DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 9 <-- 9 --> PDF |
se neravnine u iskorišćenju ugrađenih kapaciteta, a sve to dolazi od nepoznavanja postupka za izračunavanje tehničkih kapaciteta. Već i pri/Jodom nabavki strojeva i prigodom planiranja proizvodnje neobično je važno pitanje: kako odrediti tehničke kapacitete na bazi tehničkih podataka, koji su dani u prospektima same tvornice. Koliko se puta naruči od ovih strojeva više a od onih manje samo zbog toga, što nije proučeno pitanje tehničkih kapaciteta. Ako se »na temelju prakse« utvrdi ova greška, onda je moguće da se drugi put kod narudžbe prede u drugu krajnost. Rješavanju tog problema treba u interesu bolje organizacije rada što prije pristupiti. Inženjeri i tehničari koji će povodom zadnje reorganizacije privrede doći nešto bliže pogonu i biti tješnje vezani za samu proizvodnju, moći će bez sumnje zajedničkim radom popuniti one praznine, koje su se u organizaciji rada pojavile. Nije pravilno, da se ovako složeni problemi prepuste poenterima i normircima .tehnički nedovoljno obrazovanim, jer je organizacija rada široko polje na kojem viši i srednji tehnički kadrovi imaju i prilike i mogućnosti, da razviju svoje sposobnosti u korist zajednice. Očigledno je postojala tendencija, da se normirački radovi svrstavaju u »sitnice«, pa se baš tu dolje u pogonu sakupio slabiji kadar, često bespomoćan, da administrativno savlada organizacione probleme, koji su naišli pojavom novih sistema rada: tehničko normiranje, brigadni i lančani sistem, evidencija radnih učinaka .tehnička kalkulacija, proizvodno planiranje i t. d. Tehnički i teoretski obrazovaniji kadrovi težili su i bez poznavania proizvodnje, da se učvrste na administrativnim funkcijama, gdje je njihovo teiretsko znanje bez poznavanja proizvodnje često ostajalo sterilno, Još uvijek se događa, da su pogoni ostali sa starijim stručnjacima, empiričarima unatoč činjenice, da je dovoljan broj tehničkih kadrova napustio školske klupe. Ove okolnosti svakako treba kod budućih razmještaja tehničkih kadrova uzeti u obzir tako, da pogoni dobiju onu pomoć, koja je preduslov za bolju organizaciju rada i za stvarne a ne prividne racionalizacije. Ing. Zlatarić Boris (Zagreb): NEKA OSNOVNA PITANJA SJEMENARSKE POLITIKE U ŠUMARSTVU I Pitanje sjemenarstva u šumarstvu postalo je veoma aktuelno. Kod nas se sve više pošumljuje i traži sjeme, a često se ne zna odakle ono potječe, kakve je provenijencije. U općoj i velikoj potražnji za sjemenom dešava se da se sjeme iz nizina unosi u planine, iz unutrašnjosti u primorje i si. To se dešava također i sa sadnicama (na pr. u području Rijeke, Senja, Splita i t. d.). Treba se zamisliti nad tim, jer se na taj način negdje vrše 427 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 10 <-- 10 --> PDF |
pogreške, koje će se u budućnosti nadasve teško osvećivati, kao što se i danas osvećuju slične grješke iz prošlosti. Traženje vrijednih rasa šumskog drveća i njihovo unapređivanje u šumskim kulturama bez sumnje je vrlo efikasna mjera poboljšanja inventara naših šuma. Tim radom u stanju smo znatno poboljšati proizvodnost i kvalitet naših sastojina. Vrste šumskog drveća raspadaju se na niže jedinice Vrsta je već davno prestala biti nedjeljiva u botanici, ona je to već dugo i u poljoprivrednoj i šumarskoj praksi. Davno je već zapaženo da unutar vrste postoje individualne morfološke razlike, koje često svjedoče o veoma znatnoj variabilnosti svojstava. Ali ovdje je važnija činjenica da je unutar areala neke Vrste moguće naći predjele, u kojima se očituju veće ili manje razlike nekih svojstava unutar vrste. Kod vrsta ekonomski interesantnijih ubrzo je uočeno, da ima predjela gdje su one bolje razvijene, daju vrijednije drvo, kao i da je moguće naći staništa gdje su lošije i daju manje mase. Vremenom je uočeno da pored ovih postoje razlike i druge kategorije, koje se ne mogu morfološki konstatirati ili veoma teško. Tako je na pr. potomstvo izvjesne provenijencije manje otporno na bolesti, neko drugo stradava od mrazova, drugoj provenijenciji suša veoma malo škodi i si. Ima provenijencija koje se odlikuju snažnijim prirašćivanjem i dobrim formiranjem debla i krošnje. Primijećeno je da individui neke vrste iz visina ili iz sjevernih predjela u nižim, odnosno južnijim područjima rastu polaganije od tamošnjih individua (Cieslar, Engler, Burger). Bilo je lako uvidjeti da je bor iz visina otporan na snijeg, dok njegove nizinske provenijencije u visinama stradavaju od snijega. Potreba za proučavanjem tih pitanja izišla je nužno iz same prakse. Konstatiralo se (o tome govore iskustva kod nas i na strani) da su negdje podizane neuspjele kulture, što se u prvom redu pripisuje sjemenu loših nasljednih svojstava. I dogod se nije uočilo da neko sjeme izvjesnog područja može dati lošije, a drugo bolje potomstvo, nije se naravno pitanje sjemenarstva i provenijencije šum. sjemena ni postavljalo. Tako je sjeme ob. bora (Pinus silvestris) iz Darmstadta bilo tokom 18. vijeka uvažano u Švedsku i tu je izrastao loš bor, t. zv. njemački bor (L angle t 1936) (12); zatim u Rusiju, gdje se ta provenijencija također loše pokazala (Schwappac h 1911) (24). Ali su tim sjemenom i u Njemačkoj podizane sastojine slabih kvaliteta. Mnogo se primjera može navesti koji bi pokazali, da i unutar domaćeg sjemena ima boljih i lošijih provenijencija šumskog drveća. Sjeme južne provenijencije ne će odgovarati za sjever, kao ni obratno (na pr. sjeme sjevernoevropske provenijencije ob. bora dalo je u Italiji lošije rezultate od srednjoevropske (Allegri i Morandini 1949) (1). Navedenim razlikama unutar provenijencija iste vrste Vincen t je 1949 (29) s pravom pridavao veliku važnost za šumarstvo, daleko veću od nekih manjih morfoloških diferenciranja (da li je češer smreke zelen ili crven i si.). 428 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 11 <-- 11 --> PDF |
No ima mišljenja koja ne potcjenjuju ni ta manja morfološka diferenciranja. Tako je Fischer (1949 (Š), ocjenjujući rezultate Englerovih pokusa iz 1(899, napisao za smreku: Visinske razlike u provenijenciji ispod 500 m manje su utjecale na ponašanje potomstva cd izvjesnih razlika u stablima s kojih je sjeme u istoj sastojini ubrano (na pr. crveni i zelen; češer). Time nrje doduše toliko pretjerana važnost razlikovanja smreke po boji češera, koliko je naglašeno da u uslovima Švicarske visinske razlike ispod 500 m ne utječu odviše na ponašanje potomstva, što kod neke druge vrste i u drugim okolnostima ne mora biti. L. de V i 1 m o r i n je (1823) svakako medu prvima upozorio na postojanje rasa medu vrstama šumskog drveća. Njegovi pokusi išli su ne samo za tim da dokažu da ob. bor ima nekoliko rasa, nego i da pokažu koje su od njih za šumarstvo Francuske važnije i vrijednije. Otkako je Schwappac h 1907 u Chorinu posadio 12 evropskih provenijencija ob. bora, bilo je i za Njemačku dokazano da su neke provenijencije dobre (pruska), a druge loše (bugarska, francuska). Tako je vremenom za većinu evropskih i američkih vrsta ustanovljeno da se raspadaju na niz ekotipova, neke više, neke manje, a neke su nađene neprimijenjene, na pr. Abies alba1. Za nas je od interesa ponašanje naših provenijencija hrastova iz područja Save, Dunava i Mirne u pokusima u Sred. Evropi. Upada u oči kako su se te razne provenijencije hrasta lužnjaka u pokusima Forstliche Versuchsanstalt-a u Austriji iz 1904 g. znatno međusobno razlikovale u potomstvu (10). Mcglo se je i prije toga očekivati, da će se kasne lužnjakove forme (procenijencija Lipovljani) pokazati otpornije na mraz i da će biti ljepšeg oblika od ranih (provenijencija Apatin), Još je razumljivije da se je lužnjakova provenijencija Motovunska šuma pokazala veoma lošom fona je bila takva također i kod Hau e h-a 1909 u Danskoj) (10), jer je ona iz područja utjecaja Mediterana. Od tih razlika ovdje je interesantnije, da su te provenijencije bila prenesene u druge okolnosti prilično različite od domaćih (sa cea 90 m nadm. visine i s godišnjim poplavama na 330 m nadm. visinu u Bečkoj šumi) i da su se tu neke, barem u mladosti, pokazale bolje od domaćih austrijskih, zatim švicarskih (B u r g e r-a 1949) (3), te da su zadržale kao naslijeđena svoja optimalna svojstva. To pokazuje da unutar područja hrasta lužnjaka postoje razlike u razl. provenijencijama, odn, u rasama. To nas ujedno i upozorava na znatne razlike unutar domaćih provenijencija hrastova. U prilaženju tom pitanju vidimo dakle da moramo poći od općenito prihvaćene konstatacije, da kod većine vrsta šumskog drveća postoje lokalne rase, odn. da unutar vrste između njenih pojedinih provenijencija postoje često znatne razlike. Odviše bi ovdje prostora zauzelo nabrajanje provenijencija, odn. rasa šumskog drveća, pronađenih zadnjih pedesetak godina. Taj rad pretstavlja prve uspjehe šumarske genetike, obilježene u grubo imenima Vilmorin, K de nit z, Ciesilar, Engler, Dengler j dr. 1 Ali ni kod naše jele nije u stvari dokazano da rase ne postoje. Većina autora poziva se na Englerove pokuse, kerne se, istina, neke jelove rase nisu pokazale, ali pokusi na šum. drveću od četiri godine trajanja ne mogu redovno biti vjerodostojni (Kalela 1937, 10). Ä9 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 12 <-- 12 --> PDF |
U najnovije vrijeme je nauka (Schmidt, L anglet, Bornebusch, Lindqu-ist, John s so n i dr.) prešla određivanju i upoznavanju raznih provenijencija šum. drveća savremenim metcdama i to: 1. (istraživanjem fiziologije sjemena i klice, fototrop´zma klica, 2. određivanjem suhe supstance u raznim provenijencijama šum. vrsta i 3. primjenom metoda savremenog oplemenjivanja šumskih vrsta drveća (selekcijom, hibridizacijom i t. d.). Biološkim, fiziološkim i kemijsko-fizikalnim metodama nastoji se odgovoriti na pitanje zašto neka provenijencija u datoj klimi stradava od studeni, polaganije raste, manje je otporna na kallamitete i si. od druge. Značajne rezultate postigao je L a n g 1 e t (1938) 13), čije analize suhe supstance, šećera i si. u mladim borovim biljkama objašnjavaju zašto je neka borova rasa otpornija od druge. Kod ariševih provenijencija mogao je W e tt stei n (1942), 31) naći analogan odnos između, suhe supstance i lošijeg rasta visinskog ariša u nižim položajima. Pitanja terminologije i shvaćanje pojma rase U vezi s prednjim izlaganjem potrebno je osvrnuti se na pitanje — u kom odnosu stoje sistematske botaničke jedinice i oznake rase? Danas nije još posve pročišćeno pitanje odnosa pojma rase prema postojećim taksonomskim jedinicama unutar vrste. Navest ćemo samo neka shvaćanja novijeg datuma. Postoji mišljenje (koje je veoma rasprostranjeno) po kome se vrste raspadaju na kompleks bioloških varijanata, rasa, s posebnim nasljednim svojstvima, a svaka takva varijanta zauzima određenu zonu u realu vrste (Allegri i Morandini 1949) (1). Pri tome međutim nije rečeno da li se te biološke varijante međusobno razlikuju i morfološki, te ih je moguće i izvana prepoznati. Slično postupa i V i n c e n t (1949) (29): Vrste posjeduju izvjesnu širinu varijabiliteta, ali se njihove populacije mogu razdijeliti na grupe individua s posebnim svojstvima, koja se pokazuju nasljedna. Vrlo često srest ćemo ekstremno shvaćanje, t. j , da u prirodi postoje samo rase (proles), a vrsta i podvrsta da su fikcije, da je rasa jedina realna sistematska jedinica, određena morfološki i geografski (Kordzinski , M aleje v, Komarov). Komarov je čak rekao: »Mislim da se u florističkim istraživanjima ne smije uzimati »species« kao jedinica, koja se veoma apstraktna (u smislu Linne-a), nego genetski realna grupa »rasa«. Rase treba međusobno geografski ograničiti. One se međusobno ne razlikuju uvijek baš najbolje, ali diferencijalne oznake prenose se nepromijenjeno na potomstvo« (M a 1 e j e v 1941) (15). Po P a v a r i-u (19) bilo bi najbolje da se rasama nazovu one forme, koje se međusobno razlikuju biološki, dok za sistematske jedinice treba tražiti i morfološku diferencijaciju. U koliko među njima postoje i morfološka razlikovanja, može ih se nazvati varijatetima, povrstama i si. P a- v a r i smatra da se rase šum. drveća ne moraju obavezno međusobno odlikovati i morfološki. Po terminologiji Komisije za sjemenarstvo i pitanja šumskih rasa pri Internacionalnom Savezu šum. pokusnih stanica u Švicarskoj (1939) stanišna rasa je autohtona šumska populacija, koja općenito pokazuje zajednička morfološka i fiziološka svojstva kao nasljedna (8). Fische r (1949) (8) nadovezuje, da se pojmom rasa valja tek u onom slučaju služiti, kad je nasljeđivanje uočenih razlika dokazano. Inače je pravilnije upo 430 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 13 <-- 13 --> PDF |
trebljavati termin »provenijencija«, »tip« ili »fenotip«. Ta primjedba je dobra i korisno ju je usvojiti. Mi smo također skloni upotrebljavati termin »provenijencija« u gornjem smislu, kad još za naše prilike ne znamo koje se osobine mogu smatrati nasljednima, budući da su do sada još nedovoljno uočene i proučene. Iz takvih shvaćanja vidi se da je rasa pojam biološki, odn. fiziološki. Određivanje pojma provenijencije i pojma rasa nije ista stvar. Određivanje pojma rase vezano je uz konstataciju o određenoj nasljednosti, o svojstvima i oznakama, koje se prenose u potomstvo u normalnim okolnostima. Tako bi se kasna forma hrasta lužnjaka mogla (kod nas) nazvati rasom, budući da uz nju postoji i rana nasljedna forma tog hrasta. Određivanje pojma provenijencije vezano je uz ustanovljenje razlika u formi ili nekim fiziološkim svojstvima izvjesne vrste između raznih geografskih područja unutar areala vrste, što pretstavlja tek jednu konstataciju, koja još ne vodi računa što je u određenom fenotipu nasledno, a što je rezultat utjecaja staništa. Pitanje nasljednosti svojstava rase Jedno važno pitanje ne može se mimoići — pitanje nasljednosti. To pitanje (iako teoretsko) veoma je važno za razumijevanje stvari. Stanje prirodnih nauka u 18. i 19. vijeku bilo je takvo, da je postojalo uvjerenje, da se modifikacije, izazvane vanjskim faktorima staništa, prenose u nasljedstvo. Istaknuti radovi Cieslara , Engler a i drugih u ovoj oblasti baziraju na uvjerenju, da se vanjske okolnosti tokom vremena odražavaju i na formiranju rasa s određenim nasljednim svojstvima. Ali je već E n g 1 e r 1913 (5) razlikovao obične stanišne modifikacije od onih promjena, koje nastaju pod utjecajem klime i tla u izvesnoj vrsti, a dulje ili kraće se zadržavaju u potomstvu. Za prve je znao da se ne nasljeduju, ali polemizirajući sWeissmannom Engler je tvrdio da se i utjecaj tla može osjećati u potomstvu. U historiji pitanja nasljednosti rasa ob. bora priličnu ulogu imaju nasadi tog bora u francuskom arboretumu u Les Barres, južno od Pariza. Tu je od 1823 g. osnivač Arboretuma L. de V i 1 m o r i n podizao kulture običnog bora raznih evropskih provenijencija, od kojih već danas postoji treća generacija. Prema najnovijem Katalogu Arboretuma (Pourtet i Duchauf ou r 1944—49) (21) vidimo da se različite rase ob. bora (porijeklom iz Rige, Škotske, Hagenau, Darmstadta i Briancona) mogu još uvijek lako međusobno razlikovati. Napose je važno da druga i treća generacija tih borova zadržavaju svoja određena svojstva kao nasljedna. To se najbolje vidi na provenijenciji iz Rige, čiji borovi su neusporedivo ljepši i bolji od potomstva ostalih provenijencija. Napominjemo i pokuse, što ih je 1907 podigao Schwappac h u Chorinu a koje je Vajd a 1939 (27) opisao s puta po Njemačkoj. Pokusi po mišljenju Vajde , vrlo uvjerljivo demonstriraju razlike medu evropskim provenijencijama ob. bora. 431 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 14 <-- 14 --> PDF |
Najjači dokaz za konstantnost u nasljeđivanju drži se da je pružio Den gl er 1932 (4), kad je druga generacija borovih rasa pokazala ista svojstva svojih roditelja, iako su okolina i uslovi bili´ izmijenjeni. To je ujedno i dokaz da se novi uslovi klime nisu odrazili na prvoj generaciji tokom vegetacijskog perioda. Znači da je nasljednost konzervativna i ne može se lako izmijeniti. To još jednom potvrđuje sumnju u mogućnost aklimatizacije. No i ovi Dengl e r-ovi pokusi nisu bez mane, jer se moglo konstatirati i oprašivanje sa strane. Ali za praksu je važno Dengl e r-ovo> uvjerenje, da je iz okoline vrijedne rase potrebno izbaciti svaku lošu i nepoželjnu rasu da ne kvari kod oplodnje. Sve do najnovijeg datuma moguće je u literaturi naći navode da na pr. oslabljeno stablo ne daje tako dobro potomstvo kao zdravo (Versepu y 1934) (28), da drveće iz sjemena slabijih, kržljavih stabala većinom daje potomstvo slabijih oblika, da se loš rast i forma, uslijed nepovoljnog utjecaja tla i klime, prenose na potomstvo (Korstian i- Toumey 1942) (11). Treba istaći da u tim pitanjima nije izrečena posljednja riječ. To najbolje dokazuje praksa u svim onim zemljama, gdje je baš genetika došla do najvećeg razvoja. Specifično šumarski pokusi, koji su trajali po nekoliko decenija, a u najboljem slučaju negdje išli i do F2 (druga generacija), mogli su ipak pokazati da se važne rasne osobine nasljeduju u potomstvu. No novija literatura upozorava na veću opreznost kod zaključivanja u pogledu nasljednost: u potomstvu različitih provenijencija. Tako se Fische r 1949, 8) ponovo vratio na stare Englerove pokuse s raznim provenijencijama smreke u Švicarskoj. Bio je u stanju da tokom 1947—48 izvede najnoviju izmjeru spomenutih pokusa. Rezultati pokazuju općen:to približavanje svojstava provenijencija, koje su se inače u izmjerama sve do 1918 odlikovale jasnim razlikama. Tu su se ponovo javljale sumnje u postojanje rasa, odn. nasljednih provenijencija (u starom smilslu), jer se pokazalo da su se prijašnje jasne razlikel u provenijencijama tokom vremena izjednačavale. Ako odbacimo kao nedopustivo i da je nemoguće da su se te razne provenijencije modificirale i prilagodile okolini i prema tome se na takav način (u pogledu morfologije) gotovo izjednačile jedna s drugom, onda moramo pribjeći tumačenju, da su unutar tih populacija postojale grupe individua, čija je nasljednost baš i zahtjevala ovakve nove uslove staništa koji su se tu našli i koji su im, uz izlučivanje ostalih, omogućili dobar razvoj zajedno s ostalim grupama drugih provenijencija. Na taj način bi se moglo objasniti približavanje jedne provenijencije drugoj, sve manje razlike u visinama i t. d. Zato je za Fisc h er a bilo nužno poći od toga, da je svaka provenijencija ujedno populacija znatne varijacione širine. Ali kad su tako nal zajedničkom staništu ostale grupe, koje su mogile asimilirati promijenjene uslove života, onda bi se moralo očekivati da se unutar populacije i varijaciona širina suzila. Taj proces prilagođavanja, drugim riječima izlučivanja, naročito je oštar, selektivan u oštrijoj klimi, u visinama, u stepi, na cretu j si., tamo gdje su takve grupe populacije jače prorjeđene i selekcionirane, a ostale su samo one koje se mogu na takvim mjestima održati. Tu b; se dakle, za razliku prema niž;m. Mazim položajima, mogle očekivati populacije užih varijacionih širina, drugim riječima — uže karakterizirane. No takvo zaključivanje ne slaže se s Fisch e r-ovim provenijencijama iz velikih visina, koje´ bi trebale biti znatne varijacione širine, za razliku od nizinskih. Mislimo zato da se ne bi moglo uopćavati, da je svaka provenijencija znatne varijacione širine. To je uostalom i sam Fische r konstatirao za smreku iz nizinskih sklopljenih sastojina (E n, g a d i n Fi 5) 8). 432 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 15 <-- 15 --> PDF |
Možemo dakle ostati kod toga, da su provenijencije smreke populacije, pa i znatnih varijacionih širina, naročito u povoljnim položajima. Ali misi mo da b; se zato u lošijim uslovima moralo očekivati baš obratno, t. j . da je ona smreka iz visinskih položaja (Pokljuka), hladnih vrtača (Velebit, Gorski Kotar) daleko uže varijacione širine nego ona iz niskih položaja. Prema tome bi selekcija dobrih svojstava iziskivala dalleko manje truda is viših položaja nego iz nižih, gdje će svojstva ispadati varilalbilnija i u odgovarajuć m okolnostima sigurnija, a manje specificirana i selekcionirana. Teza Johanssenova, da se selekcijom ne može doći do nečeg novoga, da selekcija vrši samo izlučivanje, odnosi se samo na t. zv, čiste linije, a ne na smjesu tih linija. Budući da su šume genotipske smjese, to je selekcija moguća i efektna. Na svaki način mora se poći od toga da su se rase mogle formirati samo u nekoj stabilnoj prirodnoj šumi tek nakon dugog niza godina prirodnog odabiranja (Min e k l e r 1939) (17). Sjemenarska politika u praksi Sva nastojanja sjemenarske politike u novije vrijeme išla su u biti za tim da putem izlučivanja sjemenskih sastojina osiguraju: 1. kantrolu dobivanja dobre provenijencije sjemena šum. drveća, 2. razmnožavanje najboljih domaćih rasa, odn. provenijencija šumskog drveća. Kontrola sjemena u Evropi postojala je već prilično rano (Švedska 1888). Isprva je bilo dovoljno da se ograniči (ili posve zabrani) uvoz nekih vrsta sjemena. Tek nakon toga shvatilo se da je pitanje kontrole daleko šire, da je potrebno voditi računa o tome u kom području i iz kojih šumskih predjela se sjeme skuplja, te kamo se sjeme i sadnice unose. Činjenica da smo nekada bili usko povezani sa zemljama bivša Austrougarske monarhije umanjila je potrebu, da se pazi da sjeme ob. i crnog bora, smreke i ariša te nekih listača bude odgovarajuće provenijencije, uslijed čega je mnogo naših šuma podignuto sjemenom nabavljenim iz Wiener Neustadta. Pri tome je kvalitet provenijencije bio van naše kontrole. Ali s druge strane ima šuma crnoga bora, koje su u sred. Evropi podizane sjemenom provenijencije otoka Brača! Zadatak je sjemenarske službe ne samo da osigura potrebne količine sjemena za potrebe pošumljavanja, nego i da garantira dobru provenijenciju. Tokom vremena propisi su zahtijevali sve točnije označavanje provenijencije i sve veći su zahtjevi stavljani na sjemenske sastojine u pogledu svojstava. Posljednjih godina u nekim naprednim zemljama Ušlo je u praksu izlučivanje pojedinih najljepših stabala, t. zv. elitnih stabala. Tako su Švedi najprije podijelili svoje šume na plus, normalne i nv.nus sastojine (već prema broju elitnih stabala u njima). Prešli su na selekciju najboljih fenotipova u njima, bez čekanja na rezultate križanja i oplemenjivanja, koje se vode paralellno. Sjeme se skuplja samo s elitnih stabala /Lin d quie t 1946) 14)2 ali u pomanjkanju takvih stabala u sastojinama, označenom sa plus, moralo se dozvoliti i skupljanje i s t. zv. normalnih sastojina. Smatraju da se na taj način mogu u praksi postići dobri J Neobično su veliki zahtjevi koji se postavljaju u pogledu izlučivanja elitnih stabala. Takav posao bez sumnje je veoma skup, ali os:gurava materija!, koji će dati daleko bollje potomstvo, nego što to pretstavljaju postojeće šume. 433 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 16 <-- 16 --> PDF |
rezultati. Skupljanje sjemena u minus, t. j . lošim sastojinama posve je zabranjeno u svakom slučaju. Posve je razumljiva stvar, da taj posao može vršiti samo državna ustanova, a ne privatne firme. No izlučivanje sjemenskih sastojina nije u Švedskoj moglo namiriti sve potrebe na sjemenu. Zbog toga se je prišlo osnivanju sjemenskih specijalnih kultura (sjemenskih sastojina, voćnjaka) u svakom pojedinom području, za čije osnivanje se iz čitavog područja izabere tek 6—10 npjboljih stabala. Te savremene metode stalo se primjenjivati i van Švedske: u USA (Rudolf 1948} (23), u Engleskoj i dr. U SSSR-u je Bodrov (1948) (2) tražio podizanje specijalnih sjemenskih sastojina, koje bi u prvom redu davale materijal za selekcione stanice. Sovjetska uputstva (S 1 o v c o v 1948) (25) propisuju da šumska gospodarstva odrede sjemenske sastojine, a sjeme da se ubire samo s I. i II. boniteta. Korstia n i T ou m ey (1942) (11) navode za USA da Departement of Agriculture određuje skupljanje sjemena samo s poznatih lokaliteta, da trgovac izričito navede odakle je sjeme. Dozvoljava se skupljanje i lokalno, t. j. iz područja iste klime (unutar cea 160 km) i elevacije (unutar cea 300 m). Naročito se ističe da ubrano sjeme bude iz područja gdje vlada isti vegetacioni period, prosječne temperature da su iste i t. d. Druga je stvar kako osigurati provođenje tih mjera kod privatnika (u čijim rukama je većina šuma). U vezi sa odabiranjem i izlučivanjem sjemenskih sastojina postavlja se pitanje, hoće li i potomstvo te dobre sastojine biti također sličnih povoljnih svojstava. Ako mislimo da se po fenotipu još ne može zaključivati na genotip, t. j . da potomstvo lijepe sastojine može biti i loše usprkos povoljnih okolnosti, onda je posve svejedno ubire li se sjeme s kržljavog ili elitnog stabla (nasljedna osnova je naime ostala ista, a mijenja se mutacijom). Međutim praksa se ne drži tog zaključivanja te se svagdje za sjemenske baze i stabla izabiru najljepše sastojine, odn. elitna stabla. Tu leži osnovni smisao sjemenarske politike. Izlučivanje sjemenskih sastojina i stabala danas je glavni posao sjemenarstva u zemljama sa naprednim šumarstvom. U novije vrijeme sve se više ustaljuje praksa, da je ipak najsigurniji posao, ako svaki uzgajivač u vlastitim šumama skuplja sjeme za vlastite potrebe. Tada je, ističe se, provenijencija osigurana. Jedino onda što je još potrebno — odrediti najbolje sjemenske sastojine. Na taj način ne dolazi do centralizacije rasadnika, a omogućena je bolja kontrola sjemena i sadnica. Naš Projekt Uputstava za izlučivanje sjem. sastojina (1948) poznaje izlučivanje sastojina kao i stabala. On polazi od pretpostavke, da će dobra stabla opet dati dobro potomstvo. Unapred se ukazuje na nužnost unašanja nekog sjemena u jednake prilike. Sigurno je da se u prvom redu pc vanjskim formama izlučuju rase šumskog drveća, ali nam se čini da nije nužno uzimati svaku i najmanju sistematsku formu za rasu (na pr. Ettinger-ov e forme hrastova). Čini se zatim, da bi trebalo više voditi računa i o osnovnim stanišnim faktorima. Važno je zatim odrediti kakva smije biti okolina sjemenskih sastojina, jer je šumsko drveće uglavnom alogamno bilje. 434 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 17 <-- 17 --> PDF |
S prednjim izlaganjima u vezi je jedno interesantno pitanje — kakav utjecaj vrši praksa uzgajanja šuma na kvalitet nasljednosti pojedinih šuma. U Šumarskom Listu 1889, str. 349 tuži se neki MMR na to, da pomlađivanje naših starih hrastika dobivamo sve lošije provenijencije, t. j . sjeme je sa sve lošijih kvaliteta stabla .Najčešća je pojava, da su sjemenjaci loši a onda pomlađivanjem ispada i loša nova sastojina. Ili — haračene šume daju loš, granat pomladak, čime je, kako autor želi istaknuti, izvršena izvjesna negativna selekcija. On tvrdi da bolesni i kržljavi sjemenjaci ne mogu »zastupati dobru pasminu«. Tu se prvi put kod nas javlja upozorenje, da ovakva prirodna pomladenja u mnogo slučajeva ne garantiraju dobro potomstvo. I autor upravo savjetuje, da se u takvim slučajevima provede umjetno pomladenje. Možda je takva bojazan u većini slučajeva i pretjerana, ako se za sjemenjake ostavljaju lijepa stabla, naročito ako se uvaži da se modifikacije ne prenose na potomstvo. Na prvi pogled činilo bi se ipak da uzgajanje u prebornom obliku djeluje povoljnije. Ali to pitanje zahtjeva poseban studij3. Moglo bi se navesti dosta slučajeva, gdje bi se vidjelo, kako će parola prirodnog pomladenja ispasti konzervativna, jer će neka rasa na izvjesnoj površini biti slaba, a prirodnim pomladenjem ona će se i dalje produžiti. Konačni financijski bilans je svakako negativan. II Zadaci pred nama Uočivši što je do sada postignuto kod nas i vani, dospjeli smo do pitanja — što treba uraditi, kako postupati da podižemo dobre šume? Budući da je postojenja rasa, odn, razlika u provenijencijama danas opće poznata stvar, postavlja se kao zadatak njihovo pronalaženje, određivanje i proučavanje, te event, izlučivanje za dobivanje sjemena. Uzgajanje vrijednih rasa šum. drveća, uklanjanje loših kultura i sastojina, ukidanje negativne selekcije pretstavljaju osnovne zadatke naše sjemenarske politike. Rješenje tih zadataka traži proizvodnja brzorastućih i kvalitetnih vrsta, kao i dobivanje sporednih proizvoda šume (smola). Čini nam se da treba: 1. upoznati geografsko rasprostranjenje osnovnih vrsta šumskog drveća, odrediti im (što je moguće točnije) areale u našoj zemlji; 2. unutar osnovnih vrsta drveća (a event, i industrijski interesantnih grmova) opisati i determinirati forme, rase ili varijetete i odrediti im uzgojna i tehnološka svojstva od interesa za šumarstvo; 3. geografski ograničiti takve forme, naći površine njihovog optimalnog uspijevanja; 4. orijentirati izlučivanje sjemenskih baza ne samo na upravna ili ekonomska područja, nego u prvom redu na postojeće dobre sastojine ili rase; * Vrlo interesantan primjer devalviranja vrijednosti sastojine djelovanjem uzgojne tehnike donosi Opermann za Dansku sa srednjim šumama (O permann A., La selection dans la foržt et en silviculture, Hereditas li927. [str. 209]). 43$ |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 18 <-- 18 --> PDF |
odrediti režim gospodarenja u sjemenskim sastojinama, način skupljanja i kontrole; 5. što točnije odrediti područja, koja će se iz izlučenih sjemenskih sastojina snabdjevati sjemenom ili sadnicama. Ad 1. Pitanje areala za nas je od interesa iz mnogo razloga. Poznavanjem točnog areala izvjesne vrste šum. drveća dobivaju se pobliži podaci o njenim biološkim svojstvima, iz visinskog i horizontalnog rasprostranjenja dobiva se uvid u njene osnovne zahtjeve na klimu i tlo. Takvi podaci vrlo su dragocjeni jer daju sliku ekološke valence određene vrste. Na taj način dobivamo bazu za rješavanje pitana njenog mogućeg raširenja i uspijevanja u odgovarajućim okolnostima, kako unutar tako i van areala. Za određivanje sjemenskih sastojina takav podatak je vrlo dragocjen. Upravo je začudna pojava, da mi za naše osnovne vrste šumskog drveća nemamo ni iz daleka potpune podatke o njihovom prirodnom arealu kod nas, te se često moramo služiti stranom literaturom u tom pitanju. Napred rečeno vrijedi jednako i za umjetno rasprostranjenje šumskih vrsta, što je također veoma važno. Utvrđivanje areala šumskih vrsta drveća prilično je opsežan posao (botaničara i dendrologa) i on se bez kolektivnog rada ne bi mogao u dogledno vrijeme izvršiti. Ad 2. Velik posao predstoji u pogledu upoznavanja ekotipova i izrazitih vrijednih formi i rasa šumskog drveća. Tu do sada nije gotovo ništa učinjeno4. Bez sumnje da je dug posao istraživati kako se ponaša izvjesna forma smreke, neka borova rasa u potomstvu i t. d. To traži vremena. Mi se za sad moramo ograničiti na to, da upoznamo dobra svojstva fenotipova naših šumskih vrsta (a to je moguće ostvariti znatno brže), da znamo gdje one pokazuju optimalno uspijevanje. Pravnost debla, visina stabla i oblik krošnje, debljina kore, čišćenje debla od grana razlikuju se u raznim lokalitetima i staništima. Jer često se ide baš obratno — izlučuju se sjemenske baze, a da se nije posve nacistu što se je izlučilo, koja su vrijedna svojstva. Vrijednost određenih provenijencija stranih šumskih vrsta za naše prilike mora se u svakom slučaju posebno dokazati, jer se u tom pogledu strana iskustva (a naročito iz sjev. a i zap. Evrope) mogu rijetko kod nas posve uopćavati. U to istraživanje trebalo bi uvrstiti osnovne vrste našeg šumskog drveća, i to: crni, obični i alepski bor, smreku, ariš, jelu, hrast lužnjak, kitnjak i medunac, cer, bukvu, kesten, koprivić i dr. i kao prvi posao uzeti upoznavanje njihovih bioloških i morfoloških karakteristika u prirodnom (a onda i umjetnom) arealu kod nas. Tu upoznati njihove priraste, stabalne visine, pravnost debla, brzinu razvoja, otpornost na bolesti i si. Bez sumnje je, da bi se kod toga našle povoljne provenijencije. Služiti se i savremenim metodama određivanja provenijencije fSchmidt). Taj posao daje bazu za dugoročni eksperimentalni rad, tj. za osnivanje pokusnih sastojina od raznih domaćih provenijencija određenih vrsta. U tom radu 4 Vidi primjedbu Frančišković a o Picea excelsa var. viminalis "u Sum. Listu 1938. (str. 445). 436 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 19 <-- 19 --> PDF |
trebat će obratiti pažnju na individue ili grupe individua, koje se nečim posebnim razlikuju od svoje okoline, naročito prirastom, brzinom rasta, kasnijim listanjem, otpornosti na parazite, gljive5. Takve individue izdvo jiti, dalje posebno uzgajati i razmnožavati, Ad 3. Upoznate i determinirane forme potrebno je geografski pri kazati. S tim u vezi bit će negdje potrebno odrediti i visinska razgraničenja nekog područja i razlikovati provenijenciju iz dva ili više visinskih poja seva. Tako su na pr. Talijani tražili da se ariševo sjeme u određenom po dručju razlučuje prema elevaciji: 700—800, 1000—1100 i preko 1100 m (Pavari 1939, 20)«. Uz podatke o optimalnom razvoju u apsolutnim područjima dobili smo bazu za izlučivanje zona, za eventualno rajoniranje pojedinih vrsta odn. tipova sastojina. To će pomoći u politici planiranja određenih vrsta za po trebe privrede7. Prema Orašu (18) u Sloveniji već je 1948 g. izvršena podjela na po dručja. Dobro je da se za sada takva područja označe što širima, uvaža vajući osnovne geobotaničke i cenološke momente. Možda će se jednom kasnije pokazati da skupljanje sjemena s mrazišta na Pokljuki ne može pokrivati potrebu na smrekovom sjemenu za niska područja pod njom, tim više što se tu iz tog sjemena ne može očekivati uzgajanje rezonantnog drva. Ad 4. U izlučivanju sjemenskih sastojina, koje će dakle davati materijal za podizanje vrijednih novih sastojina, treba u prvom redu poći od postojećih najboljih sastojina, šuma u nekom širem području. Mi nismo za zada u takvoj situaciji da bismo podizali sjemenske kulture. Prvi zadatak je izlučivanje zdravih i lijepih sastojina, negdje i šuma prašumskog tipa, koje će osigurati kvalitet. Potrebno ih je pronaći .ograničiti i izlučiti. Posve je jasno da se administrativno-teritorijalna podjela jedva može poklapati s arealima poželjnih provenijencija. Izlučivanje sjemenskih sastojina znači donekle i ograničavanje lokalnog skupljanja sjemena, jer ono odabiranjem jedne sastojine za sjeme ujedno i rješava pitanje područja dokle i kamo se njeno sjeme unaša, odn. sadi. ^ez sumnje da izabrana skupljanja sjemena s izrazito loših sastojina mora biti pozitivna odredba sjemenarske politike. Ad 5. Postavlja se praktično pitanje — dokle i kuda može se neko sjeme iz određene sjemenske baze unositi? Koji kriterij uvažiti? Na to pitanje dosta je teško dati odgovor. Neki su uzimali srednju god. temperaturu područja, neki oborine i temperaturu, drugi temperaturu 6 U slavonskim šumama ima takvih slučajeva s hrastom lužnjakom, koji je otporan na zarazu gubara, s brijestom koji je otporan na grafiozu i t. d. i 6 Ali ne treba opet ići u ekstrem, kao što je to uradila američka kompanija Long-Be´Jl, koja je provenijencije od Abies grandis razlučivala na 0—100, 100—300, 300—600, 600—900, 900—1500 i 1500—2000 m, prema broju dana bez mrazova. Tu se ne odrazuju i ostali faktori a pitanje je da li je to i nužno. (Muelle r K. M., Abies grandis und ihre Klimarassen, Mitt, der deutschen Dendrol. Gesell. 1936/82). 7 Do sad smo bili navikli da uglavnom planiramo drvnu masu za sječu. U zadatku je sjemenarske politike da planira i vrste drveća, da smišljeno forsira određene vrste drveća, da pošumUjuje veće površine brzorastućim vrstama´ i odličnim četinjačama. 437 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 20 <-- 20 --> PDF |
ljetnih mjeseci i t. d. Langlet (1938) (13) je tako na pr. uzeo one faktore, koji u prvom redu odlučuju o stvaranju suhe supstance, o kojoj onda dalje ovise razne važne osobine provenijencije. To su bile geografska širina i trajanje vegetacijskog perioda8. No samo iz takve dvije komponente: geografska širina i trajanje vegetacijskog perioda mi ne bismo mogli dovoljno definirati naše provenijencije. Danas još nije moguće ukazati ovdje na neku sigurnu metodu. Mayrova metoda klimatskih analoga je zastarjela, metoda fitogeografskih analoga kao ni analoga tipova vegetacije ni fitocenološka nisu sigurne (po Malejevu 1. c). Ali kad se radi o užem području, a ne o unašanju stranih provenijencija u naše područje, ove posljednje metode mogle bi stvoriti neku osnovicu za odrađivanje analognih staništa. Danas je općenito pravilo da je potrebno sjeme, cdn. sadnice unašati u odgovarajuće okolnosti. U prvom redu bi kod nas trebalo prestati s praksom unošenja primorskih provenijencija u unutrašnjost i obratno. Istina je da neke primorske forme šum. drveća mogu negdje u unutrašnjosti i dobro uspijevati ako razlike u klimi nisu odviše znatne, ali obično to nije slučaj). Zato već i najmanja pogoršavanja klime (mrazovi, kraći vegetac. period) mogu izazvati loše osobine i loše posljedice. To kod nas vrijedi za crni bor, lučki i crni jasen i dr. Još opasnije je raditi obratno, da ne govorimo o sadnji izrazito kontinentalnih vrsta šumskog drveća, kao što je gorski javor, koga se posljednjih godina sadilo kod Klisa. Općenito je iskustvo da je neka provenijencija to lošije uspijevala, što je došla u klimu različitiju od svoje. S ovom točkom je povezano pitanje: ima li uvijek smisla inzistirati na tome, da se sjeme skuplja lokalno i lokalno dalje sije. Ta parola naime vrijedi u praksi kod nas, a organizacijom terenske službe ona je dobila još čvršće značenje. Koliko je god sigurno da se takvom metodom neće pogriješiti s neizvjesnim provenijencijama (ali ima slučajeva kad ni to nije tako sigurno), ipak se nekada krije opasnost, da će se provenijencijama lokalnih sastojina malo povećati vrijednost novih kultura a često se ona može i veoma sniziti. Treba svakako uvrstiti mogućnost, da dobre forme, rase proširujemo i dalje na račun lošijih, da se neka prirodna pomlađenja loših hrastika zaustave i da se mjesto toga sadnjom podigne vrijednija kultura. To će svakako biti skuplje, ali će se sigurno isplatiti (na pr. loša hrastova sastojina podignuta kod Bosiljeva na Kordunu). Pitanje provenijencije šumskog sjemenja nije od jednake važnosti za sve vrste šum. drveća podjednako. Ima naime sjemenja koje se redovno 8 To se pitanje dade lakše riješiti na sjeveru Evrope, gdje se očituju pravilnosti u gradaciji prirodn.h okolnosti u kojima se razvija vegetacija. Taj problem je kod nas daleko kompliciraniji i samo na toj bazi mi ne bismo bili u stanju riješiti pitanje: kamo i dokle neko sjeme smije biti unašano. Kod nas je name u istoj geografskoj širini moguće nać; ekstremno različite odnose, gdje o nasljednosti odlučuju i razni drugi faktori. Razumljivo je da se kod nas mora javiti prije jedan diskontinuitet u fiziološkoj varijabilnosti. To sve naravno ne protuslovi prednjemu, isto kao što ni geografska zonalnost ne protuslovi nepostojanju takve pravilnosti kod nas. 438 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 21 <-- 21 --> PDF |
skuplja u vlastitim šumama a potrebno ga je odmah sijati (brijest, breza). Zatim postoje vrste koje veoma malo variraju i tu onaj oprez neće biti prijeko potreban. Zaključak Pitanje provenijencije šumskog sjemenja za obnovu i pošumljavanje šumskih površina veoma je važno za nas. Pošumljavanje dostiže velike površine u cijeloj zemlji. Naša drvna i kemijska industrija traže sve veće količine dobre i raznovrsne drvne sirovine. Budući da se naše stare šumske površine iscrpljuju ( a to je pojava i u ostalim zemljama), potrebno je misliti ne samo kako osigurati u budućnosti izvore daljne mase, nego i kako iskoristiti savremeno znanje u podizanju novih sasto´ina. Ne može nam biti svejedno da li podižemo dobre ili loše sastojine. Kod toga nam je jednako tako potrebno tvrdo kao i meko drvo. Pronalaženjem dobrih provenijencija, odn. rasa šumskog drveća, koje pokazuju prednost u rastu i kvaliteti, bez sumnje da će utjecati na produktivnu sposobnost naših šuma i šumskih kultura. U tom radu sjemenarska politika ima određenu ulogu. Pokušali smo ocrtati neke osnovne zadatke koji se postavljaju na tom planu. Bilo bi lako pokazati kako je i savremeno oplemenjivanje šumskog drveća donijelo mnogo uspješnih metoda i puteva oplemenjivanja, kojima se već i naša praksa koristi (topole). Te metode pomogle su da se u industrijski razvijenim zemljama ispuni znatan dio stavke uvoza iz inostranstva. Našoj sjemenarskoj politici smetat će apsolutno vjerovanje u lokalno sabiranje sjemena kao jedino i najbolje u svakom slučaju. Ona će naći nove izvore najboljih provenijencija i organizirati skupljanje i rasprostranjene njihovo izvan tih sastojina u odgovarajućim okolnostima. Ona će zabaciti gledanje da su johe, trepetljike, breze, vrbe sekundarne i bezvrijedne vrste, tražit će mogućnosti da ih se uzgaja u prikladnom obliku, kada će davati najviše mase. Na to nas prisiljava ne samo nužda da tražimo zamjenu za orahovinu, brestovinu i si., nego i potreba industrije, koja ih sve više traži. Sigurno je da pretstoje velike zapreke: pomanjkanje potrebne stručne radne snage za skupljanje i manipulaciju sjemenom, nedovoljan broj trušnica, dobrih rasadnika i t. d. No držanje povoljnog bilansa, između naših industrijskih potreba, eksporta i namican´a odgovarajućih drvnih masa kao sirovine traži napore u tom pravcu. To zahtjeva i činjenica da u skupljanju i distribuciji šumskog sjemena često vlada stihija, da se u nekim slučajevima sije ono što je momentalno na zalihi. Konačno na naše naučne institucije otpada velik dio svladavanja zadatka istraživanjem domaćih odličnih provenijencija i rasa, oplemenjivanjem selekcioniranog materijala i t. d. U tom naporu mnogo ćemo imati naučiti od naprednih zemalja. 439 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 22 <-- 22 --> PDF |
Literatura: 1. Allegri—Morandini R., Prime notizie sui rezultati in Italia delle esperienze internazionali sulle razze del Pino süvestre, Ann. della Speriment. agr. 1949, Vol. III. No. 4/993. 2. Bodrov V. A., Mičurinski metod u šumarstvu, Lesnoe hozjajstvo, 1948, No. 1. (ruski). 3. Burger H., Einfluss der Herkunft des Samens auf die Eigenschaften der forstlichen Holzgewächse, Die Eiche, Mitt. d. Schwiz. Anstalt f. d. f. Versuchswesen 1949, Bd. XXVI. Hft. 1/59. 4. Dengler A., Fremde Kiefemherkünfte in zweiter Generation, Zeit. f. F.- u. J-wesen 1938/150. 5. Dengler A., Einfluss der Provenienz des Samens auf die Eigenschaften der forstlichen Hokgewächse, Mitt. d. Schweiz. Anstalt f. d. f. Versuchswesen, 1913, Bd. X./191. 6. Fischer F., Ergebnisse von Anbauversuchen mit verschiedenen Fichtenherkünften, Mitt. d. Schweiz. Anstalt f. d. forstl. Versuchswesen 1949. Bd. XXVI. Hft. 1/153. 7. Kalela A., Zur Synthese der experimentellen Untersuchungen über Klimarassen der Hollzarten, Comm. Inst. For. Fenniae 1937—38/434. 8. Korstian—Tourney, Seeding and Planting in Practice Forestry, New York 1942, eh. IX. 9. Langlet O., Studier över tallens fysiologiska Variabilität och dess samband med klimatet, Medd. f. St. Skogsf. 1936, Hft. 29, No. 4—6/421. 10. Langlet O., Proveniensförsök med olika trädslag, Svenska Skogstidskrift 1938/211. 11. Lindquist B., Den skogliga Rasforskningen och Praktiken, Stockholm 1946. 12. Mailejev V. P., L´acclimatazione delle plante, Torino 1941 (prijevod s ruskoga). Str. 46. 13. MincMer L. S., Genetics in Forestry, Journal of Forestry 1939/559. 14. Oraš I., Racionalizacija in mehanizacija v pridobivanju semenja iglavcev, Les 1949, No. 9/265. 15. Pavari A., Le razze forestall e la provenienza del seme, Rivista for. italiana, 1934, No. 1/1.1. 16. Pourtet J.—Duchaufour Ph., Catalogue des Especes cultivees dans L´Arboretum des Barres, Ann. de L´ Ecole Nat. des Eaux et Forets, Paris 1944—49, T. IX. fasc. 1) str. 164—170. 17. Rudolf P. O., How about our Seed Suply? Journal of Forestry 1948/741. 18. Schwappach, Vorsicht beim Bezug von Kiefernsamen. Deutsche Forstwirtüng 1911/125. 19. Slovcov, Kako ćemo dobiti standardno sjeme četinjača? Lesnoe hozjajstvo 1948, No. 2 (ruski). 20. Vajda Z., Problem rase kod osnivanja sastojine, šum. List 1939/185. 21. Versepuy M., Operationes seleetives des Recoltes de Graines et des Semis, Revue des Eaux et Forets 1934/269. 22. Vincent G., La sylviculture et les esences forestieres ä croissance rapide, Schweiz, Zeitschr. f. F-wesen 1949, No. 7—8/309. 23. Wettstein W.. Unterschiede bei Nachkommen von Alpenlärchen Allg F.und J.-Zeitung 1942/157. EINIGE GRUNDPROBLEME DER FORSTLICHEN PROVENIENZFRAGEPOLITIK Im Zusammenhang mit der Beschaffung bedeutender Massen des forstl´chen Aussaats in FNRJ, stellte der Verfasser einige der wichigsten Probleme der Provenienzfrage teoretischer und praktischer Natur vor. Er deutete auf die moderne Praxis hin, die mit dem Bestehen der Rassen forstlicher Holzarten rechnet, die die Ausschei 440 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 23 <-- 23 --> PDF |
dung der Samenbestände mit der Auffindung und Beschreibung der optimalen Rassen, bzw. Provenienzen der forstl. Holzarten eng verbindet. Seit dem ersten Versuch im Frankreich (I. Vilmorin) b´s zu den neusten Methoden im Schweden, Deutschland (Langlet, L´ndquist, Schmidt) die Rassen kennenzulernen, geht ganz klar hervor, dass für waldbauliche Zwecke gewisse Provenienzen der Holzarten von grosser Wichtigkeit sind. Der Verfasser fürte das Verhalten einiger einheimischen Provenienzen der Stieleiche bei Versuchen im Oesterreich, Schweiz und Dänemark vor. Die Frage der Terminologie, bzw. der Beziehung des Begriffs der Rasse gegenüber der bestehenden systematischen Einheiten wurde prodiskutiert. Die Frage der Erblichkeit der Rassee:genschaften ist der Gegenstand der weiteren Derlegungen des Verfasses. Ohne auf die Unklarheit über den Einfluss der äusseren Faktoren zu achten, die Prax;s der Ausscheidung und Selektion der Samenbestände- und Bäume ist mit der Ausscheidung der optimalen Fenotipe der Holzarten verbunden. Nach der Meinung des Verfassers, die Ausscheidung der Samenbestände verlangt die vorläufige Lösung einiger Fragen, und zwar: 1. die Begrenzung der Areale wichstigster forstlicher Holzarten im Lande; 2. das Definieren der Formen und Rassen der Grundholzarten, eine Erforschung ihrer waldbaulichen und technologischen Werte; 3. die geografische Begrenzung der festgestellten Provenienzen bzw. Rassen; 4. die Ausscheidung der Samenbestände auf festgestellte und sichere Formen, bwz. Rassen zu orientieren; 5. die Feststellung der Gebiete ,die mit Aussaatmaterijal gegebener Samenbestände zu versehen sind. Im Bezug auf das ausschliessliche lokale Sammeln der Holzsamenernte zu Aufforstungzwecken, drückte der V. seine Reserve aus. Er brachte seine Ueberzeugung zum Ausdruck, dass im Interesse der höheren und besseren Massenproduktion nötig ist, einige minderwertige Bestände durch künstliche Aufforstung bester Provenienz verjüngen zu lassen. Ing. Ilija Lončar: PRETVORBA ČISTIH NIZINSKIH HRASTIKA U MJEŠOVITE SASTOJINE Pitanje uzroka sušenja čistih nizinskih hrastika zadavalo je u prošlosti mnogo brige šumarskim stručnjacima. Njihova mišljenja mogu se konačno svesti na ovo; prirodna ravnoteža nekadanjih nizinskih šuma je iz temelja poremećena, što ima za po sljedicu da su šume hrasta lužnjaka postale nestalne u nametnutim neprirodnim uslovima. Zapravo prirodne sile — koje kod osnivanja i njege sadanjih čistih sastojina nisu uzete u obzir, kao i biološki zahtjevi hrasta — razaraju neprirodnu tvorevinu. Ovo razaranje je dakle prirodna posljedica sadanjeg neprirodnog stanja, a u svrhu ponovnog uspostavljanja harmonije i prirodne ravnoteže šume. Strukturu ranijih nizinskih šuma sačinjavale su razne vrste drveća u pojedinačnoj i u grupimičnoj smjesi, te sa raznim starostima. Postojala je dakle nejednoličnost ne samo u vrsti drveća, već i u starosti. Ta nejednoličnost osiguravala je otpornost tadanjoj šumi. Bila je to šuma prirodno prebornog tipa, čijim razvojem i opstankom su upravljali samo zakoni prirode. U takovoj šumi nije moglo biti katastrofalnih kalamiteta kakovi se javljaju u novim sastojinama neprirodne strukture, koje su osnovane šablonski, prema pogrešnom računu teorije o najvećoj zamljišnoj renti. 441 |