DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1950 str. 13 <-- 13 --> PDF |
trebljavati termin »provenijencija«, »tip« ili »fenotip«. Ta primjedba je dobra i korisno ju je usvojiti. Mi smo također skloni upotrebljavati termin »provenijencija« u gornjem smislu, kad još za naše prilike ne znamo koje se osobine mogu smatrati nasljednima, budući da su do sada još nedovoljno uočene i proučene. Iz takvih shvaćanja vidi se da je rasa pojam biološki, odn. fiziološki. Određivanje pojma provenijencije i pojma rasa nije ista stvar. Određivanje pojma rase vezano je uz konstataciju o određenoj nasljednosti, o svojstvima i oznakama, koje se prenose u potomstvo u normalnim okolnostima. Tako bi se kasna forma hrasta lužnjaka mogla (kod nas) nazvati rasom, budući da uz nju postoji i rana nasljedna forma tog hrasta. Određivanje pojma provenijencije vezano je uz ustanovljenje razlika u formi ili nekim fiziološkim svojstvima izvjesne vrste između raznih geografskih područja unutar areala vrste, što pretstavlja tek jednu konstataciju, koja još ne vodi računa što je u određenom fenotipu nasledno, a što je rezultat utjecaja staništa. Pitanje nasljednosti svojstava rase Jedno važno pitanje ne može se mimoići — pitanje nasljednosti. To pitanje (iako teoretsko) veoma je važno za razumijevanje stvari. Stanje prirodnih nauka u 18. i 19. vijeku bilo je takvo, da je postojalo uvjerenje, da se modifikacije, izazvane vanjskim faktorima staništa, prenose u nasljedstvo. Istaknuti radovi Cieslara , Engler a i drugih u ovoj oblasti baziraju na uvjerenju, da se vanjske okolnosti tokom vremena odražavaju i na formiranju rasa s određenim nasljednim svojstvima. Ali je već E n g 1 e r 1913 (5) razlikovao obične stanišne modifikacije od onih promjena, koje nastaju pod utjecajem klime i tla u izvesnoj vrsti, a dulje ili kraće se zadržavaju u potomstvu. Za prve je znao da se ne nasljeduju, ali polemizirajući sWeissmannom Engler je tvrdio da se i utjecaj tla može osjećati u potomstvu. U historiji pitanja nasljednosti rasa ob. bora priličnu ulogu imaju nasadi tog bora u francuskom arboretumu u Les Barres, južno od Pariza. Tu je od 1823 g. osnivač Arboretuma L. de V i 1 m o r i n podizao kulture običnog bora raznih evropskih provenijencija, od kojih već danas postoji treća generacija. Prema najnovijem Katalogu Arboretuma (Pourtet i Duchauf ou r 1944—49) (21) vidimo da se različite rase ob. bora (porijeklom iz Rige, Škotske, Hagenau, Darmstadta i Briancona) mogu još uvijek lako međusobno razlikovati. Napose je važno da druga i treća generacija tih borova zadržavaju svoja određena svojstva kao nasljedna. To se najbolje vidi na provenijenciji iz Rige, čiji borovi su neusporedivo ljepši i bolji od potomstva ostalih provenijencija. Napominjemo i pokuse, što ih je 1907 podigao Schwappac h u Chorinu a koje je Vajd a 1939 (27) opisao s puta po Njemačkoj. Pokusi po mišljenju Vajde , vrlo uvjerljivo demonstriraju razlike medu evropskim provenijencijama ob. bora. 431 |