARSKI LIST 3-4/1951 str. 58     <-- 58 -->        PDF

/


fcke plants which»suoeeded 29% and their shoots wore 27% higher than thoss of control-
plants. — It was achieved to connect cuttings of different poplar varieties too.
Populus nigra and Popu´us Wislizenii). Owing to that it is possible to use this method
in experimenting with vegetative hybrids.


The principle of the planting with curved sets was as follows: sets of one year
old, 50—´1O0 cm long, were planted in horizontal state 20—30 cm deep. During the
planting the upper part of the set ´was curved, and by this way only the terminal buds
have remained over the ground level. After this planting the underground part of th©
set has developped into the roots, and the terminal bud into an unusual stout and
opulent stem — for in a set there is much more reserve stuff than in a usually short
cutting. Therefore is the success with sets planted according to that method much
more certain. The experimente of the planting according to this method were made
during the heavy dryness with following rezults: the sets 30 cm long succeeded 100%.
and ones of 100 cm long 85%. The avarage height o fthe shoots 50 cm long was 130
cm and those of 100 cm long — 160 cm. At the same time the usual sets planted for
the control purposes succeeded 67%, and the average height of the shoots was 10O cm.


Inj-. Ivanka Milatović (Zagreb):


NEKE BOLESTI NAŠIH ČETINJAČA U ŠUMSKIM
RASADNICIMA


Fusarium


U šumskim rasadnicima često vrlo rano propadaju mlade biljke crnogorice.
Osobito se masovno suše jednogodišnje i dvogodišnje biljčice vrsta
Pinus i Picea, a suše i ostale crnogorice kao vrste Larix, Pseudotsuga i t. d.
Ovoj su pojavi u najviše slučajeva uzrok gljivice roda Fusarium, pa se ova
bolest obično naziva »Fuzarioza«. Sušenje biljčica crnogorica u velikom procentu
pa čak i do 90% vrlo je česta pojava. Navest ćemo samo nekoliko
primjera bolesti »Fuzarioze« prikupljene s terena posljednjih godina. U
1949 g. nastalo je sušenje smrekovih biljčica (Picea excetsa) u rasadniku u
Našicama, a u Kninu ista se bolest pojavila na Pinus silvestris. U rasadniku
»Slavin« u Omišu napao >e Fusarium sp, crni bor (Pinus nigra), alepski bor


(P. halepensis) i čempres (Cupressus sempervirens). U šumskom Rasadniku
Benkovac ista se bolest javila na crnom boru (Pinus nigra) 1950 g. te u rasadniku
»Kras« u Sinju i rasadniku Muć i dr. Ovo je samo nekoliko primjera
ove bolesti s terena determiranih u Zavodu za fitopatologiju, Poljopr.-šum.
fakulteta u Zagrebu, a koji jasno govore o proširenosti »Fuzarioze« u našim
rasadnicima.
»Fuzarioza« je prilično poznata bolest. No mjere suzbijanja koje se
sprovode na terenu prilično su nepotpune, pa otuda i dolazi do oboljenja
usprkos preduzetom suzbijanju. Tako na primjer sjeme crnog bora se desinficiralo
prije sjetve u 0,lfl!o formalinu prema izvještajima povjereništva
šumarstva iz Benkovca i zaraza se ipak pojavila. Obzirom na biologiju gljivica
Fusarium ovo je posve razumljivo, budući da je zaraza nastala iz tla,
a ne putem sjemena. Gljivice Fusarium roda sačinjavaju normalnu mikološku
floru tla. Otuda i dolazi do neefikasnosti upotrebe samo raskuženog
sjemena za sjetvu i do sušenja mladih biljčica zbog zaraze gljivicama Fu


164