DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1948 str. 43 <-- 43 --> PDF |
Nia osnovu stečenog iskustva, (prigodom prve primjene suzbijanja potkornjaka po opisanoj arsenovoj metodi, autor ocjenjuje tu metodu ovako: Svuda tamo, gdje je ta metoda bila ispravno provedena — postignut je dobar uspjeh. Potkornjaci su se ponovno pojavljivali tek u neznatnom broju i samo lokalno. Čim potkornjaci napadnu stabla, treba ih odmah posjeći i čitava poprskati. Prskanje se obavlja po suhom vremenu — mirna kiša, koja pada nakon prskan ja pospješuje pronicanje otrova kroz koru. Uspjeh zavisi i o jakosti upotrebljene arsenove rastopine. Osobito treba paziti da se raspršivač ne začepi. Zimi se arsenova metoda ne može primijeniti. Glavna mana arsenovog prskanja leži u opasnosti trovanja arsenom. Međutim, ta opasnost, uz povećani oprez radnika, potpuno iščezava. Ta metoda ima pred kontaktnim i mehaničkim metodama tu prednost, što je za njezinu provedbu potreban manji broj radnika. Po mišljenju autorovom upotreba kontaktnih otrova, kao što su DDT-preparati nosi sobom iste tehničke poteškoće kao mehanička borba povezana sa skidanjem i palenjem kore. Ipak autor u svom zaključku dopušta, da opisana arsenova metoda nije konačno i najbolje riješenje u iznalaženju najefikasnijeg načina borbe protiv kalamiteta potkornjaka pa vjeruje, da će uspjeti arsen zamijeniti takovim otrovnim kemičkim sredstvom, koje će biti po kralježnjake potpuno bezopasno. Upotrebu arsena kod suzbijanja potkornjaka u austrijskim šumama oštro je kritikovao Kurir, pa, radi naše što ispravnije orijentacije o tom i za nas vrlo važnom problemu, prikazat ću ujedno i tu Kurirovu kritiku, odštampanu u austrijskom stručnom listu »Allgemeine Forst und Holzwirtschaftliche Zeitung«, Wien, 1947., pod naslovom: »Suzbijanje potkornjaka u području St. Valentin i Amstetten«. U tom članku kaže Kurir o primjeni te metode ukratko ovo: Činjenica je, da se u Zaštiti šuma u Austriji, primjerno kod suzbijanja potkornjaka arsen i to u praksi, kod suzbijanja na velikim površinama, bez da su se prije toga proveli pokusi u laboratorijumu i slobodnom prostoru — iako se kalcijev arsenat do sada nikada nije upotrebljavao u velikoj praksi za suzbijanje potkornjaka. Počam od god. 1942. pripada arsen, kao sredstvo za suzbijanje štetnika u praksi na veliko — historiji, jer se, za sva živa bića jako otrovni arsen zamijenio sa puno-vrijednim kontaktnim otrovima. Onaj, koji još danas u modernoj zaštiti šuma za suzbijanje štetnika preporuča ili naređuje da se upotrebljava arsen — nije samo neprijatelj štetnih insekata, nego je istovremeno i neprijatelj divljači, ptica, riba, domaćih životinja, neprijatelj svih živih bića, jer je arsen za sve jako otrovan, te može uzrokovati smrt. Danas se u naprednim zemljama arsen više ne upotrebljava u borbi protiv štetnika. Letalna doza arsena za čovjeka je 0.06 g, dok već 0,01 g arsena može uzrokovati akutno otrovanje. Arsen ne mora doći u tijelo kroz usta (oralno), već može doći- i kroz kožu, koja ga resorbira. Ni u znanosti, a ni u praksi nije se arsen nikada upotrebljavao za suzbijanje potkornjaka. Onako, kako se on upotrebljava u prostoru St. Valentin— Amstetten, t. j . da se kora stabala poprska s kalcium arsenatorn — ne može djelovati smrtno na smrekovog pisara, jer on ne ždere koru, već ju samo probuši, da se može zadupsti u zonu kambija — o tom svjedoči izbačena bušotina. 321 |