DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 16 <-- 16 --> PDF |
1NÜ. CHPERBOREJSKI BORIS (Split) EUKALIPTI ......... Prigodom svog zadnjeg boravka u Splitu maršal Jugoslavije drug Tito u razgovoru s predstavnicima Narodne vlasti o sanaciji Oblasti Dalmacije preporučio je, da se u toj oblasti uvedu i prošire kulture´ eukalipta. Maršal je naročito insistirao na uvođenju takvih kultura u močvarnim predjelima, s obzirom na to, da se eukalipt ubraja među indirektne antimalarične vrste. U domaćoj i stranoj stručnoj literaturi, koja nam stoji na raspolaganju, nije dovoljno obrađeno pitanje djelovanja eukalipta na malarična legla. Svakako nije tačna ü narodu proširena pretpostavka, da tobože eterično ulje u Bšću eukalipta ubija ili rastjeruje komarce. Glavnu ulogu u sanaciji močvarnih predjela igra jaki ishlap vlage putem krošanja eukaliptovog drveća, uslijed čega nastaje brzo isušivanje močvara. U predjelima, gdje ima većih kompleksa eukalipta smanjuje se ili čak potpuno prestaje djelovanje malarije, te baš ta okolnost čini eukalipte naročito popularnim u svijetu. Međutim, eukalipt ima i drugih mnogo važnijih osobina i skoro neprocjenjivih vrijednosti. Po svojim biološkim, tehničkim i ekonomsko-gospodarskim osobinama eukalipt je zaista »čudo šumarstva«. Njegove ogromne dimenizije, brzi prirast, kvaliteta drveta, neznatni zahtjevi na tlo i mnoge druge individualne osobine stvorile su mu veliku popularnost u šumarskim, tehničkomdustrijskim i trgovačkim krugovima ne samo u Južnoj hemisferi i Pacifiku, otkud je porijeklom, nego i u Europi. Eukalipti su zimzeleno drveće iz porodice Myrtaceae. Prema tvrđenju botaničara na zemaljskoj kugli postoji preko 300 vrsta eukalipta, a isto toliko raznih podvrsta, hibrida i varijeteta. Međutim, eukalipti se znatno međusobno razlikuju i biološkim osobinama i kvalitetom svojih proizvoda. Zajedničko im je obilježje, da su svi pripadnici subtropskih predjela i da su zimzelenog lišća, koje se obnavlja u periodima od više godina. Lišće im obično visi, sadrži u sebi eteričnog ulja i stoga je aromatično. Kod mnogih vrsta lišće je polimorfno: ovalno, usko i izduženo u obliku srpa, sjedi ili je na kratkoj peteljci. Cvjetovi su mu sitni, obično u cvatovima. Latice vjenčića su se srasle sa čašicom, koja je pokrivena poklopcem (od tuda i ime »eucalyptus« što znači »lijepo pokriven). Prašnici se oslobađaju nakon opadanja poklopca. Kora se kod mnogih vrsta svake jeseni ljušti te visi u obliku dugačkih i savijenih trakova, dajući time karakteristični izgled stablu. Cvjetanje počinje u oktobru te se nastavlja preko čitave zime. Cvjetovi su medonosni, što je od naročite važnosti za pčelarenje, jer daju pašu u najoskudnije godišnje doba. Sjeme je vrlo sitno. Zatvoreno je u tvrdim tobolcima raznolikog oblika. Sazrijeva za dvije godine, nakon čega se tobolac raspuca i sjeme ispadne. Klijavost sjemena prilično je dobra. Počinje rasti u doba od 5 do 12 godina. Izuzetno E. globulus i još nekoliko vrsta počinju rađati sjemenom nešto kasnije t. j. u 14 ili 15 gqdini. Zilje eukalipta neobično je jako, prodire duboko u zemlju i jako se razgranava u horizontalnom pravcu. Dešavalo se, da je žilje alejnih nasada eukalipta udaljenih preko 3 m od zgrada prodirale u temelje tih zgrada i rušilo ih. 114 |
ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 17 <-- 17 --> PDF |
Ovakav razgranat i snažan sistem žilja omogućuje podizanje eukaliptovih nasada u svrhu učvršćenja terena, osušenja močvara, a u pojedinim toplijim subtropskim predjelima i u svrhu burobrana. Međutim, nisu svi eukalipti sposobni da vrše ove funkcije. Među njima ima ih, koji uopće ne podnose močvarna područja, a ima i takvih koje jako trpe, kržljave, pa čak i propadaju uslijed djelovanja vjetra. Domovina eukalipta je Australija (Tasmanija i Nova Gvineja), gdje stabla pojedinih vrsta u svom optimumu mogu da narastu i do 150 m visine i do 10 m u promjeru t. j . mogu da postignu dimenzije tri put veće od našeg najvećeg drveća. To je najveće drveće na zemlji. Drvna masa ovih gorostasa je basnoslovna velika i mjeri se hiljadama m3. Poznat je slučaj, da je jedan trupac Eukalyptus viminalis-a dugačak 60 m i debeo na gornjem kraju 3 m imao sadržaj od 1900 m3, što predstavlja drvnu masu naših šuma na površini od 3—4 ha. Eukalipti su brzorastuće, upravo ekspresne vrste drveća. U svom optimumu godišnji prirast u visinu iznosi do 2 m. Mlade sadnice u rasadniku, ako su im uvjeti za uzgoj povoljni, mogu za 4 mjeseca narasti do 2.5 m visoko, t. j . 2 cm dnevno. U svojoj 10. godini mogu da dosegnu visinu do 17 m i debljinu do 60 cm. Ovakve dimenzije mogu kod nas da postignu brzo rastuće vrste (na pr. kanadska topola) tek u 40. i 50. godini života. Većina eukalipta ima jaku izbojnu snagu iz panja i već u 1. godini nakon sječe daje jake uspravne do 2 m duge izbojke. Izbojci izbijaju također i uzduž stabla i prema tome eukalipt lako podnosi kresanje i prevršivanje. Kultiviranjem eukalipta u Dalmaciji naročito bi došle do izražaja ove njegove pozitivne osobine: lako podnašanje kresanja, prevršivanja, kljaštrenja i sličnih nasrtaja ljudi, kao i potpuni imunitet protiv napadaja stoke, pa čak i koza. Jaka izbojna snaga i brzi prirast omogućuje intenzivno gospodarenje u eukaliptovim šumama u vrlo kratkim ophodnjama. U seljačkom gospodarstvu sječa se može vršiti svake 3. ili 5. godine i pri tome bi se dobilo sitno građevno drvo od 6—8 m dužine i do 18 cm debljine, te mnogo ogrijeva. U visokoj šumi ophodnja mu se kreće od 15—35 godina i to prema tlu i klimi, te se može dobiti u jednoj ophodnji 400—800 m3 građevnog drva po ha t. j . četverostruka količma, koja bi se dobila iz hrastove, borove ili smrčeve šume. Mnoge vrste eukalipta daju tvrdo drvo izvanrednog kvaliteta i različite boje, koje se upotrebljavaju za izradu brodova, luksuznog namještaja, vagona i t. d., a koje svojim tehničkim svojstvima nadmašuju sve drugo drveće. Drvo eukalipta je vrlo teško. Specifična težina kod pojedinih vrsta kreće se od 0,6 do 1,0, a kod nekih vrsta čak tone u vodi. Među druga obilježja spadaju: visoka tvrdoća, elastičnost, cjepkost i dugotrajnost. Drvo sadrži u sebi stanovite sastojke koje ga čuvaju od truljenja u zemlji i vodi, te se radi toga rado i mnogo upotrebljava u Australiji za izradu željezničkih pragova, greda, mostova, stupova, kocki za kaldrmisanje ulica i t. d. Na suhom podleži pucanju i izvijanju, a naročito pri vrhu, gdje je često jaka zasukanost drva na lijevo. Naročito je visoko cijenjeno i mnogo traženo drvo vrsta: Eucalyptu s marginat a (»Jarrah«) — najfinije australijsko drvo lijepe crvene boje, žilavo, cjepko i relativno lako (sp. tež. 0.8 — osušeno), koje se uglavnom upo-. trebljava za ukras prostorija; Eucalyptus diversicolor (»Karri«) — teže drvo (sp. tež. 0.93), važno u građevinarstvu; Eucalyptus resinifera 115 |
ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 18 <-- 18 --> PDF |
(»Red Mahogoni«) — teško drvo (sp. tež. 0.98) finozrnaste strukture, tamno crvene boje, izvrsno se politira. Veliku potražnju ima drvo skoro svih vrsta eukalipta kao rudno drvo. U tu se svrhu specijalno podižu u mnogim zemljama prostrane kulture, od kojih su najpoznatije u Spaniji (rudarski bazen .......... sa površinom od 1700 ha). u Sardiniji, a naročito u Južnoj Africi, gdje se producira cea 610.000 m3 eukaliptove rudarske građe godišnje. Ogrijevno drvo eukalipta je prvoklasno. Prema istraživanjima portugalskih stručnjaka 1 kg eukaliptovog drveta razvija 4354 kalorija (naprama 4224 kalorija kod česmine, Q. Ilex). Sagorijevanje drveta općenito je vrlo dobro. Međutim, kora gori slabo, jer sadrži u sebi mnogo tanina. Eukalipt se mnogo uzgaja za proizvodnju željezničkih pragova u Australiji i BraziUji, a u zadnje vrijeme u Italiji i drugim zemljama, jer je iskustvo pokazalo da su takovi pragovi dugotrajni (trajnost 20 i više godina). U najnovije doba eukalipt je postao izvor sirovina za celulozu. Ogromne drvne mase koje eukalipt stvara u vrlo kratkim ophodnjama, dale su potstrek mnogim tehničkim i naučnim istraživačima, da se ozbiljnije pozabave ovim problemom. Rezultati istraživanja, bili su povoljni. Utvrdilo se da se mehanička kaša za fabrikaciju papira može dobiti samo od nekojih vrsta (E. re gnans, E. gigantea i dr.). Polučeni su dobri rezultati dobijanja celuloze sulfitnim procesom kod mnogih vrsta a među njima i kod E. globulus . Kao posljedica uspjelih pokusa već natrag desetak godina počele su se graditi tvornice celuloze i vještačke svile . Australiji, Portugalu, Spaniji, a naročito u J. Africi i Braziliji. Od sporednih proizvoda eukaliptovih drveća naročjto je vrijedno spomenuti proizvodnju tanina i eteričnih ulja. U kori mnogih vrsta sadržavana je znatna količina taninskih tvari, čija količina dostiže u pojedinim slučajevima 16% i više. Vrlo je bogata taninom kora kod E. leucoxylon (do 40°/o); E. occidentalis (do 55%), a naročito E. astringes , koja sadrži do 57% tanina te se radi toga na veliko iskorišćuje u J. Africi. Od lišća eukalipta dobiva se putem destilacije vrlo vrijedno eterično ulje. koje ima široku primjenu u medicini, te u industriji parafina, sapuna i t. d. Od naročite su važnosti sastavni dijelovi tih ulja: cineol, eucaliptol, alkoholi. ketoni, fenoli, esteri, terpen! cimen i parafini. Količina ulja kod raznih vrsta vrlo varira i tako na pr. iznosi kod E. Viminalis — 0.35%, E. globulus —i 0.92—1.05%, E.Maiđeni 1.0%, E. r u di s 1.2%, E. Amygdalina 1.8%. U farmaciji najveću popularnost uživa do danas E. globulu s (Labill), zatim E. oleosa, E. rostrata, E. sideroxylon, ali u najnovije vrijeme počeli su eksperimentirati i sa drugim cineolnim vrstama, naime E. Smit h i i, E. Maidenii, E. urnigera i E. cinerea. Prema Dr. F. Kušan u eukaliptovo ulje (Oleum Eucalypti) služi kao Hjek protiv malarije, kao tonicum, antiperoidicum, antisepticum, subentano protiv tuberkuloze pluća, za inhalaciju kod hripavca, kataro bronhija i t. d. Ulja iz kore upotrebljavaju se u medicini kao sredstvo protiv groznice i za dezinfekciju. Mnogobrojnim analizama je utvrđeno, da najviše eteričnih ulja daje lišće sakupljeno kasno u jesen ili preko zime. Berba lišća je dosta težak i opasan posao, jer je skopčana sa penjanjem na gorostasna stabla glatke kore. Stoga se u zadnje vrijeme sve više podižu kulture namijenjene isključivo branju lišća. 116 |
ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 19 <-- 19 --> PDF |
Naveli smo najvažnije pozitivne strane eukalipta. Nasuprot tome postoji jedna, ali vrlo značajna za naše područje, negativna strana, a to je izvanredna osjetljivost eukalipta prema staništu. Prenesen iz svoje domovine u druga geografska područja, pa makar i u sličnu ekološku sredinu, eukalipt često puta, mnogo gubi na svojoj naznačajnijoj osobini (brzog prirašćivanja) odnosno naglom nagomilavanju drvne mase) kržljavi, a vrlo često i kao sub tropska biljka eukalipt je osjetljiv prema niskim temperaturama. Mnoge vrste uopće ne podnose negativne temperature, a za velik broj njih temperatura od —2° C je kritična. Za klimatske prilike sjevernog mediterana i naših subtropskih predjela od Istre do Ulcinja, odgovarali bi samo oni eukalipti, koji rastu po brežuljcima Australije i Tasmanije, a koje su manje osjetljivi prema niskim temperaturama. Među takve bi pripadale: E. rostrat a (—5°C), E. globulu s (—5»C), E. resinifera (—7°C), E. Gunii (—9°C), E. Rudis (—9°C E. Cariacea (—10°C), E. viminalis (—.°.), E. Amygdalina (—11°C), E. Urniger a (—12°C). Nije isključeno, da između 600 postojećih vrsta, podvrsta i hibrida eukalipta ima i takvih, koje bi mogle podnijeti našu klimu s niskim temperaturama i jakim hladnim vjetrovima zimi. Međutim, niska temperatura nije još odlučujući faktor za introdukciju pojedinih vrsta eukalipta u naše sub tropske predjele, jer neke od navedenih i sličnih vrsta nemaju nikakovih naročitih tehničkih i ekonomskih osobina pred našim domaćim drvećem. S druge opet strane postoje i drugi ekološki faktori, koji u jednakoj, a katkad i u većoj mjeri, nego li temperatura onemogućuju kultiviranje eukalipta u pojedinim našim predjelima ili bar smanjuje njihovu produktivnu vrijednost. Takvi su na pr. zemljište, vjetrovi it. d. Prema tim faktorima ne ponašaju se sve vrste jednako. Većina eukalipta ne stavlja velike zahtjeve na tla. Oni se relativno lako prilagođuju svim zemljištima osim onima, koja su previše teška i močvarna. Pogoduje im više kremenasto tlo, nego li ilovasto ili vapneno. Prema tome pogrešno je mišljenje, da je eukalipt općenito močvarna biljka. Istina je, da eukalipti vole vlažno tlo, ali većina ih ne podnosi močvarna tla i baruštine, te u takovim predjelima nema smisla zasnivati kulture vrsta eukalipta, kojima je sama priroda odredila posve druga staništa. Međutim među eukaliptima postoje i takvi, koji žive u močvarnim predjelima. Među takve eukalipte spadaju na pr: E. robus t a, koji dobro uspijeva u močvarnim terenima, pa čak i zasoljenim ili po obalama rijeka i vodotoka, podnosi razmjerno hladne zime ali je dosta osjetljiv prema suši; Eukaliptu s rudi s porijeklom iz zapadne Australije, gdje raste na močvarnim tlima, a u mnogim krajevima pokazao je veUku snagu prilagođivanja. Otporan je protiv suše, ekstrema temperature i slanih vjetrova. Podnosi maksimum od +48° C i minimum od —9° C; E. urniger a je jedna od najotpornijih vrsta protiv studeni, prikladna za vlažno tlo i uzduž vodenog toka i t. d. Odnos pojedinih vrsta eukalipta prema suši i djelovanju vjetrova također je različit. Većina ih ne podnosi trajnu sušu te hladne zimske i slane morske vjetrove, ali naravno da i tu ima izuzetaka. Na pr. E. cl a do caly x otporan je protiv suše i uspijeva u veoma aridnim predjelima. Vjetrove podnosi također dobro, pa se u toplijim predjelima upotrebljava za vjetrobrane pojaseve. Loša mu je strana da ne podnosi niske (ispd —2° C) temperature. E. gompho cephala i E. rudis mogu da izdrže jaku i trajnu sušu. E. rostrata na ročito je otporan protiv vrućih vjetrova. U subtropicima Crnomorskog primorja 117 |
ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 20 <-- 20 --> PDF |
Sovjetskog Saveza mnogo se preporučuju za vjetrobrane vrste E. Macar thuri, E. amygdalina i E. viminalis. Različito se ponašaju eukalipti i prema vlazi. Kao minimalna količina oborina za uzgoj eukalipta smatra se 500 mm godišnje. Naročito mnogo vlage zahtijevaju eukalipti u prvim godinama svog razvitka. Svi eukalipti zahtijevaju mnogo svjetla, a sami slabo zasjenjuju tlo, jer listovi odraslih stabala više vise, nego li su vodoravni. Iz tih se razloga eukalipti u kulturama sade na rijetko, 2 do 3 m jedan od drugog, a već u 6 ili 8 godini vrši se čišćenje, nakon čega ostavljaju po ha 1200 stabala. U 12 do 20 godini starosti sastojine vrši se jača prorjeda, ostavljajuć 600 do 800 stabala po ha. Historija o uzgoju eukalipta u Europi prilično je opsežna. UJEuropu je donesen godine 1810. i to u Francusku, gdje je do danas ostao samo kao parkovno stablo. Malo kasnije, godine 1829, pojavilo se nekoliko primjeraka E. rostrata i E. amygdalina u botaničkmo vrtu u Napulju u Italiji. Jedan od najozbiljnijih eukaliptologa i propagatora eukaliptovih kultura bio je Ferdinand von Meuller, ravnatelj botaničkog vrta u Melbournu, koji je ostavio iza sebe opsežno monumentalno djelo »Eucalyptographia« (1879—1884 god.), u kojem je prikazao 100 najvažnijih vrsta. Kasnije su u drugim europskim zemljama i to u Italiji, Španjolskoj, Portugalu i t. d. vršeni pokusi. Skoro istodobno vršeni su pokusi uzgajanja u Africi, J. Americi i drugim vaneuropskim zemljama. U to doba podignute su u Africi prostrane kulture na desetine hiljada ha u cilju dobivanja jamskog drveta i drugog građevnog materijala. U Europi se naročito lijepe i velike kulture nalaze danas na Pirinejskom poluotoka (Portugal, Španija), gdje ima preko 30.000 ha eukaliptovih šuma. Italija je forsirala pošumljavanje eukaliptom u svojim bivšim afričkim kolonijama, a naročito u Tripolitaniji, gdje postoje veliki rasadnici sa savršenom tehničkom obradom i nekoliko krasnih eukaliptika sa površinom od 400—800 ha. Uspjele kulture zasnivane su u zadnje´ vrijeme u Maloj Aziji i u Palestini. Današnja Turska poduzima veliku akciju na zašumljavanju svojih prostranih toplih subtropskih obala vrstama E. globulus, E. rostrata, E. cornuta, E. salinga i E. umbellata. U najnovije vrijeme vrlo velik interes prema kultivrianju eukalipta pokazuje Sovjetski Savez, koji u tu svrhu raspolaže prostranim subtropskim predjelima na Crnomorskom primorju Kavkaza. Još se u godini 1940 u Sovjetskim subtropicima nalazilo preko 9,000.000 eukaliptovih stabala. Prenut predratnom planu taj se broj imao povećati do godine 1944 do 53 miliona stabala, što znači da bi norma za sadnju eukalipta iznašala primjerice 8—10 miliona godišnje. Najviše se tamo uzgaja E. globulus, E. viminalis, E. amygdalis, E. macarthuri, E. cinerea i E. urnigera. Najveće sastojine E. globulus nalase se blizu Patüma, zatim Gagrima i Suhumi, a pojedinačni primjerci po čitavoj obali Crnomorskog primorja. U pogledu uzgoja razrađena su agropravila, a mnogo se i ozbiljno radi na naučnim istraživanjima u vezi s hibridacijom i aklimatizacijom. Od vrsta prokušanih na području S. S. S. R. od naročite je važnosti i od stručnog interesa za naše klimatske prilike, Eucalyptus viminalis, i to tim više što će se ove godine po prvi put zasijati sjeme ovog eukalipta u Dalmaciji. M. E. Tkačenko daje slijedeće podatke o ovoj vrsti: »Gorostasno stablo do 125 m visine i 8 metara promjera. Njegovo lišće izlučuje slatku sladornu tvar. U svojoj domovini on zauzima tla različite vrste, a-postiže najbolji razvoj u vlažnim 118 |
ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 21 <-- 21 --> PDF |
dubokim nizinama i brdskim padinama. U Crnomorskom primorju dobro podnosi smrzavicu (do —11° C). Sa 27 godina stabla su postigla 62 cm prsnog promjera, 15 godišnja stabla polučuju takve dimenzije, koje jela i smrča, doduše u drugim uvjetima staništa, dostižu tek za 150—200 godina, naime 30 m visine i 28 do 74 cm promjera. Drvo nije prvoklasno, no uza sve to upotrebljava se u dosta velikoj mjeri pri gradnji zgrada i za druge svrhe«. Eukalipt se mnogo proučavao, a i sada se to radi u susjednoj Italiji, gdje su u toku mnogih godina opsežno i temeljito proučene mnogobrojne vrste kako u pogledu biološkom, tako i tehničkom. Obzirom na sličnost ekoloških prilika Italije i naših subtropskih predjela, rezultati tih pokusa od naročite su važnosti za naše pošumljivače. Radi tog općeg stručnog interesa navest ćemo kratke tehničke i biološke karakteristike nekolicine prokušanih vrsta iz knjige »Selvicoltura« od Dr. L. Piccioli-a. E. leucoxylon : porijeklom iz Južne Australije daje drvo različite boje (od bijele do crveno svjetle i crveno tamne). Specifična težina drveta iznosi 1,024 do 1,140. Drvo je tvrdo i uporabivo naročito tamo, gdje se traži veća otpornost i solidnost u kojem svojstvu premašuje ostale vrste. E. maculataim´a smeđe drvo. E. m a r gi n at a ima dobro drvo, koje se lako obrađuje, otporno je prema nepogodama i povoljno za konstrukcije pod vodom i pod zemljom. Upotrebljava se u brodogradnji i za željezničke pragove. Prirast nije tako´ brz, kao E, globulusa. Pojavljuje se u trgovini pod nazivom »Ajacou« ili drvo »Jarrah«. E. oocidentali s ima .deblo zasukano i srednjeg uzrasta. Kora mu sadrži oko 40%> tanina i upotrebljava se za štavljenje. E. resinifera ima deblo, visoko oko 30 m i debelo 20 m. Drvo je ružičasto i naziva se »mogou« crveni ili australijski. Ubrajao se među »drvoželjezo « te je najljepše i najbolje vrste eukalipta, kompaktno i dugog trajanja. E. rostrat a visine do 50 m. Raste uz rijeke i podnosi vlagu. Daje dobro drvo za stupove, koji su trajniji nego li kestenovi. Drvo je tehnički bolje nego li E. globulusa. "Težina drva je 0,858 do 1,005 i sposobno je za brodarstvo i željezničke pragove. Željeznički pragovi traju od 12—20 godina. Upotrebljava se također za .telegrafske stupove, kaldrmisanje cesta i t. d. Uspjeva u planinskim predjelima. E. a 1 p i n a visine 12 ni i promjera 16 cm u starosti od 7 godina. Drvo mu je relativno meko, sposobno za obradu, svijetlije od ostalih vrsta, nepodesno za podzemne konstrukcije´ i za željezničke pragove, ali se upotrebljava za ogrijev. E. evecifera sa deblima do 100 m dužine i čistim bez grana. E. giganteta visine do 100 m promjera 3 m. E. g o n i o c a 1 . . na ilovastom tlu sa drvom dugog trjanja na podzemnim konstrukcijama i za željezničke pragove. Veoma prikladan za uzgoj u šumama. E. guni i visine do 80 m uspravnog debla i tvrdog drva, daje izvrstan ugljen. Izdržava studen do —9° C. Podleži izvalama. " E. urniger a je vrlo otporno drvo i izdrži studen do —12° C. Prikladan je za vlažno tlo i uzduž vodenog toka rijeka. E. amygdalinaj e otporniji na studen nego globulus te-podnosi do —11° C. Sa 7 godina naraste do 12 m visine i 16 cm promjera. Drvo je ružičasto- bijele boje, te pripada među otpornije vrste. 119 |
ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 22 <-- 22 --> PDF |
E. g r a n d i s, čije stablo u Australiji daje do 200 m3 drva. Debla bez kvrga i mana, dosegnu često 2 m promjera i 20 do 25 m visine. Uzrast"mu je veoma brz, te se također u Europi nalaze primjerci od 4 godine sa 10 cm promjera, a od 7 godina njihova visina dosegne 15 m sa 23 cm promjera. E. globulu s je najrašireniji eukalipt, koji potječe iz Viktorije i Tasmanije. I ako raste brzo, ipak je njegovo drvo jedno između najtvđih i otpornijih na zraku i u vodi te otporno protiv gljiva i štetnih kukaca. U Australiji se upotrebljava obično za brodogradnju. Mana mu je da na suhom podleži izvijanju. Pored nabrojenih vrsta ispitan je i niz drugih, također korisnih i važnih vrsta eukalipta u pogledu biološko šumarskom ili tehničko ekonomskom. - Kod nas u Dalmaciji, prvi pokušaji uzgajanja eukalipta. činjeni su natrag 75 godina. ; . ... O historijatu kultiviranja eukalipta na jugoslavenskom tlu otštampan je u »Jugoslavenskom Loydu« (broj: 259 od 9-XI. 1931 g.) jedan kratak, ali vrlo poučan članak pod naslovom »Za kulturu eukaliptusa« od S. Bulića. Taj članak je od naročitog stručnog interesa, pa ga stoga donosimo u cjelosti: »Iznijeti ću u kratko dokaze, da mi Primorci, sa kulturom eukaliptusa nijesmo zaostali za Turskom i Transkavkazijom, već naprotiv, da smo ih u tome pretekli za punih 60 godina.« U »Gospodarskom listu dalmatinskom« od 1. juna 1874., a u članku s naslovom »Nasadi eukaliptusa u Dalmaciji« objelodanjen je izvještaj C. K. dalmatinskog Namjesništva o uspjehu prvih pokušaja kulture eukaliptusa u Dalmaciji. Iz toga izvještaja proističe, da je imenovano Namjesništvo godine 1872 nabavilo od g. Tomnica u Trstu a u svrhu pokušaja 40 sadnica raznih odlika eucaliptusa (Blue gum, Species, globulus, pendula, piperito, Lehmannii, robusta, coriana, gigantea i Sideroxylon) i da ih je ustupilo (svakome po 8 kom.) gospodarskim društvima u Dubrovniku, Makarskoj, Hvaru, Trogiru i starešini poljudskog samostana u Splitu. Pored tih sadnica, kaže se u izveštaju, da je posjednik Vučetić rodom iz Hvara, poslao god. 1873 iz Australije u svoje rodno mjesto sjeme od 7 odlika eukaliptusa ( E. amygdalina, E. marginata, E. Razzi, E. obliqua, E. pilularis, E. aclophylla i E. globulus) i da je to sjeme bilo posijano u njegovoj bašti u Hvaru. O uspjehu tih sadnica i sjemena kaže se u pomenutcm izvještaju, da je do 1874 god. od 40 sadnica samo 10 ostalo u životu, dočim da su otale biljke nakon što su porasle nekoliko palaca uskoro sasvim izginule. Na temelju ovih rezultata zaključuje se u izvješću, da bi za dalmatinsku klimu mogla biti podesna samo odlika E. Bluegum, E. Species i E. glubulusi, ali da ova zadnja odlika ne podnosi studen jaču od —6° C, pa dosljedno da bi za sjevernije krajeve Dalmacije trebalo pokušati odliku E. coriacea, koja podnosi jaču studen t. i. —10° C. Uz sve ove neuspjehe Namjesništvo je proslijedilo sa pokušajima još u većem opsegu posebno u močvarnim zemljama i malaričnim krajevima, t. j . Stonu, Neretvi, Solinu, Trogiru, Skradinu´ Ninu i t. d. Ali i ovi pokušaji, koji su trajali više godina, nisu imali uspjeha, pa se od daljnjih pokušaja, još pred 40 godina, sasvim odustalo. Pojedina starija drveta´ eukaliptusa, koja su se od tada do danas, još u životu uzdržala čitava ili osakaćena (u Dubrovniku, Stonu, Korčuli, Metkoviću, Splitu, Trogiru i t. d.) imaju äa! zahvale slučaju, što su posađena u toplu položaju i u zaštitnom´ (kuće, zidovi i drveta), koje1 ih brane od udaraca hladnih sjeverniji 120 |
ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 23 <-- 23 --> PDF |
vjetrova, od kojih često ginu i otpornija maslina i smokva, a pogotovo manje otporni agrumi (limuni, naranče i mandarine). Na gore prikazane neuspjehe pokušaja pošumljavanja u Dalmaciji sa eucaliptusom, kao i na jednake pokušaje u ostalim zemljama uz obale Jadrana (Crnoj Gori, Albaniji, Istriji i Italiji) osvrće se i naš uvaženi botaničar, dubrovčanin prof. Dr. Lujo Adamović u svojim stručnim djelima »Pflanzenwelt der Adrialänder« od god. 1928 i kaže, da pokušaji sa eukaliptusom na obalama Jadrana nijesu uspjeli s razloga, što on nema dovoljno otpornosti protiv studeni, koja u tim zemljama vlada«. Naravno da se sa takvim pesimističkim i preuranjenim zaključcima današnji šumari neće složiti i to tim više, jer se naša savremena znanost o biološkim i drugim individualnim osobinama eukalipta znatno proširila. U pokuse, koji su se izvađali natrag 50 godina nemamo dovoljno povjerenja, jer nemamo dokaza da su bili pravilno postavljeni. Iz gornjeg članka S. Bulića nije nam posve jasno čime se rukovodilo Namjesništvo u Zadru kod izbora vrsta i kakove je sve smjernice za izvedbu pokusa određivalo. Nemamo dokaza da je izbor pokusnih parcela bio pravilan i da su dobivene sadnice bile zasađene na terenima i u staništima, koja odgovaraju biološkim osobinama pojedinih vrsta. Još manje imamo povjerenja u agrotehniku uzgajanja i njegovanja eukalipta u ono doba. U tome da naši suptropski predjeli duž Jadrana nisu podesni za uzgoj eukalipta ne može nas uvjeriti ni botaničar Dr. L. Adamović, koji je taj zaključak stvorio još u godini 1922. Nije isključeno, da je baš taj preuranjen zaključak uspavao aktivnost mnogih naših stručnjaka u proučavanjima u oblasti uzgoja eukalipta. Taj se zaključak u mnogome ne slaže sa najnovijim pronalascimä i zaključcima stručnjaka u drugim zemljama Mediterana i Crnomorskog primorja, iste geografske širine i sličnih uvjeta. A. P a v a r i i" A. D e Philip sis (1941) donose slijedeće za nas utješne zaključke: 1. S ekološke tačke gledišta pokusi su potpuno potvrdili, što se ranije predviđalo, t. j . da se u Italiji povoljne prilike za uzgoj eukalipta, koje mogu dati najveće jamstvo za uspjeh, nalaze samo u toploj podzoni Lauretuma. 2. Ma da je i u Napulju u zimi 1939/40 bilo smrzavice i snijega izuzetno jakih, nisu E. globulus i E. rostrata pretrpjeli spomena vrijednih šteta. Isto tako bilo je i Kampanji, kao i ufanjem Laciju. Bilo je kod stabala velikih dimenzija tih istih vrsta krošanja posve osušenih, koje su velikim djelom na proljeće opet prelistale. 3. Može se ustvrditi, da su do danas dvije najproširenije i najpoznatije vrste E. globulusa i E. rostrata i jedne od najotpornijih i to ne samo protiv smrzavice, nego i protiv naglih promjena temperature vjetrova i t. d. Za E. rudis može se reći, da je čak otporniji proti hladnim i slanim vjetrovima. Još bolje podnosi smrzavicu E. viminalis i E. amygdalma. , . ´." .. i´.-;! ) 4. U otpornosti proti vjetru, pored individualnih osobina, igraju dakako ulogu dimenzije, starost stabala, gustoća nasada i drugi faktori. 5. Nekoje vrste eukalipta mogu dati dobre rezultate na pjeskovitim pa i aridnim terenima, naročito ako im u početku pomognemo zalijevanjem. 121 |
ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 24 <-- 24 --> PDF |
6. Mnoge vrste (izuzetak E. rostrata i neke druge) ne podnose većeg stepena alkaličnosti terena. 7. Makar eukaliptima ograničujemo ovako usko upotrebu, ogroman prostor je za njih u Italiji podesan. Možemo njima odrediti obale vodotoka sve do bujica i riječica, koje ljeti presušuju, no koji imaju vodu blizu. 8. U pogledu produkcije drveta pokusi su ustvrdili veoma brz, upravo zapanjujući prirast. U šumama E. globulus kod Tri Fontane kod Rima ustanovljena je srednja visina od 29,5 m i poprečni godišnji prirast od 23.5 m3 kod 28 godišnje sastojine te srednju visinu od 19.5 i poprečni prirast od 15 m:i po ha u jednoj panjači od 14 godina. 9. U tehnici uzgoja pokusi su do sada otvorili i stvorili siguran put i ako se od časa do časa javljaju problemi detalja i t. d. Gore citirani, kao i mnogi drugi, zaključci savremenih istraživača otvaraju nam široko polje rada i pobuđuju nas da nastavimo davno i vjerojatno bez razloga napušten posao. Na taj posao upućuje nas pored drugog i ta okolnost, da na našem tlu do dan danas postoje ostaci nekad zasađenih i danas zaboravljenih eukalipta, čije aklimatizirano sjeme predstavlja zlatni fond za osiguranje budućih uspjeha. .......... : B ...... ...... ........ . ..... ...... ero ............ .............. ........, ..... . ............. ............. ..........., . ....... ....... ero ......... . ............... . ........1. ....... . . .......... Literatura: A. Pa vari — A. De Philips: »Speramentazione di specie forestall esotiche in Italia Roma, 1941« (U prevodu ing. A. Premužića). — Dr. L. Piccioli: »Selvicolture«. — M. E. Tkačenko: »Ozščee lesovodstvo«. — A. V. Vasiljev : »Novye lesnye porodi Abhazije«. — Časopis »Svjetski subtropici« br. 5 od god. 1940. »Evkalypti«. — Prof A. I. Kolesnikov : »Ljekarstvenye rastenija Abhazije«. — Dr. Kušan : »Ljekovito bilje«. — Dr. ing M. A n i ć: »Dendrologija«. »Gozdarstvo kot ena izmed najvažnejši panog gospodarstva zlasti v petletnem planu zahteva da mu posvečamo največjo skrb, da vodimo neke vrste politiko gozdarstva.« (Tito). 122 |