DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1950 str. 19 <-- 19 --> PDF |
Naslijeđem iz daleke prošlosti baštinili smo ekstenzivno stočarstvo, koje u svojem razvitku nije išlo u korak s ostalim granama poljoprivrede. Tako se do danas održao gotovo u svima krajevima naše države običaj šumske paše, kao i paše na utrinama ili »gmajnama«. Samo po sebi ne bi to imalo l´ošeg utjecaja na šumsko gospodarstvo, kad bismo raspolagali s dovoljnim površinama srednjedobnih sastojina, otvorenih za pašu, i kad bi »gmajne« bile zaista pravi pašnjaci. No znademo, da nam površine otvorenih šuma nisu dovoljne za racionalnu pašu, kao i da »gmajne« u većini slučajeva nisu nikakovi pašnjaci za prehranu stoke, već više ili manje plandišta. Ti »pašnjaci« obično su velikim dijelom obrasli trnjem .borovicom i drugim grmljem tako, da je faktična površina pod travom malena i ne može da podnese onaj broj grla, koji na nju dolazi. Posljedica je tog nepovoljnog odnosa između površine i broja stoke, da na tim pašnjacima nikada i nema prave paše t. j . nema toliko trave, da bi se blago napasujući moglo njom nahraniti. Zbog toga seljak je prisiljen da to blago dopunski hrani kod kuće sijenom, slamom, lisnikom i dr. Pa ipak, uza sve to, što je na ovaj način prehrana stoke* skuplja, nego što bi trebala biti (jer blago nakon povratka s »paše« jede, kao i da nije bilo na paši), ipak naš seljak teško i nerado prelazi sa pašnjačkog na livadno gospodarstvo. On nikada me može da napusti stari običaj progona stoke, jer vjeruje, da mu je blago zdravije, krave da daju više mlijeka, ako se progibaju. Gubitak dragocjenog đubriva uopće se ne uzima u račun. Zbog takvog gospodarstva mi imamo još mnogo površina, koje su danas slabo ili ništa produktivne, jer se upotrebljavaju tobože kao paš njaci, a u stvari su samo plandišta. Jedan dio tih površina, koje su bile inače sposobne za oranice, obrađen je poslije rata naročito putem seljačkih radnih zadruga i raznih ekonomija. Ostale su »gmajne«, mnoge na apso lutno šumskom zemljištu, koje bi po našem mišljenju daleko veću korist odbacivale, kad bi bile pod šumom. Jedan dio takovih površina ušao je u Petogodišnji plan pošumljavanja i većinom je pošumljen. No kod toga se propustilo uzeti u obzir faktično stanje i mišljenje korisnika dotada šnjih pašnjaka, a rezultat je bio neugodan ali logički opravdan: na tra ženje interesenata, koji su nas često puta stavili pred gotov čin, moralo se uzmaknuti i pošumljenu već površinu otpustiti za pašu ili pak odustati od namjeravanog pošumljavanja. Ovakav svršetak doživjeli smo samo zbog svoga suviše ekskluzivnog stanovišta. Loša kvaliteta masovnih po šumljavanja također je jedan način opstrukcije seljaka protiv neželjenog dokidanja — oduzimanja ispasišta. Ako hoćemo biti iskreni, moramo pri znati, da smo i zaslužili takve rezultate, kad smo radili bez pitanja naroda. Upustva za planiranje pošumljavanja i melioracija u šumarstvu, izdana 1949. godine, vode računa o tim neuspjesima te predviđaju postupak, koji bi trebao osigurati uspjeh. U prvom redu treba definitivno prostorno razgraničiti šumarstvo i poljoprivredu, da se zna, čije je šta. U tu se svrhu obrazuju u svakom kotaru komisije za izdvajanje zemljišta, koje u javnom interesu treba pošumiti. Komisiju sačinjavaju predstavnik KNO-a te poljoprivredni i šumarski stručnjak, a na području svakog Mjesnog NO-a sarađuje s komisijom jedan član dotičnog MNO-a. Ova komisija obilazi sva zemljšta, koja sada nisu produktivna ili nisu do 481 |