DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 26 <-- 26 --> PDF |
takvim sastojinama nema ili ga malo gdje ima. U dilemi smo, što da se čini sa takovim sastojinama, koje su nekad osnovane u cilju proizvodnje teh ničkog drva velike vrijednosti. Često se pomišlja da se vrlo degradirane sastojme potpuno likvidiraju i zatim izvrši obnova umjetnim pošumljavanjem. No takav postupak bi U mnogo slučajeva bio štetan obzirom na grupe povoljne strukture u pogledu obrasta i kvalitete stabala. Štetnost bi bila u tome, što bi ove skupine mogle dati u budućnosti — ako bi ih dalje podržavali i njegovali — vrijedne Sortimente i to u doba kada će na takovim biti oskudica. Ta stabla ulaze u doba najvećeg i najvrijednijeg prirasta, pa bi i zato bila šteta posjeći ih i time osujetiti taj prirast. Obzirom na opće stanje naših sastojina i na veliku vrijednost koju može dati šumsko drveće, a naročito hrast lužnjak, u svakoj ovakovoj grupi stabala i kod svakog stabla treba zapravo razmisliti o tome, ne bi li ih bilo bolje ostaviti za kasnije, kada će debla imati veće dimenzije i kada će prema tome moći dati znatno veću vrijednost. Pri toj ocjeni je važno pitanje, da li je okolina povoljna u svrhu daljnje njege odnosnog stabla. Potpuna likvidacija ovakovih sastojina ne bi bila nikako ekonomična. Misli enja smo da problem degradiranih kao i čistih sastojina hrasta lužnjaka uopće treba riješavati tako, da se obavi njihova podsadnj a a naročito i popunjavanje praznina jakim sadnicama raznih vrsta, čijim biološkim zahtjevima odgovaraju stanišne i sastojinske prilike na pojedinim površinama. Pri tome bi se vrste, koje traže više svijetla i brzo rastu, sadile sa većim razmakom, svakako na praznine gdje im je osiguran veći užitak svjetla, dok bi se vrste koje podnose zasjenu unosile u dijelovima odrasle sastojine gdje je ograničeniji priliv svijetla. Ali na prazninama se ne bi unosile samo vrste svijetla, već s njima pomiješano i ostale vrste. Primjera radi navodi se, da bi usred veće praznine, koja je eventualno . obraštena sa grmljem ili je bez grmlja, posadili kanadsku topolu uz razmak redova od oko 6 m i razmak u redovima od oko 4 m, a između topole grab, klen, amer. i ob. jasen, lipu. Uz rub praznine, do gušće skupine hrasta, kan. topola ne bi došla u obzir, već miješane ostale vrste prema nihovoj sposob nosti u podnošenju zasjene i prema jakosti zasjene. U praznine je po trebno u grupama ili u više redova unijeti i hrast lužnjak, koji će tako biti u smjesi novih sastojinskih grupa. Naravski, to samo onda, ako hrast nije već prirodno zasijan. U slabo obraslim dijelovima sastojina, zapravo na manjim prazninama, može se naći mnogo mjesta za kan. topolu, makar i za pojedinačnu sadnicu. Kan. topola će svojim brzim rastom, eventualno u zajednici s bijelom topolom i ostalim mekim listačama, koje će se prirodno zasijavati, vrlo dobro poslužiti u pogledu stvaranja povoljnog sklada sa okolnim dijelovima odrasle sastojine. Ujedno će te meke vrste povoljno djelovati na razvoj istodobno posađenih ostalih vrsta sporijeg rasta, koje podnose njihovu zasjenu, jer će ih štititi, naročito od ljetne žege. Ove meke vrste a pogotovo kan.topola, bit će od koristi i davanjem vrijednog prethodnog prihoda, ali samo sadnjom sa većim razmakom, koji će proredom biti još povećan. Pošumljavanje bi trebalo uglavnom obaviti sa jakim sadnicama (visoke do 2 m) i većim razmakom (1,5 do 2 m). Za takovu sadnju su potrebne veće 444 |