DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 23 <-- 23 --> PDF |
dung der Samenbestände mit der Auffindung und Beschreibung der optimalen Rassen, bzw. Provenienzen der forstl. Holzarten eng verbindet. Seit dem ersten Versuch im Frankreich (I. Vilmorin) b´s zu den neusten Methoden im Schweden, Deutschland (Langlet, L´ndquist, Schmidt) die Rassen kennenzulernen, geht ganz klar hervor, dass für waldbauliche Zwecke gewisse Provenienzen der Holzarten von grosser Wichtigkeit sind. Der Verfasser fürte das Verhalten einiger einheimischen Provenienzen der Stieleiche bei Versuchen im Oesterreich, Schweiz und Dänemark vor. Die Frage der Terminologie, bzw. der Beziehung des Begriffs der Rasse gegenüber der bestehenden systematischen Einheiten wurde prodiskutiert. Die Frage der Erblichkeit der Rassee:genschaften ist der Gegenstand der weiteren Derlegungen des Verfasses. Ohne auf die Unklarheit über den Einfluss der äusseren Faktoren zu achten, die Prax;s der Ausscheidung und Selektion der Samenbestände- und Bäume ist mit der Ausscheidung der optimalen Fenotipe der Holzarten verbunden. Nach der Meinung des Verfassers, die Ausscheidung der Samenbestände verlangt die vorläufige Lösung einiger Fragen, und zwar: 1. die Begrenzung der Areale wichstigster forstlicher Holzarten im Lande; 2. das Definieren der Formen und Rassen der Grundholzarten, eine Erforschung ihrer waldbaulichen und technologischen Werte; 3. die geografische Begrenzung der festgestellten Provenienzen bzw. Rassen; 4. die Ausscheidung der Samenbestände auf festgestellte und sichere Formen, bwz. Rassen zu orientieren; 5. die Feststellung der Gebiete ,die mit Aussaatmaterijal gegebener Samenbestände zu versehen sind. Im Bezug auf das ausschliessliche lokale Sammeln der Holzsamenernte zu Aufforstungzwecken, drückte der V. seine Reserve aus. Er brachte seine Ueberzeugung zum Ausdruck, dass im Interesse der höheren und besseren Massenproduktion nötig ist, einige minderwertige Bestände durch künstliche Aufforstung bester Provenienz verjüngen zu lassen. Ing. Ilija Lončar: PRETVORBA ČISTIH NIZINSKIH HRASTIKA U MJEŠOVITE SASTOJINE Pitanje uzroka sušenja čistih nizinskih hrastika zadavalo je u prošlosti mnogo brige šumarskim stručnjacima. Njihova mišljenja mogu se konačno svesti na ovo; prirodna ravnoteža nekadanjih nizinskih šuma je iz temelja poremećena, što ima za po sljedicu da su šume hrasta lužnjaka postale nestalne u nametnutim neprirodnim uslovima. Zapravo prirodne sile — koje kod osnivanja i njege sadanjih čistih sastojina nisu uzete u obzir, kao i biološki zahtjevi hrasta — razaraju neprirodnu tvorevinu. Ovo razaranje je dakle prirodna posljedica sadanjeg neprirodnog stanja, a u svrhu ponovnog uspostavljanja harmonije i prirodne ravnoteže šume. Strukturu ranijih nizinskih šuma sačinjavale su razne vrste drveća u pojedinačnoj i u grupimičnoj smjesi, te sa raznim starostima. Postojala je dakle nejednoličnost ne samo u vrsti drveća, već i u starosti. Ta nejednoličnost osiguravala je otpornost tadanjoj šumi. Bila je to šuma prirodno prebornog tipa, čijim razvojem i opstankom su upravljali samo zakoni prirode. U takovoj šumi nije moglo biti katastrofalnih kalamiteta kakovi se javljaju u novim sastojinama neprirodne strukture, koje su osnovane šablonski, prema pogrešnom računu teorije o najvećoj zamljišnoj renti. 441 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 24 <-- 24 --> PDF |
Obnova se vršila prirodnim zasijavanjem praznina, koje su nastale izumiranjem prestarih stabala ili i povodom kakova elementarnog djelovanja. Ako bi današnje naše hrastike, koji stradavaju od sušenja, prepustili prirodnom procesu obnove (dakako, uz zabranu paše), oni bi se doista obnovili postepenim zasijavanjem raznih vrsta, naročito onih, čije sjeme lako raznosi vjetar (grab, klen, jasen, brijest, lipa, meke vrste i dr.). Na taj način bi neprirodna struktura sadanjih sastojina iščezavala, sastojine bi postajale prirodnije, gubile bi sadanju jednoličnost, postepeno bi se oslobađale okova šablone, koja im je umjetno nametnuta. Kalamateti bi i dalje nastavili razaranje u onim dijelovima sastojina koji su još jednolične strukture, a posljedica svega bi bilo pospješenje njihove preobrazbe, svakako u interesu podizanja otpornosti. Struktura sastojina nakon takova preobražavanja bila bi manje povoljna za razvoj raznih štetočinja iz životinjskog i biljnog svijeta, pa bi kalamiteti bivali sve rjeđi i manjeg opsega. Da se prepusti zasijavanje i pretvorba ovih loših sastojina samo prirodi, bio bi taj put vrlo spor i ne bi nikako mogao da zadovolji cilju gospodarenja sa šumama, ne samo zbog velikog gubitka na vremenu zbog sporog preobražavanja, već naročito i radi toga, što bi u pogledu vrsta i njihove kvalitete mogao razvoj sastojina da bude nepovoljan. Nove sastojine, iako otpornije od dosadanjih, bile bi često na većim površinama stvorene samo iz vrsta manje vrijednosti i sporijeg prirasta. Današnje stanje većine nizinskih sastojina hrasta lužnjaka Prema dosadanjim opažanjima sušenje hrastika bilo je najslabije tamo, gdje je hrast u mješovitim sastojinama, pogotovo gdje su druge vrste prevladavale. Gdje je bio hrast pomiješan sa brijestom i jasenom, sušenjem brijesta a negdje i jasena štetne posljedice su još više pogoršane. Zbog sušenja stabala nastale su u mnogim sastojinama praznine, zatim površine sa raznim obrastom od 0,1 do skupina punog obrasta. Uz takovo stanje, koje će se daljnjim sušenjem stabala vjerovatno još pogoršavati, ne samo da su znatne površine isključene iz šumske produkcije, nego je i na onima, koje su pod produkcijom čistim hrasticima, ta produkcija često kvalitetno slaba. Iako sve te površine pripadaju pretežno vrlo dobrom bonitetu, zbog slabog obrasta tlo se degradira, sve se više zakorovljuje i zasijava raznim grmljem,: crnim trnom, glogom, svibom i dr. Velike površine šuma postaju neuredni pašnjaci. U vrlo rijetkim dijelovima tih sastojina stabla su obično suhovrha, napadnuta zareznicima i redovito puna adventivnih izbojaka. To su zapravo bolesna stabla, abnormalnog razvoja. Ona su se ranije razvijala u sasvim drugim prilikama, u gustom sklopu, uz koji su morala razviti i znatnu visinu, preveliku za rijetki sklop u kakvom se sada nalaze. Krošnja im također nije razvijena za rijedak sklop, ona je malena i visoko smještena. I stanje tla je znatno izmijenjeno, jer je slabo zaštićeno, obraslo korovom, uslijed pašarenja zbijeno i t. d. Zbog toga se daljnji razvoj ovakovih stabala prilagođuje novom stanju reducira se prevelika visina sušenjem počevši od vrha, jer stabla zbog većeg isušivanja tla nemogu u doba suše snabdjevati vrhove vodom, stvara 442 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 25 <-- 25 --> PDF |
se niža krošnja, onakova, kakova bi odgovarala, da su stabla u rijetkom sklopu od početka rasla. Ta stabla redovno nisu više pogodna za njegu, pa je njihovo podržavanje u sastojini samo privremeno, dok su korisna zbog zaštite tla. Dijelovi sastojine boljeg obrasta su zdraviji, pogotovo skupine stabala obrasta od 0,7 i više. Mlade čiste sastojine lužnjaka, redovno nisu stradavale od sušenja ili ne u većoj mjeri, dok je sušenje veće u sastojinama iznad 30 godina starosti. No i te mlade sastojine vjerovatno neće biti pošteđene tokom daljnjeg razvoja. Ukoliko bi i bile pošteđene, one pretežnim dijelom ne bi mogle, u sadanjim čistim sastojinama, konačno dati vrijedne Sortimente bez primjese pomoćnih vrsta, koje bi uplivom na tlo i na deblo mnogo doprinijele podizanju kvalitete. U mladim hrasticima često postoje praznine i dijelovi slaba obrasta, koje zbog rata ili paše nije uspjelo popuniti. U srednjodobnim sastojinama, koje su stradavale od sušenja, javlja se na mnogim prazninama i površinama slabog obrasta povoljno prirodno zasijavanje, naročito jasena, graba, brijesta, i to svagdje gdje su te površine udaljene od naselja i gdje se na njima ne vrši paša. Taj prirodni mladik je negdje gust i porastao, ali mu daljnji razvoj često sprečavaju pojedina stabla ili i grupe hrastovih stabala slabog obrasta i loše kvalitete. Uzgoj hrasta lužnjaka Hrast lužnjak ma velik zahtjev na svijetlo. Zbog toga svojstva ne može on, uzgajan u čistim sastojinama, da dade onu kvalitetu koju može dati u mješovitoj strukturi sastojine. U takovoj strukturi treba da učestvuju i vrste sa manjim zahtjevom na svijetlo, koje će se moći i u zasjeni hrasta uspješno razvijati te tako iskorištavati onaj dio svijetla, koji bi inače bio neiskorišten, čak i štetan, jer bi pogodovao razvoju korova i degradiranju tla. Vrste koje dobro zasjenjuju tlo mogle bi se uspješno uzgajati i u čistim sastojinama, kao grab, klen, Lpa, ali takav uzgoj ne bi mogao zadovoljiti šumsko-gospodarskom cilju, jer bi prirast takovih sastojina bio ili malen (grab, klen) ili kvaliteta drva ne bi zadovoljila. Međutim ka o pomoćn e ove vrste, primješane na povoljnom staništu hrastu, mogu mnogo doprinijeti njegovoj njezi, jer će on samo uz njih dati naročito vrijedne Sortimente. Svakako, ´osim pomenutih vrsta mogu u smjesi vrlo korisno učestvovati na povoljnim staništima još i amerikanski orah, bagrem, platana, divlje voće i dr.; obični jasen, zbog naročite kvalitete drveta i kao najčešći pratilac hrasta lužnjaka, ne bi smio nigdje iz ove smjese izostati. Obzirom na spomenuto loše stanje mnogih nizinskih hrastika danas zapravo postoji problem u njihovom uzgoju, u njihovoj daljnoj njezi. Problem je tim veći i značajniji, jer su u pitanju velike površine degradiranih sastojina, kojih je njega teška, jer se ne može postaviti niti neki perspektivni plan uzgojnog rada proredom. Prorednog materijala naime u mnogima 443 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 26 <-- 26 --> PDF |
takvim sastojinama nema ili ga malo gdje ima. U dilemi smo, što da se čini sa takovim sastojinama, koje su nekad osnovane u cilju proizvodnje teh ničkog drva velike vrijednosti. Često se pomišlja da se vrlo degradirane sastojme potpuno likvidiraju i zatim izvrši obnova umjetnim pošumljavanjem. No takav postupak bi U mnogo slučajeva bio štetan obzirom na grupe povoljne strukture u pogledu obrasta i kvalitete stabala. Štetnost bi bila u tome, što bi ove skupine mogle dati u budućnosti — ako bi ih dalje podržavali i njegovali — vrijedne Sortimente i to u doba kada će na takovim biti oskudica. Ta stabla ulaze u doba najvećeg i najvrijednijeg prirasta, pa bi i zato bila šteta posjeći ih i time osujetiti taj prirast. Obzirom na opće stanje naših sastojina i na veliku vrijednost koju može dati šumsko drveće, a naročito hrast lužnjak, u svakoj ovakovoj grupi stabala i kod svakog stabla treba zapravo razmisliti o tome, ne bi li ih bilo bolje ostaviti za kasnije, kada će debla imati veće dimenzije i kada će prema tome moći dati znatno veću vrijednost. Pri toj ocjeni je važno pitanje, da li je okolina povoljna u svrhu daljnje njege odnosnog stabla. Potpuna likvidacija ovakovih sastojina ne bi bila nikako ekonomična. Misli enja smo da problem degradiranih kao i čistih sastojina hrasta lužnjaka uopće treba riješavati tako, da se obavi njihova podsadnj a a naročito i popunjavanje praznina jakim sadnicama raznih vrsta, čijim biološkim zahtjevima odgovaraju stanišne i sastojinske prilike na pojedinim površinama. Pri tome bi se vrste, koje traže više svijetla i brzo rastu, sadile sa većim razmakom, svakako na praznine gdje im je osiguran veći užitak svjetla, dok bi se vrste koje podnose zasjenu unosile u dijelovima odrasle sastojine gdje je ograničeniji priliv svijetla. Ali na prazninama se ne bi unosile samo vrste svijetla, već s njima pomiješano i ostale vrste. Primjera radi navodi se, da bi usred veće praznine, koja je eventualno . obraštena sa grmljem ili je bez grmlja, posadili kanadsku topolu uz razmak redova od oko 6 m i razmak u redovima od oko 4 m, a između topole grab, klen, amer. i ob. jasen, lipu. Uz rub praznine, do gušće skupine hrasta, kan. topola ne bi došla u obzir, već miješane ostale vrste prema nihovoj sposob nosti u podnošenju zasjene i prema jakosti zasjene. U praznine je po trebno u grupama ili u više redova unijeti i hrast lužnjak, koji će tako biti u smjesi novih sastojinskih grupa. Naravski, to samo onda, ako hrast nije već prirodno zasijan. U slabo obraslim dijelovima sastojina, zapravo na manjim prazninama, može se naći mnogo mjesta za kan. topolu, makar i za pojedinačnu sadnicu. Kan. topola će svojim brzim rastom, eventualno u zajednici s bijelom topolom i ostalim mekim listačama, koje će se prirodno zasijavati, vrlo dobro poslužiti u pogledu stvaranja povoljnog sklada sa okolnim dijelovima odrasle sastojine. Ujedno će te meke vrste povoljno djelovati na razvoj istodobno posađenih ostalih vrsta sporijeg rasta, koje podnose njihovu zasjenu, jer će ih štititi, naročito od ljetne žege. Ove meke vrste a pogotovo kan.topola, bit će od koristi i davanjem vrijednog prethodnog prihoda, ali samo sadnjom sa većim razmakom, koji će proredom biti još povećan. Pošumljavanje bi trebalo uglavnom obaviti sa jakim sadnicama (visoke do 2 m) i većim razmakom (1,5 do 2 m). Za takovu sadnju su potrebne veće 444 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 27 <-- 27 --> PDF |
i dublje jame zbog povoljnijeg smještaja korijena. Jama ne bi smjela biti uža od 40 cm promjera. Na takovim sadnicama valja reducirati pupove prikraćivanjem vršnog izbojka i grančica. Ta redukcija će imati za posljedicu jači i brži razvitak korijenja, koje je prigodom vađenja iz tla djelomično stradalo, što će povoljno djelovati na uspjeh sadnje. Kako je naprijed spomenuto, na znatn´m površinama hrastika slabog obrasta javlja se prirodni pomladak vrsta čije sjeme vjetar nanosi sa pojedinačnih stabala. U svima se takovim slučajevima pruža vrlo povoljna prilika za jeftino pospješenje pretvorbe odnosnih čistih sastojina u mješovite. Ta se prilika upravo nudi, pa ju se ne bi smjelo nikako propustiti, već na vrijeme ukloniti krošnjata stabla loše kvalitete, da se prirodni pomladak oslobodi od njihove zasjene. Ovakovim radom bi se pospješio proces stvaranja prirodnijih sastojina. Umjetno popunjavanje i podsadivanje čistih mladli hrastika trebalo bi vršiti naročitim obzirom na stabla i grupe loše kvalitete. Valjanom podsadnjom pod ta loša stabla i grupe stabala omogućit će se da se lako uklone iz sastojine tokom proreda. Umjetnim i prirodnim pošumljavanjem, izgled i kvaliteta današnjih loših nizinskih sastojina tokom godina bi se znatno izmijenili. Tamo gdje bi bila zasađena uz ostalo i k. topola, a i prirodno naseljene druge meke vrste, već nakon deset godina na mjestu današnjih praznina zapravo ne bi više praznine postojale, već bi tu bile grupe mladika, koje bi već stvarale sklop. Ukoliko bi negdje uz kan. topolu i već pomenute vrste bio unesen i bagrem, lipa, platana, zbog brzog rasta ovih vrsta još bi se više isticale ovakove grupe. Time bi bila zaštita tla uspostavljena, a posljedice te zaštite bi sve više dolazile do izražaja u bržem i boljem razvoju sastojina. Uzgojne okolnosti bi se na tim površinama stalno popravljale, čemu bi mnogo doprinijelo i stvaranje povoljnije mikroklime. Susjedni dijelovi, odnosno skupine starije sastojine bile bi pod povoljnim uplivom promjena u tim novim grupama sastojine, koje grupe bi im davale zaštitu sa strane. Samo na taj način će sadanje jednolične sastojine brže mijenjati strukturu. Čiste sastojine će se pretvarati u mješovite, u kojima će biti izmiješane grupe starijih stabala sa mladima. Postići će se dakle raznolikost ne samo po vrstama već i po starosti, čime će porasti otpornost, a i vrijednost sastojina. Medu raznim vrstama unešenog drveća vrlo važnu ulogu će imati tehnički manje vrijedne pomoćne vrste; grab i klen. Tokom vremena će se u starijim sastojinama likvidirati pojedine skupine stabala slabog obrasta, a i sušenje će vjerojatno pospješiti njihovu ^ječu. U gutsim skupinama hrasta, prema potrebi njege, vršiti će se visoka pro reda, čime će se, uz popravljanje kvalitete odnosnih skupina, još pogo dovati i podsadenom ili prirodno naseljenom mladiku. Rad oko melioracije degradiranih nizinskih sastojina bio bi uglavnom ovaj: l.popunjavanje u prvom redu praznina nastalih sušenjem uz smišljeno stvaranje mješovitih skupina sa što više vrsta, kojima odgovaraju ekološki uslovi; 445 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 28 <-- 28 --> PDF |
2. podsadnja ne samo grupa slabog već i dobrog obrasta čistih sastojina hrasta; 3. postepeno uklanjanje stabala iz sastojina slabog obrasta, gdje smetaju prirodnom ili umjetno unešenom mladiku, zapravo oslobađanje toga mladika od njih; 4. proreda gustih skupina uz naročito pogodovanje kvalitetnim stablima. Dosljedan rad oko melioracije unaprediti će sadanje loše i jednolične nizinske sastojine. Novi dijelovi ovih sastojina će početi davati prihod, u prvom redu od mekih vrsta i bagrema, a zatim od ostalih vrsta. Rad u starijem dijelu sastojine će postajati sve lakši i elastičniji, pa će se moći uspješnije odstranjivati pojedina stabla lošeg uzrasta, pogotovu gdje budu smetala mlađem dijelu sastojine. Time će se postići dobri proredni prihodi. ´ Sastojine će postajati sve gušće i poprimati će negdje preborni izgled, no to ne će biti na štetu gospodarenja, jer će se u takovim sastojinama moći vršiti intenzivan rad. Unapređenje proizvodnje bit će znatno povećano. Iskorištavanje tla i svijetla će se također temeljito izmijeniti. Tako će postepeno iščezavati ona bijedna slika mnogih sadanjih nizinskih sastojina, koja slika svakom stručnjaku nameće pitanje: što da se radi. THE TRANSFORMATION OF THE CLEAR-OAK-WOODS IN THE MIXED ONES The author proposes the melioration of the pure oak-woods in the lowlands damaged by the wit hering and thus on vast areas excessively cleared. — That can be achieved beside the underplanting and completing-with the common hornbeam, field- maple, ash, black walnut, common locust, Canadian poplar and with under-planting the pure oak-woods which were not yet damaged by the withering. It is recommended too, the felling of the oak-trees of bad quality in that place, where a natural regeneration of the other species is settled. The purpose of this labor is to speed up the transformation the pure oak-woods to the mixed ones. Poroka saradnicima Uredništvu često stižu upiti pojedinih stručnjaka sa terena, koliko treba da su prilozi za Šumarski list dugački. Naš je odgovor: što su kraci, to ih rade primamo. Jer kratki sastavci, u današnjem tempu brzog razvoja, najrade se čitaju, a dugački vrlo često se samo letimice pregledaju a ni kasnije se gdjekad temeljito ne pročitaju. Zato molimo sve stručnjake, da nam šalju što više kraćih sastavaka. Naročito su poželjna iskustva iz prakse za »Saopćenja«., i to u dužini počevši od 1/3 strane do najviše 2—3 strane. U6 |