DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1948 str. 34 <-- 34 --> PDF |
&L.$...... POLIRANJE DRVETA Mi ne b\ prilazili ovom stručnom pitanju, da ono nije ovih dana bilo izneseno pred široku nestručnu javnost. Povod tome da je pokrenuto pitanje poliranja drveta dala je knjiga »Stolarski priručnik«, koju je napisao Ivan Popp, nastavnik industrijske škole u Zagrebu, a izdao Nakladni Zavod Hrvatske. Zagrebački dnevnik »Vjesnik« od 22. septembra o. g. donio je opširamprikaz knjige i učinio niz zamjerki. Ne ulazeći u analizu učinjenih zamjerki, koje su uže stručne stolarske prirode, mi ćemo se zadržati samo na onoj, koja se odnosi na poliranje. Zadržat ćemo se na toj zamjerci iz razloga, jer je njom indirektno dodirnuta i naučna osnovica ovoga pitanja. Korisno je da se kratke ocjene stručnih knjiga donose i u dnevnicima. No mnogo je korisnije i važnije da se o stručnim pitanjima povede riječ u stručnim glasilima. Ovo posljednje neophodno je potrebno naročito u slučajevima, kad ni pravilno izlaganje ni potpuno razumijevanje nekoga stručnoga pitanja nije moguće bez poznavanja njegove naučne osnovice ili bar načina, kako nauka gleda na to pitanje. Kako je poznato, poliranje je vrlo stara tehnika obrađivanja površine kamena, metala, slonove kosti i drveta. Nas na ovome mjestu interesu je same poliranje drveta. Sa egipatskih reljefa vidljivo je, kako se u dalekoj davnini vršilo poliranje drveta (Knight-Wulpi, Veneers and Plywood). Tim načinom Egipćani su polirali daščice, koje su služile za intarzije. Takove sam radove vidio u zbirkama londonskog British Museuma. Cilj tehnike poliranja u prvome je redu estetske prirode: obrađene i vid» dostupne površine učiniti glatkima, sjajnima i uočljive teksture. Kod drveta dolazi u obzir još i zaštićivan je od atmosferske vlage, mehaničkih povreda i prljanja. . ne namjeravamo na ovome mjestu ulaziti u prikazivanje tehnike toga rada. Ona je opširno i stručno prikazana u knjizi Henč: »Politure i politiranje«. Nama je na umu samo izvjesna načelna razlika između stručnog gledišta stolarske prakse i naučnog gledišta tehnologije drveta. Stolarska praksa hoće da u poliranju vidi dvije u osnovi različite tehnike: mehaničko poliranje, koje da se primjenjuje samo za kamen i metal, i politiranje (poliranje šelakom), koje se primjenjuje samo za drvo. Naprotiv, nauka govori samo o jednoj tehnici, o poliranju. Poliranje drveta — kaže nauka — može da se vrši ili samo mehaničkim načinom ili uz pomoć tvari, kojima se zapunjaju pore drveta i njegova površina i presvlače tankim, tvrdim i prozirnim slojevima šelaka. U posljednjem slučaju nauka govori o poliranju šelakom (Kollmann 663). Zbog te razlike u gledanju moglo je doći do toga, da je bezimeni pisac ocjene Poppove knjige iznesao tvrđenje, da je njen autor nekritički mimoišao uobičajenu stolarsku praksu, jer da se polira samo kamen i metal a politira drvo. Očito je da se stručni kritičar, koji je — sudeći po ostalim zamjerkama — dobar stolarski stručnjak, nije osvrnuo na gledanje nauke ili mu je nepoznata činjenica, da se i drvo ne samo može polirati mehaničkim načinom već da taj način nauka obilno i primjenjuje. 312 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1948 str. 35 <-- 35 --> PDF |
Mogućnost mehaničkog poliranja drveta zavisi o tvrdoći drveta, o homogenosti njegove građe i o geometrijskim ravninama (teksturama), koje se obrađuju. Što gušće je drvo, to jest što manji je volumen pora, što sitnije su te pore, što homogeniji su ti elementi, to veća je glatkoća i sjaj obrađene površine drveta, koja se može doseći samim mehaničkim poliranjem. Poznati su primjeri takovoga poliranja pokovine (Guajacuan officmale L., G. Sanctum L.) i savremenog lignostona. Pošto je tvrdoća drveta i homogenost njegove građe veća na frontalnim nego na tangencijalnim i radijalnim ravninama, mogu se na tim ravninama samim mehaničkim poliranjem dobiti površine glatke, primjerenoga sjajanaročito — što je naučno najvažnije — uočljive teksture. Na taj način postaju mnogo izrazitiji građevni elementi drveta (godovi, zone kasnog i ranog drveta, sržni trakovi) koji su potrebni za dendrometrijsku i anatomsku analizu, naučna mjerenja i fotografska snimanja. Primjenom pravilne tehnike mehaničkog poliranja mogu čak i meke vrsti drveta dati vanredno jasne i uočljive teksture. (Vidi slike smreke lještarke i jele lještarke u Ugrenović, Tehnologija drveta. Prilog I. si. 5, 6; prilog X. si. 3.). U potvrdu ne samo mogućnosti već i važnosti mehaničkog poliranja drveta navodim činjenicu, da su svi fotografski snimci frontalnih a i ostalih tekstura u mojoj Tehnologiji drveta (Zagreb, 1932.) dobijeni fotografiranjem površina, koje su prethodno obrađene mehaničkim poliranjem. Zavod za šumske pokuse i Zavod za tehnologiju drveta na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu već 25 godina upotrebljava naročitu mašinu za mehaničko poliranje. Mehaničkom načinu poliranja drveta treba u prvome redu zahvaliti, da su fotografije tekstura mogle biti obogaćene naučno važnim detaljom i da su one iz moje knjige prenesene u stranu (francusku, švajcarsku i njemačku) literaturu. Za stolarsku tehniku najvažnija forma poliranja jest — govoreći jezikom stolara — t. zv. politiranje. Pri tom načinu rada, poslije osnovnog mehaničkog poliranja, vrši se niz drugih radova: zagušćivanje i utvrđivanje osnovice, zapunjanje pora i na kraju poliranje šelakom. No u naučnoj literaturi (Kollmann 663) nizu tih radova daje se ime poliranje šelakom a ne politiranje, kako to čini stolarska praksa. Na osnovu izloženoga može se utvrditi: politiranje što ga primjenjuje stolarska praksa, nije drugo već poliranje, koje je tehnikom rada i materija lom podešeno prirodi drveta i zadacima, kojima treba da posluži polirano drvo. Istina, termini politirati i politiranje u našoj stolarskoj tehnici od davnine su odomaćeni. No za njihovo daljnje pridržavanje i za njihovo odvajanje od termina poliranje nema naučnog opravdanja iz ovih razloga: 1. Gledajući sa historijskog gledišta, poliranje drveta je stara tehnika, koja se primjenjivala u dalekoj davnini za raznorodnu materiju za kamen, metal, slonovu kost i drvo. Na starinu i zajedničko porijeklo tehnike poliranja upućuje stari zajednički termin, koji se u nauci održao do danas. Latinski (ne grčki, kako misli kritičar) glagol polire (polio, polivi, politum) (Menge, Stowasser, Heinichen) značio je gladiti, zagladiti, zaglađivati. Riječ politire ne postoji u latinskom jeziku. Riječi »politieren« nema ni u jednom rječniku germanskoga seminara, na zagrebačkom sveučilištu. Dakle, nema razloga podržavati jezično defektnu formu politirati, koju je naš stolarski zanat vjerovatno primio preko austrijskog dijalekta. 313 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1948 str. 36 <-- 36 --> PDF |
2. U stranim jezicima ne postoji neki specifični stručni termin za tehniku poliranja drveta šelakom (u jeziku naših stolara »politiranje«). Naprotiv, taj se termin odnosi na materiju, koja se upotrebljava kod poliranja a ne na neku specifičnu tehniku rada. Otuda njemački termin Schellackpolieren (Kollmann 663), što bi doslovce prevedeno značilo poliranje šelakom. 3. Ako danas nauka traži, da praktično stolarstvo odbaci riječi politirati, politiranje i prihvati internacionalne termine polirati i poliranje (ruski .........., ..........., engl, polish, polishing, franc. polir, polissage, tal. pulire, pulitura), onda to nije nekritičnost već naprotiv kritičnost i savremenost, od koje stolarstvo neće imati nikakve štete već samo koristi. Odbacivanje nevaljalog termina politirati ne mijenja naučeni samu tehniku rada. Ukratko: nema opravdanja u oblasti obrade površina podržavati dva imena: polirati (poliranje) i politirati (politiranje). Nema opravdanja pretpostavljati, da se i u naučnom i stručnom smislu radi o dvije posve zasebne, iz temelja različite tehnike rada. Još je manje opravdano iz sadašnje podvojenosti termina zaključivati, da je nastavnik industrijske škole Popp — koji je po svom osnovnom obrazovanju šumar — oslanjajući se na izloženo naučno gledište, pošao nekim nekritičkim putem. To gledanje pisca Poppa ne može se ocjenjivati ni imenom naučnika, za kojim je on pošao, ni naslovom knjige, u koju se on ugledao. Naprotiv, ono se mora označiti kritičkim, jer se pisac očito rukovodio željom, da za svoje stručno gledanje nađe i savremeno naučno opravdanje. Uostalom pojmovno i terminološko pitanje pročišćavanja cijele oblasti tehničkih osobina, prerade, obrade i upotrebe drveta, koja je — naročito u stolarstvu — puna nenarodnih njemačkih jezično deformiranih stručnih izraza, treba riješiti, zajedničkim planskim radom stolarske struke i tehnologije drveta kao nauke. To se pročišćavanje ne da sa uspjehom doseći iznašanjem stručnog i terminološkog detalja pred nestručnu javnost. Uvjereni smo da će i Šumarski list, u želji da se pomogne rješavanje ovoga krupnoga pitanja, otvoriti svoje stranice svakoj stvarnoj diskusiji iz oblasti tehnologije drveta, došla ona iz redova stručnjaka ili naučnih radnika. Aleksandar Ugrenović NEKOLIKO PODATAKA IZ LISNlCKE TEHNIKE U SEBIJI Najprostiji i najrasprostranjenij način kresanja i uskupljanja lisnika obavlja se na sledeći način: Skrešu se grane s drveta (ili se ove poseku do zemlje, ako je izdanačka-šuimairička šuma, pa se ostave da se prosuše) a gde su zgomilane — razastru se. Kad se dovoljno prosuši list, onda se pristupi zdenjavanju u lisnike na zemlji, ili na stablu u vidu nagranaka (kreveta, nadrvnjaka). U krajevima gde je lisničarenje vrlo razvijeno, gde postoje stalne lisničke šume, gde je lisničarenje svake godine u privrednom planu svakoga domaćinstva obavezno, kao što je na primer slučaj sa slivom Trgoviškog Timoka u Istočnoj Srbiji, postoji zaseban izraz za zdenjavanja šume, pa se ne kaže zdenuti šumu u lisnik, već »taknuti« a umesto kresati kaže se »lastriti« šumu u lisnik. Međutim u krajevima gde još šuma nije tako obavezan i važan činilac u ishrani stoke, ne postoji poseban izraz za iskupljanje šume u kup, već se kaže »zdenuti«, kao što se kaže za seno ili za slamu. No pored ovoga 314 |