DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1950 str. 21 <-- 21 --> PDF |
za pašu, mene već ne će možda ni biti!« Time je sav naš napor, svu našu rječitost i argumentaciju vratio na početnu točku. Stvarno je tako: mi tražimo da se on odreče svoje navike, ili ako ćemo se izraziti prema njegovom mišljenju, da se odreče držanja stoke odmah, da mu pašnjak pošumimo odmah, a sve one koristi i prednosti, koje mu obećavamo i prikazujemo, dospijevaju tek možda za 20 godina. Tako dugoročnu mjenicu ne će naš seljak da potpiše! On hoće umjesto oduzetog pašnjaka naknadu odmah ili što prije, da bude siguran kako nije ništ a izgubio. Da li mu mi to možemo pružiti? Možemo donekle, ali ne posve. Moramo nastojati, da se naša obećanja o budućim koristima šume ne ostvare tek za 20 godina, nego mnogo ranije: za 10 godina a možda i prije. To ćemo postići sadnjom vrsta drveća, kc je brzo rastu upotrebljavajući sva moguća sredstva, da njihov rast još i iše ubrzamo. Možda bi nam tu mogla korisno poslužiti svojedobna iskustva ing. Afanasjeva s njegovim »ekspresnim« šumama? Moramo biti na čistu s time, da na izdvojenim površinama, koje smo teškom borbom izvojevali, nema mjesta hrastu, bukvi i ostalim vrstama, koje sporo rastu. Tu treba forsirati druge vrste: kesten, bagrem, topole, johu, brijest pa čak i vrbe, uz upo .trebu sredstava za pospješenje njihovog razvoja. Cilj nam mora biti stvoriti novu šumu u najkraćem vremenu, kako bismo što prije ostvarili naša obećanja. Hrast, bukvu, smreku i ostale vrste treba da čuvamo tamo, gdje već postoje, a nove površine osvajajmo drugim vrstama drveća. Kad smo jednom podigli šumu, onda možemo pomišljati na to, da te vrste zamijenimo postepeno našim vrednijim vrstama. No, da bismo mogli prodrijeti s našim novim smjernicama, treba da narod uvjerimo u brzinu ostvarenja njihovih rezultata. Stoga bi pošumljavanje trebalo izvoditi najprije na takvim površinama, koje uopće nisu u pitanju t, j. protiv čijeg pošumljavanja nema nikakovih zapreka. Dobar primjer više vrijedi nego sya usmena i pismena propaganda. Tako bi narod uvidio, da se šumarstvo moderniziralo i u pošumljavanju, a ne samo u eksploataciji, te bismo zadobili povjerenje, koje — iskreno moramo priznati — za sada još ne uživamo posvema. U »"borbi«, o kojoj smo gore govorili, trebali bi nam biti saveznici agronomi. Oni bi trebali propagirati livadno gospodarstvo više nego mi, jer to zapravo i jest njihova zadaća. Prehrana stoke spada u djelokrug poljoprivrede a ne šumarstva, te je.na agronomima zadaća, da uvode racionalnu prehranu blaga i o prednosti iste uvjeravaju narod. Mi smo se šumari latili toga posla silom prilika, braneći naše pozicije, a u stvari to je sektor poljoprivrede. U buduće trebali bi nam agronomi pružiti više pomoći u tom pravcu, pa´ će i nama biti mnogo lakše dokazivati, da je šuma korisnija od pašnjaka, a pogotovo od t. zv. pašnjaka, koji su samo šetalište za blago i uzrok gubitku dragocjenog dubriva za poljoprivredno zemljište. Postavivši problem izdvajanja i pošumljavanja zemljišta na terenima van krša i goleti na takovu bazu imat ćemo više uspjeha nego dosad u pogledu kvalitete radova oko pošumljavanja, zatim će nam nove šume donositi prije i veće koristi nego dosad, te konačno ne će više biti potrebno da uzmičemo sa već osvojenih terena, što smo dosad katkada morali učiniti. 483 |