DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1946 str. 4 <-- 4 --> PDF |
ing. VLADISLAV BELTRAM (Ajdovščina, Slov. Primorje): ŠUMARSKO PITANJE KRŠA JADRANSKIH OBALA I OTOČJA »Bonpor ......... ...... noGepemhu u ........ .............. .....« Šumarsko pitanje našeg jadranskog Krša nije samo u pošumljavanju goleti, kako mnogi neupućeni misle, već još više u zavođenju šumskog gospodarstva tamo, gdje ono do danas nije postojalo i gdje za nj nema još potrebnih predispozicija. Blijedu sliku o stanju šumarstva dobijamo iz knjige A. Serpieri—A, Vitale »I boschi e gli ordinamenti forestali nelle nuove provincie«, Firenze 1920. »Uprava oipćinsikih i privatnih šuma u Dalmaciji. U Dalmaciji je bio na snazi poikrajinsl´.i zakon, od 19. II. 1873., ikojim se nastojalo doskočiti najvećim zlima, i.o, nažalost sa najmanjim ili nikaJkvdm rezultatima, također s razloga, .što je Austrija oduvijek srratrala pokrajinu kao mjesto za kažnjavanje vlastitih službenika, koji su ftaotojali, što manje se zadržavati te nisu prema tome imali ljubavi do svoje dužnosti. Osim pustošenja visokih planinskih šuma mora se osobito žaliti nesmišljena korišćenja niskih šuma panjača, ne samo radi prokorednih sječa, nego i zbog stalnog stcijarenja i neurednog pašarenja, koje se provodilo također u mladim sječinama s ovcama, a čak i sa najvećim štctočinjama — kozama. Veći dio šumskih površina u blizini naselja upropašten je i, kao da to još nije dosta, provodilo se kopanje panjeva. Mjere pomenutcg zakona išle su zatim, da dokinu teške zloupotrebe, te se zabranilo vrlo uobičajeno uništavanje šumskog drveća kopanjem panjeva, osim kod borova, i skidanje kore sa stojećih borovih stabah. Zabranjen je bio također prevoz i predaja bez uvjerenja (potvrđenog od kotara) korjenja, panjeva i borove kore. Propisivao je također vrijeme sječe šume za čitavu Dalmaciju od 1. IX. do ?>]. 111., osim.borovih šuma te onih u visokim, položajima. Ostali zakoinski propisi odnosili su se na pašu koza, koja se za izvjesno vrijeme u pojedinim predjelima mogla sa strane kotara zabraniti, osobito u predjelima određenim za resurekcionu sječu. Ali kao što je već rečeno, propisi i zabrane bili su skoro besplodni, jer" su tešike prilike onemogućaval e svak u mjleru. Najveće su žrtve bile općinske šume, kojih je bilo skoro 2/3 šumske površine, a koje su bile izložene pustošenju neodgojeni h ljudi, koji nisu dozvoljavali prodaje ni najmanje količine drva. (U Istri se davala šuma općinarima na uživanje drva, s tiim da isti davaju doprinos, iz kojega su se onda plaćali čuvari šuma.) Nije se niti mogla očekivati neka korist od službovanja općinskih lugara, koji su primali smiješno niske plaće, često po nekoliko filira dnevno, a koji su bili vezani srodstvom i prijateljstvom sa najgorim šumskim štetoćincima, slabo nadzirani od ono malo državnih šumarskih službenika, koji nisu mogli postizavati čudesa. Pokrajinski zakon od 12. V. 1913., koji je trebao dati svemu tome lijeka, nije stupio na snagu zbog nastupa rata.« Tko poznaje prilike, vrlo dobro znade, da se položaj, kako ga Serpieri—Vitale opisuje, u slijedećih 20 godina nije ni najmanje promijenio, dapače još pogoršao. Dne 31. XII. 1934 bilo je u Dalmaciji 685 općinskih lugara i nadlugara, od toga 80Vo njih sa mjesečnom plaćom ispod 200.— Din (prosječno 160.— Din) a njih 29 čak i besplatnih. Da je posrijedi moralo biti kod potonjih sasma drugih motiva nego idealizam, ne treba raspravljati. Na jednog lutfara otpadalo je prosječno 260 ha šume, ali koja korist od takove »službe«. 180.000 ha općinske šume bilo je tako bez stručne uprave i posveć.sno propadanju, /22 |