DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9/1947 str. 21 <-- 21 --> PDF |
lnS. PAVAO FUKAREK, (Sarajevo): NEKOLIKO PODATAKA O TILOVINI ......... ........ o ... .......... ........ (Petteria ramentacea Sieb.) Vegetacija Balkanskog poluostrva obiluje mnogobrojnim oblicima prirodnih biljnih zajednica u kojima su zastupljene i neke rijetke vrste domaćeg drveća i grmlja. To su tako zvani endemni florni elementi, o kojima je, u ostalom, napisana jedna opsežna, (za sada još pretežno samo teoretska) literatura, koji daju flori i vegetaciji naših krajeva jednu naročitu.osobinu, pa kroz to, široko i privlačno područje proučavanja. Ne treba tu nabrajati pojedine poznate vrste kao: Pančićevu omoriku, Pinus peuce, P. Heldreishii, Sibireu i druge, jer su one svim našim stručnjacima dovoljno poznate. Postoji međutim jedan čitav niz manje poznatih, ali istovremeno dosta značajnih elemenata balkanske vegetacije, na koje se naša stručna šumarska djela nisu nikako, ili samo nedovoljno osvrtala. Neke su od tih vrsta zbog toga, za sada još uvijek samo »svojina« botaničara, jer ih naši praktičari nisu dovoljno ni upoznali, a kamo li proučili njihove (praktične koristi) upotrebne vrijednosti. To se naročito cdnosi na jedno naše osnovno pitanje, a to je pošumljavanje, kod kojega je izbor vrsta drveća i grmlja, sa kojim se u praksi još i danas radi više nego oskudan. Nedovoljno i nepotpuno poznavanje naših domaćih vrsta drveća i grmlja, nedovoljno poznavanje fitosocioloških osobina naših domaćih vrsta drveća i grmlja, nedovoljno poznavanje fitosocioloških uvjeta naših staništa — imalo je za posledicu, šablonsko pristupanje riješavanja pojedinih konkretnih problema šumarske prakse i to često sa importiranom šablonom, koja nije niti iz daleka odgovarala našim prirodnim, ekonomskim i drugim uslovima. Jedna od vrsta, koja bi mogla imati veliki značaj za pošumljavanje mediteranskog i prelaznog krša, jeste naša endemna zanovjet iz porodice Leguminoza (mahunjarke) podporodice Papilionatae (lepirnjače) tribusa Genistae koja je poznata u Hercegovini i Dalmaciji po narodnom imenu tilovin a ili negdje n e g n j i 1, « po latinskom nazivu Petteria ramentacea. Sieb. Ova vrsta zanovjeti obilno je raširena po hercegovačkom, dalmatinskom i crnogorskom kršu, a prelazi i na teritoriju susjedne Albanije, sve tamo do grčkih planina, gdje se završava njeno prirodno područje raširenja. To je srednje visok i prilično razgranat listopadni grm, koji pod povoljnim uslovima može izrasti i do 2 metra visoko. Listovi su trolapi, slični donekle listovima iz roda Laburnum, nešto manji od listova obične negnjile (Laburnum vulgare), koja nam je dobro poznata iz kontinentalnih šuma Hrvatske ili iz nasada u parkovima. Listići su eliptično duguljasti, dugi od 3 do 5 cm., sa nešto dlakavim rubovima, a i oko rebara su nešto trepavičavi, boje su: sa gornje strane tamno zelene, a sa donje nešto svijetli je i tu nešto neznatno pustene. Veliki pravilno izgrađeni cvjetovi zlatno su žute boje, opojnog mirisa a nalaze se u uspravnim grozdovima (oko 10 cvijetova u jednom grozdu). Cvjetni grozdovi su za razliku od ostalih srodnih vrsta u uspravnim strukovima, a dosižu u duljinu od 6 do 8 cm. Plosnate, 4—5 cm duge i oko 1 cm 283 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1947 str. 22 <-- 22 --> PDF |
široke mahune, su nešto svinute, na vrh uzašiljene a kod potpunog dozrevanja sjajno sivosmeđe boje. Opis vrste može se naći i u Šumarskom priručniku sv. I. str. 558, sa slikom koja nije dovoljno jasna. »Izbojci su sivozeleni, goli, vitki, a pupovi bijelo-svilenkasti«. (Dr. Anić u Priručniku 1. c.). Odakle potječe narodni naziv »tilovina« nije poznato, a narodni naziv »negnjil« (Trebinje) može se objasniti iskustvom, koje je narod stekao u pogledu tilovine, a naročito sa njegovim podzemnim dijelovima, koji dugo vremena i nakon uginuća biljke ostaju u zemlji jedri i netaknuti. Prost naziv zanovjet — za tilovinu nalazimo zabilježen kod Adamovića (9). Naročito važna osobina ovog grma je duboko i granato korijenje, koje se provlači kroz kamenjar i čvrsto obuhvaća i vezuje zemljište na kojem raste. Ta osobina, pojačana razgranitošću grmolike krošnje, koje direktno štiti zemljište od nepovoljnih upliva atmosferilija, (pa i obilje peluda i nektara kojeg cvjetovi pružaju pčelama) čini tilovinu jednom od veoma vrijednih i poželjnih vrsta u kulturama našeg krša. Među prvim botaničarima, koji su opisali ovu rijetku našu vrstu i dali njene tačne botaničke podatke, bio je naš zemljak, poznati botaničar R. Visiani. Na strani 263 svog kapitalnog djela »Flora Dalmacije« (1), izdanog u Zadru 1842. god. (pod br. 1763) opisuje on jednu novu botaničku vrstu (u sekciji Laburnum), pod nazivom Cytisus Weldeni, kojoj je domaći »ilirski« naziv tilovina. Uz taj naučni naziv Visiani spominje i naziv Cytisus ramentaceus prema Sieberu, koji je tilovini po prvi put dao botaničku diagnozu još 1822. god. Osim ovih naziva naći-ćemo u literaturi tog vremena, pa i kasnije, tilovinu opisanu i pod nazivom Cytisus fragans prema Weldeni; (7), zatim pod nazivom Laburnum ramentaceum prema Grisebachu. Naziv roda Petteria potječe od imena poznatog i zaslužnog pionira dalmatinske flore, profesora splitke gimnazije F. Pettera (2). Visiani (na označenom mjestu pod 1. strana 263) navodi staništa na kojima je pronađena tilovina, slijedećim riječima; »in sylvaticis montis Grab circa Imotski, ad Zaguozd in monte Biokovo, ad Greben inter Risano et Krivoscie, et in monte Vlastiza prope Ragusa«. Na ova prva njena poznata staništa postepeno su se nadovezivala nova mjesta nalazišta tako, da danas poznajemo veći njihov niz, koji čini zaokruženo, gotovo suvislo, područje (areal). Prema prostranstvu može se zaključiti, da se ovaj areal donekle poklapa sa jednim dijelom areala kadulje, i ako ga u visinskom dosezanju prelazi i zalazi dublje u kontinentalna staništa. Prema podacima L. Adamović a (9) centar raširenja tilovine nalazi se u srednjoj i južnoj Dalmaciji, jugozapadnoj Bosni, Hercegovini (uz tok rijeke Neretve i nekih njenih pritoka) i u južnoj i zapadnoj Crnoj Gori. Nadalje se pruža u razbacanim grupama kroz sjevernu i zapadnu Albaniju, te prateći obalu mora završava u sjevernom dijelu Epira (Grčka). Najsjevernije njeno (nešto izolovano) stanište izvan suvislog areala zabilježio je Adamović kod Sinja, (isto tako izdvojeno iz suvislog areala), u blizini Avtovca u Hercegovini. Naročito upada u oči pružanje njenog areala uz dolinu rijeke Neretve (donekle i Rame), zatim Bregave i Trebišnjice u Hercegovini. Prema tome dolazi u predjelima mediteranske i prelazne klime na vapnenom staništu krša. Van ovog područja nije poznato, da li ju je uspjelo uzgojiti u kulturama. Do danas utvrđena staništa nalaze se na slijedećim mjestima: 284 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1947 str. 23 <-- 23 --> PDF |
Dalmacija : Okolica Sinja, Grab kod Imotskog, Zagvozd na planini Biokovu, Sutjeska, Omble kod Dubrovnika, planina Vlastica, Sv. Jakob, okolina Metkovića, nekoliko staništa u Konavlima, Greben u Krivošijama. Bosna : više staništa u dolini rijeke Rame. Hercegovina : padine u dolini rijeke Neretve kod Jablanice, između Jablanice i Aleksina Hana, Grabovica, Diva Grabovica, Glogovo kod Drežnice, Vrde, Raška Gora, Poda Čabuljom, Radobolja (stijene oko vrela), Potoci, Pregratci, Kuti, Gradina kod Mostara, Varda, Porim na padinama Prenja, Podveležje, Velež (bez tačnije oznake), Vrelo Bune, oko Blagaja, Podbusak (mjesto zvano Kozjak), Kokorina, Vranjevići, Kamena, oko sela Hamzića (Ozren), Buhovo (Čelinke), Lipovo (Trave), Drljevići, Hrasno (Poglavice, Dužice), selo Liše (Šarića Dubrava), okolina Stoca, Zegulja, Crnac, Donji Ljubotići, Dobrkovići, Hrasno, Begović Kula, Kotezi, okolo Popovog polja (»in agris Popovo«), Hutovo, Bukovi Dol, Leotar kod Trebinja, Gljiva, Necvijeće, Konjsko, Radešić^ i, Grab, kod špilje Carica, oko Bileće (na svim stranama), Avtovac kod Gacka, između rijeke Trebišnjice i Drijena. Područje prirodnog raširenja tilovine u Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori Orig. Fukarek Većina navedenih podataka o staništima za Hercegovinu prikupljena, je od terenskog lugarskog osoblja iz tih krajeva, a ostali podaci prema ustupljenim bilješkama bivšeg kustosa K. Malya. Iz drugih krajeva za sada imamo veoma malo točnih podataka (i to u literaturi sa kojom smo se mogli poslužiti), ali to nikako ne znači, da je sa gornjim nabrajanjem, lista njenih staništa iscrpljena. Osim danas postojećih sastojina tilovine, ima krajeva gdje je nje vjerovatno ranije bilo i u većoj množini. Na mnogim mjestima, po pripovjedanju starosjedioca, bilo je tilovine još i u nedavnoj prošlosti. Danas joj tu nema ni traga, jer je, zajedno sa drugim drvećem i grmljem potpuno isko 285 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1947 str. 24 <-- 24 --> PDF |
rijenjena. Tamo gdje je pčelarstvo bilo razvijeno, najbolje su sačuvane njene sastojine, jer su se pčelari zalagali za najbolju zaštitu. Imao sam lično prilike, da pratim raširenje tilovine u okolini Bileće, pa sam mogao ustanoviti, da se ona tu širi negdje bujnije (kao oko same Bilećs), a negdje u manjem broju eksemplara, nešto isprekidanom, ali prilično prostranom pojasu, preko krševitih strana iznad sela Miruše i Petrovića, te preko Vilusa i Trubjele dopire gotovo do Nikšića u Crnu Goru. Isti takav slučaj je i sa njenim raširenjem u okolici Trebinja, gdje se često mogu u ogra´dama i na krčevinama naći ostaci nekadanjeg većeg šibljaka tilovine. U tim krajevima je pčelarstvo jedna od važnih grana privrede, pa to treba dovesti u međusobnu vezu. U visinskom dosezanju možemo kazati, da se tilovina pruža na izvjesnim mjestima počam od same morske obale do nadmorske visine od preko 1000 metara. U srednjoj Dalmaciji i Hercegovini njena grupna staništa najčešće su u nadmorskim visinama između 400 i 600 metara, dakle izvan pojasa vazda zelenih mediteranskih šuma. Po vrijednostima izolovanim i često slabo razvijenim primjercima dopire do u visinu od 900 metara. Najviša nadmorska visina njenih staništa spominje se na 1400 metara i to u planinama Epira na južnim i jugozapadnim ekspozicijama. U pogledu ekspozicije tilovina pretpostavlja prisojne (južne) padine i što se više penje u visinu, to je njen dolazak gotovo isključivo vezan na otvorenim, suncu izloženim južnim padinama. U nižim i Primorju bližim staništima naći ćemo je na svim ekspozicijama, ali ipak razlikuju se njene sastojine po bujnosti i broju primjeraka na južnim i jugozapadnim padinama od onih na sjevernim, gdje uz nju dolazi veći broj i drugih vrsta drveća i grmlja. Naš poznati botaničar Lujo Adamović (citirano djelo pod 9. strana 173) proučavajući vegetaciju Balkanskih zemalja došao je do spoznaje, da se u nekim krajevima, pod naročitim uplivom vanjskih negativnih faktora (i to osim klime i djelovanjem čovjeka) stvaraju naročiti oblici biljnih zadruga, ili kako ih on naziva »formacije« raznovrsnog grmolikog drveća i pravih grmova, koje nisu u pravom smislu isto što i šikare, koje su raširene isto tako na mjestima nekadašnjih kontinentalnih šuma. On je ove zadruge nazvao »šibljaci«, obzirom na to što ih sačinjavaju pretežno razne vrste šiblja i pravih grmova. Ovaj naziv ušao je, kao naročita oznaka određenog oblika vegetacije, u svjetsku stručnu literaturu*), isto tako, kao što je postao međunarodni stručni pojam za kraške kamenjare naziv »tomijar« prema španskom, ili »frigana« prema grčkom nazivu, ili naziv »makija« prema francuskom nazivu za zimzelenu primorsku šikaru. Pod »šibljakom« Adamović podrazumijeva zadrugu ljetnozelenih (listopadnih) grmova i polugrmova raširenu po iscrpljenim staništima nekadašnjih šuma mediteranskog i prelazno-mediteranskog područja. Njih ne treba miješati sa makijama, ili sa tako zvanim pseudomakijama, jer se s njima ne podudaraju niti po sastavu biljnih vrsta, niti po području raširenja. Od šikara kontinentalnih staništa razlikuju se po tome, što šikaru sastavljaju pretežno zakržljali oblici vrsta visokog drveća, koje su pašom ili pretjeranom sječom promijenile svoj vanjski izgled. * Vidi djelo Aljehin, Geografija rastenij. Izdanje Sovjetskaja nauka — Moskva ´«24., str. 229. 286 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1947 str. 25 <-- 25 --> PDF |
Osobita karakteristika šibljaka izražena je u tome, što sačinjava zadrugu gotovo samo jedne vrste grmova tako, da na prvi pogled daje izgled jedne umjetno uzgojene monokulture. Šibljaci, koji nas u konkretnom slučaju zanimaju, nisu ništa drugo nego naročiti oblik uništene (degradirane) zadruge »ilirske kraške šume«, odnosno jedan stupanj u nizu prelaznih oblika od zadruge listopadne šume hrasta medunca i bijelog graba (Carpinetum Orientale prema Horvatiću) do konačnog oblika destrukcije, (ne samo sastojine, nego i zemljišta) prave kraške kamenjare. I ovaj prolazni oblik isto je tako uvjetovan djelovanjem čovjeka i njegove privrede na šumsku vegetaciju, kao što konačno i svaka kraška kamenjara nosi pečat antropogenih faktora. Na osnovu toga nisu šibljaci, kao što ni šikare kontinentalnih staništa neke posebne trajne zadruge, nego samo jedan, više manje stabilan oblik vegetacije. Njihova stalnost je u srazmjeru sa većim ili manjim djelovanjem čovjeka i paše. Promjenjeni vanjski faktori mogu dakle doprinjeti da se šibljak razvija U pozitivnom ili u negativnom smjeru. Međutim, što je naročito važno i što treba naročito podvući, šibljak lahko prelazi u niže vegetacijske oblike (u smjeru spram dole), dakle u smjeru spram kraške kamenjare, a obratno, u smjeru spram svog klimaksa-zadruge hrasta medunca i bijelog graba (u konkretnom slučaju za našu tilovinu) mnogo teže ili gotovo nikako, bez pomaganja čovjeka, jer u šibljacima ne postoje, kao što smo već kazali, elementi visoke šume u onoj srazmjeri u kojoj je bilo potrebno za ovaj prostepeni prirodni prelaz. U tom smislu treba kod radova na resurekciji uništenih šuma (na »resurekciji šikara«) naročito voditi računa o tome, da li se pristupa jednoj šikari u pravo msmislu te riječi jednom šibljaku, kakvog smo ga opisali. Da nam to bude još jasnije, pokazaćemo na primjeru šibljaka tilovine. Među tipovima »formacije« šibljaka navodi Adamović, uz šibljake rujevine, ljeske (Corylus-Typus), šipka ili nara (Punica-Typus), te drugih vrsta i šibljak tilovine — pod nazivom Petteria-tip. Za šibljak tilovine je naročito karakteristična baš ta osobina, da se sastoji u cijelom svom sastavu na cijeloj — katkada i prilično velikoj površini, isključivo od samo jedne jedine vrste — i to tilovine. Veoma rijetko se može naići u šibljaku tilovine nai neke druge vrste, kao što su rujevina, smrdljika, fudika, grohotuša ili druge, a još manje i rijeđe, zakržljale vrste gornjeg sloja krošanja kraške šume. Ma rubovima šibljaka tilovine susrećemo češće primješano po koju od spomenutih vrsta ili u većim nadmorskim visinama, što je opet znak, da nemamo posla sa izrazitim šibljakom. Prema tome, vršeći resurekciju na grmovima tilovine ne bi nikad dobili nisku šumu, nego opet šibljak tilovine, kao što ne bi ni kod ljeskovine postigli željenu svrhu resurekcijom. Naročito pada u oči, dai je u danjašnjim, još tu i tamo preostalim listopadnim šumama našeg krša, unutar areala tilovine, on jedan od sporednih, slabo zastupljenih članova zajednice. Pod sklopom krošanja, a vjerovatnouslijed jake konkurencije podzemnih organa, ovdje tilovina nema neki naročiti značaj. Iz toga bi bilo vrlo teško pretpostaviti, da će se tilovina na mjestu iskrčene ili požarom uništene kraške šume hrasta medunca i bijelog graba razviti veće njene i još k tome čiste sastojine. Međutim, ona, kao eminentan grm svjetla, koji osim toga posjeduje neobičnu otpornost prema negativnim uplivima vanjskih faktora, naročito protiv stalnog odgrizanja grančica po 287 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1947 str. 26 <-- 26 --> PDF |
kozama i drugoj stoci, imade ogromnu prednost pred ostalim vrstama, koje se na ljutoj i siromašnoj kraškoj kamenjari vrlo brzo gube, nesposobne da se održe. Neobično teški ušlo vi kraške kamenjare stvaraju samo takve zadruge, koje po svojoj otpornosti nisu daleko od onih iz pješčanih pustinja. Ta opisana, otpornost koju posjeduje, daje prednost tilovini u toj mjeri, da uspijeva preživiti nakon uništenja svih drugih elemenata nekadašnje kraške šume. Ovo pitanje propadanja naših šuma nije još ni iz daleka dovoljno proučeno, da bi se moglo o njemu nešto više kazati, pa baš zbog toga, treba se u buduće posvetiti veća pažnja proučavanju svih momenata u ovom procesu., iz kojih će se dobiti mnogo pouke za naša pošumljavanja. Glede drveta tilovine treba kazati nekoliko riječi. Danas se u kraškim bezdrvnim krajevima osjeća velika nestašica ogrivjevnog drveta, pa tamošnje stanovništvo ne birai mnogo, pa ne štedi niti drvenaste stabljike ljekovite kadulje.1) Nije rijedak slučaj, da se za potrebe ogrijeva znade i tilovina potpuno iskorijeniti. Tako su na pr. seljaci iz Podveležja često dogonili na prodaju u Mostar tovare tankih, najviše 3—4 cm. debelih grana tilovine. Tilovina se mnogo cijeni kao ogrijevno drvo. Drvo imade nešto svijetlo žućkastu bijel i zlatno smeđu srčevinu, a sadrži neka eterična ulja i druge tvari koje pospješuju gorenje. Tvrdi se čak i to, da drvo gori sirovo isto tako dobro kao i suho i da samo upaljuje ostalo drvo, koje se oko njega nalazi, slično kao luč.3) Tilovina međutim ima veliko privredno značenje. U krajevima gdje ona danas raste, ranije je bilo, a i sada je još veoma razvijeno pčelarstvo. Hercegovački pčelari smatraju tilovinu uz vrijesak i kadulju jednom od najvrijednijih vrsta: medonosnog bilja. Tamo gdje je bilo svijesnih pčelara i do danas su se sačuvale njene sastojine. Međutim, u svim (meni poznatim) knjigama ili raspravama o pčelarskom drveću i grmlju nisam nigdje našao ni spomena o njoj, kao medosnoj vrsti, a niti u najnovijim člancima i knjižicama, koje se bave propagandom uzgoja medonosnog drveća i grmlja nije tilovina navedena. Mislim da bi to trebalo ispraviti i u buduće preporučivati pčelarima da isprobaju njen uzgoj i uspijevanje i izvan njenog prirodnog areala. Lišće i grančice tilovine sadrže alkaloid cytisin (Kušan 10), koji je vrijedan za naše ljekarstvo. Listovi, cvijetovi i plodovi su otrovni, omamljuju i podražavaju na bljuvanje, a isto to svojstvo ima i mlijeko koza, koje brste tilovinu. Seljaci oko Blagaja tvrde da i kozji loj dobije žutu boju, ako je životinja pasla tilovinu, a da mlijeko takvih koza opija. Ovo nekoliko nepotpunih napomena o tilovini smatrao sam za potrebno, da iznesem pred naše praktičare, koji se bave pošumljavanjem krša kao pobudu za njihov daljnji rad i to iz dva razloga. Prvi je razlog taj, što se mi kod pošumljavanja moramo učiti u školi prirode i prvo koristiti njeno iskustvo. Prema tome, valja nam što više prilaziti zašumljavanju krša sa onim vrstama ´) Vidi o tome Dr. F. Kušan — Kadulja Salvia affichialis — Vjesnik ljekarnika 1941. str. 400. 2) Slušao sam pripovijetku veoma raširenu među starim ljudima u Mostaru, prema kojoj je neki car u Stambolu, čuo za ovo neobično drvo, koje gori sirovo i kod toga upaljwje drugo drvo oko sebe, pa su morali nabaviti ravno iz Hercegovine breme tilovine i on se tome čudom čudio, videći kako ovo drvo »silno« sagorijeva. 288 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1947 str. 27 <-- 27 --> PDF |
koje su tu domaće i koje su se tu u borbi za opstanak pokazale najotpornije^ Drugi razlog je taj, što mislim, da trebamo kod pošumljavanja naročito obratiti pažnju i na takve vrste, koje mogu što prije dati i neposredne ili posredne privredne koristi stanovništvu krša. Među takve vrste (uz rujevinu, žukvu, rašeljku i druge divlje voćke koje mogu na primjer davati jestive plodove ili sjeme za uzgoj podloga u voćarstvu) spada i medonosno grblje i drveće. Iz prednjeg izlaganja vidjeli smo, da je tilovina kao vrsta grmlja za pošumljavanje našeg krša još vrlo malo proučena. Iz toga nužno slijedi, da ju trebamo što prije i što bolje ispitati. Ovo nam ne će biti teško, jer stanovništvo kraških krajeva kulture tilovine i ostalog medonosnog šiblja mnogo radije prima nego ostale kulture sa kojima smo do sada kod stanovništva doživili potpuni ili djelomični neuspjeh. Mislim da su dovoljno istaknute njene osobine kao bujno rastućeg, silno razgranatog grma, koji daje odličnu zaštitu zemljištu, te se i sa te strane može ubrojiti u vrste koje odlično odgovaraju zadacima pošumljavanja krša. Vjerovatno će detaljnija proučavanja pokazati i neke druge njene korisne osobine, pa možemo sa pouzdanjem tilovinu smatrati — ne samo rijetkim našim autohtonim grmom, nego i vrstom, koja će nam u kulturama donijeti i privredne koristi. .......... : Ha ....... ........ ..........1 . .......... ..... ..... .... ........ .. .... ........ ......... ..... ......... . ............) ..... .................. ..... ........ .. ....... .........., ........ . ...... ..... LITERATURA: 1. Visia n R. de.: Plantae rariores nunc primum editae. — Flora oder Bot* nische Zeitung XIII. 28. januar 1830. Strana 52. Tab. 2. Pette r F.: Botanischer Wegweiser in der Gegend von Spalato in Dalmatien Zadar 1832., strana 325. 3. Sieb er F. W.: Neue und seltene gewasche — Flora 1822., strana 1896. 4. Hos t N. T.: Flora austriaca (Vienae) 1827—1831, knj. 2, str. 339. 5. K o c h C : Svnopis Florae germanicae et Helvetiae-Lipsiae I. izdanje 1839. str. 441, II. izdanje 1843—1845. g. 6. Reichenbac h L.: Flora germanica ekcurs. (Lipsiae 1830—32) str. 524. (Presi. J. B et .. ..: Deliciae Pragenses (Pragae 1822). 7. Weide * L.: Über die Vegetation Dalmatiens — Flora oder Botanische Zeitung XIII, 1830/str. 193. 8. Adamovi ć L.: Die Pflanzenwelt der Adrialänder. Jena 1929. str. 54—55. 8. Adamovi ć L.: Vegetationsverhältnisse der Balkanländer str. 173—174. 10. Kuša n F.: Ljekovito bilje. Zagreb, 1938., str. 183. 11. Beck G. r. M.: Vegetationsverhältnisse der Illyrischen-Länder. 12. Ho rva t dr. I.: Biljni svijet Hrvatske. Zagreb, 1942, str. 2 i 42. 13. Ani ć dr. M.: Dendrologija — Šumarski priručnik I. knj. Zgb., 1946. str. 558. t 14. B o š n j a k dr. K.: Iz hercegovačke flore — Glasnik hrvatskog prirodoslovnog društva, god. 1936., str. 20. ...... ..... RA .... ..... HA ...... ....... ......! ..... ....... .... .. EHRE! 289 |