DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9/1947 str. 24 <-- 24 --> PDF |
rijenjena. Tamo gdje je pčelarstvo bilo razvijeno, najbolje su sačuvane njene sastojine, jer su se pčelari zalagali za najbolju zaštitu. Imao sam lično prilike, da pratim raširenje tilovine u okolini Bileće, pa sam mogao ustanoviti, da se ona tu širi negdje bujnije (kao oko same Bilećs), a negdje u manjem broju eksemplara, nešto isprekidanom, ali prilično prostranom pojasu, preko krševitih strana iznad sela Miruše i Petrovića, te preko Vilusa i Trubjele dopire gotovo do Nikšića u Crnu Goru. Isti takav slučaj je i sa njenim raširenjem u okolici Trebinja, gdje se često mogu u ogra´dama i na krčevinama naći ostaci nekadanjeg većeg šibljaka tilovine. U tim krajevima je pčelarstvo jedna od važnih grana privrede, pa to treba dovesti u međusobnu vezu. U visinskom dosezanju možemo kazati, da se tilovina pruža na izvjesnim mjestima počam od same morske obale do nadmorske visine od preko 1000 metara. U srednjoj Dalmaciji i Hercegovini njena grupna staništa najčešće su u nadmorskim visinama između 400 i 600 metara, dakle izvan pojasa vazda zelenih mediteranskih šuma. Po vrijednostima izolovanim i često slabo razvijenim primjercima dopire do u visinu od 900 metara. Najviša nadmorska visina njenih staništa spominje se na 1400 metara i to u planinama Epira na južnim i jugozapadnim ekspozicijama. U pogledu ekspozicije tilovina pretpostavlja prisojne (južne) padine i što se više penje u visinu, to je njen dolazak gotovo isključivo vezan na otvorenim, suncu izloženim južnim padinama. U nižim i Primorju bližim staništima naći ćemo je na svim ekspozicijama, ali ipak razlikuju se njene sastojine po bujnosti i broju primjeraka na južnim i jugozapadnim padinama od onih na sjevernim, gdje uz nju dolazi veći broj i drugih vrsta drveća i grmlja. Naš poznati botaničar Lujo Adamović (citirano djelo pod 9. strana 173) proučavajući vegetaciju Balkanskih zemalja došao je do spoznaje, da se u nekim krajevima, pod naročitim uplivom vanjskih negativnih faktora (i to osim klime i djelovanjem čovjeka) stvaraju naročiti oblici biljnih zadruga, ili kako ih on naziva »formacije« raznovrsnog grmolikog drveća i pravih grmova, koje nisu u pravom smislu isto što i šikare, koje su raširene isto tako na mjestima nekadašnjih kontinentalnih šuma. On je ove zadruge nazvao »šibljaci«, obzirom na to što ih sačinjavaju pretežno razne vrste šiblja i pravih grmova. Ovaj naziv ušao je, kao naročita oznaka određenog oblika vegetacije, u svjetsku stručnu literaturu*), isto tako, kao što je postao međunarodni stručni pojam za kraške kamenjare naziv »tomijar« prema španskom, ili »frigana« prema grčkom nazivu, ili naziv »makija« prema francuskom nazivu za zimzelenu primorsku šikaru. Pod »šibljakom« Adamović podrazumijeva zadrugu ljetnozelenih (listopadnih) grmova i polugrmova raširenu po iscrpljenim staništima nekadašnjih šuma mediteranskog i prelazno-mediteranskog područja. Njih ne treba miješati sa makijama, ili sa tako zvanim pseudomakijama, jer se s njima ne podudaraju niti po sastavu biljnih vrsta, niti po području raširenja. Od šikara kontinentalnih staništa razlikuju se po tome, što šikaru sastavljaju pretežno zakržljali oblici vrsta visokog drveća, koje su pašom ili pretjeranom sječom promijenile svoj vanjski izgled. * Vidi djelo Aljehin, Geografija rastenij. Izdanje Sovjetskaja nauka — Moskva ´«24., str. 229. 286 |