DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 25 <-- 25 --> PDF |
Ing. Stjepan Frančišković (Zagreb); NAŠI TARTUFI Za vrijeme službovanja u Istri (1945—1948] imao sam prilike, da se upoznam s važnošću i uzgojem bijelog tartuf a (Tuber magnatum Pico) u čuvenoj motovunskoj šumi i njezinoj okoilici. Za ovu istarsku podzemnu gljivu upotrebljavam naziv »tartuf« iz dva razloga. Prvo. što njezine gomolje tako naziva tamošnji narod, makar sam naziv jezično potječe od talijanskog »il tartuffo«. Drugo, što su ostalim krajevima Slavenskog Juga podzemne gljive gotovo neipoznate narodu, pa im nije dao domaćeg naziva. Po navodima J, J e k i ć a´ trebaoi bi upravo u Istri postojati za ovu vrstu gljiva naziv mogoljiva a negdje gomolj ili gomoljika. Nigdje nisam čuo takav ili sličan naziv kod tamošnjeg naroda. A niisu na takove izraze naišli niti talijainski istraživači, koji bi bili svakako zabilježili domaći termin. Tartufi su bili već odavna poznati seljacima Motovunšćine, kako svjedoče njihovi iskazi prilikom prvih sistematskih tražietnja (1929^—1931). Kad su im pokazani prvi iskopani primjeroi, seljaci su odgovorili, da su to »smrdljivi krumpiri«, koji im kod obrađivanja zemlje često dolaze pod lopatu. Oni nisu ni u snu pomišljali, da bi ti gomoilji mogli poslužiti nečem korisnom. Izraz »gomoljika«. koji se uvriježio u našoj stručnoj literaturi (Blagaić, Urban. Ugrenović) ne mogu prihvatiti s razloga, što se u narodu nije uvriježio a osim toga po svom korijenu dolazi od riječi gomolj, koja je u općoj botanici vezana na naročiti oblik stabljike ra^ih bilinskih -vrsta, od kojih najveći dio nema nikakove bliže veze s podzemnim gljivama. Prema svjedočanstvu J. J e k i ć a nielma ni u narodu Srbije ni Makedonije za podzemne gljive bilo kakovog narodnog imena a nema ga ni u rječniku Vuka St, Karadžića, Naziv »trilla«, koji se upotrebljava u stručnoj literaturi, nije poznat narodu, pa je kao i »tartuf« stranog porijekla ffranc, truffes. njem. Triiffel). Stoga naziv »tartuf« smatram boljim, jer ga 1 U lO-voj sam rasiptia-\^i, koiriiS´tio povirh vlasfciloig opažaejia i elafeorata još slijedeća otjela: W. Cileff : Taischenibuch der Biilze, Essliigen uind Munchen, Vcrtag J. S. Schreiber mM6. M. Sel´la : II tiartuffo bilanco iln Istria, — comumicazione letta alta Societa adiriiatica dii scieruze n-aturali idi Trieste, il IS Genn.aio 1(932. — Edit. Societa botanica italiamai, Faireiiize .l´93fl. O. Ma´ttirolo : Comtributo allla miicoloigiia iiipogea della Venezia subalpinia (Mem, R. Accadeimia dei Ldincei, sez. 5. vol. 1l3, fasc. ´13, — 1921i). J. Mačku : Českv houibaf, illustrovanv kliiič kaipejsni. Olomouc 191S. J. H. Faibre: Iz živoia kukaca, — izdanjfe hirv. pniTodiOislovnog društva, V. "knjiiga (prijevoid K. B.) Zaigireb, 1919. Ostale fraincuske autore navodum po J. Jekiću K. Blagaiiiću. A. Ugrenović : Upotreba drveta li sporednih proizvoda šume, Zagreb 1948. J e k i ć : Odlomci´ iz šumfarsko-poljioprivrednog rečnika (Š. L. 1933. str. 475— 480). V. Lindtner : Podzemne gljive u Srbiji (Š. L. 1(935. str. ,15—^liS). K. Blagaić : Gljive naših krajeva,, vlasitita naklada, Zagreb li93)l;. 23 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 26 <-- 26 --> PDF |
je narod prihvatio i njih se danas u dnevnom životu jedino i služi (barem u Istri), To dakako ne smeta, da se prihvati kasnije i bolji naziv, u koliko se eventualno kod daljnjih traženja naiđe u narodu, I Tartufi su bili dobro poznati već starim Grcima, a za Rimljane je poznato, da su ih upotrebljavali kao poslastice. Znamo nadalje, da su tar tufi bili prije 2—3 stoljeća jedno od najboljih jela u Francuskoj. Sve to dolazi od aromatskog mirisa i izvanrednog okusa ove gljive. Pa i danas se vrlo cijeni i kao hrana i kao začin jelu, te ima vrlo mnogo načina pri premanja. Ali nije čovjek jedini, koji traži tartufe za hranu. Rado ih jedu i do maće i divljlei životinje (puževi, miševi, svinje, psi, srne, jeleni, vjeverice, lisice pa čak i mačke) a napadaju ih i nekoji insekti koliko radi hrane toliko i radi odlaganja svojih jaja. Tartufa ima u Europi preko 30 vrsta (po nekim autorima čak i do 50). ali mi ćemo se ovdje ograničiti samo na najpoznatije jestive vrste, i to one, koje su za nas od neposrednog praktičnog interesa, , TaiPtiufi spadaju u red Ascomveete s (mješmaipke ili kesdičaTke), rod P vrenomycete s (jezgriča^ke), obitelj Tube-racea e (gomoljače). Svi članovi ove obiiteljli rastu pod zeTnljom te imajiu vlasastii, micelij, kojii se širi u tlu te ma načins myci0irhiize paiazititra na korjenu -nadstojmilh staibala. Gljiva ima priliićno velike, gomoljaste, mesnaite peridije, koji ndsiu šuplji već su na presjeku razdijeljeni u nepravilne masivne koimore. Fine, tamno obojene žillice izkiize iiz peridija i pretstavljaju u stvari stjie-nke kamoira, na kojima se nalazi snažno razviti smeđaisti himenij,, dok su bijele žilice u himenijalnoim tkivu zrakom ispunjeni preplet uskih zaivojitih komoTa- Cijela mesnata nutrinja gljive izgleda uslijed ovog žilja mramorasto išairana. TJ himenijalnoim su tkivu raspoTeđene sporamgije s 1—8 redovno-4 nepravilno poiredanih, kuglasti ili jajolikih sipora s bodljikavim ili mrežastiim epispo.riijeim. Prema referatu, koji je god, Ii8i99. predložioi fTancuskoj Akademiji nauka G de Lesparre znamo nešto pobliže o klijanju tartofovih spora. Te spo,re ne mogu klijiati niti u svom izrastaju a niti uopće u zemlji već moraju biti prenošene bilO´ pomioću vjetra bilo kojiim drugim putem na list siimibionta (hrast, jasen,, vrba, topola, lijeska, bor), gdje se pipcima uhvate za riib lista. Kad se jednom spore nađu ´blizu lisnog centralnog nerva, onda muška spoira puštajući svoju nit isipod epiderme lista oplodi žensku sporu. Ova, kad je jednom oiplođena. razvija, sjeme, koje padne na tlo i- u njemiu razvije svoj micelij. Ova je činjenioa od vrlo velike ´koristi ne samo radi poznavanja tajnovitog procesa umnažanja ove gljive i, njezinog života već i za njezinO´ umjetno uzgajanje, s kojim se već kroz vjekove bave mikolozii. Tartufi vole rahlo aluvialno tl o vapnenog sastava, zaštićeno primjerenom zasjenom od naglog isparivanja. Zato i dolaze pod zasjenom drveća, koje omogućujiei ravnomjernu vlagu. Prema P, Mouillefert u najpovoljnija zemljišta sadrže pored kalcijevo^g karbonata još i pijeska, ilovače, željeznog oksida, fosfata i alkalija s nešto organskih materija. Uza sve to se čini, da prisutnost vapna nema osobitog utjecaja na kvalitet tartufa. Mnogo više utječe primjesa željeznog oksida, jer su najbolji primjerci pronađeni upravo na zemljištima, koja su obojena seskvioksidom i željeznim peroksidom. Na cvakovom tlu dolaze po Chatin u kao 24 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 27 <-- 27 --> PDF |
simbioiiti od hrastova Q. pubsnscens, sessilifiora, lanuginosa, pedunculata, ilex i cocifera. od vrba S. alba, viminalis i var. vitelina. od topola P. alba, niigra i tremula, zatim bukva, grab, kesten lijeska, jasen, brijest^ lipa, bor te jela i smreka. U prvom su redu ove gljive po W. C 1 e f f u vezane na _Cupulifenae, kojih su korjenski konci prevučeni mycorhizom. a ta ovdjie ima ulogu korjenskih niti te jedan dio hrane prima od natstojnog stabla. U ovakovom zemljištu perenira micelij tartufa i svake godine kod povoljnih vremenskih prilika pruža izdašne prihode. Od sastojinskih oblika simbionata najbolje tartufu konvenira hrastova izdanača {Q. sessilifiora i pubenscens) a poslije ove skupine lijeske: {Corylus). Tartufi se razvijaju najbolje pod 20-god. stablima, počinju svoj raz;voj pod stablima, starim 6—8 godina, a po nekim francuskim izvorima prestaju s razvojem ispod stabala, starih 25—30 godina. Ovaj posljednji nazor neće biti opravdan, jer kod nas u Istri nalazimo obilni urod tartufa u motovunskoj šumi hrasta,brijesta i jasena, čija se starost krećs od 80—100 godina. Pa i noviji nalazi tartufa kod Morovića u Srijemu ukazuju, da se njegova nalazišta nalaze i ispod starih tamošnjih hrastika. Dakle starost sastojine simbionata nema odlučnu ulogu za prestanak razvoja tartufa, barem ne u onim granicama 25—30 godinama, koje je kao pravilo uzela francuska uprava šuma kod vođenja sječa. Uostalom to je uvjerenje već oboreno i u samoj Francuskoj nalazom Larbaletrier a u Donjim Alpama, gdje tartufi obilno uspijevaju pod hrastovim šumama, starim 40- 50 godina. Prema talijanskim autorima i našiam proi. Ugrenović u za uzgajanje ovih gljiva najbolje odgovara vapneno i glinasto-vapneno tlo ne previše duboko i bez podzemne vode. U močvarnim dakle tlima ne bi bio moguć uzgoj tartufa. Ipak je vrlo čudno, da tartuf vrlo dobro uspijeva u motovunskoj šumi t. j. na obalama rijeke Mirne u Istri fQuieto), koja čitavu šumu nekoliko puta u godini poplavi (makar samo kroz nekoliko dana) i gdje je podzemna voda vrlo visoka. Ovu je interesantnu činjenicu već opazio i prof. M. S e 11 a ali joj nljie mogao dati prihvatljivo tumačenjie. Od poplava Mirne nose stabla u nekim predjelima motovunske šume vidljive znakove razine vode kroz čitavu godinu, a i sama su stabla do izvjesne visine oblijepljena bjelkastim slojem ilovače te pri dnu ovijena debelom mahovinom. Dakle ovdje je i u današn´im prilikama uspio uzgoj tartufa i to samoniklo bsz intervencije čovjeka. Ako današnje stanje djeluje negativno na razvoj gljivia, onda moramo pretpostaviti, da će predviđena regulacija Mirne otstraniti i ove nedaće te stvoriti još povoljnije prilike u motovunskoj šumi, koja će možda postati jedan veliki rasadnik. Što se tiče klim e važi za tartuf u glavnom isto što i za vinovu lozu. On traži toplo i dosta suho podneblje. Vrlo povoljno djeluju ljetne a nepovoljno dugotrajnie jesenje kiše. Povoljno donekle djeluje i sama studen, dapače se vjeruje, da tartufi uopće nisu valjani, ako nisu >^osjetili« zimsku studen. To dakako važi za prirodni areal tartufa, jer izvan svog klimatskog pojasa i određene nadmorske visine prestaje život tartufa za 25 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 28 <-- 28 --> PDF |
jedno s njegovim simbiontnim vrstama drveća. Tako na pr, crni ili t, zv. perigord-tartui u Francuskoj ne prelazi nadmorsku visinu od 800 metara. S istog se razloga smatra bukva kao posljednja u redu simbionata. II Tartufe još nije uspjelo prenositi s njihovih prirodnih staništa na takove, gdje ih još nema. Pogotovo ih nije uspjelo umjetno uzgajati, ma da je u pojedinim akcijama bilo ponekad i povoijnijih rezultata. Prof. U g r en o V i ć (po Puecher-Passavalliu i Cremisi-Ferrariu) preporuča sabiranje hrastovog žira u kraju, gdje uspijeva tartuf. Takav žir treba sijati u tlo, očišćeno od kamenja odnosno u brazde, duboke cea 10—12 cm. Brazd« treba da su međusobno razdaleko kojih 10 metara. Od jednog do drugog zasijanog žira treba da bude 5—8 metara razmaka. Kod uzgoja stabala treba nastojati, da se grane razviju što horizontalni je, i pritom paziti na korelaciju između grana i korijenja. Horizontalno korijenje daje tartufu bolju mogućnost razvitka i plodenja nego žila srčanica. U kratko, prema L a sparreovi m riječima treba kod ovakovog posla imati pred očima činjenicu, da je tartuf u prvom stadiju svog razvoja stvarni parazit stabadnog lišća te živi o tuđoj hrani i ne Ireba zemljišta, te nadalje i to, ako se umjetno želi uzgajati tartuf, onda treba saditi hrastove ili sijati žir. Francuska kultura i trgovina tartufa datira već iz 1770 godine. Najveće količine delikatesnih podzemnih gljiva daju krajevi Provence i Dauphine, ali su glasovite kulture i u podnožju Mont Ventoux´ (Baucluse), ko[je je upravo za svrhe uzgoja tartufa već 1858. godine pošumljeno hrastovom šumom. Od glavnih vrsta tartufa spoininjemo: a) TUBER MELANOSPORUM (crni tairtuf. tairtufto oero). Ova vrsta ima ikugkist gomolj, velik kao^ jaje ili jabuka, na površj;u crn ili cmosmeđ, pokriven prizmatičniim tupim bradavicama. Ima medutitm i posve glatkiih primjeraka. Meso mu je arvenikasto-crno dlii violetno-crno te ilapirepleteoo ´mynoigiJm jaismiim žiliicamia. Među ovima leže bodiljjfcave tamne spore u kTatkiim vrlo sitnim askusimia,. Uslijed ovaikove se unutarnje strukture meso u presjeku ukazuje mraimoiriraino i protkano crvenkaistim do violetnm ždljeim, Miriis i okus su mui izvrsni. Odatle mu je i poznati nadimiaik »ikuhinjski dijaimaint« (Djmiant der Kiiohe). Dolazi u hrastoviim šumamna na vaipncnoim zemljištu u toku jeseni; i zime. obično po 3—8 komada zajedno. Najviše ga ima u l´rancuSikoj i^ ItaKtjiii. gdje se kao najvireidniji komadi cijene primjerci od 30 grama težine, U pr´o.metu su poznati speoijaliteti:: 1) Muška t ili P e rig o r d -1 a rt u f iz Pcriigoirda i Provence s jajolikini bradavičastim goimoljem. siivoornim bijelo protkaniim mesom i mirisom po mošusu. 2) R d asto s m e đi tartuf liz Chamipagnc, Poitou i Bourgogne u Francuskoj i irz CjiO´mjc Italije s mianjinn poput oraha- gomoljima te rđasto-crvenim mesom, protkanim rijetkiim žiljem. U Mađarskoj- ga ima u Bakonjsikoj šumi;, odakle dolazi na prodaju u Kapošvar. U .Srbiji ga je prof. St. Jakši ć našao na Koviljači između Kragujevca i, Gornjeg Milanovca u tadainjoij hrastovoj .šumi 1896, godine, a kasnije V Ljmdtne r u šu - Što se tiče nalaza u bakonjskoj suimii kod Kaipošvara mije Blagaićev tekst dovoljno jasan, da li se radi o Tuber melanosiporum ili o Tuber aestivum. 26 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 29 <-- 29 --> PDF |
mama planine Jastrepcai´, U Istri je ovu vrstu našao M. M a c c a g n a u bliiziaij Trsta (hrastove šuime kod Svetog Križa). U Italiji je poznat crni tartuf pod imenom »Ostenga « i naročito cijenjen onaj iz okoliee Norcie i Spoleta te posve identičan sa spomeiiutiim francuskim specijailitetom »truffe du Perigord«. Prof. M. S e 11 a vjeruje, da ga svaikaiko ima i u drugiim krajevima Istre a ne samo u bliKinii Trsta, pa će se si- t?urno naiići na mjegova nalazišta, kad se budu provela siistemiatska istraživanja terena u iraiziniim gcdišnjiim dobama. Po podaciima distog autora Fran.cuskia proizvodi godišnje blizu 3,000.000 kg crmog tartufa a i.zvozi o´ko 1,5100.000 kg te je već i stvorila ogroiminu :ndustriju. b) TUBER BRUMALE (tartuffo nero pileoolot. raipiino. stoppiino). Imia cmi gomolj kuglasta oblilka. poikriven luglatim ili okrugliiim ploisniim bradaTicama. Manji je od crno´g tairtufa;, cea 3—8 cm. Urajitra je crnkasto-siv i protkan bijelim žiljem,. Dosta je čest u FraincuiSikoj. Italiji i Češkoj a miainije u Njemiačkoj (okoiiina Rajne). Miiriis mu mije tako aroimiatiičam kao kod ostalih vrsta, daipaiče kod starih komada i odvratai. Počiima dozrijevati u jeseni te završava tokoim cijele zime. Po prof. J. J a n d i ko)d nas je pronađen u Kalniiku (Gornja Hrvatska) i kod Petrijevaca u Slavoniji,. U novije je viriijeme proinađein u Vojvodini (Pančevo). U Istri ga je proinašao najprije spome -nuti M. Maecaignia a poslije "i proif. M. Sella kod Laniišća (5i4l8 met, nad morem)* e) TUBER AESTIVUM. Ova vrsta ima nepraviilno kuglasti gomolj crne boje te s vrlo velikim bradavicaima. Meso mu je žuićkastosimeđe sa sitnim svjottosmeđii/n žiljem. Miris mu je žestok, po nekima potsjeća na miris kiselog zelja. Za .razliku od prviih dviju spo;menutih vrsta, koje spadajiu u skupinu zimskog dozrijevanja ovaj tartuf spada u skupinu jesenjeg zrijenja. Postigne velioiinu 8—^10 om u promjeru. Raste od septembra do januara u svjetlim šumama nekih 15 cm pod zemljom. Čest je u Francuskoj i Italiji a rijedak u Njemiačkoj (Thiirimgcn). dok mjestiimično dolazi t, u Engleskoj, Kod nas još po svjedočanstvu K. Blagaić a još nije pironaden. Ukus mu je izvrstan i tek malo zaostaje za onim ornog tartufa. U vrste s jesenjim zrenjem spada i mali tartuf Tuber m e s e n t e r i c u m,, koji dolazi pretežno u brezovim sumama, pa je za nas od manje važnosti. d) TUBER ALBUM. Virsta s glatkim svjetlosimeđiim gomoljem, koji naraste do veličine šake. Od prijašnjih se vrsta razlikuje bijeloim mesnatom nutrinjiOim,, mramonirianoim finSim tamniim žilicama. Gomolj je nepraviilna oblika pa po formi,, veličinii i boji potsjeća na krumpir. Miris miu je sličaini onom-crnog tartufa ali mnogo j´itči i za mnoge ljude nepoidnosiv. U Češkoj se ova vrsta mnogo traži, kao pridodatak raznih sosova. Ni za ovu vrstu nemamo podataka o nalazištiima u n,a;šiim krajevima, ma da postoje svi uvjeti, da dolazi i kod nas. Jedino ga je Lindtner našao u deliblatskiiin šuma.m,a!. Od manje poiznatiih vrsta spoiminjem Tube r cxcavatum , crnosmeđi go- Jnolj u hrastoviim i bukovim Bastojinaimia, zatim Tube r r u f u m, koji je u Istri pronašao također M. Maccagna i napokon Tube r Bo r eh i i (bianchetto, marzuola, caiciola), koji također dolazi u Istri naročito u prvim mjeseciima godine (fcbruar-imart) i dolazi u okoliiei, sela Lanišće. e) TUBER MAGNATUM. Ovo je glavna vrsta podzemnih gljiva, koje su do sada pronađene u Istri te lU nekim krajeviima, Srijemia i Sumiadije, U pronietu je poznat kao, talijanski ildf bijeli piomionteški tairtulf te se ponekad radi sliičnosti zamjenjuje s vrstom Tuber album. Za razliku od ovog Tuber magnatum im,a više sploštene gomolje boje žuto-sive do okeraste i miiriši´ po siru. Površje mu jie pokriveno velJkiim do 5 mm širokim višekutniim bradavieama, koje su međusobno rastavljene oštrJm urezima.. Meso mu je bijelo, kasnije žućkasto a konačno simeđasto. Na´ presjeku je meso mramorirano tkivom tamnih i bijelih žila. Važi kao ddlikatesna gljiva prvog reda i do sad između svih vrsta najviše zastupana. Dolazi pod zemljom u dubini, od 10^—30 om, ali imai nalazišta s dubinom i do jednog metra. Zna doseći težinu i do jednog kilograma, m,a da su takovi vanredni ,priimjerci vrlo rijetkii. Radi njezi.ne vrijednosti i važnosti za ´ Za nađeni tartuf u Roviljači prof Ž. .lurišić navodi (1667) vrstu Tuber melanosporum, alil V. Lindtner sumnja u točnost determinacije pa drži. da se radi o vrsti Tuber brumale. 27 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 30 <-- 30 --> PDF |
naše krajeve potrebno je, da posvetimo veliiku pažnju njezinim nalazištima, racionalnom sabiranju, konzerviranju i konzuimpciji. Stoga ću u nareidnih nekoliko: redaka iznijeti u kraitkam crtama sve, što mi je u tom pogledu poznatu iz vremena mojeg stručnog rada u Istii^ IH Sve do 1930. godine mikolozi su vjerovali, da su nalazišta bijelog piemonteškog tartufa ograničena isključivo na po-riiječje rijeke Pada, napose; na Piemont, okolicu Voghere i okolicu Ferrare u Emiliji (Italija). Poznati mikolog prol. Oreste M a 11 i r o lo proučio je i opisao sav materijal, koji je u području bivše Julijiske Krajine bio sakupio M. Maccagna te dapače prijašnji broj vrsta po W o s s u (svega četiri vrste i to 1 Tuber i 3´ Elaphoniyces) povisio na 20 (17 Tuberaceae i 3 HymenO´gastreae). Istraživamija &a M, Maccagne doprinijela otkriću jiedne nove vrste u oko´lici Udma, koju je Mattirolo okrstio u čast pronalazača imenom Maccagnia carnica. Ali za Istru ni jedan ni drugi ne spominju nalaz bijelog piemonteškog tartufa, ma da je ovaj inače spominjan u Maccagninoj zbirci za subalpinsku Veneciju, budući da je bio pronađen i u okolici Padove, Maccagna je vršio i istraživanja u Istri, pa je u okolici Kopra pronašao i vrstu Terfezi a 1 e o n i s Tulasne, zanimiv primjerak iz oblasti mediterana, vezan na prisutnost Helianthemuraa. Ipak se Maccagna nije bio uputio u nutarnjost centralne Istre, pa se jedino tako može protumačiti, da mu je izbjegao Tuber magnatum. Slava na pronalasku i sabiranju prvih primjeraka bijelog piemonteškog tartufa u Istri pripada prof. M. S e 11 i i nijegovim suradnicima C. T e s t on i u i P. G i o V a n e 11 i u. Prva su traženja izvršili u području istarske ploče (Crvena Istra) u šumama blizu Pule (Siana i Lisignamoro) u toku 1929. godine, ali bez uspjeha. Zasluga je Testonieva, da je odmah nakon prvih neuspjeha zaključio, da se piemonteški tartuf mora nalaziti ne DL Crvenoj već u Žutoj Istri, jer su tamo slični tereni (aluvialno tlo) s onima Emiliji. Već su 1931. godine pronađeni u ovom centralnom dijelu istarskog poluotoka prvi primjerci ove skupocjene gljive. Traženja su dala pozitivne rezultate u dolini Pazinčice (Foiba di Pisino) između Pazina i Boruta. U manjoj je količini ovaj tartuf pronađen između Novaka i Cerovlja (pogotovo u okolici »Fomace«) te osobito u Borutu i preko željezničkog tunela. Zona je tartufa ovdje, kako izgleda, ograničena na ravnicu i dolinske livade osobito u pojasima od 30—40 metara s obje strane potoka, gdje se zemljište polako diže i nije izloženo zamočvarenju. Osim toga su utvrđena nalazišta u dolini »R. dei Gamberi« ispod brijega Moncalvo u dolini Roča, zatim u području potoka Fiumere iispoid Huma (Colmo) pa sve do Buzeta i napokon u čitavoj dolini rijeke Mirne od Buzeta pa do preko Livada (motovunska šuma). Tamo ovaf tartuf dolazi ispod osamljenih hrastova, topola i vrba, ali i u samof sastojini. Za nas su od naročitog interesa nalazi u motovunskoj šumi, naročito duž obala Mirne, koja izduženi šumsiki kompleks presijeca na gotovo dva 28 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 31 <-- 31 --> PDF |
lednaka dijela. Obzirom na prostor ove šume, koja ide nekih 22 km u dužinu a tek 0,5—1 km u širinu prof. M. Sella predviđa, da bi ona morala davati velike količine piernionteškog tartufa. Dalje od granice spomanurte šume (Ponte Porton) pa sve do ušća Mirna kod Novigrada (Cittanuova) u Tarskom zaljevu traženja nisu imala uspjeha vjerojatno zato, što je tamo teren trajno zamočvaren. Jednaiko je, izgleda, razvitak tartufa ometan sezonskim poplavama i prevelikoim vlagom na obalama Pazinčice i Fiumere. Tamo doduše dolazi tartuf ali pretežno na podniožju brežuljaka, gdje je zemlja vlažna ali nije izložena poiplavi. Kao simbionie istarskog bijelog tartufa smatra prof. M. Sella topolu, jasen, hrast i borovicu a od četinjača jelu. Grab raste većinom uz sam rub močvarnih partija, pa su po njegovom mišljenju stoga i izostali pozitivni rezultati ispod ovog drveta. Ispod livadarskih hrastova, pod kojima je pronađen bijeli tartuf, dolaze i velike količine Balsamia vulgaris. U motovunskoj šumi ova vrsta nije pronađena. Iz svega, što je navedeno, slijedi, da se bijeli tartuf može naći jedino na području Žute Istre a eventualno i Bijele Istre i to na vlažnim vapnenim tlima, koja su više manje kompaktna. Ona su na površju zbitija a u nižim horizontima porozniija t. j. pomiješana s pijeskom a negdje i kamenom. Vegetabilni je pokrov takovih terena ili livada ili visoka šuma. Preostaje još važan problem, da li bijeli tartuf uspijeva i na brdovitom tlu. Ako bi se i tu ustanovila nalazišta, onda bi se ogromno povećala veličina njegovog areala. Dovoljno je u tu svrhu skrenuti pažnju na mnogobrojne bregove i brežuljke ispresijecane mrežom dolinsikih spusti između Motovuna, Buzeta i Labina. Istarski se poluotok, kako je poznato, na jugu i jugozaipadu Krasa (Ćićarije) i Učke (Biijeila Istra) dijeli geološki u dva dijela (v. crtež 1). Jedam se sastoji preteižno iz orvenjaiče (teorra rossa), čirti ravnicu istarsike ploče ii dolazi južno od diiaganale Umag —Pazin´—^Raša (Crvena Istra). Drugii ide od ove dilagonialc prema Krasu i Učki pa mu sjevernu među čini linija Trst—^Buizet—^Plomin ilsključivši tek uzani, trak od Savudrije (Punta Sailvore) do Buja, kojii čini t, zv. Bujski kras. Ovo je eooenska ili Žuta Istra (^Istria giialla), jer joj je zemljiiršte pretežno žuito^sive boje. U Crvenoj Istri teren je iskljiučivo kraškog karaktera i saistoiji se iz vapneinaca (calcairi a rudBste, ea´lcari lastroiidi), dodoimita i kompaktnih vapnienaca u goirnjim, srednjim ii donjim horiizontima. Tlo je tu pokriiveno ne jednoličnim pokrovoim ervenjaiče sa značajkama fflovače, bogaite silikaiti^ma, hidiroieroksidiiimia, feroksidiima i alumiilnijeviim spojevimia ali vrlo siromašno na kalciju. Žuta pak Istra obuhvaća slojeve srednjeg i gomnjeg Eocena. Njezina je zona sastavljena u kompleksiima pjeskovite ilovače s iinterkalacijoim vapnenca. Donji i srednji eocenski horizoniti sastavljenii su iz koziinskiih vapneniaca, vapnenaca riječnih koTita i mašine ilovače. Zemljišta, koja pretežno pokrivaju vapnene tragove u donjem i srednjem Eocenu, čestO´ su sastavljena jiz crvenjače, dok su zemiljiišta gornjeg Eocena kiarakteriziiraina ilovačom, bogatom na kalciijevom karbonatu ali siiroimiašnom na željeznim soliima, Ona su stoga bjelkaste dOi žutoisive boje. Postgiaeijiailna aluvionakia zemljišta, koja dolaze u doliimama, imaju značajke Krasa, čiji su elementi sudjelovaili kod njihovog forn^imanja. Prof. K. H u g u e s je istražuijiući uslove prilagođivanja amerikanske loze na istarska zemljišta (po izvještaju prof. M, Selle) izvršio kalcimetrijske analize za nekih 728 vrsta zemljišta u ravnim terenima (Poreč, 1896). Analize su pokazale, da se za tla Crvene Istre procenat kalcija Itreće tek između 1—3**/o a što više u nekojim mjestima (Badema, Rovinj 29 ´ |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 32 <-- 32 --> PDF |
i Pula) zemljišta pokazuju tek neznatne tragove kalcija. Nasuprot tome su zemljišta Žute Istre t. j, ona iz gornjeg Eocena kudikamo bogatija na kalciju, pa se dobiveni procenti kreću od 30—60 i više procenata. Pokazalo se nadalje i to, da su čak i kod poplavnih zemljišta derivati ilovače i pješčanog vapnenca bogati na kalciju makar i nešto manje od onih, koja su se formirala na samom mjestu. Ovako velika razlika u sadržaju kalcija između obiju navedenih istarskih oblasti nesumnjivo je jedan od glavnih Crtež br. 1 — Cieološki sastav istarskog poluotoka. Eocen (jedno.struike šrafc) i Aluvij (tamne) u žutoj Istri, ^ Kroda (nešrafirano) i Jura (dvostruke´ šrafe) u Crvenoj Istri. Sjeveroistočni dio poluotoika prema Kvrairneru sve do granice (crtkana linija) pripada također Kredi, (nešrafirano) u Bijeloj Istri. 30 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 33 <-- 33 --> PDF |
razloga, da se tartuf ograničio na predjele, bogate kalcijem. Prof, M. Sella ovdje vidi analogiju sa zemljištima Piemonta, gdje je na obalama Pada ustanovljeno, da je jedna obala vrlo povoljna a druga nepovoljna za razvoj bijelog tartufa. T. M, A, A\. D 3. A. i. O. N. B Crtež br. 2. — Diijagram kretaiiijia v-isiine vodenih tailoga za Lupoglav (a), Radcrmu (b) 1 Rovinj (c) Već smo naveli nalaz P. M o u i 11 e f e r t a, prema kome bogatstvo na vapnu, i ako je vrlo potrebno, ipak nema velikog utjecaja na kvalitet tartufa. To će svakako vrijediti i za istarska zemljišta, ma da još ne raspolažemo s potrebnom dokumentacijom. Ipak ima još jedna važna okolnost, koja isto rezultira iz geološke strukture i uvjetuje bitne razlike između Žute i Crvene Istre, a koja upućuje, da samo bogatstvo na kalciju nije jedini uvjet nalazišta tartufa ni u Istri. To> je podzemn o kolanje vode, koje je vezano na krajeve Crvene Istre naprama površinsko j cirku 31 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 34 <-- 34 --> PDF |
laciji u eocenskoj oblasti. Ta je razlika povećana još godišnjom veličinom distribucijom vodenih taloga, kod čega krajevi Žute i Bijele Istre stoje mnogo povoljinije (Učka 2327, Lanišće 1527, Lupoglav 1436 mm) od onih u južnom dijelu (Baderna 1012 mm) a pogotovo na južnim obalama poluotoka (Rovinj 752 mm) (v. crtež 2), Ljetna je suša u južnim krajevima štetna za uzgoj bijelog tartufa i pokrivena mediteranskom makijom, dok je vlažna klima centralnog i sjevernog dijela poluotoka vrlo povoljna koliko za sam tartuf toliko i za njegove simbionte, koji i onako u najvećem dijelu spadaju u kontinentalnu floru. IV Prema predratnim statističkim podacima prihod od tartufa za samu drž. motovunsku šumu sv. Marka iznosi godišnje oko 50 centi. Za domaću potrošnju gljiva nema većeg značenja, jer je domaći svijet ne troši. Ali je to više važna za velike centre Zapadne Evrope, kamo se za vrijeme talijanske vladavine redovno eksportirala. Istarski je bijeli tartuf već dobro poznat na vanjskom tržištu i cijeni se kao delikatesa te kao podražavajuća brana (navodno kao afrodisiacum) nalazi uvijek dobru prođu. Ova podražajna osebina tartufa poznata je već od prije ne samo za bijeli već i za ostale vrste. Gornja se brojka od 50 centi ima uzeti kao najniža, jer se po uvjeravanju lokalnih poznavaoca i bivših poduzetnika može godišnji prihod računati s okruglo 80—150 centi, kada bi se skupljanje provelo sistematski. Posao je traženja i sabiranja dosta skup, jer traži upotrebu naročito dresiranih pasa, ma da je danas uzgoj i dresura ovih pasa vrlo dobro poznata žiteljima Motovunšćine. Drugo, što poskupljuje sabiranje tartufa, je vrlo Tiraitko vrijeme sezone. Ono traje od polovice septembra, ako je godina povolma t., j. kišovita, pa do konca decembra. Najintenzivnija je sakupljanje od druge polovice oktobra do kraja godine. Sasvim tim se obzirom na "visoku cijenu, koju ova gljiva ima u zapadnim državama, smatralo, da njezini prihodi mogu ne samo dostići već i premašiti prihode na drvu u motovunskoj šumi, ma da se tamo radi o vrijednim sastojinama hrasta, brijesta i jasena. Kod tako optimističke perspektive, koju postavljaju talijanski izvještaji, potreban je po mom mišljenju ipak stanoviti oprez, jer osim razmjerno skupog i napornog sabiranja postoji i veliki riziko kod konzerviranja, pakovanja i otpreme. Svi ovi poslovi iziskuju vještinu, stručnost i zalaganie poslenika. U Motovunšćini se za vrijeme Italije bavilo otkupom i prodajom tartufa posebno poduzeće »SARTI« (Societa anonima, — raccolta dei tartuffi istriani) sa sjedištem u Buzetu, Djelovalo js do Ttonca drugo^g svjetskog rata. U velikim se svjetskim restoranima plaćan 1 kg bijelog tartufa s okruglo Lit. 5.000, dok se poslije rata cijene na talijanskim tržištima kreću po 1 kg od Lit, 2.400—^8,000 za svježu a od Lit. 2,000—2.500 za konzerviranu robu. Od tržišta je tartuifa u Italiji bilo najpoznatije Milano a donekle i Torino, koje je trošilo mainje zalihe. Kao treće se tržište spominje i Rim. Dakako, da se istaTski iiijeli tartuf plasiTao u svim većim gradovima Sjeverne Italije (Padova, Bologna, Ve 32 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 35 <-- 35 --> PDF |
nezia, Udane), IspOiru.kc su se vršile po telegrafskim naručbaiiiii uz anticipat.ivno plaćanje. Glavni je uvjet bio, da bude gljiva dopremljena ina tržište u svježem stanju. Mnogo se paziJo i na solidnost pojedinih poduKetniika, kojima se slalai roba, pa´ je u svaikom od spomenutih tržišta postojaO´ saino- po jedan poduzetnik. Jedino su ui Milanu radii većeg plasmana postojala tri povjerenika. Roba se nije slala u neograničen, iim kolioinaima, čemu je biila intencija, da se održi stalna cijena. Suvišak se konzervirao i puštao u promet za vrijeme većih prazniika, kad se predmijevala i veća potrošnja. Bivša je taHijanska uprava šuma i mimo znanstvenih istraživanja sama vršila pojedinačne analize tla, listinca, korijenja, kore i lišća stabala sa svrhom, da pronađe efiikasne načine, da s jedne strane pospješi prirodni razvitak a s druge strane pronađe metode umjetnog uzgoja. Uspjeh nam nije poznat, barem ga ja nisam mogao saznati. U vezi s već poznatim načinom razmnažanja tartufa bivša je Milizia Nazionale Forestale izdala stroga naređenja, da se svi otpaci nakon sortiranja sabrane gljive odmah odnesu natrag u šumu i tamo razbacaju po zemlji. Toga se morao držati uz ostale razne druge mjere svaki pojedini sakupljač gljive. Tartuf ima i svojih neprijatelja. U Istri se smatra, da su najopasniji puževi , koji po uvjeravanju lokalnih sakupljača mogu uništiti i do SO^/o ojelokupnog uroda i pritom stradaju u pravilu najljepši i najskupljii komadi. Drugi opet tvrde, da su puževi donekle i korisni, jer navodno pomažu kod prenašanja spora, što- nije nevjerojatno, ali je svakako nedokazano. Što se tiče sabiranj a istarskog tartufa vrijede jednaka pravila kao i za sve srodne vrste. Nalaz gljive često uspijeva posebno uvježbajiom oku, koje ležište gljive može zapaziti po malim izbočinama terena s puno malih pukotina. Pošto gljivu, naročito ako nije preduboko u zemlii, rado i raže razne muhe, to se često može i po njihovom oblijetanju naslutiti mjesto nalaza. Ali sve jie to mučan i nesiguran posao, pa se u Istri udomaćilo jedino traženje pomoću dresiranih pasa. Sabiranje pomoću svinja, koje također imaiju dobar njuh, nije u Istri poznato. Talijianska je uprava šuma primjenjivala vrlo oštre kazne za nemamo sabiranje. Sabirač je nosio odgovornost i bio kažnjen za svaku iskopanu rupu, koja je poslije vađenja gljive ostala nezatrpana. Pas otpušta nađeni komad dobrovoljno, ali ga se mora nagraditi milovanjem ili komadom, hrane (kruhom ili kakovom njegovom poislasticom). Svinji se naprotiv, ako nema brnjice, mora izvađeni tartuf odmah nasilno oduzeti i pružiti joj u zamjenu nekoliko komada žira. Dresura je pasatartufara poznata unatrag već nekoliko vjekova. V´aiđeiije tartufa pomoću pasa prikaizujc klaaiičnim stilom i slavni prirodoslovac Jean Henry F a b r e u svojem čuvenoan djelu »Souvenirs entomolo´giiques« slijedećim riijeeima: »Tko nije viiidio psa, kad traži podzemnu gljivu, taj ne poznaje jednu o.d najljepših vještina njušnog ćutila. Udubljena u svoj zadatak ide životinja prema vjetru usporenim koriakom. Zaistajikuje, širi nozdr\-e, ispiituje tlo i´ polakio zagrebe kojiput svojom šatpomi, «— Evo´ tu je gospodaru —^» kako da kaže svojim pogledom «— evo tu jc^, pasje mii vjere, gljiva je tu! —». I govorni istimiu. Čovjek stane prekopavati n;t označonam mjestu. Ako motika sikrene s puta, pas joj ispravlja smjer ponjušivši malo na dniu rupe. Nema straha, ako slučajno pod ^motilku dioiđe kamenje ili korijenje, Gljiv.i će se poikazati uz prkos svih zaipreka i dubljine. Pasji: nos ne može slagati«, 33 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 36 <-- 36 --> PDF |
Za istarske pse-tartufare, koji su 1947, bili na kraće vrijeme upućeni u Dunavski bazen radi traženja tartufa, izvješćuje istraživač V. L i n d- t n e r, da su se svuda pokazali odlični. Ondje, gdje su naslutili gljivu, išli su oborene glave i krstarili šumom. Zatim su skrenuli na stranu i za čas počeli šapama kopati zemlju. Njihovi su čuvari odmah dotrčali i počeli kopati lopaticama, dok su ih psi m:irno proimatrali ili im dapače pomagali odbacivati zemlju. Psi su uvijek kopali točno iznad ležišta gljive, tek su po neki put skrenuli na stranu po koji decimetar. To se međutim odmah objasnilo pukotinama zemljišta, koje su bile postrance, a kroz koje je miris gljive hlapioi jače nego kroz tvrdo kompaktno tlo. Inače su u svemu pogriješili dva puta, ali tu je vjerojatno bio po srijedi miris kakovog šumskog miša, čiji ih je miris zaveo. U tamošnjem tvrdom zemljištu pojedini su sie komadi nađenog tartufa komadali ili je pas svojom šapom otkinuo po koji komadić. Nekoji su nađeni prim.jeTci bili i natruli, što upućuje, da je već sezona bila zakašnjela. Sve su ovakove komade psi dobivali za hranu. Gdjekada se za vrijeme talijanske vladavine u Istri tartuf sakupljao i u mjesecu augustu. Takova se roba obzirom na ljetnu vrućinu nije plasirala u svježem stanju već se odmah konzervirala. To je uostalom i lako pojmljivo, jer bi za uporabu bila prikladna samo onda, kad bi se hitno dopremila na tržište, a to mije bilo moguće radi udaljenosti talijanskih velikih centara. Računa se. da sakuipljač za vrijeme pune sezone (septembar- decembar) može sakupiti dnevno 2—8 kg ali ima mnogo slučajeva, da je gdjiekoji u jednom dami sakupio i 15 kg gljive. Pritom treba naročito pogoditi vrijeme sabiranja. Gljiva se može sakupljati samo kad je posve dozrela t. j. kad ima vrlo jaki intenzivni miris, a to kod pojedinog primjerka traje kratko vrijeme (oko 2 dana). Nakon sazrijevanja miris se brzo izgubi i gljiva nema velike tržne vrijednosti. Nakon izvršenog sakupljanja slijedi sortiranje i pakova nje robe. Gljiva se donosi i prikuplja na jednom određenom mjestu, gdje se u posebnoij prostoriji vrši prebiranje, čišćenje i škartiranje. Najljepši se komadi odmah spremaju u posebne košare, pletene iz vr^be (bez kore) okruglog ili jaijolikog oblika. Košare su pletene na rijetko i to tako, da roba ima dovoljno promahe. Nemaju poiklopca, a mogu biti velike od 1—15 kg sadržine. Umjesto poklopca košara se pokriva jutom, koja se prišije uz rub. Ovako su se opremljene košare transportirale iz Motovunske krajine u Trst kamionom ili redovnim autobusom. Tamo je robu preuzimao poseban namiještenik i odmah po preuzimanju prvim ekspresnim vlakom slao robu na zapadna tržišta. Što se tiče -konzerviranja bijelog tartufa, to je kako je već naglašeno, obavljano uporedo sa sortiranjem sabrane robe. Dok su se najbolji komadi odmah otpremali na tržište, dotle su se slabiji komadi, zatim razni otpaci i primjerci manje liijepog oblika konzervirali, pa se tako iskoristio najveći dio sakupljene gljive, koji bi se inače morao baciti. Dakako, da se konzerviranje vršilo i u slučajevima, kad se radi nedostatka brzih prometnih veza nije moglo svu svježu gljivu odmah otpremiti u Trst odnosno zapadna tržišta. Postupak je konzerviranja vrlo jednostavan, više kućni obrt nego industrijski. Spomenuto je poduzeće »SARTI« raspola \34 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 37 <-- 37 --> PDF |
galo s više ručnih strojeva, čiji je kapacitet bio dnevno cea 500 kutija. U niovijie su vrijeme poznati i električni strojevi za konzerviranje, ali mi nije poznat niji´hov kapacitet niti da li se uopće kod nas nalazi koji stroj ove vrste. Za vrijemic vlaidavine Italije u Istri tartuf se koinzervirao zatvaranjem u kutije 5—lOO dkig i pritoim raizliikovala tri načina priredbe: a) a maršala, b) naturale i c) a piirč. Kiilogram se koinzervi prodavao-oia tržištu prosječni po Liit. 90´.— a čaita^v je tro. šak s´tajaio po kg Lit. 20.—, što pretstavljia po kilogramiu koinzeirvirainog tairtuifai čistu dobit od´ Lit. 70.—. Kutije six se doibavljale gotoive, pa su se u Istri; samo pumile i zatvarale te oMjepljdvale etikeitaima. Premia stanjiu neposredno prije drugog svjetskog rata kretale su se cijene ta.rtuilu franco prodavaoc u granicama Li´t. 80—-laO po kg ali samiO´ u vrijeme sabiiranja, jer su odmah nakon izimiilnuća sezone skaikale do Lit. 7O0—800 po kilogramiu. Sad se laiko miogu razumjetii visoke cijene gljive u restoiraniima, kad se uvaže jio,š i skupi transportni troškovi. Raidi bolje koimpiaracije aiaviodiim, da su sei cijene vinu tada krctalle za lOiO 1 okruglo Liit. 50. Ali i saimi troškoviJ proizvodnje nisu bili malen;i.. Sakupljačima se po svakom salbiranom kilogramu glji´ve plaćalo okruglo Lit. 20. Prevoz je kamionom do Trstao koštao prosječno Lit. 2 po jednoj košari), zatim vlaik dalje u Italij´u cea Lit. 18—^20 po košari. K tome ovamo treba pribrojliti j nadnice radniioiima na sabiiraii.štu, niadnice radniiika za pretovar u Trstu te razne diažbin© i: takse. Da bismo mogli rekcmstruirati kallkulaciiju ovoig posla valja uva(žiitii, da sabiran je gljive traje oikruglo 10!) dana u godiMi:. Iz Motovunšćine se otpremalo na prodaju izvan Istre godišnje okruglo lO.´OOiOkg, što bi. premia spoimenutoj jediiničnoj cijene pretstavljalo godiišnji brutto promet od Lit. 1,000.000, Uzmemo,, da su ukupni troškovi režije iznosilli samo Lit. ,40 po kg, što bi značilo izdatak od godišnjih Lit. 4l0i0;.0O0 pa bi čisti do-bitak bio koid navedenog poduzeća »SARTI« oko Lit. 600.00´. To bi bili najvjerojatniji zaikljućei, koji bi se mogli, izvesti na temelju primljenih imformacijia,. Mi međutim moiraimo pretpostavljati veći doibitak navedenog poduzeća, ako ništa drugo već iz razloga, da se gljiva plasirala d iizvan njezine sezone, kad joj je cijena skakala na en´onmne visine. Podaci o nalazištima tartufa u ostalim našim krajevim a izvan Istre vrlo su oskudni. Za uže hrvatsko područje osim spomeTiiutih navoda prof. J, J a n d e goftovo i nema sigurnih podataka. Za vrijeme svog stručnog rada u šumama . Gorskog Kotara (1925—^1930 i 1932—1938) slušao sam u više navrata od žitelja iz doline Kupe (Brod, Grbael, Kuželj, Turke, Osilnica), da im svinje rovanjem nalaze na podzemne gljive, koje vade i pohlepno žderu. Nitsam tome poklanjao važnosti pa ne mogu reći ništa siguimo. Nešto je starija akcija traženja tartufa u srpskim krajevima. Tako po J e k i ć e v o m svjedočanstvu znamo, da se već kralj Milan neko vrijeme bavio mišlju, ne bi li se koja vrsta tartufa mogla pronaći ili barem razmnožiti u šumama tadanje pretkumanovske Srbije. Bio je navodno nabavio i nekakove »klice« tartufa s namjerom, da ih zasije na svom imanju Toponici kod Niša. Bio je kupio čak i dva dresirana psa za traženje nalazišta. On je bio povjerio prof. St, J a k š i ć u zadatak traženja podzemnih gljiva, što je imalo i uspjeha u šumi Koviljači na putu Kragujevac—^Gornji Milanovac, Na osnovu Jakšićevog nalaza objavio je 1897. godine prof, Ž, Juriši ć oveći stručni članak o tartufima u tadanjoj znanstvenoj reviji »Delo«, pa taj članak pretstavlja prvu stručnu 35 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 38 <-- 38 --> PDF |
raspravu o tartufima na Slavenskom Jugu´, Kasnije je spomenuti J. Jekić pronašao u okolini Jastrepca (srez rasinski] nekoliko primjeraka tartufa, za koje susjedni narod nema imena, ali sva je prilika, da će biti ili Tuber melainjosporum ili Tubeir bruimale. Gljive je našao u dubini od 5—8 cm u šumskom tlu pod bukovom i hrastovom sastojinom u nadmtorskoj visini od kojih 800 metara. Pronalazač razlikuje tri vrste: a) Mrežasta gljiva. Veličina joij je kao oveći orah ili manje kokošje jaje. Izvana je gljiva posuta bijelim praškom, ali kad se ovaj ispere, dobiva gljiva cmkastu boju. Kad se rasiječe ili izlomi, gljiva pokazuje meso jednake boje kao i njezina spioljašnost. Gljiva nema korijena ili stapke, ali ima s donje strane mali pupak, iz kog idu tanke crne žilice, koje poput kakove mreže obavijaju gomolj za ´Vi njegove veličine. Mirisa je nešto slabijeg od slijedeće vrste, b) Bjelokožasta gljiva. Ova je manja od mrežaste. Zatvorena je u bijelu opnu, koja je meka i mokra, a kad se ova prodere gljiva i nadalje ostaje bijela. Meso je ove gljive grahoraste boje. Gdijekoji primjerak ima stapku dužine 1 —3 cm a debljine 2—3 mm. Ta stapka prestavlja u stvari korijen, s kojim gljiva ide u zemlju. Ova vrsta lima najjači miris. c) Crna gljiva. Ova je jednake veličine kao i bjelokožasta gljiva. 1 ova je zatvorena u opnu ali crnu i vrlo tvrdu. Meso joj je posve crno. Odozdo i ova vrsta ima mali pupak ali nema žilica kao mrežasta (a) ni stapke kao bjelokožasta vrsta (b). Miris ima jak kao i bjelokožasta gljiva. Sve se ove vrste pojavljuju, kako navodi J. Jekić, u vremenu od početka jula do kraja augusta. To je vrlo interesantno, jer dosad poznati tartufi dozrijevaju tokom jeseni ili zime. Mogu se pojaviti ranije ili kasnije, što ovisi o toplini i oborinama, ali nikada ne dolaze na površinu. Zato ih nalaze svinje, koje ih osjete po njuhu već na kojih 10—20 metara i onda. rovanjem izvade. Jekićeve je primjerke (1933. god,) analizirala Ogledna poljoprivredna stanica u Topčideru (V. Bajdalakov i V, Neugebauer) pa je kemijsko i mehaničko istraživanje dalo´ slijedeći sastav; vlaga 3,21«/o humus , , , 6.500/0 dušik 0,26«/o fosforna kiselina 0,02*/o kalium oksid 0,15´´/o Reakcija zemljišta (pH = 6,57) je skoro neutralna, što upućuje na dovoljnu množinu kalcija. Nažalost to je sve, što imamo od Jekićevog nalaza Razumljivo, da njegovi nalazi a niti njegova determiinacija nisu defimitivni, pa će tek kasnij-a istraživanja donijeti više svijetla u njegov opis, U toku jeseni 1947, izvršio je kustos-pomoćnik botaničkog odjeljenja otsjeka za kriptogame u prirodoslovnom muzeju u Beogradu Vojtjeh L i n d t n e r, koji je već u ovoj raspravi spomenut, ponovna istraživanja " Revija »Delo« za 11897, god, knjiga 13., str. 138—^l!40´. i prvi kongres srpskih lekara i prirodnjaka u Beogradu 1904, god, knjiga druga. Tekstovi md nisu poznatii. — 36 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 39 <-- 39 --> PDF |
n dunavskom bazenu (Srijem, Šumaidija, Vojvodina) ali ovaj put sa sabiračima i njihovim psima tartufarima iz Istre, Istraženi su predjeli: a) državno dobro Rogot kod Lapova, b) brdo Koviljača, poznato još iz vremena istraživanja prof. St. Jakšića, c] kraj kod Obrenovca oko Koluibare, d) desna obala rijeke Ta-miš kod Pančeva, e) živi pijesak kod Deliblata, f) okolina Morovića kod Sida u Srijemu. Odmah treba napomenuti, da ova godina nije bila prikladna za traženje tartufa, jer je u tim krajevima vladala neobična suša. Ipak su istraživači našli dvije vrste podzemnih gljiva, i to T u b e r b r u m a 1 e samo u Pančevu a drugdje jedino Tuber magnatum t. j. istu vrstu kao i u Istri. U Rogotu je za kratko vrijeme na´terenu između sela Batočine, podnožja okolnih brda i rijeke Morave sakupljeno 18 komada. Kod Kra^ ujevca su pretiaženi predjeli Šumarice ali s niegativnim rezultatom. Bez uspjeha su bila traganja i na Koviiljači i njezinoji okolini čak do Brestovca, .što je i razumljivo, jer je šuma iz vremena kralja Milana davno iskrčena i ostala samo golet. Negativni su rezultati bili i kod Obrenovcca. U Pančevu je pronađena vrsta brumvale preko puta pristaništa. U Deliblatu- Dolina je doduše zapaženo, da su svinje minule ijeseni rovale po tlu bagremiove sastojiine, ali nalaza nije bilo. Tu treba odmah naglasiti, da delitlatsko pješčano tlo nije sposobno za crne tartufe ali može biti vrlo podesno za koju drugu vrstu podzemnih gljiva, napose za Tube r albu m (Chiromyces maeandTiformis), koji je Lindtner već tamo bio pronašao (okolina >Devo;ačkog bunara«). Kod Morovića su pregledani kompleksi Vranjak, Blata, Neprečava, Stara Neprečava, Smoigva II i Stara Smogva 1, sve sastojine hrasta lužnjaka. Ustanovljeno je, da u morovićskim šumama ima bijelih tartufa, nalazi su svuda bili pozitivni, jiedino je kod traženja smetala velika suša, pa bi u povoljnim klimatskim prilikama bili rezultati daleko bolji. U većini su se slučajeva nalazili gomolji tartufa u dubini od 20—30 cm. Veličine su im bile raznolike, najmanji je primjerak vrste Tuber magnatum bio veličine lješnjaka a najveći s promjerom preko 10 cm. Prosječno im je promjer iznosio 4—5 cm. U slučaju kišne jeseni našli bi se sigurno mnogo veći komadi. VI Ovime bih zaključio svoju raspravu o našim tartufima i njiihovim nalazištima. Sabravši sve u jedno, možemo reći, da u Podunavlj u svakako ima bijelog tartufa, pa bi se eksploataciji moglo pristupiti čim prije uz jedini uslov, da se nabave dresirani psi i provedu sistematska traženja na zemljištima opisanih indikacija. Da li je u tom pravcu iza Lindtnerovih nalaza što već poduzimano, nije mi poznato. Što se tiče Istre , naikon svog povratka u Zagreb, nisam više bio u mogućnosti, da pratim daljnji razvoj eksploatacija. Mišljenja sam, da će ova gljiva svakako pospješiti u Istri razvitak jedne nove industtrije. Alu- vialni su tereni, koji su do sada istraženi, tek neznatni dio velikih prostora 37 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1950 str. 40 <-- 40 --> PDF |
eocenske Istre, koji bi mogli doći u obzir. Nije što više isključeno, da će se moći iskorištavati i jedan dio bregovitih zemljišta. Stoga će se morati što prije provesti kompleksna istraživanja pojedinih predjela i izvršiti analize na sadržaju kalcija za razna tartufarska staništa i napokon pobliže ispitati uvjete rasta simbionata. Opravdano očekujem, da ćemo u najskorije vrijeme bilježiti daleko veće rezultate nego sam ih ovdje mogao iznijeti. Koristi, koje možemo crpiti iz razumnog iskorištavanja bijelog tartufa, danas su vrlo male prema onima, koj´e bi nam davala jedna promišljena i dobro organizirana tartufikultura, . Manje je vjerojatno, da bii se jedan dio istarskog tartufa plasirao unutar zemlje, jer ovakova hrana nije u našem svijetu ni poznata ni udomaćena. Tartuf će i nadalje´ ostati jedan od rijetkih istarskih proizvoda, koji će se i u doglednoij budućnosti plasirati u inostranstvu. U tom će se pravcu moirati usmjeriti i čitav posao oko njegovog sabiranja, sortiranja, konzerviranja i otpreme. Trebat će provesti organiziranje radniika-sabirača, koji dobro poznaju gljivu, njezine kvalitete i način vađenja. Treba urediti prikladne prostorije za sortiranje, vaganje i daljnju obradu gljive a vodstvo poslova povjeriti okretnom poslovođi, koji poznaje stanje tržišta i vlada stranim jezicima. Nužno je svaku ovakovu manipulaciju opskrbiti strojevima za konzerviranje, nabaviti veći broj pletenih košara i jurte za pokrivanje. Kod svega toga treba nabaviti i brza prometna sretstva, koja će za vrijeme sezone svaki čas stajati na raspoloženju za otpremu na tržište. Sve su to izdaci, ali su i koristi sigurne. XOS TRUFFIiS L´auter cxpose les niOiins ct les caraicteri´stiques des chaimp^gncins souiterraiins trouves j´Uisqu´a prescnt en Yoviigos]aviie: il anailvse les coimdiit´ioms de leur developpement aiussi bien que les iinifluences pedologiiques et cliimat.iques. 11 coriisaore une nttentTon spćciaile a Tespcce Tuber miagoiatuim Pico, a la itruiffe blamchc du Piicimoint qui! a ćtć decouverte en 1930 en Istrie et en 1947 dans les plaines danubiennes. Les trouvaiiUes essentielles an Tstrie so.nt jijsqu´a presenit: les cnvinons de Buzet, la foref domainiiaile de MotoViUin, et dians la plan´he danubien;nc pres de Rogota, a´ux enviirons de la M-^irava et noin lo-im de Morovijć dans le Srijem. Le developipemont de ia truiffe bla.nche du Piernont se rapporte aiux terrains ai^giineux — oalcaires eointeinanit assiez de eal´ceum 30i—60%. Les sucees de la recolte depenid de l´abomdance dos preeilpitations, uin ©te pluviiieux auiss.i bien gu´um auitomne froid Siont; deciiSiJfe, mais la presence de certaiines especes d´arbres avec lesquelis les truffes vivent en associatiiiOin si,mibi()ti:ques est a desirer. Ces especes d´arbres cont: le chene, ie freme, le peuplier, Ic saule, la nois´etite. le hetre et le( sapin. Pour le moment la cuei.llcttc des truffes ne se fait qu´en Istrie et en l´aiide de chiens dresses aiu cours de sptembre jiusqu´en dcceimbre. Les truffes sont Ii"Virees a la coinisuimmiatiioin, soiiit fraiches soiiti en conserve. Les truiffes blanches. les plus esitiilmees soint eelles de Motovun en Istrie. L´auteur depeiint la man´-erc dont oii se sert dans les usines de conservation de truiftfes, Avant la guerrc, la proiđuctiion annuelles des truffes en Istrie montai´t a l´OO qui:ntaux envlron. Dans les autres contrćes ´de lai Vuoigoslavie on ne recueille pas de truffes, car des recherches systeim(atiques non-t pas encoTe ete faites. II est a supposer que certalimes contrćes en Vougoslavic possedent de gra-rades superficies de cet iimportaiit champignon souterraini. 38 |