DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 26 <-- 26 --> PDF |
je narod prihvatio i njih se danas u dnevnom životu jedino i služi (barem u Istri), To dakako ne smeta, da se prihvati kasnije i bolji naziv, u koliko se eventualno kod daljnjih traženja naiđe u narodu, I Tartufi su bili dobro poznati već starim Grcima, a za Rimljane je poznato, da su ih upotrebljavali kao poslastice. Znamo nadalje, da su tar tufi bili prije 2—3 stoljeća jedno od najboljih jela u Francuskoj. Sve to dolazi od aromatskog mirisa i izvanrednog okusa ove gljive. Pa i danas se vrlo cijeni i kao hrana i kao začin jelu, te ima vrlo mnogo načina pri premanja. Ali nije čovjek jedini, koji traži tartufe za hranu. Rado ih jedu i do maće i divljlei životinje (puževi, miševi, svinje, psi, srne, jeleni, vjeverice, lisice pa čak i mačke) a napadaju ih i nekoji insekti koliko radi hrane toliko i radi odlaganja svojih jaja. Tartufa ima u Europi preko 30 vrsta (po nekim autorima čak i do 50). ali mi ćemo se ovdje ograničiti samo na najpoznatije jestive vrste, i to one, koje su za nas od neposrednog praktičnog interesa, , TaiPtiufi spadaju u red Ascomveete s (mješmaipke ili kesdičaTke), rod P vrenomycete s (jezgriča^ke), obitelj Tube-racea e (gomoljače). Svi članovi ove obiiteljli rastu pod zeTnljom te imajiu vlasastii, micelij, kojii se širi u tlu te ma načins myci0irhiize paiazititra na korjenu -nadstojmilh staibala. Gljiva ima priliićno velike, gomoljaste, mesnaite peridije, koji ndsiu šuplji već su na presjeku razdijeljeni u nepravilne masivne koimore. Fine, tamno obojene žillice izkiize iiz peridija i pretstavljaju u stvari stjie-nke kamoira, na kojima se nalazi snažno razviti smeđaisti himenij,, dok su bijele žilice u himenijalnoim tkivu zrakom ispunjeni preplet uskih zaivojitih komoTa- Cijela mesnata nutrinja gljive izgleda uslijed ovog žilja mramorasto išairana. TJ himenijalnoim su tkivu raspoTeđene sporamgije s 1—8 redovno-4 nepravilno poiredanih, kuglasti ili jajolikih sipora s bodljikavim ili mrežastiim epispo.riijeim. Prema referatu, koji je god, Ii8i99. predložioi fTancuskoj Akademiji nauka G de Lesparre znamo nešto pobliže o klijanju tartofovih spora. Te spo,re ne mogu klijiati niti u svom izrastaju a niti uopće u zemlji već moraju biti prenošene bilO´ pomioću vjetra bilo kojiim drugim putem na list siimibionta (hrast, jasen,, vrba, topola, lijeska, bor), gdje se pipcima uhvate za riib lista. Kad se jednom spore nađu ´blizu lisnog centralnog nerva, onda muška spoira puštajući svoju nit isipod epiderme lista oplodi žensku sporu. Ova, kad je jednom oiplođena. razvija, sjeme, koje padne na tlo i- u njemiu razvije svoj micelij. Ova je činjenioa od vrlo velike ´koristi ne samo radi poznavanja tajnovitog procesa umnažanja ove gljive i, njezinog života već i za njezinO´ umjetno uzgajanje, s kojim se već kroz vjekove bave mikolozii. Tartufi vole rahlo aluvialno tl o vapnenog sastava, zaštićeno primjerenom zasjenom od naglog isparivanja. Zato i dolaze pod zasjenom drveća, koje omogućujiei ravnomjernu vlagu. Prema P, Mouillefert u najpovoljnija zemljišta sadrže pored kalcijevo^g karbonata još i pijeska, ilovače, željeznog oksida, fosfata i alkalija s nešto organskih materija. Uza sve to se čini, da prisutnost vapna nema osobitog utjecaja na kvalitet tartufa. Mnogo više utječe primjesa željeznog oksida, jer su najbolji primjerci pronađeni upravo na zemljištima, koja su obojena seskvioksidom i željeznim peroksidom. Na cvakovom tlu dolaze po Chatin u kao 24 |