DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1948 str. 45 <-- 45 --> PDF |
iz ležećih grana matičnog stabla. Autor je, osim na Harzu, Karpatima i Tatri cvaj fenomen zapazio i kod nas u Bosni. On naglašuje da to često znade biti jedina forma pomlađivanja na visinskoj granici drveća. U spomenutoj literaturi ujedno se daju i razna objašnjenja te pojave. Tako Moreillon misli da uzrok leži u oštećivanju bazalnih dijelova stabla po životinjama. Kako je ta pojava zapažena u gornjim regijama prirodnog rasprostranjenja smreke, to su neki autori (Kirchner i dr.) skloni mišljenju da uzroke ove pojave treba tražiti u pritisku snijega na stablo, u nadoknađivanju gubitka vrha matičnog stabla, u oštećivanju i t. d. Odgovor na to pitanje ostaje nepotpun, otkako se je zapazilo da na močvarnim, vlažnim tlima ta pojava dolazi i na zdravim i neoštećenim stablima. Mayr vidi uzrok uozljeđivanju ili oboljenju, kada dolazi do zastoja vode i rezervne hrane u granama, što uz povećano svjetlo i toplinu izaziva prekrivanje rane. Pri tome nastaju novi pupovi, iz kojih izraste izbo jak. Unutar širokog pojasa bukovih šuma u Gorskom Kotaru, na lokalno uvjetovanim terenima, razvijena je smreka, dosežući na Risnjaku svoju alpinsku granicu drveća kod kojih 1400 m nadm. visine. Najsuvislije sastojine smreke U tom području nalaze se na izloženim grebenima i vrtačama, gdje smreka znade zauzimati: znatne površine. U tim šumama zapazili smo pojavu vegetativnog pomlađivanja smreke zakorjenjivanjem donjih grana, koje su svojim jednim dijelom dospjele u tlo. To je u upadljivom opsegu zapaženo u vrtačama, u nadm. visini od oko 1200 m, u planinskom masivu Risnjaka. Fitocenoza smreke (sa nešto jele) tu je od prirode razbijenog sklopa (veća potreba na svjetlu i toplini, slabije tlo). Tlo je plitko, sa znatnim blokovima vapnenca, vrlo plitkog humusnog sloja. Stabla su dosezala visinu od 25 m, sa promjerom do 40 cm. Mlađa stabla nešto savijena pri dnu od snijega. Obilniji pridolazak nekih elemenata u nižim slojevima ukazivao je na suše tlo nego što je tlo hladnog i vlažnijeg Picetuma u dubljim vrtačama, odn. u nižim dijelovima vrtača. Prema snimci Prof. Dr. I. Horvata (koji nas je upozorio na taj fenomen), ti elementi bili su: Juniperus nana, Rosa pendulina, Calamagrostis var., Adenostyles glabra, Cyrsium erysithales, Valeriana tripteris, Cyclamen europaeum, Digitalis ambigua i dr. Smreka, kao vrsta koja podnosi dosta zasjene, ima gustu krošnju, čije donje grane često dosižu tlo. To se vidi napose na mlađim stablima, čije su grane bliže zemlji. Na starim stablima donje su se grane uglavnom već osušile i vide se tek njihovi ostaci, ali se i tu zapaža tendencija spuštanja i viših grana prema dolje, i nije teško naći da se i sa visine od 1.5 m spušta grana na zemlju, okomito, kao prelomljena i puže dalje po tlu. Na takvim mjestima (osim tamo gdje to sprječavaju blokovi kamenja) dolazi do mogućnosti, da taj dro grane dođe pod zemlju, jer se na njega naslaže sloj iglica, humusa i mahovina. Nakon nekoliko godina grana pušta korijenje i tako počinje prva faza vegetativnog razmnožavanja smreke. Iz dužine zakorjenjene grane, kao i po njenoj starosti, može se zaključiti da raste u dužinu (monopodijalno), kao i da je ona, zakorjenjujući se, dobivala nove impulse za rast. U kom pravcu se taj razvoj odvija, vidi se na starim primjercima smreka, gdje je iz takovih grana izlazilo po 2 i 3 izbojka, koji su se razvili u prava stabalca. Mjesta na grani u tlu, odakle su izrasla nova stabalca, često su znatno odebljala, dok je ostali dio grane ostao normalnih dimenzija. 323 |