DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1947 str. 6 <-- 6 --> PDF |
Cesta je pojava, da se za gradnju talpanih puteva uzima sasvim zdravo i u svakom pogledu tehnički sposobno drvo, te je vrijednost njegova jednaka vrijednosti ostalog tehničkog drveta. Normalno za kašicne trebalo bi uzimati tehnički neupotrebljiv ostatak iza izrade trupaca, ali to dakako nije uvijek slučaj. Ad 4. Ako se gornjem doda još i to, da je za izvoz trupaca talpanim pu tevima neophodno potrebno praviti zarub (sporne), onda se masa korisnog drveta još smanjuje i to za oko 3,5%´ kod zarubljivanja na jednom kraju, a preko 6%´ kod zarubljivanja na oba kraja, (po Dr. Ugrenoviću). Prema tome zahvaljujući izvozu drveta vučom proizođač okruglo gubi oko 10%´ cjelokupne sječive mase. On gubi to skoro uvijek u potpunosti, jer se drvo iz talpanih puteva, nakon dvogodišnje upotrebe, u većini slučajeva, ne može više upotrebiti ni zašta, pa čak ni za loženje lokomotiva, već ostaje u jarku, dok potpuno ne istrune. Istina, kraće upotrebljeno i bolje očuvano drvo može da se upotrebi za izdavanje servitutnim ovlaštenicima kao ogrev i to satno na pogodni mmjestima, djelimično kao drvo za loženje lokomotiva i najzad, sasvim malo, za žeženje ćumura. Međutim, takvo iskorišćavanje ipak je prilično rijetka pojava, baš za to, što se talpani putovi, u većini slučajeva, podižu u teškim i zabačenim terenima. Ad 5. Trupci, vučeni po zemlji ljeti ili zimi, za vrijeme toplijih dana, uvijek su prljavi, zamazani blatom, oštećeni skoro po cijeloj periferiji. Cesto se na takvom trupcu ne može da pročita broj, često se ne mogu uočiti inače vidljive periferijske greške, a u slučaju da su vučeni kamenitim putem oni su puni većih i manjih kamenčića, koje treba naknadno vrlo pažljivo vaditi, kako se ne bi oštetile pile prilikom rezanja trupaca na pilani. Manipulisanje sa takvim trupcima, iako možda ne mnogo, ipak je otežano. Ad 6. Pri izvozu trupaca vučom po zemlji neophodna je izgradnja šumskih stovarišta, jer se talpani putovi završavaju obično na onom mjestu, dokle dopire šumska željeznica. Stovarište je ovdje zglob, koji povezuje dva dijela puta: od panja do šumskog stovarišta, i od šumskog stovarišta do mjesta prerade ili potrošnje. Pada u oči, da se stovarišta drvenog materijala moraju podići na svim mjestima, gdje god se menja način transportovanjia. Na pr.: između talpanog puta i šumske željeznice, između šumske željeznice i žicare, između željeznice i rijeke, kojom se drvo plavi ii splavari i t. d. Prema tome, u koliko su načini transportovanjia drveta od jedne točke puta do druge raznovrsniji, u toliko je i broj stovarišta veći, u toliko su veći troškovi manipulisanja,, jer na svakom takvom stovarištu dolazi utovar, odnosno istovar, dolazi primanje i izdavanje drveta, dakle povećanje proizvodnih troškova. Iz toga proizlazi, da kod racionalnog gospodarenja treba težiti što jednoličnijem načinu transportovanja, odnosno izvoženja drveta. Idealno bi bilo, kada bi se drvo moglo transportovati direktno od panja do mjesta prerade ili potrošnje bez ijednog pretovara. Istina, na šumskim stovarištima drvo se nešto prosuši, smanji mu se težina, pa se na taj način smanjuju troškovi transportovanja, ali oni nisu u snazmjeri sa troškovima pretovara i primopredaje. Ostavljajući po strani nepotrebna teorisanja pokušaćemo da odgovorimo na pitanje: »Ima li uopšte mogućnosti, da se otklone nedostaci dosadašnjih načina izvoza glavnih šumskih proizvoda od panja do šumske željeznice, 304 |