DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1950 str. 45 <-- 45 --> PDF |
Spomenutim vrstama nismo ograničili unošenje lis taca u makiju a ni ostalog drveća. Ovim smo htjeli istaknuti, da ovakove pokušaje treba prethodno ispitati i promatrati, a ne šablonski unositi bilo koje vrste, jer listopadne vrste u velikoj većini pripadaju drugim vegetacionim zonama a ne zimzelenoj zoni. Uostalom, ovo pitanje je općenito pitanje pošumljavanja Krša, te se ovdje ne može posebno tretirati. Za podtip B, preporučili bi popunjavanje sa navedenim vrstamaevent, čišćenje samo česmine i planike. Pošto prirast ovisi o bonitetu staništa, primjećujemo, da će predložene mjere za tipove A i B doći u obzir samo na boljim t. j. srednje dubokim tlima, kakova tla najčešće nalazimo u uvalama, vrtačama a i na ravnim zemljištima. Na plitkim i vrlo plitkim tlima šikare tipa A i B vjerovatno neće imati visinskog prirasta, te će se ovakove šikare morati uvrstiti u podtip C], što povlači za sobom i odgovarajuću amelioraciju. Šikare podtipa C± trebalo bi ameliorirati resurekcionom sječom svih njenih lisnatih elemenata. Ovo predlažemo s tog razloga, da se postigne pomlađenje panjeva i pojava novih izbojaka. Daljnji rad sastojao bi se iz predloženih mjera za tipove A i B. Kod šikara gdje strukovi nisu mnogo deformirani, već su uspravni, mjesto resurekcije bit će uputnije izvršiti samo popunjavanje borovim ili drugim vrstama koje popravljaju tlo, a bez ikakve resurekcione sječe. Popravkom tla, oporavit će se i zakržljali elementi makije. Ukoliko se popunjavanje eventualno ne bi moglo izvesti zbog gustog obrasta, trebalo bi stvarati umjetne plješine ravnomjerno raspoređene po površini i to vođenjem odnosno krčenjem manje vrijednih elemenata. U podtipu C, trebat će amelioraciju izvesti u 2—3 etape. Ovo su šikare, koje su izložene stalnim jakim vjetrovima, zatim posolici, a ujedno se nalaze i na vrlo plitkim tlima i slabo dostupnim mjesftima. Ove šikare nastale su više utjecajem nepovoljnih klimatskih i edafskih prilika negoli samim djelovanjem čovjeka. Odnosno, nepravilan, makar i kratkotrajan postupak čovjeka, imao je kobnijih posljedica, negoli u svim drugim spomenutim slučajevima. Ove će površine biti vrlo teško ameliorirati, a moglo bi se to izvesti resurekcionom sječom u prugama (ljestvicama), okomitim ili približno okomitim na smjer najopasnijeg vjetra (t. j. na sjevernim stranama — buri, a na južnim ekspozicijama — jugu ili šiloku). Ovu sječu mogli bi nazvati i ljestvičastom resurekciom, jer bi se posječene i neposječene pruge (ljestvice) pravilno izmijenjivale. Širinu ovih pruga ne bi mogli točno odrediti, ali smatramo da bi one trebale biti što uže. Budući je srednja visina ovoj podtipa šikare do 1 m, a često i manja, a da bi novi izbo^ci na posječenoj pruzi mogli biti zaštićeni od opasnog vjetra, kao i da se sačuva odnošenje zemlje i event, sušenje, mislimo da širina posječene, kao i neposječene, pruge ne bi trebala da pređe svaka širinu od 5—8 m. Možda je i ova širina prevelika. Međutim, s druge strane, bilo bi provađanje resurekcione sječe u užim prugama teško i nepraktično, te jedva izvedljivo na krševitom terenu. Kad se prve posječene pruge (ljestvice) podignu bar do visine ranijih grmova, a to bi vjerojatno relativno brzo nastupilo, trebalo bi provesti drugu etapu t. j. sječu preostalih neposječenih pruga. Time bi se resurekcija na istom kompleksu izveda dva puta. Prilikom provođenja 263 |