DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9/1947 str. 25 <-- 25 --> PDF |
Osobita karakteristika šibljaka izražena je u tome, što sačinjava zadrugu gotovo samo jedne vrste grmova tako, da na prvi pogled daje izgled jedne umjetno uzgojene monokulture. Šibljaci, koji nas u konkretnom slučaju zanimaju, nisu ništa drugo nego naročiti oblik uništene (degradirane) zadruge »ilirske kraške šume«, odnosno jedan stupanj u nizu prelaznih oblika od zadruge listopadne šume hrasta medunca i bijelog graba (Carpinetum Orientale prema Horvatiću) do konačnog oblika destrukcije, (ne samo sastojine, nego i zemljišta) prave kraške kamenjare. I ovaj prolazni oblik isto je tako uvjetovan djelovanjem čovjeka i njegove privrede na šumsku vegetaciju, kao što konačno i svaka kraška kamenjara nosi pečat antropogenih faktora. Na osnovu toga nisu šibljaci, kao što ni šikare kontinentalnih staništa neke posebne trajne zadruge, nego samo jedan, više manje stabilan oblik vegetacije. Njihova stalnost je u srazmjeru sa većim ili manjim djelovanjem čovjeka i paše. Promjenjeni vanjski faktori mogu dakle doprinjeti da se šibljak razvija U pozitivnom ili u negativnom smjeru. Međutim, što je naročito važno i što treba naročito podvući, šibljak lahko prelazi u niže vegetacijske oblike (u smjeru spram dole), dakle u smjeru spram kraške kamenjare, a obratno, u smjeru spram svog klimaksa-zadruge hrasta medunca i bijelog graba (u konkretnom slučaju za našu tilovinu) mnogo teže ili gotovo nikako, bez pomaganja čovjeka, jer u šibljacima ne postoje, kao što smo već kazali, elementi visoke šume u onoj srazmjeri u kojoj je bilo potrebno za ovaj prostepeni prirodni prelaz. U tom smislu treba kod radova na resurekciji uništenih šuma (na »resurekciji šikara«) naročito voditi računa o tome, da li se pristupa jednoj šikari u pravo msmislu te riječi jednom šibljaku, kakvog smo ga opisali. Da nam to bude još jasnije, pokazaćemo na primjeru šibljaka tilovine. Među tipovima »formacije« šibljaka navodi Adamović, uz šibljake rujevine, ljeske (Corylus-Typus), šipka ili nara (Punica-Typus), te drugih vrsta i šibljak tilovine — pod nazivom Petteria-tip. Za šibljak tilovine je naročito karakteristična baš ta osobina, da se sastoji u cijelom svom sastavu na cijeloj — katkada i prilično velikoj površini, isključivo od samo jedne jedine vrste — i to tilovine. Veoma rijetko se može naići u šibljaku tilovine nai neke druge vrste, kao što su rujevina, smrdljika, fudika, grohotuša ili druge, a još manje i rijeđe, zakržljale vrste gornjeg sloja krošanja kraške šume. Ma rubovima šibljaka tilovine susrećemo češće primješano po koju od spomenutih vrsta ili u većim nadmorskim visinama, što je opet znak, da nemamo posla sa izrazitim šibljakom. Prema tome, vršeći resurekciju na grmovima tilovine ne bi nikad dobili nisku šumu, nego opet šibljak tilovine, kao što ne bi ni kod ljeskovine postigli željenu svrhu resurekcijom. Naročito pada u oči, dai je u danjašnjim, još tu i tamo preostalim listopadnim šumama našeg krša, unutar areala tilovine, on jedan od sporednih, slabo zastupljenih članova zajednice. Pod sklopom krošanja, a vjerovatnouslijed jake konkurencije podzemnih organa, ovdje tilovina nema neki naročiti značaj. Iz toga bi bilo vrlo teško pretpostaviti, da će se tilovina na mjestu iskrčene ili požarom uništene kraške šume hrasta medunca i bijelog graba razviti veće njene i još k tome čiste sastojine. Međutim, ona, kao eminentan grm svjetla, koji osim toga posjeduje neobičnu otpornost prema negativnim uplivima vanjskih faktora, naročito protiv stalnog odgrizanja grančica po 287 |