DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 16     <-- 16 -->        PDF

1NÜ. CHPERBOREJSKI BORIS (Split)


EUKALIPTI


.........


Prigodom svog zadnjeg boravka u Splitu maršal Jugoslavije drug Tito u
razgovoru s predstavnicima Narodne vlasti o sanaciji Oblasti Dalmacije preporučio
je, da se u toj oblasti uvedu i prošire kulture´ eukalipta. Maršal je
naročito insistirao na uvođenju takvih kultura u močvarnim predjelima, s obzirom
na to, da se eukalipt ubraja među indirektne antimalarične vrste.


U domaćoj i stranoj stručnoj literaturi, koja nam stoji na raspolaganju,
nije dovoljno obrađeno pitanje djelovanja eukalipta na malarična legla. Svakako
nije tačna ü narodu proširena pretpostavka, da tobože eterično ulje u
Bšću eukalipta ubija ili rastjeruje komarce. Glavnu ulogu u sanaciji močvarnih
predjela igra jaki ishlap vlage putem krošanja eukaliptovog drveća, uslijed
čega nastaje brzo isušivanje močvara. U predjelima, gdje ima većih kompleksa
eukalipta smanjuje se ili čak potpuno prestaje djelovanje malarije, te baš ta
okolnost čini eukalipte naročito popularnim u svijetu.


Međutim, eukalipt ima i drugih mnogo važnijih osobina i skoro neprocjenjivih
vrijednosti. Po svojim biološkim, tehničkim i ekonomsko-gospodarskim
osobinama eukalipt je zaista »čudo šumarstva«. Njegove ogromne dimenizije,
brzi prirast, kvaliteta drveta, neznatni zahtjevi na tlo i mnoge druge individualne
osobine stvorile su mu veliku popularnost u šumarskim, tehničkomdustrijskim
i trgovačkim krugovima ne samo u Južnoj hemisferi i Pacifiku,
otkud je porijeklom, nego i u Europi. Eukalipti su zimzeleno drveće iz porodice
Myrtaceae. Prema tvrđenju botaničara na zemaljskoj kugli postoji preko 300
vrsta eukalipta, a isto toliko raznih podvrsta, hibrida i varijeteta. Međutim,
eukalipti se znatno međusobno razlikuju i biološkim osobinama i kvalitetom
svojih proizvoda. Zajedničko im je obilježje, da su svi pripadnici subtropskih
predjela i da su zimzelenog lišća, koje se obnavlja u periodima od više godina.
Lišće im obično visi, sadrži u sebi eteričnog ulja i stoga je aromatično. Kod
mnogih vrsta lišće je polimorfno: ovalno, usko i izduženo u obliku srpa, sjedi
ili je na kratkoj peteljci. Cvjetovi su mu sitni, obično u cvatovima. Latice
vjenčića su se srasle sa čašicom, koja je pokrivena poklopcem (od tuda i ime
»eucalyptus« što znači »lijepo pokriven). Prašnici se oslobađaju nakon opadanja
poklopca.


Kora se kod mnogih vrsta svake jeseni ljušti te visi u obliku dugačkih i
savijenih trakova, dajući time karakteristični izgled stablu. Cvjetanje počinje
u oktobru te se nastavlja preko čitave zime. Cvjetovi su medonosni, što je od
naročite važnosti za pčelarenje, jer daju pašu u najoskudnije godišnje doba.
Sjeme je vrlo sitno. Zatvoreno je u tvrdim tobolcima raznolikog oblika. Sazrijeva
za dvije godine, nakon čega se tobolac raspuca i sjeme ispadne. Klijavost
sjemena prilično je dobra. Počinje rasti u doba od 5 do 12 godina. Izuzetno


E.
globulus i još nekoliko vrsta počinju rađati sjemenom nešto kasnije
t.
j. u 14 ili 15 gqdini.
Zilje eukalipta neobično je jako, prodire duboko u zemlju i jako se razgranava
u horizontalnom pravcu. Dešavalo se, da je žilje alejnih nasada eukalipta
udaljenih preko 3 m od zgrada prodirale u temelje tih zgrada i rušilo ih.


114




ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 17     <-- 17 -->        PDF

Ovakav razgranat i snažan sistem žilja omogućuje podizanje eukaliptovih nasada
u svrhu učvršćenja terena, osušenja močvara, a u pojedinim toplijim
subtropskim predjelima i u svrhu burobrana. Međutim, nisu svi eukalipti sposobni
da vrše ove funkcije. Među njima ima ih, koji uopće ne podnose močvarna
područja, a ima i takvih koje jako trpe, kržljave, pa čak i propadaju
uslijed djelovanja vjetra. Domovina eukalipta je Australija (Tasmanija i Nova
Gvineja), gdje stabla pojedinih vrsta u svom optimumu mogu da narastu i do
150 m visine i do 10 m u promjeru t. j . mogu da postignu dimenzije tri put
veće od našeg najvećeg drveća. To je najveće drveće na zemlji. Drvna masa
ovih gorostasa je basnoslovna velika i mjeri se hiljadama m3. Poznat je slučaj,
da je jedan trupac Eukalyptus viminalis-a dugačak 60 m i debeo na gornjem
kraju 3 m imao sadržaj od 1900 m3, što predstavlja drvnu masu naših šuma
na površini od 3—4 ha.


Eukalipti su brzorastuće, upravo ekspresne vrste drveća. U svom optimumu
godišnji prirast u visinu iznosi do 2 m. Mlade sadnice u rasadniku, ako su im
uvjeti za uzgoj povoljni, mogu za 4 mjeseca narasti do 2.5 m visoko, t. j . 2 cm
dnevno. U svojoj 10. godini mogu da dosegnu visinu do 17 m i debljinu do
60 cm. Ovakve dimenzije mogu kod nas da postignu brzo rastuće vrste (na
pr. kanadska topola) tek u 40. i 50. godini života.


Većina eukalipta ima jaku izbojnu snagu iz panja i već u 1. godini nakon
sječe daje jake uspravne do 2 m duge izbojke. Izbojci izbijaju također i uzduž
stabla i prema tome eukalipt lako podnosi kresanje i prevršivanje. Kultiviranjem
eukalipta u Dalmaciji naročito bi došle do izražaja ove njegove pozitivne
osobine: lako podnašanje kresanja, prevršivanja, kljaštrenja i sličnih nasrtaja
ljudi, kao i potpuni imunitet protiv napadaja stoke, pa čak i koza.


Jaka izbojna snaga i brzi prirast omogućuje intenzivno gospodarenje u
eukaliptovim šumama u vrlo kratkim ophodnjama. U seljačkom gospodarstvu
sječa se može vršiti svake 3. ili 5. godine i pri tome bi se dobilo sitno građevno
drvo od 6—8 m dužine i do 18 cm debljine, te mnogo ogrijeva.


U visokoj šumi ophodnja mu se kreće od 15—35 godina i to prema tlu i
klimi, te se može dobiti u jednoj ophodnji 400—800 m3 građevnog drva po ha


t. j . četverostruka količma, koja bi se dobila iz hrastove, borove ili smrčeve
šume.
Mnoge vrste eukalipta daju tvrdo drvo izvanrednog kvaliteta i različite
boje, koje se upotrebljavaju za izradu brodova, luksuznog namještaja, vagona
i t. d., a koje svojim tehničkim svojstvima nadmašuju sve drugo drveće. Drvo
eukalipta je vrlo teško. Specifična težina kod pojedinih vrsta kreće se od 0,6
do 1,0, a kod nekih vrsta čak tone u vodi. Među druga obilježja spadaju: visoka
tvrdoća, elastičnost, cjepkost i dugotrajnost. Drvo sadrži u sebi stanovite
sastojke koje ga čuvaju od truljenja u zemlji i vodi, te se radi toga rado
i mnogo upotrebljava u Australiji za izradu željezničkih pragova, greda, mostova,
stupova, kocki za kaldrmisanje ulica i t. d. Na suhom podleži pucanju i
izvijanju, a naročito pri vrhu, gdje je često jaka zasukanost drva na lijevo.


Naročito je visoko cijenjeno i mnogo traženo drvo vrsta: Eucalyptu s
marginat a (»Jarrah«) — najfinije australijsko drvo lijepe crvene boje,
žilavo, cjepko i relativno lako (sp. tež. 0.8 — osušeno), koje se uglavnom upo-.


trebljava za ukras prostorija; Eucalyptus diversicolor (»Karri«) —


teže drvo (sp. tež. 0.93), važno u građevinarstvu; Eucalyptus resinifera


115




ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 18     <-- 18 -->        PDF

(»Red Mahogoni«) — teško drvo (sp. tež. 0.98) finozrnaste strukture, tamno


crvene boje, izvrsno se politira.


Veliku potražnju ima drvo skoro svih vrsta eukalipta kao rudno drvo. U
tu se svrhu specijalno podižu u mnogim zemljama prostrane kulture, od kojih
su najpoznatije u Spaniji (rudarski bazen .......... sa površinom od 1700 ha).
u Sardiniji, a naročito u Južnoj Africi, gdje se producira cea 610.000 m3 eukaliptove
rudarske građe godišnje. Ogrijevno drvo eukalipta je prvoklasno. Prema
istraživanjima portugalskih stručnjaka 1 kg eukaliptovog drveta razvija 4354
kalorija (naprama 4224 kalorija kod česmine, Q. Ilex). Sagorijevanje drveta
općenito je vrlo dobro. Međutim, kora gori slabo, jer sadrži u sebi mnogo
tanina.


Eukalipt se mnogo uzgaja za proizvodnju željezničkih pragova u Australiji
i BraziUji, a u zadnje vrijeme u Italiji i drugim zemljama, jer je iskustvo pokazalo
da su takovi pragovi dugotrajni (trajnost 20 i više godina). U najnovije
doba eukalipt je postao izvor sirovina za celulozu. Ogromne drvne mase koje
eukalipt stvara u vrlo kratkim ophodnjama, dale su potstrek mnogim tehničkim
i naučnim istraživačima, da se ozbiljnije pozabave ovim problemom. Rezultati
istraživanja, bili su povoljni. Utvrdilo se da se mehanička kaša za fabrikaciju
papira može dobiti samo od nekojih vrsta (E. re gnans, E. gigantea i dr.).
Polučeni su dobri rezultati dobijanja celuloze sulfitnim procesom kod mnogih
vrsta a među njima i kod E. globulus . Kao posljedica uspjelih pokusa već
natrag desetak godina počele su se graditi tvornice celuloze i vještačke svile
. Australiji, Portugalu, Spaniji, a naročito u J. Africi i Braziliji.


Od sporednih proizvoda eukaliptovih drveća naročjto je vrijedno spomenuti
proizvodnju tanina i eteričnih ulja.


U kori mnogih vrsta sadržavana je znatna količina taninskih tvari, čija
količina dostiže u pojedinim slučajevima 16% i više. Vrlo je bogata taninom
kora kod E. leucoxylon (do 40°/o); E. occidentalis (do 55%), a naročito


E. astringes , koja sadrži do 57% tanina te se radi toga na veliko iskorišćuje
u J. Africi.
Od lišća eukalipta dobiva se putem destilacije vrlo vrijedno eterično ulje.
koje ima široku primjenu u medicini, te u industriji parafina, sapuna i t. d.
Od naročite su važnosti sastavni dijelovi tih ulja: cineol, eucaliptol, alkoholi.
ketoni, fenoli, esteri, terpen! cimen i parafini. Količina ulja kod raznih vrsta
vrlo varira i tako na pr. iznosi kod E. Viminalis — 0.35%, E. globulus
—i 0.92—1.05%, E.Maiđeni 1.0%, E. r u di s 1.2%, E. Amygdalina 1.8%.
U farmaciji najveću popularnost uživa do danas E. globulu s (Labill), zatim


E. oleosa, E. rostrata, E. sideroxylon, ali u najnovije vrijeme počeli
su eksperimentirati i sa drugim cineolnim vrstama, naime E. Smit h i i, E.
Maidenii, E. urnigera i E. cinerea.
Prema Dr. F. Kušan u eukaliptovo ulje (Oleum Eucalypti) služi kao Hjek
protiv malarije, kao tonicum, antiperoidicum, antisepticum, subentano protiv
tuberkuloze pluća, za inhalaciju kod hripavca, kataro bronhija i t. d. Ulja iz
kore upotrebljavaju se u medicini kao sredstvo protiv groznice i za dezinfekciju.
Mnogobrojnim analizama je utvrđeno, da najviše eteričnih ulja daje lišće
sakupljeno kasno u jesen ili preko zime. Berba lišća je dosta težak i opasan
posao, jer je skopčana sa penjanjem na gorostasna stabla glatke kore. Stoga
se u zadnje vrijeme sve više podižu kulture namijenjene isključivo branju
lišća.


116




ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 19     <-- 19 -->        PDF

Naveli smo najvažnije pozitivne strane eukalipta. Nasuprot tome postoji
jedna, ali vrlo značajna za naše područje, negativna strana, a to je izvanredna
osjetljivost eukalipta prema staništu. Prenesen iz svoje domovine u druga
geografska područja, pa makar i u sličnu ekološku sredinu, eukalipt često
puta, mnogo gubi na svojoj naznačajnijoj osobini (brzog prirašćivanja) odnosno
naglom nagomilavanju drvne mase) kržljavi, a vrlo često i kao sub tropska
biljka eukalipt je osjetljiv prema niskim temperaturama. Mnoge vrste uopće
ne podnose negativne temperature, a za velik broj njih temperatura od —2° C
je kritična. Za klimatske prilike sjevernog mediterana i naših subtropskih
predjela od Istre do Ulcinja, odgovarali bi samo oni eukalipti, koji rastu po
brežuljcima Australije i Tasmanije, a koje su manje osjetljivi prema niskim
temperaturama. Među takve bi pripadale: E. rostrat a (—5°C), E. globulu s
(—5»C), E. resinifera (—7°C), E. Gunii (—9°C), E. Rudis (—9°C E.
Cariacea (—10°C), E. viminalis (—.°.), E. Amygdalina (—11°C),


E. Urniger a (—12°C). Nije isključeno, da između 600 postojećih vrsta, podvrsta
i hibrida eukalipta ima i takvih, koje bi mogle podnijeti našu klimu
s niskim temperaturama i jakim hladnim vjetrovima zimi. Međutim, niska
temperatura nije još odlučujući faktor za introdukciju pojedinih vrsta eukalipta
u naše sub tropske predjele, jer neke od navedenih i sličnih vrsta nemaju nikakovih
naročitih tehničkih i ekonomskih osobina pred našim domaćim drvećem.
S druge opet strane postoje i drugi ekološki faktori, koji u jednakoj, a katkad
i u većoj mjeri, nego li temperatura onemogućuju kultiviranje eukalipta u pojedinim
našim predjelima ili bar smanjuje njihovu produktivnu vrijednost.
Takvi su na pr. zemljište, vjetrovi it. d. Prema tim faktorima ne ponašaju se
sve vrste jednako. Većina eukalipta ne stavlja velike zahtjeve na tla. Oni se
relativno lako prilagođuju svim zemljištima osim onima, koja su previše teška
i močvarna. Pogoduje im više kremenasto tlo, nego li ilovasto ili vapneno. Prema
tome pogrešno je mišljenje, da je eukalipt općenito močvarna biljka. Istina
je, da eukalipti vole vlažno tlo, ali većina ih ne podnosi močvarna tla i baruštine,
te u takovim predjelima nema smisla zasnivati kulture vrsta eukalipta,
kojima je sama priroda odredila posve druga staništa. Međutim među eukaliptima
postoje i takvi, koji žive u močvarnim predjelima. Među takve eukalipte
spadaju na pr: E. robus t a, koji dobro uspijeva u močvarnim terenima, pa
čak i zasoljenim ili po obalama rijeka i vodotoka, podnosi razmjerno hladne
zime ali je dosta osjetljiv prema suši; Eukaliptu s rudi s porijeklom iz
zapadne Australije, gdje raste na močvarnim tlima, a u mnogim krajevima
pokazao je veUku snagu prilagođivanja. Otporan je protiv suše, ekstrema temperature
i slanih vjetrova. Podnosi maksimum od +48° C i minimum od —9° C;
E. urniger a je jedna od najotpornijih vrsta protiv studeni, prikladna za
vlažno tlo i uzduž vodenog toka i t. d.
Odnos pojedinih vrsta eukalipta prema suši i djelovanju vjetrova također
je različit. Većina ih ne podnosi trajnu sušu te hladne zimske i slane morske
vjetrove, ali naravno da i tu ima izuzetaka. Na pr. E. cl a do caly x otporan
je protiv suše i uspijeva u veoma aridnim predjelima. Vjetrove podnosi također
dobro, pa se u toplijim predjelima upotrebljava za vjetrobrane pojaseve.
Loša mu je strana da ne podnosi niske (ispd —2° C) temperature. E. gompho cephala
i E. rudis mogu da izdrže jaku i trajnu sušu. E. rostrata na
ročito je otporan protiv vrućih vjetrova. U subtropicima Crnomorskog primorja


117




ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 20     <-- 20 -->        PDF

Sovjetskog Saveza mnogo se preporučuju za vjetrobrane vrste E. Macar thuri,
E. amygdalina i E. viminalis.


Različito se ponašaju eukalipti i prema vlazi. Kao minimalna količina oborina
za uzgoj eukalipta smatra se 500 mm godišnje. Naročito mnogo vlage zahtijevaju
eukalipti u prvim godinama svog razvitka.


Svi eukalipti zahtijevaju mnogo svjetla, a sami slabo zasjenjuju tlo, jer
listovi odraslih stabala više vise, nego li su vodoravni. Iz tih se razloga eukalipti
u kulturama sade na rijetko, 2 do 3 m jedan od drugog, a već u 6 ili 8
godini vrši se čišćenje, nakon čega ostavljaju po ha 1200 stabala. U 12 do 20
godini starosti sastojine vrši se jača prorjeda, ostavljajuć 600 do 800 stabala
po ha.


Historija o uzgoju eukalipta u Europi prilično je opsežna. UJEuropu je
donesen godine 1810. i to u Francusku, gdje je do danas ostao samo kao
parkovno stablo. Malo kasnije, godine 1829, pojavilo se nekoliko primjeraka


E. rostrata i E. amygdalina u botaničkmo vrtu u Napulju u Italiji. Jedan od
najozbiljnijih eukaliptologa i propagatora eukaliptovih kultura bio je Ferdinand
von Meuller, ravnatelj botaničkog vrta u Melbournu, koji je ostavio iza
sebe opsežno monumentalno djelo »Eucalyptographia« (1879—1884 god.), u kojem
je prikazao 100 najvažnijih vrsta. Kasnije su u drugim europskim zemljama
i to u Italiji, Španjolskoj, Portugalu i t. d. vršeni pokusi. Skoro istodobno
vršeni su pokusi uzgajanja u Africi, J. Americi i drugim vaneuropskim zemljama.
U to doba podignute su u Africi prostrane kulture na desetine hiljada ha
u cilju dobivanja jamskog drveta i drugog građevnog materijala.
U Europi se naročito lijepe i velike kulture nalaze danas na Pirinejskom
poluotoka (Portugal, Španija), gdje ima preko 30.000 ha eukaliptovih šuma.


Italija je forsirala pošumljavanje eukaliptom u svojim bivšim afričkim
kolonijama, a naročito u Tripolitaniji, gdje postoje veliki rasadnici sa savršenom
tehničkom obradom i nekoliko krasnih eukaliptika sa površinom od 400—800
ha. Uspjele kulture zasnivane su u zadnje´ vrijeme u Maloj Aziji i u Palestini.
Današnja Turska poduzima veliku akciju na zašumljavanju svojih prostranih
toplih subtropskih obala vrstama E. globulus, E. rostrata, E. cornuta, E. salinga
i E. umbellata.


U najnovije vrijeme vrlo velik interes prema kultivrianju eukalipta pokazuje
Sovjetski Savez, koji u tu svrhu raspolaže prostranim subtropskim predjelima
na Crnomorskom primorju Kavkaza. Još se u godini 1940 u Sovjetskim
subtropicima nalazilo preko 9,000.000 eukaliptovih stabala. Prenut predratnom
planu taj se broj imao povećati do godine 1944 do 53 miliona stabala, što znači
da bi norma za sadnju eukalipta iznašala primjerice 8—10 miliona godišnje.
Najviše se tamo uzgaja E. globulus, E. viminalis, E. amygdalis, E. macarthuri,


E. cinerea i E. urnigera. Najveće sastojine E. globulus nalase se blizu Patüma,
zatim Gagrima i Suhumi, a pojedinačni primjerci po čitavoj obali Crnomorskog
primorja. U pogledu uzgoja razrađena su agropravila, a mnogo se i ozbiljno
radi na naučnim istraživanjima u vezi s hibridacijom i aklimatizacijom. Od
vrsta prokušanih na području S. S. S. R. od naročite je važnosti i od stručnog
interesa za naše klimatske prilike, Eucalyptus viminalis, i to tim više što će se
ove godine po prvi put zasijati sjeme ovog eukalipta u Dalmaciji. M. E. Tkačenko
daje slijedeće podatke o ovoj vrsti: »Gorostasno stablo do 125 m visine
i 8 metara promjera. Njegovo lišće izlučuje slatku sladornu tvar. U svojoj
domovini on zauzima tla različite vrste, a-postiže najbolji razvoj u vlažnim
118




ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 21     <-- 21 -->        PDF

dubokim nizinama i brdskim padinama. U Crnomorskom primorju dobro
podnosi smrzavicu (do —11° C). Sa 27 godina stabla su postigla 62 cm prsnog
promjera, 15 godišnja stabla polučuju takve dimenzije, koje jela i smrča,
doduše u drugim uvjetima staništa, dostižu tek za 150—200 godina, naime 30
m visine i 28 do 74 cm promjera. Drvo nije prvoklasno, no uza sve to upotrebljava
se u dosta velikoj mjeri pri gradnji zgrada i za druge svrhe«.


Eukalipt se mnogo proučavao, a i sada se to radi u susjednoj Italiji, gdje
su u toku mnogih godina opsežno i temeljito proučene mnogobrojne vrste kako
u pogledu biološkom, tako i tehničkom.


Obzirom na sličnost ekoloških prilika Italije i naših subtropskih predjela,
rezultati tih pokusa od naročite su važnosti za naše pošumljivače. Radi tog
općeg stručnog interesa navest ćemo kratke tehničke i biološke karakteristike
nekolicine prokušanih vrsta iz knjige »Selvicoltura« od Dr. L. Piccioli-a.


E. leucoxylon : porijeklom iz Južne Australije daje drvo različite boje
(od bijele do crveno svjetle i crveno tamne). Specifična težina drveta iznosi
1,024 do 1,140. Drvo je tvrdo i uporabivo naročito tamo, gdje se traži veća
otpornost i solidnost u kojem svojstvu premašuje ostale vrste.


E. maculataim´a smeđe drvo.
E. m a r gi n at a ima dobro drvo, koje se lako obrađuje, otporno je prema
nepogodama i povoljno za konstrukcije pod vodom i pod zemljom. Upotrebljava
se u brodogradnji i za željezničke pragove. Prirast nije tako´ brz, kao E, globulusa.
Pojavljuje se u trgovini pod nazivom »Ajacou« ili drvo »Jarrah«.
E. oocidentali s ima .deblo zasukano i srednjeg uzrasta. Kora mu
sadrži oko 40%> tanina i upotrebljava se za štavljenje.
E. resinifera ima deblo, visoko oko 30 m i debelo 20 m. Drvo je ružičasto
i naziva se »mogou« crveni ili australijski. Ubrajao se među »drvoželjezo
« te je najljepše i najbolje vrste eukalipta, kompaktno i dugog trajanja.
E. rostrat a visine do 50 m. Raste uz rijeke i podnosi vlagu. Daje dobro
drvo za stupove, koji su trajniji nego li kestenovi. Drvo je tehnički bolje nego
li E. globulusa. "Težina drva je 0,858 do 1,005 i sposobno je za brodarstvo i
željezničke pragove. Željeznički pragovi traju od 12—20 godina. Upotrebljava
se također za .telegrafske stupove, kaldrmisanje cesta i t. d. Uspjeva u
planinskim predjelima.
E. a 1 p i n a visine 12 ni i promjera 16 cm u starosti od 7 godina. Drvo mu
je relativno meko, sposobno za obradu, svijetlije od ostalih vrsta, nepodesno za
podzemne konstrukcije´ i za željezničke pragove, ali se upotrebljava za ogrijev.
E. evecifera sa deblima do 100 m dužine i čistim bez grana.
E. giganteta visine do 100 m promjera 3 m.
E. g o n i o c a 1 . . na ilovastom tlu sa drvom dugog trjanja na podzemnim
konstrukcijama i za željezničke pragove. Veoma prikladan za uzgoj u šumama.
E. guni i visine do 80 m uspravnog debla i tvrdog drva, daje izvrstan
ugljen. Izdržava studen do —9° C. Podleži izvalama.
" E. urniger a je vrlo otporno drvo i izdrži studen do —12° C. Prikladan
je za vlažno tlo i uzduž vodenog toka rijeka.


E. amygdalinaj e otporniji na studen nego globulus te-podnosi do
—11° C. Sa 7 godina naraste do 12 m visine i 16 cm promjera. Drvo je ružičasto-
bijele boje, te pripada među otpornije vrste.
119




ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 22     <-- 22 -->        PDF

E. g r a n d i s, čije stablo u Australiji daje do 200 m3 drva. Debla bez
kvrga i mana, dosegnu često 2 m promjera i 20 do 25 m visine. Uzrast"mu je
veoma brz, te se također u Europi nalaze primjerci od 4 godine sa 10 cm promjera,
a od 7 godina njihova visina dosegne 15 m sa 23 cm promjera.
E. globulu s je najrašireniji eukalipt, koji potječe iz Viktorije i Tasmanije.
I ako raste brzo, ipak je njegovo drvo jedno između najtvđih i otpornijih
na zraku i u vodi te otporno protiv gljiva i štetnih kukaca. U Australiji se
upotrebljava obično za brodogradnju. Mana mu je da na suhom podleži
izvijanju.
Pored nabrojenih vrsta ispitan je i niz drugih, također korisnih i važnih


vrsta eukalipta u pogledu biološko šumarskom ili tehničko ekonomskom. -


Kod nas u Dalmaciji, prvi pokušaji uzgajanja eukalipta. činjeni su natrag


75 godina. ; . ...


O historijatu kultiviranja eukalipta na jugoslavenskom tlu otštampan je


u »Jugoslavenskom Loydu« (broj: 259 od 9-XI. 1931 g.) jedan kratak, ali vrlo


poučan članak pod naslovom »Za kulturu eukaliptusa« od S. Bulića. Taj


članak je od naročitog stručnog interesa, pa ga stoga donosimo u cjelosti:


»Iznijeti ću u kratko dokaze, da mi Primorci, sa kulturom eukaliptusa


nijesmo zaostali za Turskom i Transkavkazijom, već naprotiv, da smo ih u


tome pretekli za punih 60 godina.«


U »Gospodarskom listu dalmatinskom« od 1. juna 1874., a u članku s naslovom
»Nasadi eukaliptusa u Dalmaciji« objelodanjen je izvještaj C. K.
dalmatinskog Namjesništva o uspjehu prvih pokušaja kulture eukaliptusa u
Dalmaciji. Iz toga izvještaja proističe, da je imenovano Namjesništvo godine 1872
nabavilo od g. Tomnica u Trstu a u svrhu pokušaja 40 sadnica raznih odlika
eucaliptusa (Blue gum, Species, globulus, pendula, piperito, Lehmannii, robusta,
coriana, gigantea i Sideroxylon) i da ih je ustupilo (svakome po 8 kom.) gospodarskim
društvima u Dubrovniku, Makarskoj, Hvaru, Trogiru i starešini
poljudskog samostana u Splitu. Pored tih sadnica, kaže se u izveštaju, da je
posjednik Vučetić rodom iz Hvara, poslao god. 1873 iz Australije u svoje
rodno mjesto sjeme od 7 odlika eukaliptusa ( E. amygdalina, E. marginata,


E. Razzi, E. obliqua, E. pilularis, E. aclophylla i E. globulus) i da je to sjeme
bilo posijano u njegovoj bašti u Hvaru. O uspjehu tih sadnica i sjemena kaže
se u pomenutcm izvještaju, da je do 1874 god. od 40 sadnica samo 10 ostalo
u životu, dočim da su otale biljke nakon što su porasle nekoliko palaca uskoro
sasvim izginule. Na temelju ovih rezultata zaključuje se u izvješću, da bi
za dalmatinsku klimu mogla biti podesna samo odlika E. Bluegum, E. Species
i E. glubulusi, ali da ova zadnja odlika ne podnosi studen jaču od —6° C, pa
dosljedno da bi za sjevernije krajeve Dalmacije trebalo pokušati odliku E.
coriacea, koja podnosi jaču studen t. i. —10° C. Uz sve ove neuspjehe Namjesništvo
je proslijedilo sa pokušajima još u većem opsegu posebno u močvarnim
zemljama i malaričnim krajevima, t. j . Stonu, Neretvi, Solinu, Trogiru,
Skradinu´ Ninu i t. d. Ali i ovi pokušaji, koji su trajali više godina, nisu imali
uspjeha, pa se od daljnjih pokušaja, još pred 40 godina, sasvim odustalo. Pojedina
starija drveta´ eukaliptusa, koja su se od tada do danas, još u životu
uzdržala čitava ili osakaćena (u Dubrovniku, Stonu, Korčuli, Metkoviću, Splitu,
Trogiru i t. d.) imaju äa! zahvale slučaju, što su posađena u toplu položaju i u
zaštitnom´ (kuće, zidovi i drveta), koje1 ih brane od udaraca hladnih sjeverniji
120




ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 23     <-- 23 -->        PDF

vjetrova, od kojih često ginu i otpornija maslina i smokva, a pogotovo manje
otporni agrumi (limuni, naranče i mandarine).


Na gore prikazane neuspjehe pokušaja pošumljavanja u Dalmaciji sa
eucaliptusom, kao i na jednake pokušaje u ostalim zemljama uz obale Jadrana
(Crnoj Gori, Albaniji, Istriji i Italiji) osvrće se i naš uvaženi botaničar, dubrovčanin
prof. Dr. Lujo Adamović u svojim stručnim djelima »Pflanzenwelt der
Adrialänder« od god. 1928 i kaže, da pokušaji sa eukaliptusom na obalama
Jadrana nijesu uspjeli s razloga, što on nema dovoljno otpornosti protiv studeni,
koja u tim zemljama vlada«.


Naravno da se sa takvim pesimističkim i preuranjenim zaključcima današnji
šumari neće složiti i to tim više, jer se naša savremena znanost o
biološkim i drugim individualnim osobinama eukalipta znatno proširila.


U pokuse, koji su se izvađali natrag 50 godina nemamo dovoljno povjerenja,
jer nemamo dokaza da su bili pravilno postavljeni. Iz gornjeg članka S.
Bulića nije nam posve jasno čime se rukovodilo Namjesništvo u Zadru kod
izbora vrsta i kakove je sve smjernice za izvedbu pokusa određivalo. Nemamo
dokaza da je izbor pokusnih parcela bio pravilan i da su dobivene sadnice
bile zasađene na terenima i u staništima, koja odgovaraju biološkim osobinama
pojedinih vrsta. Još manje imamo povjerenja u agrotehniku uzgajanja i njegovanja
eukalipta u ono doba. U tome da naši suptropski predjeli duž Jadrana
nisu podesni za uzgoj eukalipta ne može nas uvjeriti ni botaničar Dr. L. Adamović,
koji je taj zaključak stvorio još u godini 1922. Nije isključeno, da je
baš taj preuranjen zaključak uspavao aktivnost mnogih naših stručnjaka u
proučavanjima u oblasti uzgoja eukalipta.


Taj se zaključak u mnogome ne slaže sa najnovijim pronalascimä i zaključcima
stručnjaka u drugim zemljama Mediterana i Crnomorskog primorja,
iste geografske širine i sličnih uvjeta. A. P a v a r i i" A. D e Philip sis (1941)
donose slijedeće za nas utješne zaključke:


1.
S ekološke tačke gledišta pokusi su potpuno potvrdili, što se ranije predviđalo,
t. j . da se u Italiji povoljne prilike za uzgoj eukalipta, koje mogu dati
najveće jamstvo za uspjeh, nalaze samo u toploj podzoni Lauretuma.
2.
Ma da je i u Napulju u zimi 1939/40 bilo smrzavice i snijega izuzetno jakih,
nisu E. globulus i E. rostrata pretrpjeli spomena vrijednih šteta. Isto tako
bilo je i Kampanji, kao i ufanjem Laciju. Bilo je kod stabala velikih dimenzija
tih istih vrsta krošanja posve osušenih, koje su velikim djelom na proljeće
opet prelistale.
3.
Može se ustvrditi, da su do danas dvije najproširenije i najpoznatije vrste
E. globulusa i E. rostrata i jedne od najotpornijih i to ne samo protiv
smrzavice, nego i protiv naglih promjena temperature vjetrova i t. d. Za E.
rudis može se reći, da je čak otporniji proti hladnim i slanim vjetrovima.
Još bolje podnosi smrzavicu E. viminalis i E. amygdalma. , . ´."
.. i´.-;! )


4.
U otpornosti proti vjetru, pored individualnih osobina, igraju dakako ulogu
dimenzije, starost stabala, gustoća nasada i drugi faktori.
5.
Nekoje vrste eukalipta mogu dati dobre rezultate na pjeskovitim pa i
aridnim terenima, naročito ako im u početku pomognemo zalijevanjem.
121




ŠUMARSKI LIST 4/1948 str. 24     <-- 24 -->        PDF

6.
Mnoge vrste (izuzetak E. rostrata i neke druge) ne podnose većeg stepena
alkaličnosti terena.
7.
Makar eukaliptima ograničujemo ovako usko upotrebu, ogroman prostor je
za njih u Italiji podesan. Možemo njima odrediti obale vodotoka sve do
bujica i riječica, koje ljeti presušuju, no koji imaju vodu blizu.
8.
U pogledu produkcije drveta pokusi su ustvrdili veoma brz, upravo zapanjujući
prirast. U šumama E. globulus kod Tri Fontane kod Rima ustanovljena
je srednja visina od 29,5 m i poprečni godišnji prirast od 23.5 m3 kod
28 godišnje sastojine te srednju visinu od 19.5 i poprečni prirast od 15 m:i
po ha u jednoj panjači od 14 godina.
9.
U tehnici uzgoja pokusi su do sada otvorili i stvorili siguran put i ako se od
časa do časa javljaju problemi detalja i t. d.
Gore citirani, kao i mnogi drugi, zaključci savremenih istraživača otvaraju
nam široko polje rada i pobuđuju nas da nastavimo davno i vjerojatno bez
razloga napušten posao.


Na taj posao upućuje nas pored drugog i ta okolnost, da na našem tlu do
dan danas postoje ostaci nekad zasađenih i danas zaboravljenih eukalipta, čije
aklimatizirano sjeme predstavlja zlatni fond za osiguranje budućih uspjeha.


.......... : B ...... ...... ........ . ..... ...... ero ............
.............. ........, ..... . ............. ............. ..........., . .......
....... ero ......... . ............... . ........1. ....... . . ..........


Literatura: A. Pa vari — A. De Philips: »Speramentazione di specie
forestall esotiche in Italia Roma, 1941« (U prevodu ing. A. Premužića). — Dr. L.
Piccioli: »Selvicolture«. — M. E. Tkačenko: »Ozščee lesovodstvo«. — A. V.
Vasiljev : »Novye lesnye porodi Abhazije«. — Časopis »Svjetski subtropici« br. 5
od god. 1940. »Evkalypti«. — Prof A. I. Kolesnikov : »Ljekarstvenye rastenija
Abhazije«. — Dr. Kušan : »Ljekovito bilje«. — Dr. ing M. A n i ć: »Dendrologija«.


»Gozdarstvo kot ena izmed najvažnejši panog gospodarstva
zlasti v petletnem planu zahteva da mu posvečamo
največjo skrb, da vodimo neke vrste politiko gozdarstva.«
(Tito).


122