DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9/1947 str. 22 <-- 22 --> PDF |
široke mahune, su nešto svinute, na vrh uzašiljene a kod potpunog dozrevanja sjajno sivosmeđe boje. Opis vrste može se naći i u Šumarskom priručniku sv. I. str. 558, sa slikom koja nije dovoljno jasna. »Izbojci su sivozeleni, goli, vitki, a pupovi bijelo-svilenkasti«. (Dr. Anić u Priručniku 1. c.). Odakle potječe narodni naziv »tilovina« nije poznato, a narodni naziv »negnjil« (Trebinje) može se objasniti iskustvom, koje je narod stekao u pogledu tilovine, a naročito sa njegovim podzemnim dijelovima, koji dugo vremena i nakon uginuća biljke ostaju u zemlji jedri i netaknuti. Prost naziv zanovjet — za tilovinu nalazimo zabilježen kod Adamovića (9). Naročito važna osobina ovog grma je duboko i granato korijenje, koje se provlači kroz kamenjar i čvrsto obuhvaća i vezuje zemljište na kojem raste. Ta osobina, pojačana razgranitošću grmolike krošnje, koje direktno štiti zemljište od nepovoljnih upliva atmosferilija, (pa i obilje peluda i nektara kojeg cvjetovi pružaju pčelama) čini tilovinu jednom od veoma vrijednih i poželjnih vrsta u kulturama našeg krša. Među prvim botaničarima, koji su opisali ovu rijetku našu vrstu i dali njene tačne botaničke podatke, bio je naš zemljak, poznati botaničar R. Visiani. Na strani 263 svog kapitalnog djela »Flora Dalmacije« (1), izdanog u Zadru 1842. god. (pod br. 1763) opisuje on jednu novu botaničku vrstu (u sekciji Laburnum), pod nazivom Cytisus Weldeni, kojoj je domaći »ilirski« naziv tilovina. Uz taj naučni naziv Visiani spominje i naziv Cytisus ramentaceus prema Sieberu, koji je tilovini po prvi put dao botaničku diagnozu još 1822. god. Osim ovih naziva naći-ćemo u literaturi tog vremena, pa i kasnije, tilovinu opisanu i pod nazivom Cytisus fragans prema Weldeni; (7), zatim pod nazivom Laburnum ramentaceum prema Grisebachu. Naziv roda Petteria potječe od imena poznatog i zaslužnog pionira dalmatinske flore, profesora splitke gimnazije F. Pettera (2). Visiani (na označenom mjestu pod 1. strana 263) navodi staništa na kojima je pronađena tilovina, slijedećim riječima; »in sylvaticis montis Grab circa Imotski, ad Zaguozd in monte Biokovo, ad Greben inter Risano et Krivoscie, et in monte Vlastiza prope Ragusa«. Na ova prva njena poznata staništa postepeno su se nadovezivala nova mjesta nalazišta tako, da danas poznajemo veći njihov niz, koji čini zaokruženo, gotovo suvislo, područje (areal). Prema prostranstvu može se zaključiti, da se ovaj areal donekle poklapa sa jednim dijelom areala kadulje, i ako ga u visinskom dosezanju prelazi i zalazi dublje u kontinentalna staništa. Prema podacima L. Adamović a (9) centar raširenja tilovine nalazi se u srednjoj i južnoj Dalmaciji, jugozapadnoj Bosni, Hercegovini (uz tok rijeke Neretve i nekih njenih pritoka) i u južnoj i zapadnoj Crnoj Gori. Nadalje se pruža u razbacanim grupama kroz sjevernu i zapadnu Albaniju, te prateći obalu mora završava u sjevernom dijelu Epira (Grčka). Najsjevernije njeno (nešto izolovano) stanište izvan suvislog areala zabilježio je Adamović kod Sinja, (isto tako izdvojeno iz suvislog areala), u blizini Avtovca u Hercegovini. Naročito upada u oči pružanje njenog areala uz dolinu rijeke Neretve (donekle i Rame), zatim Bregave i Trebišnjice u Hercegovini. Prema tome dolazi u predjelima mediteranske i prelazne klime na vapnenom staništu krša. Van ovog područja nije poznato, da li ju je uspjelo uzgojiti u kulturama. Do danas utvrđena staništa nalaze se na slijedećim mjestima: 284 |