DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1949 str. 8 <-- 8 --> PDF |
značaja je za šumarsku praksu i ono dolazi do izražaja kod gospodarenja, izbora vrste drveća, pošumljavanja, proreda, uvođenja novih stranih vrsta drveća i t. d. Poznato je da su ljudi, prilazeći šumi kao gospodarskom objektu, težili da stvore predodžbu o međusobnom odnosu stabala u sastojini. Njegovanje šuma tražilo je da se bude nacistu sa svakim stablom u sastojini, da se znade njegov položaj i da se dadu praktična uputstva za proredivanje sastojina. Kako ističe De Phillippis (1947) (3), grupiranje samo po promjerima ili po visinama ne bi dalo biološki prikaz sastojinske strukture. Da bi se za to moglo pratiti razvoj krošnje debla, položaja stabla prema ostalim u sastojini, potrebno je bilo prići klasificiranju stabala. Tokom vremena nastao je tako niz raznih klasifikacija stabala (od kojih velik dio ima tek historijsku vrijednost). Medu prvima javio se Seebach (1844). To je bilo najjednostavnije grupiranje u različite grupe stabala u bukovoj sastojini. Nakon 40 godina slijedila je Kraftova klasifikacija (6) (1884). Ona se je u praksi održala uglavnom sve do danas. Klasifikacije ostalih autora, što su kasnije slijedile, nisu uglavnom unosile bitno nova prema Kraftu. Kraft je u sastojini vidio dvije grupe stabala: jednu u vladajućem a drugu u potisnutom razredu. Po položaju u vladajućem razredu kao i po razvoju krošanja, stabla mogu biti predominantna, dominantna i kodominantna. U potisnutom razredu razlikovao je Kraft još dvije klase stabala. Nakon Kraftove slijedile su i druge klasifikacije: Heckova (1898), danska (1896), klasifikacija njem. pokusnih stanica (1901) i dr. Za razne vrste borova dali su klasifikacije neki američki autori: Dunning (1928), Keen (1936) (5) za Pinus ponderosa, Taylor (1937) za Pinus contorta, a prije toga Society of American Foresters (1917). Tako na pr. Keen provodi klasifikaciju po starosti i veličini krošnje, a svaki taj faktor dijeli dalje na 4 stepena, tako da u sastojini razlikuje 16 klasa stabala. Takve komplicirane klasifikacije dolaze u obzir više za naučna istraživanja nego za praktični rad. Slično je tako i sa Schotte-ovom (1912) klasifikacijom kad i s nekim drugima. Od domaćih radova spominjemo klasifikaciju stabala na vrijednosne razrede prof. Dr. Petračića (1931) (10), a od novijih evropskih klasifikacije Jedlinskog i Grochowskog, Schädelina (1931), de Phillippisa (1947) (3). Prilog tom problemu nalazimo i kod ruskih, odnosno sovjetskih autora. Tako je poznat rad Gordjagina o determinantama (1901) rad Pačoskog o komponentama (1910), Visockog o prevalidama (1915), Sukačeva o determinantama i edifikatorima (1931), Sokolova (1947) (13) i Danilova (1949) (2). Te klasifikacije definiraju određene fitosocijalne tipove u sastojini, koji po riječima Sukačeva treba da nam pruže jasnu sliku o zajednici ne samo kakova je ona danas, nego i da nam ukazu na put njenog razvoja u budućnosti. Premda se Kraftovoj klasifikaciji ne može osporavati historijska vrijednost i praktična korist do danas, ipak je ona tek nepotpuna, slika o zbivanjima u šumskoj zajednici. U novije vrijeme vršeni su pokušaji da se stvore predodžbe, koje će biti bolji izraz dinamike razvoja sastojine. 326 |