DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1950 str. 6 <-- 6 --> PDF |
Osim ovih zajedničkih karakteristika obrazaca postoji još jedna, koja je za ovu našu raspravu od naročite važnosti, a očituje se u tome, da se rentabilitet određuje na temelju od^sa dobiti i kapitala (imovine), kao što se to općenito provodi u kapitalističkoj privredi. Heyer i Endres ne uzimaju doduše u obzir kapital nego zemljište, ali koje smatraju kapitalom. Međutim, to je njihovo shvaćanje, koje zastupaju i mnogi drugi šumarski stručnjaci pogrešno, jer zemljište ne predstavlja kapital ni u kapitalizmu. Iz danih obrazaca izlazi, da je neko gospodarstvo rentabilno ili je bilo rentabilno u kapitalističkom smislu samo u onom slučaju, ako iskazuje dobit (višak vrijednosti). Ono je to rentabilnije, sto je dobit veća. Nema li u gospodarstvu dobiti nego postoji li gubitak, tada se ne može govoriti o rentabilitetu ili gospodarstvo se ne može smatrati rentabilnim. Radi li gospodarstvo (poduzeće) trajno ili dulje vremena s gubitkom, tada ono mora u kapitalizmu likvidirati. Ovu tvrdnju, da je rentabilitet gospodarstva zavisan samo o dobiti, potencirano iskazuje Heyer-Endresov obrazac, jer rentabilitet bazira na ekstra dobiti. To potencirano shvaćanje rentabiliteta nalazimo i kod drugih šumarskih stručnjaka u kapitalističkoj privredi. Tako prof. Reinhold (17) smatra pod rentabilitetom veću dobit od oficijelnog ukamaćenja. Ovakva shvaćanja su razumljiva, kada imamo u vidu, da je cilj kapitalističke proizvodnje postizavanje dobiti, i to što je moguće veće dobiti (profita). To je motorna snaga, koja tjera čitavu kapitalističku proizvodnju. U kapitalizmu je težnja svakog poduzetnika, da postigne što veći profit od uloženog kapitala. Kapitalisti nastoje ulagati kapitale, bez obzira kakve su i kolike su društvene potrebe, samo tamo, ćdje (imaiu izgleda na š+o veću dobit, gdje su oni najrentabilnije uloženi. Kapitalističku proizvodnju u stvari ne zanima ništa drugo, nego oplođivanje ili prirast kapitala. U šumskom gospodarstvu kapitalizma nailazimo na iste tendence. Vlasnik šume vodit će gospodarstvo tako dugo, dok iz njega dobiva dobit. Kada nje nema ili, ako će se ona pojaviti tek nakon veoma dugog vremena, a kroz to vrijeme vlasnik mora da gospodari s gubitkom, tada će on prepustiti šumu prirodi. Za njega to gospodarstvo nije više rentabilno. To se obično događa, nakon što je vlasnik šumu iskoristio. Posljedica takva postupka su šikare. No osim ovakve situacije može postojati i druga, koja se očituje u tome, da se uopće ne vodi gospodarstvo u postojećim šumama, ako kalkulacije pokažu, da će se u njima gospodariti s gubitkom. Tada će se takve šume i dalje ostaviti prirodi, jer gospodarenje u njima nije rentabilno. One se ne otvaraju. To je slučaj sa šumama, koje su veoma udaljene od tržišta ili transportnih sredstava. Dobit i rentabilitet su, dakle, u kapitalizmu i za šumsko gospodarstvo oni odlučujući faktori, o kojima zavisi, da li će se ono voditi u postojećim šumama ili će se one prepustiti prirodi. Što se tiče veličine rentabiliteta šumskog gospodarstva odnosno postotka godišnjeg ukamaćenja, valja istaći, da je ona u znatnoj mjeri zavisna o prirodnim faktoirima. Veličina postotka ukamaćenja (rentabiliteta) kretat će se oko sume postotka prirasta drvne zalihe i postotka prirasta kvalitete. No ona je manja od te sume. Suma postotka prirasta drvne zalihe i postotka prirasta kvalitete jednaka je postotku prirasta vrijednosti. 88 |