DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9/1947 str. 24     <-- 24 -->        PDF

rijenjena. Tamo gdje je pčelarstvo bilo razvijeno, najbolje su sačuvane njene
sastojine, jer su se pčelari zalagali za najbolju zaštitu.


Imao sam lično prilike, da pratim raširenje tilovine u okolini Bileće, pa
sam mogao ustanoviti, da se ona tu širi negdje bujnije (kao oko same Bilećs),
a negdje u manjem broju eksemplara, nešto isprekidanom, ali prilično prostranom
pojasu, preko krševitih strana iznad sela Miruše i Petrovića, te preko
Vilusa i Trubjele dopire gotovo do Nikšića u Crnu Goru. Isti takav slučaj je
i sa njenim raširenjem u okolici Trebinja, gdje se često mogu u ogra´dama i na
krčevinama naći ostaci nekadanjeg većeg šibljaka tilovine. U tim krajevima
je pčelarstvo jedna od važnih grana privrede, pa to treba dovesti u međusobnu
vezu.


U visinskom dosezanju možemo kazati, da se tilovina pruža na izvjesnim
mjestima počam od same morske obale do nadmorske visine od preko 1000
metara. U srednjoj Dalmaciji i Hercegovini njena grupna staništa najčešće
su u nadmorskim visinama između 400 i 600 metara, dakle izvan pojasa vazda
zelenih mediteranskih šuma. Po vrijednostima izolovanim i često slabo razvijenim
primjercima dopire do u visinu od 900 metara. Najviša nadmorska visina
njenih staništa spominje se na 1400 metara i to u planinama Epira na južnim
i jugozapadnim ekspozicijama. U pogledu ekspozicije tilovina pretpostavlja
prisojne (južne) padine i što se više penje u visinu, to je njen dolazak gotovo
isključivo vezan na otvorenim, suncu izloženim južnim padinama. U nižim
i Primorju bližim staništima naći ćemo je na svim ekspozicijama, ali ipak
razlikuju se njene sastojine po bujnosti i broju primjeraka na južnim i jugozapadnim
padinama od onih na sjevernim, gdje uz nju dolazi veći broj i drugih
vrsta drveća i grmlja.


Naš poznati botaničar Lujo Adamović (citirano djelo pod 9. strana 173)
proučavajući vegetaciju Balkanskih zemalja došao je do spoznaje, da se u
nekim krajevima, pod naročitim uplivom vanjskih negativnih faktora (i to
osim klime i djelovanjem čovjeka) stvaraju naročiti oblici biljnih zadruga, ili
kako ih on naziva »formacije« raznovrsnog grmolikog drveća i pravih grmova,
koje nisu u pravom smislu isto što i šikare, koje su raširene isto tako na mjestima
nekadašnjih kontinentalnih šuma. On je ove zadruge nazvao »šibljaci«,
obzirom na to što ih sačinjavaju pretežno razne vrste šiblja i pravih grmova.
Ovaj naziv ušao je, kao naročita oznaka određenog oblika vegetacije, u svjetsku
stručnu literaturu*), isto tako, kao što je postao međunarodni stručni pojam
za kraške kamenjare naziv »tomijar« prema španskom, ili »frigana« prema
grčkom nazivu, ili naziv »makija« prema francuskom nazivu za zimzelenu primorsku
šikaru.


Pod »šibljakom« Adamović podrazumijeva zadrugu ljetnozelenih (listopadnih)
grmova i polugrmova raširenu po iscrpljenim staništima nekadašnjih
šuma mediteranskog i prelazno-mediteranskog područja. Njih ne treba miješati
sa makijama, ili sa tako zvanim pseudomakijama, jer se s njima ne podudaraju
niti po sastavu biljnih vrsta, niti po području raširenja. Od šikara kontinentalnih
staništa razlikuju se po tome, što šikaru sastavljaju pretežno zakržljali
oblici vrsta visokog drveća, koje su pašom ili pretjeranom sječom promijenile
svoj vanjski izgled.


* Vidi djelo Aljehin, Geografija rastenij. Izdanje Sovjetskaja nauka — Moskva
´«24., str. 229.
286