DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1950 str. 16 <-- 16 --> PDF |
tonjim vrstama, u trećoj šumi stablimična, r^eđe grupimična, primjesa bijelog bora u sastojinama crnog bora. Jedan dio rezultata mojih ogleda u p-omenute tri šume već je objelodanjen, stoga se na njima neću zadržavati*. Ako se letimično osvrnemo na strane podatke, vidimo da bijeli bor u Njemačko,) rađa prvi put u starosti između 15 i 20 god; ako je u sklopu, između 30 i 50 godina. Interesantno je da prema opažanjima njemačkih šumara (prvi je to podvukao Švapah) razlika između početne fruktifikacije u slobodi i početne fruktifikacije u sklopu ne iznosi 10—20 godina već 15—35 godina što je logično s obzirom na bor kao vrstu svjetlosti i s obzirom na klimatske prilike sjeverne Njemačke. U šumama centralne Njemačke bijeli bor rodi u starosti 30—40 godina (Münch, Vansselow). U SSSR bor tek iz a 40 godina postizava svoju spolnu zrelost a u sjevernom dijelu SSSR oko 60 godina. U sjevernom dijelu Skandinavskog poluotoka prema finskim podacima bor ne postizava spolnu zrelost prije navršenih 100 godina, iako je normalni obrast tamošnjih sastojina uporedo sa obrastom naših za trećinu manji. Poznata je inače činjenica da na sjevernim granicama svog prirodnog rasprostranjenja svaka vrsta polusjene (joha, jasen pa i smrča) postaje izrazito fotofilna, a kod svjetlo-zahtijevajućih vrsta taj momenat tj. zavisnost njenih fizioloških funkcija od svjetlosti postaje još izrazitiji. Bez preuveličavanja možemo reći za bor u Finskoj, da kad bi se u njegovim sastojinama tamo podržavao obrast i sklop uobičajenim u našim prilikama trebali bi stoljećima čekati na prirodnu obnovu borika. Što se više pomičemo prema jugu, to se više ispoljavaju tri momenta kod fruktifikacije šumskog drveća: 1) ranije postignuće fiziološke zrelosti, 2) manja zavisnost plodonošenja od inteđziteta direktne sunčane svjetlosti i 3) češći i pravilniji periodiocitet. U svjetskoj šumarskoj literaturi nije ostalo nezapaženo da bor na Balkanskom poluostrvu rađa vri© rano i to n e samo u ravnici nego i visoko u brdima skoro na granici svoga prirodnog rasprostranjenja, čak na granici šumske vegetacije uopće (Müller). Naročito iza požara kada na patikama ostane po koji manje oštećeni semenjak — odvija se prirodno pošumljavanje brzo i lako. U Rodopskim planinama na nadmorskim visinama koje bi za nas značile visinsku granicu subalpinskih bukvika i prelaz u formaciju kleke, tamo još uvijek raste, fruktificira i podmlađuje se bor na većim suvislim površinama, čemu »osobito pogoduje rani i obilni urod semena, pogodna klima kao i stanje tla nakon šumskog požara*«. Müller je brojčano utvrdio početnu fiziološku starost za balkanski bor posebno za vrstu Pinus silvestris a posebno za vrstu Pinus leucodermis. Za prvu vrstu Müller navodi brojke »između 16 i 19 godina« koje se odnose na prvu iza požara generaciju bjeloborovih sastojina naglašavajući da ta sastojina obično bude rijetka, stabalca krošnjata, pa se takve sastojine postepeno nadopunjavaju sa jedinkama treć e generacije, smatrajući prvom generacijom semenjake preostale na garištu. Ako se ima na umu da za prilike Sjeverne Njemačke za stvaranje treće generacije borovih šumica potrebno je najmanje pola stoljeća, nije čudo da je njemačkom šumaru upalo u oči da su »razlike u godinama između jedne i druge gene *) »Godišnjak biološkog instituta« u Sarajevu 1)948. *) Dr. K. Müller: Aufbau, Wuchs und Verjüngung Südeuropäeischer Urwälder, 354 |