DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1949 str. 16 <-- 16 --> PDF |
At the biological classification of the trees the question of the shape and of the quality of the tree there is of no primar importance. Here is the fundamental thing — the crwon. At the mighty differences at the stand it must be estimated still that limited quantity of the light, resp, of the light (dynamic) surfase of the crown, which is still able to assure (procure) the avancement at the developement. It means to determinate that grade of the covering of the crown by the neighboring trees, which will not be, more" a barrier for a tree to could forward into a higher class, to be able to vegetate successful. From this reason starting, the classification of the trees could get up at this way: I. class — the trees with entirely free crowns or in greatest part free crowns, which enjoy much of direct light. II. class — trees, the crowns of its are partly protected by the higher trees, but which have still their crowns sufficient lighted (dynamic surface). III. class — trees with protected crowns, which vegetate only a little and which keep back, but which are in part not able to free the crown for the cultivation of better neighbouring trees. IV. class — trees with the protected crown which us not able to be deliberate for the further cultivation, but are necessary for the cultivation of neighboringing trees of better quality. V. class — ill trees and unable for cultivation in all classes. At the trying of such a classification on cannot look at this or at that region, and the Hand is not to be divided stiff to dominating and subordinated part, too, Here must be adviced to the estimation at every tree separately, to the typs and state of development corresponding. Ing A. Panov — Sarajevo NAČELNA RAZMATRANJA O FRUKTIFIKACIJI ŠUMSKOG DRVEĆA I. Za planiranje proizvodnje bilo kojeg proizvoda šume treba znati početak prirodnog proizvodnog procesa, njegovo trajanje i periodicitet i Kad je prošle godine jednoj našoj naučno-istraživačkoj ustanovi stavljeno u zadatak da prouči mogućnost, uslove i rentabilitet proizvodnje masnoće iz sjemena šumskog drveća i grmlja, mnoge je iznenadila činjenica — dotada nekako zatajivana, ne.slicana — da naša šumarska praksa faktično ne raspolaže ni sa jednim konkretnim podatkom za uspješno i brzo rješenje toga problema. Ne raspolaže ni sa podacima o sjemenim godinama, t, j , godinama potpunog uroda, ni o periodicitetu delimičnog uroda, ni o intenzitetu toga djelomičnog uroda uzeto procentualno u omjeru prema potpunom urodu sjemena. Stručnjaci nešumari možda su prvi puta došli u priliku, da konstatuju da jugoslavensko šumarstvo ne samo što nema tih podataka za nijednu domaću vrstu šumskog drveća, nego se decenijama služi tabelama, brojkama i šablonom drugih zemalja, čiji klimatski, edafski, ekološki, fitogeografski i fitocenološki uslovi ni izdaleka nisu slični a kamo li identični sa našim. Za najrasprostranjenije domaće šumske vrste šumari nisu umjeli dati konciznu šemu za približnu bar orijentaciju: u jednom određenom vremenskom razdoblju dotična vrsta obilni će uroditi zdravim sjemenom toliko i toliko puta a u međuvremenu, t. j . između ta dva uroda, moći će se od iste očekivati djelimični urodi sa frekvencijom tolikom i tolikom i intezintetom tolikim i tolikim. 334 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1949 str. 17 <-- 17 --> PDF |
Sasvim je razumljivo da bez ovog osnovnog znanja nemoguće je pristupiti realnom planiranju, jer su podaci o plodnosti vrste osnovni elementi na koje se tek nadovezuju: troškovi i racionalizacija sakupljanja, određivanje sastojjina i dopustivih udaljenosti (jer kod potpunog uroda eventualno bi došli u obzir i udaljeni, manje pristupačni predjeli), organizacija otkupa, način otpreme, čuvanje, čišćenje sjemena kao sve ostalo što se odnosi na prve faze konkretnog naučno-istraživačkog rada. Bez svega toga podaci će uvijek biti i ostati krnji čak i uz pretpostavku da se slijedeće faze rada u tom sektoru, sam tehnološki proces, racionalizacija ndustrijske prerade i t. d. mogu odvijati potpuno izolovano i neovisno od pomenutih prvih faza. Mi međutim znamo, da su i te slijedeće faze povezane sa prvim jer često prema godini i urodu varira hemijski sastav, sadržaj traženih komponenta a to možda uslovljuje drugu tehniku, neznatne ali bitne korekcije, izmjene u aparaturi samoj ili u pomoćnim napravama. Gornji sam primjer naveo i na njemu sam se malo više zadržao ne zato, šao ga smatram tipičnim i čestim, nego sa namjerom da pokažem kako se nedostatak pouzdanih podataka iz te oblasti može osjetiti čak tamo gdje se najmanje nadamo. A šta ćemo tek reći za našu mladu sjemenarsku službu koja će u izvjesnim stvarima lutati bez kompasa sve dotle, dok naučno-istraživačke ustanove sa tom granom privrede ne pristupe konačnom prečišćavanju mnogih nejasnih ili pogrješno postavljenih momenata. Uostalom, sve što sam rekao u ovom malom uvodu rezultira iz svima dobro poznata činjenice da za planiranje proizvodnje bilo kojeg artikla (pa i ploda u šumi) treba znati početak prirodnog proizvodnog procesa, njegovu trajnost, učestalost i -— bar približno — potencijal. Ovo je tim potrebnije što, kako je nedavno istakao drug iing. Potočić, biološkim procesima proizvodnje za razliku od tipičnih industrijsko-tehnoloških procesa za sada još ni izdaleka »ne vladamo suvereno«. Ali tim manje smijenio dozvoliti, da se unosi stihija u ovaj sektor planiranja. IL Naša praksa osjetila je davno negativnu stranu kopiranja tuđih obrazaca kod utvrđivanja početka i periodiciteta plodnosti Bilo bi svakako nepravilno povući iz toga zaključak da šumari Jugoslavije nisu ništa učinili da dođu do vjernijih, pouzdanijih podataka, ali je prijašnji ekonomski i politički okvir jugoslavenskog šumarstva tako duboko potisnuo u pozadinu, sve što nije bilo u nieposrednom interesu domaćeg i stranog, krupnog i sitnog kapitala angažovanog u šumskoj produkciji da o nekakvom sistematskom radu nije moglo biti ni govora. U ostalom šumari nisu bili osamljeni u toj svojoj nevolji. Drug ing. Vučinić na jednom predavanju održanom u Sarajevskog sekciju agronoma DIT-a naveo je nekoliko primjera ropskog kopiranja njemačkih podataka koji se odnose na bionomiju gubara. Takvi su podaci u stanju odvesti istraživača na stranputicu mjesto toga da mu budu pomoć i putokaz. Jasno, da naša mlada šumarska naučno-istraživačka služba u nepreglednom moru problema ko§i čekaju na riješenje mije mogla izostaviti problem ispitivanja plodomosnosti domaćih vrsta šumskog drveća i to 1) u po 335 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1949 str. 18 <-- 18 --> PDF |
gledu početka rađanja sjemenom t. j . nastupa t. zv. fiziološke zrelosti i 2) u pogledu periododiciteta t. j . odmjene sjemenih i nesjemenih godina odnosno u pogledu odmjene godina potpunog i nepotpunog (djelimičnog) uroda, u koliko takvo alternativno plodonošenje ima mjesto. Čisto-praktičnom stranom problema bavio sam se i ja možda fragmetarno i nesistematski ali prilično kontinuirano i dosljedno naročito što se tiče naših glavnih, odnosno češćih u šumi, vrsta drveća: smrče, bora, hrasta, graba, jasena, lipe, javora a od drugih (u Bosni neautohtonih) vrsta: ariša i bagrena. Moja su se opažanja više odnosila na utvrđivanje početne fiziološke zrelosti pamenutih´ vrsta jer je kod tih podataka naročito upadljiv nesklad, nepodudaranje između stranih njemačkih (a zvanično i navodno »naših«) tabela na jednoj strani i onog stanja s kojim smo se sretali prigodom naših terenskih naročito taksacionih radova na drugoj strani. Treba samo zamisliti položaj mladog taksatora predratne Jugoslavije koji konstatuje u 40-godišnjoj borovoj šumi 15-godišnji prirodni podmladak i muku muči kako će dovesti u sklad tu činjenicu, sa podacima knjižice u koju s vremenom na vrijeme zaviri, da osvježi svoje zvanje: »Obje vrste (t. j . crni i bijeli bor) poeimaju rađati između 40 i 60 godina a na osamu i prije«. Još gore ako na podmladak nabasa u sastojim 30-gođina staroj (a to se isto može desiti). Ali još gore kada mladi taksator ne nabasa na nikakav podmladak u 30- ili 40-godišnjoj sastojim iako to ne znači da ta sastojina ne rađa. Mnogo drugih momenata specijalno kod bora onemogućuju prirodno pomlađivanje. U -domenu praktičnog šumarstva spada da pronađe najracionalnije načine da se te zapreke uklone, ali se ne smije dešavati da kod inventarisanja i taksacije borovih šuma šumar, pošto nije našao podmladak a rukovodi se stranim ključem »40 do 60 godina«, utvrdi da je sastojina od 40 ili 45 godina fiziološki nezrela, što će dovesti do pogrješno utvrđenih smjernica gospodarenja budućeg uređajnog elaborata. To je samo jedan primjer ali nama i netreba više. Posve analogno važi i za problematiku periodiciteta plodonosnosti. Upotreba tadanjih zvaničnih t. j . za naše prilike netočnih podataka o periodicitetu rađanja sjemenom moglo se je također nepovoljno odraziti na tačnosti uređajnih elaborata, ali nije bilo od tolikog značaja za taksaciju koliko za podizanje i uzgoj šuma. Sve je to vodilo dezorijentaciji koja je možda i bila u izvjesnom skladu sa općim haotičkim stanjem neplanske kapitalističke prvrede, ali s kojom smo se teško mirili svi mi, odnosno naša nastojanja da nauku približimo praksi a našu praksu povežemo sa pravom naukom, naukom koja bazira na opažanju i eksperimentu a ne na jednostavnom kopiiramju sad ovih sad onih ali uvijek nama tuđih podataka i uzora, uputa i kalupa. .. Objektivne poteškoće u problematici proučavanja fiziološke zrelosti Treba međutim priznati da problem fruktifikacije šumskih biocenoza uopšte, a šumskog drveća i grmlja napose, problem utvrđivanja osnovnih elemenata kao i same skale podataka za pojedine vrste nipošto ne spada u lake probleme. Stoga šumari nijedne zemlje ne mogu se pohvaliti da su za čitavo svoje područje izradili i sredili brojke o početku rađanja sjemenom, periodicitetu sjemenih godina, o intenzitetu fruktifikacije za sve svoje 336 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1949 str. 19 <-- 19 --> PDF |
glavne šumske vrste, na svim staništima, u svim uzgojnim oblicima i u svim — ili makar u najtipičnijini — asocijacijama. Prirodno da to nismo mogli uraditi ni mi u uslovima predratne Jugoslavije. Naučno-istraživačke ustanove Njemačke, Francuske, SSSR i SAD počele su tek nedavno posvećivati tom problemu svu pažnju koju zaslužuje. Naročito u vezi sa petnaestogodišnjim planom podizanja poljo-zaštitnih šumskih pruga u južnom djelu Evropske Rusije čitav taj poduhvat kao i planski rad na dobivanju ogromnih količina potrebnog za to sjemena mora da se oslanja na apsolutno pouzdane podatke sređene po godinama, lokalitetima i t. d. Početak tih istraživanja vezan je na imena Dokučajeva, Visockog i njihovih saradnika t. j . datira iz prvih godina 20 vjieka. U Njemačkoj još 1895 godne A. Švapah objelodanio je svoje djelo »Die Samenprodukcion der wichtigsten Wadholzarten An Preussen« kao rezultat svojih kontinuiranih dvadesetogodišnjih opažanja na 9 šumskih vrsta. Pruske zemaljske i njemačke opštenarodne naučno-istraživačke usta*nove nastavile su pionirski rad toga naučenjaka, ali podloga koju je dao Švapah bila je toliko solidna, da još i sada uz vrlo neznatne korekcije važe za istočnu Prusku (sada Kalinovogradsku oblast), zatim za cio Brandenburg, d´o zapadne Pruske i za područje Danciga (sada sjeverozapadna Poljska) u cijelosti podaci utvrđeni prije pola stoljeća. Istina i kod nas još iz toga doba datiraju pokušaji da se tačno utvrdi periodicitet »žirorodnih godina« i provede »izpiitnik muževne dobi za proizvadanje ploda«, ali, kao što nam sam naziv svjedoči, ta se istraživanja odnosila na objekte za koje je bilo u prvom redu zainteresovano stočarstvo pa, kako nam se čini, u tu svrhu se i pređuzimala. Nije ni sada bez interesa pročitati opsežnu raspravu Mije Radoševića »Procjena šumskog ploda«. Moramo samo naglasiti da za sve te podatke i pokušaje dugujemo anahronističkoj činjenici: u to doba kod nas igrali su žir i paša još uvijek prvenstvenu ulogu, iako su bili teoretski degradiram na nivo »sporednih šumskih proizvoda«. Kroz takvu fazu — samo svakako ranije — prošlo je i šumarstvo Srednje Evrope. Kad bi se prekopalo po arhivima njemačkih prirodopisnih, popularnih i stručnih časopisa i hronika, naišlo bi se na tačne podatke o sjemeimm godinama hrasta i bukve onako isto kao što se u Rajnskoj provinciji tačno znaju stoljeća unazad rodne godine vinove loze. Naročito su se opažale i bilježile potpune sjemene godine (Vollmast). Dengler u svom dijelu Waldbau auf oecologischen. Grundlagen navodi slijedeće godine za Sjevernu Njemačku: 1) za bukvicu (potpuni urod): 1800, 1811, 1834, 1847, 1853, 1858, 1869, 1877, 1884, 1888, 1890. 2) Za hrast: 1811, 1822, 1825, 1829, 1840, 1842, 1850, 1857, 1874, 1878, 1881, 1892, 1893. Intervnal između 1857 do 1874 trebalo bi svakako popuniti sa 2 do 4 potpuna uroda: podaci su izostali zbog tadanjih prilika u Njemačkoj predbismarkovog i bismarkovog doba. Ne sumnjamo o putpunu tačnost tih podataka ali nipošto ne možemo ih smatrati mjerodavnim za naše prilike. Sasvim je razumljivo da nam, ruski podaci isto tako kao i njemački, mogu poslužiti samo orijentaciono. Iako u SSSR ima predjela čija se klima i ostali stojbinski elementi prilično podudaraju sa našima (na primjer Krim) ne smijemo ni te podatke uzimati nekritički. Isto važi za podatke o početnoj fiziološkoj zrelosti poje 337 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1949 str. 20 <-- 20 --> PDF |
dinih vrsta. Trajnom opomenom treba da nam posluži prosto neshvatljivačinjenica kako smo mogli godinama i decenijama unositi u naše priručnike i tabele onakve brojke kao što su na pr.: Vrst kada počne plodom rađati Hrast 70—80 Grab 35—4g Bagrem 20—25 Jasen 40—45 Joha 35—40 Jela 60—80 Sve su to brojke pozamljene iz podataka za sjevernu Njemačku osim graba čiji se podaci odnose na područje Srednje Njemačke, pa su za 5 godina niži od na pr. Hesovih. Da li mogu ti podaci odgovarah našim prilikama? Kao primjer uzmimo hrast. Hrast se nalazi kod nas u optimumu svoga prirodnog rasprostranjenja. Ta konstatacija važi za obje vrste roda Qurecus: za lužnjak asocijacija Querceto-Ostryetum-carpiniifolia. Još ćemo se vratiti na vezu i odnos koji postoji između ta dva faktora: plodonosnosti (fiziološke zrelosti i periodičnosti) ne jednoj strani optimalnog područja rasprostranjenja na drugoj strani. Ovdje bih htio samo naglasiti da jugoslavensko šumarstvo nije moralo čekati sugestije strane stručne literature koja izričito navodi podatke o plodnosti posavskih i podravskih hrastika. Evo što .... o tom Morozov. »Optimalni se uslovi za razvitak hrasta nalaze izvan Rusije a u njenim granicama on se nalazi u boljim uslovima u jugozapadnim oblastima .. . gdje bolji klimatski uslovi povišavaju njegovu plodnost. To veli Morozov na str. 92 svoje knjige »Biologija šumskih vrsta« i to u specijalnom djelu u poglavlju »hrast«, dok u opštem dijelu iste rasprave u poglavlju »Razmnožavanje šumskih vrsta« (str. 78 i 79) kaže da hrast u optimumu svog rasprostran jenja češće fruktificira, što dalje od optimuma to rjeđe a na granici prirodnog rasprostranjenja još rjeđe; na pr. u Slavoniji skoro svake godine, u nekim krajevima Južne Njemačke, gdje ima više toplitiie i vlage, svake 4—5 godine, u Voronješkoj oblasti po tačnim opažanjima Komakovskog prosječno svake 7 godine... a u hladnijem dijelu područja svoga rasprostranjenja svake 8—10 godine. Morozov dakle specijalno za hrast daje šumarskoj praksi seriju brojčanih podataka. Koliko god je metoda interpolacije nepouzdana u strogo biološkim naukama, mogli bi se ipak poslužiti tom metodom i orijentaciono utvrditi plodnosnost hrasta skoro za sva Evropska pdručja. Uzeli bi za Slavoniju periodicitet od dvije godine, za južnu Njemačku 4—5, za srednju Njemačku i Voronešku oblast 6—7 godina a na pr.: za Gorkovsku ili Ivanovsku oblast 9 godina. Među te podatke unijeli bi interpulacijom sve ostale koji odgovaraju raznim područjima. Međutim ni Morozov nema sličnih podataka za sve vrste, nego možda tek po koji podatak za ostale vrste i to u granicama evropske Rusije. Sasvim je dovoljno ako svaka država izradi podatke za svoje područje. Ni mi ne želimo da za nas neko radi, stoga pridržavamo sebi pravo, da se kritički osvrnemo na svaki podatak izrađeni za nas i umjesto nas. Ja se na pr. ne slažem sa Morozovjevim podacima o slavonskom hrastu, a više vjerujem 338 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1949 str. 21 <-- 21 --> PDF |
Smilaju, koji kaže ovo: »Unutar roka od 5 godina (roka predzabrane) hrast bezuslovno rodi 2 puta žirom« ali iza toga Smilaj dodaje da od ta dva uroda često bude samo jedan potpuni urod a drugi je djelomični. Ovo je tačno. Morozov izgleda smetnuo jie s uma da se i u Slavoniji događaju proljetni mrazovi nekad i dva proljeća uzastopce. Pravilnije bi bilo reci da optimalni uslovi hrasta lužnjaka (Slavonija) pružaju mu mogućnost redovne godišnje fruktifikacije, koja se ipak na ostvaruje zbog fenoloških deklinacija čiji je izvor izvan prirode same biljke. Pretpostavljam da je Morozov tako i miisliio, ali onaj koji se osloni na tekstuelni smisao rečenice može steći sasvim pogrješni sud o fenologiji i biologiji našeg hrasta. Tako smo eto i mi sitical pogrješne predodžbe o inp reduciranim vrstama, pa i o našim domaćim. Šta ćenio na pr. reći o bagremu koji navodno počinje rađati sjemenom u dvadesetoj .dvadeset i petoj ili čak i tridesetoj godini? Da li ste brojke tačne? Ja vjerujem da su apsolutno tačne. Ali za koje su područje tačne, a za koju nisu i ne mogu biti tačne? Na sjevernoj granici svoga prirodnog rasprostranjen ja u sjevernoj i sjeveroistočnoj Njemačkoj ne da bagrem ploda prije dvadeset druge do dvadeset treće godine, onako isto kao što bor u sjevernoj Finskoj počinje rađati u stotoj godini a rađa svake tridesete i četrdesete godine. Kao što ne moramo da se služimo finskim podacima za bor, isto tako nismo se morali služiti njemačkim podacima za bagrem kad je on kod nas u uslovima neusporedivo bližim svojoj postojbini nego li u Njemačkoj. Mi smo se međutim sa takvim podacima operisali. Ovo je bilö tim neshvatljivi je što je profesor Petračić još prije četvrt vijeka nama tadanjim svojim đacima skrenuo pažnju na jedan pouzdani putokaz za početnu fiziološku zrelost koja u pravilu nastupa nekoliko godina iza najvećeg prirasta u visinu a to zavisi od tla i kUme u kojoj šuma raste. Konkretno je profesor Petračić potvrdio početak fiziološke zrelosti za bagrem 6 godina i preporučivao nam je da i ostale brojke (t. j . brojke za druge drveće) uzimamo uvijek sa rezervom. Njegova je zasluga što smo najzad imali korigiranu (tri do pet puta smanjenu!) brojku za bagrem i jedan putokaz za kontrolu drugih brojki — podataka za druge vrste. Mogu reći da profesoru Petračiću najviše dugujem ako mi je uspjelo da pravilno postavim, problematski obuhvatim i možda doista, nešto doprinesem naučnom rješavanju pitanja plodoinošenja šumskog drveća na jugoslavenskom tlu i podneblju. Stari hrvatski šumari naročito oni iz Slavonije dobro su znali da hrast u S lanovi ji u optimumu svoga rasporstranjenja počinje rađati mnogo ranije nego* što nas upućuju njemački podaci. Rekli smo već da njihova opažanja u tom pogledu, naime tačnost tih opažanja razultira iz anahronizma: na pragu dvadesetoga vijeka žir se još mogao smatrati glavnim šumskim proizvodom. Evo što piše Mijo Radošević u već citiranom čilanku »Procjena šumsikog ploda« štampanom u Šumarskom listu god,:mie 1895: ». .. Tako će na pr. hrastove šume u dobro sklopu početi rađati na najboljem tlu u četrdesetoj godini a obilno rađanje prestat će u 400 godini«. Tako je to izlazilo po Radševićevom »izpitniku«. Šteta što ta ispitivanja nisu kasnije preispitana. Možda ne bi u tom slučaju ušle u naiše predratne šumarske priručnike brojke 70—80 godina koje važe za Hessovo tmurno Baltičko Primorje i za Rudzkijeve i Nesterovljeve dubrave srednje Volge. 339 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1949 str. 22 <-- 22 --> PDF |
s Uzeo sam sve gornje podatke kao podesan primjer i zornu ilustraciju kako su nam »naši« zvanični podaci bili u stvari »nenaši«, tuđi t. j . za naše prilike neupotrebljivi. Mislim da nije potreban daljnji komentar, u kakve bismo grješke upadali kad bi kod određivanja smjernica gospodarenja operisali sa pretpostavkqm stopostotne pouzdanosti zvaničnih tabela. Međutim ako za hrast, bagrem možda i bukvu, jelu ili bor praksa raspolagala sa empiričkim podacima koji su koliko-toKko korigirali takve i slične grješke, to za vrste, s kojima se jugoslavenski šumar sretao rjeđe, nedostajao mu je uvijek jedan od osnovnih putokaza za njegov rad na podizanju, gajenju, njege pa i eksploatacije üh vrsta. Sovjetska stručna literatura često ističe nedostatke metodike naučnoistraživačkog rada u kapitalističkim zemljama, čak u onima gdje taj rad ima svoju »storiju li tradiciju- Profii´istički pravac svakog poduhvata — pa i naučnog — posebna utilitaristička nota koja provejava kroz njega ne može a da se negativno ne odrazi na rezultatima. Trud, elan, samoprijegor pojedinaca nikada ne mogu donijeti pravog efekta u srazmjeru sa uloženim naporom i znanjem, dok ne postoji opšte, zajedničko, svima svojstveno uvjerenje o koristi i potrebi naučno-istraživačkog rada i dok to opšte uvjerenje ne dođe do ibražaja u samoj državnoj politici kako je to baš u cijelosti slučaj u SSSR, To je ono što nam je najviše nedostajalo za prijašnje Jugoslavije. Sada je naučno-istraživački rad podignut-na onu visinu koju zaslužuje. Jedina objektivna poteškoća koja još preostaje — nedostatak kadrova — ukloniće se brzo ako se na tom bude radilo sistematski. Pod naučnoistraživačkiim kadrovima podrazumijevamo ne samo rukovodstvo i tehničare, nego (i još više!) ono selekcionirano radništvo na koje se izvršilac radova može apsolutno pouzdati. Ko nije radio na naučno-istraživačkom sektoru taj bi si teško moigao pretstaviti koliki je udio radnika u pravilno postavljenom, dobro izvedenom ogledu i u konačnom, rezultatu toga ogleda. Dok se ne odgoji radnički kadar u pravcu koji će isključiti svaku sumnju o nehatu, nemaru, nesavjesnom odnosu prema zaduženjima i zadatku, rezultat nas nikada neće u cijelosti zadovoljiti. Sjemenska služba koja je po karakteru svome operativna, u suštini je svojoj čisto naučno-istraživačka. Radnik koji će se u njoj zaposliti treba da bude nagrađen po višim stavkama nego što to iziskuju i propisuju dosadamji šabloni. IV.Načelne smjernice i metodologija obrade teme kreće se u okviru proučavanja isključivo zdravi h biocenoza Prije no što pređem sa opšteg na specijalni dio ove rasprave t. j . na utvrđivanje podataka za fiziološku zrelost i učestalost rađanja plodom kod pojedinih vrsta našeg domaćeg šumskog drveća nama pretstoji jedan opsežan rad na utvrđivanju nekih načelnih momenata opšte metodologije šumarskog naučno-istraživačkog rada a prije svega prečistiti neke pojmove koji su dobro poznati svakom šumaru ali koji bi u svijetlosti ovoga zamašnog i mnogostranog problema mogli dobiti jednu posebnu boju, jedan poseban karakter. Prvo ćemo se osvrnuti na pojam fiziološke zrelosti. Poznato je da fiziološka zrelost svake mnogodišnje biljke, t. j . starost u kojoj biljka prvi put rodi plodnim sjemenom ovisi o čitavom nizu momenata, ali sva se ona 340 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1949 str. 23 <-- 23 --> PDF |
mogu svesti na dva osnovna: 1) priroda same biljke dakle skup svih onih svojstava koje je individum baštinio od svih svojih prethodnih generacija dakle biljna vrsta, a vrlo često i varijeteta, podvrsta odlika i 2) normalni uislovi asimilacije te biljke, shvaćajući asimilaciju u najširem mičurinskom smlislu. a pod normalnim uslovima, podrazumijevajući uslove kop se ne razlikuju mnogo od onih koju priroda dotične vrste traži. Iako je utjecaij svih drugih faktora bio biotskih, antropogenih, fitopaloloških i t. d. od velikog značenja, oni počinju igrati odlučujuću ulogu tek od momeaia većegtrajnog poremećenja normalne dinamike biocenoze. Hoću ovim da naglasim da je predmet ove rasprave iznošenje i komparacija podataka o nastupu fiziološke zrelosti zdravih sastojina i zdravih stabala. Ovamo ne spadaju ispitivanje studije.u pravcu, koliko uplivišu patološke pojave, negativan utjecaj čovjeka njegovog stalnog pratioca stoke, a također upliv naročito nepovoljnih stanišnih prilika na ubrzanije odnosno usporenje početne fruktifikacije ili na učestalost sjemenih godina. .... Upravo~*je interesantno i značajno kako ni u ovom načelnom pitanju nisu se mogli složiti šumarski stručnjaci kroz ovo poldrug stoljeća od kako su drvo i šuma objekat odnosno domena egzaktnih nauka, zapravo objekat kompleksa različitih nauka. Približno je utvrđeno i može se smatrati dokazanim da stabla iscrpljena napadom biljnih i animalnih parazita više puta se odlikuju naročito ranom fiziološkom zrelošću. Prijašnja metafizička teološka shvaćanja u biologiji vidjela su u toj činjenici rudku posebnu svrsishodnost, odraz opšteg prirodnog načela. Bolesna stabla, stabla čiji je život ugrožen, čiji je dalji opstanak doveden u pitanje »nastoje«, »žure se« da osiguraju sebi potomstvo. Međutim, mnogi šumari idu još jedan korak dalje i tvrde da ne samo bolesna stabla, nego općenito sva stabla na izrazito lošem staništu na´kojem nemaju izgleda da će navršiti normalnu za dotičnu vrstu stvarnost, počinju sa fruftifikacijom ranije nego iste vrste na prosječno normalno, dobrom staništu. Pošto raspolažem sa izvjesnim brojem podataka iz vlastitih opažanja u šumama Bosanske Krajine to ću tom — također važnom — pitanju posvetiti poseban članak. Na ovom mjestu želim samo podvući da ova moja sadašnja rasprava, ne odnosi na izuzetno loše ili čak bolesne prilike, onako isto kao što se ne odnosi na izuzetno povoljne i time samim također neprirodne uslove rastenja (teorija i metodika »ekspresn´h šuma«); ona se odnosi samo na sastojine normalnih ekoloških prilika. Zato i u samu metodiku moga rada spadalo je prethodno utvrdi vani e zdravstvenog stanja objekata moijih opažanja, a tek poslije toga pristupalo se je centralnom problemu. Nisu tražene niti uzimane elite, a svakako se izbjegavalo i rad u očito bolesnim ili lošim sastojinama nego se je operisalo sa normalnim, prosječno zdravim sastojinama. Ovo je prvo. a o/O V. Načelne smjernice i metodologija: sklop, obrast i snresa u svjetlosti , tematike o sjemenim sastojinama i njihovoj frukt´fikaciji Drugo: treba prečistiti šta ćemo smatrati pod pojmovima i izrazima »stabla u šumi«, »sklopljena sastojina«, »rubna stabla«, »stabla na samo« (»soliteri«) sve to primjenjeno na problem koji nas mteresuje. Općenito se 341 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1949 str. 24 <-- 24 --> PDF |
može naći u skoro svim udžbenicima i priručnicima koji tretiraju tu materiju da stabla u šumi počinju rađati 10—20 godina kasnje. Prema nekim autorima ta razlika iznosi 20—30 godina. Nema podataka za pojedine vrste. Upliv gustoće, sklopa svakako je najveći O´d svih faktora i uzroka koji uslovljuju takvo zakašnjenje. Stoga se može pretpostaviti da je taj upliv sam po sebi, t. j . upliv samo jednog tog faktora dovoljan za varijacije 10 do 20 odnosno 20—30 godina. Drugim riječima rečeno: i hrast, i breza, i bukva, i jela, i bor zakašnjavaju u svojoj fiziološkoj zrelosti nekad 10 a nekad 20 godina (odnosno nekad 20 a nekad 30 godina) već prema tome kolika je gustoća njihovih sastojina. Prema tome gornju konstataciju ne bismo mogli tumačiti da na pr. za hrast važi razlika od 10 godina a za bukvu razlika od 20 godina ili možda obratno: za bukvu važi zakašnjenje od 10 a za hrast 20 godina. Iako nisam u tom pravcu vrši nikakva egzatna ispitivanja i na žalost ne raspolažern konkretnim brojčanim podacima koji bi prosuli više svijetla specijalno na taj problem, mogu ipak reći da sam primijetio kako pojedine vrste više, osjetljivije reagiraju na gušći sklop nego drugi i da tu ne igra ulogu da li je vrsta »zasjienupodnoseća ili »svijetlozahtijevajuća«. Kod čistih smrčevih sastojina konstatovao sam zakašnjenje od 25 godina i to kod iste gustoće (na oko bar) kao kod čistih jelovih sastojina u kojima sam registrovao´ zakašnjenje od 20 godina. S druge strane u brezovoj šumi ustanovio sam da to zakašnjenje iznosi oko 10 godina a u sličnoj bukovoj oko 30. Kad bih sve i raspolagao sa brojnim i detaljnjim podacima, ustručavao bih se da poredam sve to u jednoj skali: breza, jela, smrča, bukva, a još manje bih smio da izađem pred javnost sa dogmatskih brojčanim podacima: za brezu kod prosječnog obrasta 0.6 do do 0.7 razlika je 10 godina za jelu 20 (kod istog obrasta), za smrču (iisti obrast) 25 godina i t. d. Teškoću ustanovljenja nekih krutih šablona i nepomičnih granica povećava još i činjenica da u prirodi ima relativno neznatan broj vrsta koje čine (zapravo koje su kadre da čine) čiste sastojine a još manje ima drveća koje uvijek ili pretežno obrazuju takve stopostotne čiste sastojine u svim prilikama i područjima njihovog raprostran jenja. Jela se inače smatra vrstom sposobnom da čini čiste sastojine (velika i trajna sposobnost da izdrži zasjenu što isključuje skoro sve konkurente), a ipak prostranih čistih jelovih šuma nemamo mnogo. Međutim već neznatna primjesa smrče iz temelja mijenja sliku. U mješovitoj jelovo-smrčevoj šumi opažamo gdjekad da jiela fruktificira i ranije i češće nego smrča do nje koijia je iste visine i promjera. Iz toga se još ne mogu povlačiti nikakvi zaključci prvo zato što smrča treba manje vremena da naraste do tih dimenzija, znači da je u konkretnom slučaju mlađa od jele, a drugo što na jedan te isti sklop drugačije reagira jela a drugačije smrča. Ovo naročito važi za veliki t. j . potpuni obrast. Gustoća na koju će jela reagirati normalnim sniženjem plodonosnosti odnosno neznatnim produljenjem nastupa fiziološke zrelosti, može za smrču biti kritična, u nedogled otegnuti njezinu početnu fruktifikaciju. Stoga bi trebalo tačno pricizirati — u koliko to već nije učinjeno, a ja na to nigdje još nisam naišao — da se pod fruktifikačijom u sklopu podrazumijeva ra 342 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1949 str. 25 <-- 25 --> PDF |
danje sjemenom stabala gornje etaže sastavljene od jedinki iste botaničke vrste; tek kao izuzetak mogla bi se dopustiti primjesa do najviše 10% druge vrste. Što se tiče načina utvrđivanja istih podataka za vrste koje uopće ne formiraju čiste sastojine (a takvih vrsta, kako smo vidjeli, ima mnogo više nego onih prvih) poželjno je da sie za to odaberu sastojine u kojima je dotična vrsta primješana drugoj glavnoj, a da je ta glavna približno istih zahtjeva na svijetlost. U tom ćemo slučaju ukloniti glavni izvor mogućih pogrješaka, što ipak ne znači da smo uklonili sve. Samo umjetnim podizanjem čistih šuma od vrsta, koje inače naginju stvaranju mješovitih a ne, čistih sastojina, možemo potpuno sigurno utvrditi kada dotična vrsta rada sjemenom u sklopu, odnosno upoređivati tu brojku sa fruktifikacijom dotične vrste na osami, Metodski sam odabirao1 samo takve čiste (odnosno »najčišćije« što mogu biti) sastojine i mislim, da toj metodi dugujem znatno za točnost i sistematičnost mojih podataka koje ću iznijeti u specijalnom dijelu. Dakle skop t. j . gustoća i blizina krošanja jedinki iste botaničke vrste, stepen penetracije elemenata jedne krošnje u drugu susjednu najznačajniji činilac kod utvrđivanja diferencijacije fiziološke zrelosti kod dotičnih jedinki u eklopu. Naučna istraživanja kao i dugogodišnja praksa šumara u SSSR pokazala je da za sjemenske sastojine treba odabirati sastojine obrasta 0.6—0.7. Kod toga obrasta, a naročito uz prethodnu racionalnu njegu, stabla su najjednoličnije raspoređena u šumi, broj potisnutih jedinki sveden je na najmanju mjeru, skoro su sva sitablja dominantna i sudominantna. Prema Kraftovoj podjeli to bi bila stabla I, II i III razreda. Ogledi u hrastovim šumama (banjalučki srez) pokazaše da prednji obrast omogućuje kod potpunog uroda žira fruktifikaciju do 85% od ukupnog broja stabala fiziološki-zrele sastojine. Razumljivo je da i u takvim proređenim sastojinama urod žira pö pojedinom stablu jako varira. Za obrast 0.8—0.9 tek jedva trećina jedinki učestvuje u naplodenju površine dok kod potpunog obrasta stvar stoji ovako: Do 80 godina stabla pete i IV b klase nisu ni jednoć rodile žirom i kao da su osuđena na vječitu sterilnost;* stabla IVa klase nisu do 73 godine nijednoć rodila sjemenom, do 80 godina tek pojedinačno: najviše 10% od ukupnog broja tih stabala rodilo je žirom. Pošto je tih stabala gro, jasno je da urod dominantnih i predominantnih stabala ne može kompenzirati manjak. Možemo smatrati pravilom da je kod potpunog obrasta, zapravo već počev od obrasta 0.8, upliv sklopa na urod sjemena toliki, da je moguće raspravljati samo o urodu, periodicitetu, fiziološkoj zrelosti i t. d. jedino pretstavnikä vladajuće etaže, dominantnog sloja. Ako to pravilo usvojimo, ono će nam mnogo olakšati naš naučno-istraživački rad i samu izradu podataka i to sa potpuno određenom prihvatljivom tačnošću i za razne´visinske regin´e i zone. Za hrast na pr. mogli bi uzeti zone od 10O—300 metara nadmorske visine, zatim od 300—500 metara i najzad od 500—700 metara * Neophodno je nužno napomenuti da ne polazimo sa stanovišta da hrast normalno rađa tek u 80 godini nego onako kako su to pokazala moja opažanja: u 45´—50 godini. 343 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1949 str. 26 <-- 26 --> PDF |
nad morem. Daljnja diferencijacija ,nije potrebna. Pogotovo smatramo za. sada suvišnjim ravrstavanje po bonitetima prvo zato što je pojam boniteta dosta labilan a drugo što tom diferenciranju treba da prethodi jedan opsežan naučno-istraživački rad načelne prirode, definitivno prečišćivanje jednog pitanja koje davno čeka na svoje rješenje. 0 njemu ćemo u slijedećem poglavlju. VI. Načelne smjernice i metodologija: upliv ekstremno lošeg zemljišta eliminisan je iz ove rasprave; razlozi za to. Moramo najzad biti na čistu: da li pogoršanje boniteta vodi ubrzano fruktifikaciji ili obrnuto t. j . da na boljem bonitetu ranije nastupa fiziološka zrelost. Nama će biti dozvoljeno da se pozovemo na autoritet G. F. Morozova čije osnovne šeme, glavne premise i opšti zaključci nisu sada favorabl ü svijetlosti najnovijih pravaca u biologiji šuma ali kome niko ne poriče neobični dar opažanja i ogromnu erudiciju. Profesor Morozov kaže do slovno: »Vanjski uslovi mogu do određenih granica mijenjati unutrašnja svojstva vrsta drveća u pogledu ranije ili kasnije plcdonosnosti... u optimumu počinje drveće ranije rađati; na boljim zemljištima ranije nego na slabijim i t. d.« Slično mišljenje zastupao je Turski, od Njemaca Burkchard i Wolf, kod Francuza Perrain. Međutim čini nam se da je mnogo raširenije mišljenje da stabla na lošem bonitetu ranije rađaju sjemenom. Direktni ili.indirektni primjeri u prilog gornjoj tezi naći ćemo kod ....., Müncha, Englera. Kako nam se čim načelno je usvojila takvo mišljenje i naša Jugoslavenska šumarska nauka i praksa. Evo što kaže naš poznati stručnjak, dobar praktičar i poznavalac baš onih prilika u kojima sad mi pokušavamo da na osnovu skromnih, fragmetarnih i svakako nedovoljnih opažanja prečistimo pojedine momente. Inig. R. Sarnavka kaže u drugom dijelu Šumarskog priručnika doslovce ovo: »... Na lošijim tlima gdje se stabla polagano razvijaju pada početak fruktifikacije ranije nego na dobrim tlima, gdje se ... krepkije razvijaju« (str. 1043), Stari slavonski šumari još u doba kad nominalno-sporedni šumski proizvod »žir« tek je počeo gubiti svoju faktičnu primarnu ulogu t. j . ulogu de facto glavnog šumskog proizvoda, budnije, nego što to radismo mi sada, pratiti život »žirorodne« šume. Još 1895 godine Mijo Radošević pisao u »Šumarskom listu«. Svaka životinja ili bilina počne rađati tim prije iz sjemena uzgojena . .., dakle na najlošijoj stojbini najprije, ali i tim brže prestaje rađanje iste. Tako će na pr. hrastova šuma u dobrom sklopu početi rađati na najboljem tlu u 40 g., a obilno rađanje prestat će u 400 god., a ta ista vrst na najlošijem tlu rađat će već u 20 god. — slaborađajue, ali i prestat će u 200 god. 344 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1949 str. 27 <-- 27 --> PDF |
U svakom slučaju autor je malo pregonio. Zar jednostavnim pogoršanjem staništa u stanju smo stimulirati (i to 2 put!) nastup fiziološke zrelosti? Ako je to tako, onda zašto bi to važilo samo za hrast? Gdje su onda brojni Miičurinovi sljedbenici da iskoriste taj čudni prirodni zakon u svoje naučne svrhe? Ne, ne mislim polimizirati ni sa pokojnim Radoševićem ni sa mnogo starijim i iiskusniijliin od mene šumarima kalibra Ing. Sarnavke. Rekao sam već: to pitanje nije za nas ni izdaleko prečišćeno, a svak će se sa mnom složiti da ga treba prečistiti. Mi se vrlo nelagodno osjećamo kad drugovima nešumarima moramo odgovarati »okruglo pa na ćoše«: s jedne strane dobro tlo ubrzava rastenje, ubrzava razvjtak biljke, skraćuje faze i stadije koji ga približavaju osnovnom zadatku svakog živog bića, a s druge strane loše tlo kao stalni »memento mori« za dotičnu jedinku podstrekač je da se ranije počne brinuti za svoje potomstvo. Pa onda? Šta je konačno? Pospješava ili usporava? Zaista. »Okruglo je pa na ćoše«, a to ne smije biti u ni jednoj nauci pa ni u relativno tako mladoj kao što je šumarstvo- Bojim se da nisu možda autori i zagovornici lošega tla kao stimulansa fruktifikacija smetnuli s uma jednu činjenicu: sastojina na lošem zemljištu stvarno počinje rađati plodom u starosti kad su stabla po svojim dimenzijama 2 puta manja (tanja, manje kubature) nego što bi u toj starosti naraslo» drveće iste vrste na dobrom zemljištu. Međutim to nije isto što i »zrelost u starosti dva puta manjoj«. U bivšoj šumi Trapističkog samostana kod Banja Luke nalaze se jedna uz drugu 2 upravo idealna otsjeka za upoređivanje: Otsjek 2 b na vrlo slabom zemljištu i sa promjerom srednjeg stabla u doba inventarizacije oko 12 cm i Otsjek 2 d na dobrom zemljištu sa srednjim promjerom stabla iste starosti (60 god.) od 22 cm. Dok otsjek 2 d. redovno i obilno rađa sjemenom, otsjek 2 b. nije imao uroda žira nikako t. j . ni na jednom stablu sve do rata 1941 godine. Rat je prekinuo si´stematska opažanja ali koliko sam mogao primjetiti ni za vrijeme rata nije bilo uroda nego možda po koji izuzetni i osamljeni slučaj fniktifikacije hrasta uz čaistiniice i progaline. U oba slučaja radilo se je* o čistoj, jednodobnoj sastojim, vrste Quercus sessiliflera Sm., tako da smo mišljenja da ovaj primjer može poslužiti u prilog autorima koji tvrde: dobro zemljište pospješuje a loše usporava nastup fiziološke zrelosti. Mi se ponovno ograđujemo da ne pripadamo ni jednom ni drugom taboru sve dok se to jedamput ne pročisti: konačno i za uvijek. Na prečac i preko noći ne može se to pročistiti ali niko nas ne može uvjeriti da nas ne bi kontinuirani i uporni naučno-istraživački rad u tom pravcu u toku 5, 7, 10 godina izveo na čistac. Dok ne raspolažemo sa takvim besprekorno točnim podacima eleminisaćemo uopšte tlo kao faktor, a sva daljnja razmatranja odnosiće nam se na sastojine prvoga i drugoga stojbinskog boniteta, što je u ostalom logično jer se u sjemenarske svrhe inače odred;;u parcele na dobrom a nikako na lošem zemljištu. (Nastavit će se) 345 |