DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 12/1950 str. 18 <-- 18 --> PDF |
i diti približna gustoća prešanog drveta. Semimikroradiografija pokazala se kao odlična metoda za ispitivanje kvalitete lignostona, pa držimo da ćemo je moći upotrebiti i kod ispitivanja vrijednosti impregnacionog sredstva odnosno određivanja stepena trulosti. Uvjereni smo, da će semimikroradiografska metoda dati bolje rezultate na ispitivanju stepena trulenja drveta od Hägglundov e metode, koja radi s ultravioletnim zrakama, na presjecima debljine 0,001 mm. Semimikroradiografijom dobili smo odličan instrumenat u istraživanju drveta koji će nam pomoći da uđemo u strukturu drveta dublje, nego što smo mogli ući dosad služeći se običnom mikrofotografijom. Proces prešanja, povećanje gustoće drveta, kako je pokazano, funkcija je tlaka i maksimalne specifične gustoće stanične sup. stance, te teče kao diferencijalna jednadžba za monomolekularne reakcije. Literatura: 1. Egner-Graf: Neuere Erkentnisse über die Vergütung der Holzeigensehuften. lt. 18. Mitt. Fachauss. Holzfragen Berlin V. D. I. Verlag 1937. 2. Galai-Filipova: Lignofolevie i lignostonovie podšipniki. Moskva 1946. 3. Kolimann: Technologie des Holzes. Berlin J. Springer 1936. 4. Kollman: Holz im Maschinenbau. H. 16. Mitt. Fachauss. Holzfragen. Berlin V. 1). I. 1936. 5. Kollman: Vergütete Hölzer und holzhaltige Bau- und Werkstoffe. Begriffe und Zeichen. Berlin 1942. 6. Vorreiter: Lignostone, das neue Holzveredelungserzeugnis Forstwiss. Cbl, Bd. 56 (1934). S. 533. 7. Vorreiter: Gehärtete und mit Metall oder Oe´l getränkte Hölzer. H. 2/3 59, 1942. 8. Stankovie: Osnovi hemisk´e prerade drveta. Beograd 1948. Ing. Mirko Špiranec (Zagreb): IZDVAJANJE ZEMLJIŠTA ZA POŠUMLJAVANJE NA TLIMA IZVAN KRŠA Velike površine u našoj zemlji još su neiskorišćene ili nedovoljno iskorišćene i čekaju na racionalniju upotrebu. To su razna močvarna polja zapušteni pašnjaci, zakržljale šikare, krš, goleti, živi pijesci i šumske čistine, odnosno nepošumljene sječine. Ova zemljišta treba što prije privesti kulturi, koja im najbolje odgovara, kako bi postala produktivna i od njih zajednica imala koristi. Ne"ka od njih sposobna će biti za poljoprivrednu obradu, ako se izvrše meliorativni radovi (Lonjsko polje, Crnac polje i t. d.), a druga će se morati pošumiti. Za mnoga od tih zemljišta znade se na prvi pogled, kojoj kulturi će pripasti, ali ima i takovih, kod kojih nastaje pitanje: da li će biti svrsishodnije da se pošume ili da se iskorišćavaju kao poljoprivredno zemljište. Prigodom ocjenjivanja ovog problema ne odlučuju samo konfiguracija terena te fizikalna i kemijska svojstva tla, već i razni drugi faktori, koji su često od presudnijeg značaja nego oni, koji karakteriziraju apsolutno šumsko tlo. Među tim faktorima najvažnije mjesto zauzima pitanje paše. Naša daljnja izlaganja odnose se samo na terene izvan krša i goleti, jer ovi zahtijevaju poseban kriterij u rješavanju pitanja njihovog pošumljavanja. 480 |
ŠUMARSKI LIST 12/1950 str. 19 <-- 19 --> PDF |
Naslijeđem iz daleke prošlosti baštinili smo ekstenzivno stočarstvo, koje u svojem razvitku nije išlo u korak s ostalim granama poljoprivrede. Tako se do danas održao gotovo u svima krajevima naše države običaj šumske paše, kao i paše na utrinama ili »gmajnama«. Samo po sebi ne bi to imalo l´ošeg utjecaja na šumsko gospodarstvo, kad bismo raspolagali s dovoljnim površinama srednjedobnih sastojina, otvorenih za pašu, i kad bi »gmajne« bile zaista pravi pašnjaci. No znademo, da nam površine otvorenih šuma nisu dovoljne za racionalnu pašu, kao i da »gmajne« u većini slučajeva nisu nikakovi pašnjaci za prehranu stoke, već više ili manje plandišta. Ti »pašnjaci« obično su velikim dijelom obrasli trnjem .borovicom i drugim grmljem tako, da je faktična površina pod travom malena i ne može da podnese onaj broj grla, koji na nju dolazi. Posljedica je tog nepovoljnog odnosa između površine i broja stoke, da na tim pašnjacima nikada i nema prave paše t. j . nema toliko trave, da bi se blago napasujući moglo njom nahraniti. Zbog toga seljak je prisiljen da to blago dopunski hrani kod kuće sijenom, slamom, lisnikom i dr. Pa ipak, uza sve to, što je na ovaj način prehrana stoke* skuplja, nego što bi trebala biti (jer blago nakon povratka s »paše« jede, kao i da nije bilo na paši), ipak naš seljak teško i nerado prelazi sa pašnjačkog na livadno gospodarstvo. On nikada me može da napusti stari običaj progona stoke, jer vjeruje, da mu je blago zdravije, krave da daju više mlijeka, ako se progibaju. Gubitak dragocjenog đubriva uopće se ne uzima u račun. Zbog takvog gospodarstva mi imamo još mnogo površina, koje su danas slabo ili ništa produktivne, jer se upotrebljavaju tobože kao paš njaci, a u stvari su samo plandišta. Jedan dio tih površina, koje su bile inače sposobne za oranice, obrađen je poslije rata naročito putem seljačkih radnih zadruga i raznih ekonomija. Ostale su »gmajne«, mnoge na apso lutno šumskom zemljištu, koje bi po našem mišljenju daleko veću korist odbacivale, kad bi bile pod šumom. Jedan dio takovih površina ušao je u Petogodišnji plan pošumljavanja i većinom je pošumljen. No kod toga se propustilo uzeti u obzir faktično stanje i mišljenje korisnika dotada šnjih pašnjaka, a rezultat je bio neugodan ali logički opravdan: na tra ženje interesenata, koji su nas često puta stavili pred gotov čin, moralo se uzmaknuti i pošumljenu već površinu otpustiti za pašu ili pak odustati od namjeravanog pošumljavanja. Ovakav svršetak doživjeli smo samo zbog svoga suviše ekskluzivnog stanovišta. Loša kvaliteta masovnih po šumljavanja također je jedan način opstrukcije seljaka protiv neželjenog dokidanja — oduzimanja ispasišta. Ako hoćemo biti iskreni, moramo pri znati, da smo i zaslužili takve rezultate, kad smo radili bez pitanja naroda. Upustva za planiranje pošumljavanja i melioracija u šumarstvu, izdana 1949. godine, vode računa o tim neuspjesima te predviđaju postupak, koji bi trebao osigurati uspjeh. U prvom redu treba definitivno prostorno razgraničiti šumarstvo i poljoprivredu, da se zna, čije je šta. U tu se svrhu obrazuju u svakom kotaru komisije za izdvajanje zemljišta, koje u javnom interesu treba pošumiti. Komisiju sačinjavaju predstavnik KNO-a te poljoprivredni i šumarski stručnjak, a na području svakog Mjesnog NO-a sarađuje s komisijom jedan član dotičnog MNO-a. Ova komisija obilazi sva zemljšta, koja sada nisu produktivna ili nisu do 481 |
ŠUMARSKI LIST 12/1950 str. 20 <-- 20 --> PDF |
voljno produktivna, te prikuplja podatke o njima, na temelju kojih sastavlja prijedlog, kako da se s 1jjm zemljištima postupa, da bi ona postala produktivna. Pri tom se´ eliminira ju one površine, koje po svom karakteru mogu i treba da budu obrađene kao poljoprivredno zemljište. Ostaju dakle samo površine, koje dolaze u obzir kao objekti za pošumljavanje. Član Mjesnog NO-a, koji saraduje s komisijom, prvi je signalizator, koji upozoruje na eventualne poteškoće pri provedbi pošumljavanja nekog objekta, koji čisto objektivno uzevši ima sva obilježja apsolutno šumskog zemljišta i kao takovo treba da se pošumi. Komisija je upozorena i- ona svoj prijedlog mora detaljnije obraziložiti i prikazat; koristi i prednosti namjeravano« pošumljavanja, nego bi to inače bilo potrebno. Kod je komisija dovršila terenski rad i prikupila sve potrebne podatke, sastavlja svoj prijedlog, u kojem, su nabrojane sve površine, koje dollaze u obzir za pošumljavanje ili melioraciju. Svaki objekt opisan jie zasebno sa današnjim stanjem, te je ujedno kod njega naznačeno, koje mjere treba poduzeti u svrhu podizanja njegovog produktiviteta (pošumljavanje, popunjavanje, čišćenje, resurekcija ili druge meliorativne mjere), zatim da li se nalazi u perimetru bujice i konačno se označuje, da 1; su predloženi radovi veoma hitni, hitni ili manje hitni Uz taj prijedlog, kojä se izrađuje u formi tabele na propisanom obrascu, prilaže sie pregiedna karta kotara (u mjerillu 1 : 50,000 ili 1 : 25.0001), na kojoj´ su ucrtani svi cibjekti iz pregleda kao i okolne šume. Komisrija predlaže svoj prijedlog Kotarskom NO-u, koji o njemu raspravlja sa Mjesnim NO-ima, na čijim područjima leže izdvojeni objekti, a zatim daje prijedlog kotarskom savjetu za šumarstvo, koji definitivno raspravlja o prijedlogu. Nakon dovršene rasprave Savjet vraća prijedlog sa svojim ´mišljenjem Kotarskom NO-u, koji na temelju toga mišljenja donosi konačnu odluku o izdvajanju zemljišta za pošumljsivanje \i javnom interesu. Vidimo, da je narod preko svojih predstavnika u mogućnosti staviti svoje primjedbe na prijedlog komisije u tri navrata: prvi puta kod samog terenskog izviđa putem člana Mjesnog NO-a, koji saraduje s komisijom. Drugi puta pri raspravi na Kotarskom NO-u opet putem svojih predstavnika u Mjesnom NO-u, i treći puta u Kotarskom savjetu za šumarstvo, gdje je narod najšire zastupljen. Vidimo dakle, da je ovim postupkom posve isključena mogućnost jednostrane akcije stručnjaka ili samog K.N.O-a, odnosno njegovih rukovodilaca, te ne može doći do sukoba između interesa žitelja i šumarstva s onim neželjenim posljedicama, koje smo naprijed spomenuh. Narod ima posve osigurano pravo braniti svoje stanovište, koje će u opravdanom slučaju biti i usvojeno. No to ne znači, da šumarski stručnjaci moraju pred prvom ofenzivom pokleknuti i položiti oružje, jer bismo onda imali malo ili -ništa izdvojenih zemljišta za pošumljavanje. To je borba, u kojoj odlučuje jakost argumenta. Šumarski stručnjak, odnosno cijela komisija, treba dauvjer e predstavnike naroda o koristi i potrebi pošumljavanja ili melioracije tako, da prijedlog komisije postane prijedlog savjeta za šumarstvo, odnosno naroda, a plan sastavljen na temelju prijedloga, odnosno odluke Kotarskog NO-a da bude plan narodnih masa. Onda će narod potpuno taj plan i izvesti, jer će znati zašt o pošumljuje, te će se to osjetljivo odraziti na kvaliteti radova. No kako će komisija uvjeriti članove savjeta (a po njima narod), da je korisnije zapuštenu »gmajnu« pošumiti nego je i dalje uživati kao nazovi pašnjak? Imademo iskustva, da je seljak na sva naša izlaganja o većim ´ prihodima šume nego lošeg pašnjaka, o uštedi gnojiva za vrijeme branjevina, o budućoj šumskoj paši kad nova šuma odraste, o´ poboljšanju zemljišta i t. d., samo skeptički mahnuo rukom i odvratio: »A dotle? Kuda ću ja s mojom stokom, gdje ću je prehraniti; dok ta šuma odraste da se otvori 482 |
ŠUMARSKI LIST 12/1950 str. 21 <-- 21 --> PDF |
za pašu, mene već ne će možda ni biti!« Time je sav naš napor, svu našu rječitost i argumentaciju vratio na početnu točku. Stvarno je tako: mi tražimo da se on odreče svoje navike, ili ako ćemo se izraziti prema njegovom mišljenju, da se odreče držanja stoke odmah, da mu pašnjak pošumimo odmah, a sve one koristi i prednosti, koje mu obećavamo i prikazujemo, dospijevaju tek možda za 20 godina. Tako dugoročnu mjenicu ne će naš seljak da potpiše! On hoće umjesto oduzetog pašnjaka naknadu odmah ili što prije, da bude siguran kako nije ništ a izgubio. Da li mu mi to možemo pružiti? Možemo donekle, ali ne posve. Moramo nastojati, da se naša obećanja o budućim koristima šume ne ostvare tek za 20 godina, nego mnogo ranije: za 10 godina a možda i prije. To ćemo postići sadnjom vrsta drveća, kc je brzo rastu upotrebljavajući sva moguća sredstva, da njihov rast još i iše ubrzamo. Možda bi nam tu mogla korisno poslužiti svojedobna iskustva ing. Afanasjeva s njegovim »ekspresnim« šumama? Moramo biti na čistu s time, da na izdvojenim površinama, koje smo teškom borbom izvojevali, nema mjesta hrastu, bukvi i ostalim vrstama, koje sporo rastu. Tu treba forsirati druge vrste: kesten, bagrem, topole, johu, brijest pa čak i vrbe, uz upo .trebu sredstava za pospješenje njihovog razvoja. Cilj nam mora biti stvoriti novu šumu u najkraćem vremenu, kako bismo što prije ostvarili naša obećanja. Hrast, bukvu, smreku i ostale vrste treba da čuvamo tamo, gdje već postoje, a nove površine osvajajmo drugim vrstama drveća. Kad smo jednom podigli šumu, onda možemo pomišljati na to, da te vrste zamijenimo postepeno našim vrednijim vrstama. No, da bismo mogli prodrijeti s našim novim smjernicama, treba da narod uvjerimo u brzinu ostvarenja njihovih rezultata. Stoga bi pošumljavanje trebalo izvoditi najprije na takvim površinama, koje uopće nisu u pitanju t, j. protiv čijeg pošumljavanja nema nikakovih zapreka. Dobar primjer više vrijedi nego sya usmena i pismena propaganda. Tako bi narod uvidio, da se šumarstvo moderniziralo i u pošumljavanju, a ne samo u eksploataciji, te bismo zadobili povjerenje, koje — iskreno moramo priznati — za sada još ne uživamo posvema. U »"borbi«, o kojoj smo gore govorili, trebali bi nam biti saveznici agronomi. Oni bi trebali propagirati livadno gospodarstvo više nego mi, jer to zapravo i jest njihova zadaća. Prehrana stoke spada u djelokrug poljoprivrede a ne šumarstva, te je.na agronomima zadaća, da uvode racionalnu prehranu blaga i o prednosti iste uvjeravaju narod. Mi smo se šumari latili toga posla silom prilika, braneći naše pozicije, a u stvari to je sektor poljoprivrede. U buduće trebali bi nam agronomi pružiti više pomoći u tom pravcu, pa´ će i nama biti mnogo lakše dokazivati, da je šuma korisnija od pašnjaka, a pogotovo od t. zv. pašnjaka, koji su samo šetalište za blago i uzrok gubitku dragocjenog dubriva za poljoprivredno zemljište. Postavivši problem izdvajanja i pošumljavanja zemljišta na terenima van krša i goleti na takovu bazu imat ćemo više uspjeha nego dosad u pogledu kvalitete radova oko pošumljavanja, zatim će nam nove šume donositi prije i veće koristi nego dosad, te konačno ne će više biti potrebno da uzmičemo sa već osvojenih terena, što smo dosad katkada morali učiniti. 483 |