DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6-7/1949 str. 28 <-- 28 --> PDF |
ili mreže koju definiraju određene točke. Moderni redreseri omogućuju optičko mehaničko rješenje ovoga problema. Utjecaj brdovitosti terena na ispravnost projekcije pojedinih točaka kod metode pojedinačnih snimaka vidi se iz si. 2. Kod preslikavanja točke B vidimo da se ona projicira ne u točku B´ gdje je njena prava ortogonalna projekcija, koja se zapravo u geodetskim planovima traži, nego u B. Položajna pogreška Ar iznosi Ar = — r h gdje je Ah visinska razlika točke B od odabrane projekcione ravnine (vidi si.), h visina Hjeta aviona iznad te ravnine u momentu snimanja, a r horizontalna udaljenost točke B od optičke osi odnosno njenog probodišta sa projekcionom ravninom. Pogreška Ar to je veća što je veći nadirni otklon v, te što su veće visinske razlike u dotičnom području. U optičkoj osim nema pogreške Ar. Točka A u si. 2. preslikava se na pravo mjesto. Iz ovoga se vidi važan razlog izbjegavanju snimanja brdovitog terena metodom pojedinačnih snimaka. Za točnije radove tražit ćemo uvijek redresirane snimke t. j . takove koji su posebnim postupkom u redreserima prevedeni iz perspektive približno vertikalnog snimka u perspektivu strogo vertikalnog snimka. Ovako kopirani snimak predstavlja tzv. fotoplan . Za dobivanje geodetskih podataka (međe šuma, unutrašnje razdjeljenje, vodotoci, putevi itd.) možemo fotoplan koristiti direktno ili na temelju njega načiniti plan. Većinom će biti potrebno takav fotoplan terenskim geodetskim radovima nadopuniti. Sav potreban detalj na fotoplanu možemo izvući tušem, a prema potrebi sam fotografski sloj ukloniti posebnim kemikalijama (crvena sol). Moglo bi se i potreban detalj samo prebaciti na pauspapir. Neredresirani pojedinačni snimci mogu nam poslužiti kod manje točnih ih samo orijentacionih radova. Za šumarske svrhe kako u geodetskom tako i u taksacionom pogledu daleko su dragocjeniji stereoparovi . Sto nam mogu dati stereoparovi? Na temelju modela kojega nam oni daju možemo sa većom sigurnosti razlučiti područje šume od ostaloga te odrediti površine pojedinih kompleksa (po sovjetskim podacima sa točnošću * 1%). Raspoznavanje vrsti drveća treba da ide, bar u prvo vrijeme, paralelno sa kontrolnim indentificiranjem na terenu, odakle možemo dobiti oslonac za dešifriranje snimaka po vrstama drveća. Možda ćemo se morati za prvo vrijeme zadovoljiti u tom pogledu samo sa razlučivanjem crnogorice od bjelogorice, odnosno sa razlučivanjem gospodarski važnijih vrsta (jela i smreka, bor, bukva, hrast, grab). Visine stabala duž prosjeka, puteva, progalina, vodotoka i t. d. (t. j . na onim mjestima gdje se stereoskopski može vidjeti i podnožje kraj stabla i vrh stabla) možemo odrediti sa pogreškom do 1 m. Ovo naravno nakon izvjesnog uvježbavanja (nakon 1 do 2 mjeseca). Izbrajanje stabala vrši se za manje površine pa se odatle zaključuje na broj stabala cijelih sastojina. (Točnost ovakvog prebrojavanja prema njemačkim podacima ± 3%). Starost sastojina ne može se odrediti direktno nego samo indirektno na temelju srednje sastojinske visine, srednjeg sastojinskog promjera krošnje, što je lako na modelu mjeriti na potrebnom broju stabala, te stvarnog broja stabala. Ovo naravno samo u većim dobnim stepenicama (od po 20 i više godina). 218 |